Poslovni broj: 62 P-922/2022-8

 

 

 

 

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-922/2022-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB: …, iz D. M., V. N. …, zastupan po punomoćnici M. M., odvjetnici iz D. M., protiv tuženika A. … OIB: …, sa sjedištem u Z., S. … zastupan po Z. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & partneri iz Z., radi isplate novčane tražbine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. ožujka 2023., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika M. M., odvjetnika iz Z., na ročištu za donošenje i objavu presude 14. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242-62000142030/2005., koji je ovjeren kod javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem OU-170/05-1. dana 07.06.2005. god. sklopljenog između S. .. pravnog prednika tuženika i tužitelja Z. R. iz D. M., V. N. .., OIB:…, a koja u čl. 2. glasi: "…CHF…odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita."; u čl. 3. toč. 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF", toč. 4.:"obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.", u čl. 4. glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovor."; u čl. 23. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.".

 

              II. Nalaže se tuženiku A. …., Z., S. …, OIB: …, da tužitelju Z. R. iz D. M., V. N. …, OIB: …, isplati ukupan iznos od 910,13 eur[1] / 6.857,40 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama ima vratiti tužitelju, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i to:

              – na iznos od 16,56 eur / 124,77 kn, počev od 25. studenog 2011. , pa do isplate;

              – na iznos od 21,59 eur / 162,67 kn, počev od 01. studenog 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 24,75 eur / 186,46 kn, počev od 01. listopada 2011. , pa do isplate;

              – na iznos od 26,77 eur / 201,67 kn, počev od 01. rujna 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 27,41 eur / 206,54 kn, počev od 01. kolovoza 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 25,02 eur / 188,48 kn, počev od 01. srpnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 25,76 eur / 194,10 kn, počev od 01. lipnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 23,61 eur / 177,90 kn, počev od 01. svibnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 24,41 eur / 183,94 kn, počev od 01. travnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 22,48 eur / 169,41 kn, počev od 01. ožujka 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 24,91 eur / 187,72 kn, počev od 01. veljače 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 25,69 eur / 193,56 kn, počev od 01. siječnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 28,75 eur / 216,60 kn, počev od 01. prosinca 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 28,11 eur / 211,79 kn, počev od 01. studenog 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 27,86 eur / 209,94 kn, počev od 01. listopada 2010.  pa do isplate;

              – na iznos od 29,64 eur / 223,34 kn, počev od 01. rujna 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 28,35 eur / 213,61 kn, počev od 01. kolovoza 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 27,95 eur / 210,58 kn, počev od 01. srpnja 2010. pa do isplate;              – na iznos od 27,26 eur / 205,37 kn, počev od 01. lipnja 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 26,22 eur / 197,52 kn, počev od 01. svibnja 2010. pa do isplate;

              – na iznos od 27,40 eur / 206,45 kn, počev od 01. travnja 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 24,26 eur / 182,75 kn, počev od 01. ožujka 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 27,05 eur / 203,82 kn, počev od 01. veljače 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 26,79 eur / 201,85 kn, počev od 01. siječnja 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 25,68 eur / 193,50 kn, počev od 01. prosinca 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 26,27 eur / 197,92 kn, počev od 01. studenog 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 26,63 eur / 193,14 kn, počev od 01. listopada 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 26,75 eur / 201,57 kn, počev od 01. rujna 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 26,59 eur / 200,36 kn, počev od 01. kolovoza 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 25,67 eur / 193,41 kn, počev od 01. srpnja 2009. pa do isplate;

              – na iznos od 27,01 eur / 203,49 kn, počev od 01. lipnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 13,41 eur / 101,07 kn, počev od 01. svibnja 2009.  pa do isplate;

              – na iznos od 13,94 eur / 105,06 kn, počev od 01. travnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 12,77 eur / 96,24 kn, počev od 01. ožujka 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 14,13 eur / 106,45 kn, počev od 01. veljače 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 14,01 eur / 105,54 kn, počev od 01. siječnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 2,59 eur / 19,54 kn, počev od 01. prosinca 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,86 eur / 21,52 kn, počev od 01. studenog 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,56 eur / 19,26 kn, počev od 01. listopada 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,61 eur / 19,67 kn, počev od 01. rujna 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,61 eur / 19,69 kn, počev od 01. kolovoza 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,59 eur / 19,53 kn, počev od 01. srpnja 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,65 eur / 19,99 kn, počev od 01. lipnja 2008. , pa do isplate;

              – na iznos od 2,59 eur / 19,54 kn, počev od 01. svibnja 2008. pa do isplate;

              – na iznos od 2,77 eur / 20,86 kn, počev od 01. travnja 2008.  pa do isplate;

              – na iznos od 2,57 eur / 19,37 kn, počev od 01. ožujka 2008. pa do isplate;

              – na iznos od 2,71 eur / 20,44 kn, počev od 01. veljače 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 2,68 eur / 20,20 kn, počev od 01. siječnja 2008.  pa do isplate;

              – na iznos od 2,59 eur / 19,55 kn, počev od 01. prosinca 2007. pa do isplate;

              – na iznos od 2,67 eur / 20,12 kn, počev od 01. studenog 2007., pa do isplate;

              – na iznos od 2,60 eur / 19,56 kn, počev od 01. listopada 2007., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku A. … d.d., Z., S. …, OIB: …, da tužitelju Z. R. iz D. M., V. N. …, OIB: …, isplati ukupan iznos od 5.801,29 eur [2]/ 43.709,82 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i to:

              – na iznos od 5.142,14 eur / 38.743,42 kn, počev od 25. studenog 2011.  pa do isplate;

              – na iznos od 52,44 eur / 395,13 kn, počev od 01. studenog 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 51,80 eur / 390,27 kn, počev od 01. listopada 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 61,42 eur / 462,80 kn, počev od 01. rujna 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 66,34 eur / 499,82 kn, počev od 01. kolovoza 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 50,23 eur / 378,49 kn, počev od 01. srpnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 47,18 eur / 355,51 kn, počev od 01. lipnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 33,27 eur / 250,65 kn, počev od 01. svibnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 31,38 eur / 236,41 kn, počev od 01. travnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 36,96 eur / 278,51 kn, počev od 01. ožujka 2011.  pa do isplate;

              – na iznos od 33,62 eur / 253,31 kn, počev od 01. veljače 2011. pa do isplate;

              – na iznos od 39,80 eur / 299,86 kn, počev od 01. siječnja 2011., pa do isplate;

              – na iznos od 30,50 eur / 229,78 kn, počev od 01. prosinca 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 15,81 eur / 119,15 kn, počev od 01. studenog 2010. pa do isplate;

              – na iznos od 20,98 eur / 158,07 kn, počev od 01. listopada 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 25,67 eur / 193,43 kn, počev od 01. rujna 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 14,62 eur / 110,15 kn, počev od 01. kolovoza 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 18,58 eur / 140,01 kn, počev od 01. srpnja 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 4,25 eur / 32,01 kn, počev od 01. lipnja 2010. pa do isplate;

              – na iznos od 2,84 eur / 21,40 kn, počev od 01. svibnja 2010. pa do isplate;

              – na iznos od 3,41 eur / 25,71 kn, počev od 01. travnja 2010., pa do isplate;

              – na iznos od 0,86 eur / 6,48 kn, počev od 01. ožujka 2010.  pa do isplate;

              – na iznos od 1,20 eur / 9,03 kn, počev od 01. svibnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 1,18 eur / 8,90 kn, počev od 01. travnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 4,56 eur / 34,32 kn, počev od 01. ožujka 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 2,24 eur / 16,85 kn, počev od 01. veljače 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 0,47 eur / 3,55 kn, počev od 01. siječnja 2009., pa do isplate;

              – na iznos od 3,44 eur / 25,93 kn, počev od 01. studenog 2008., pa do isplate;

              – na iznos od 4,10 eur / 30,88 kn, počev od 01. siječnja 2006., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

             

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.990,81 eur[3] / 14.999,75 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 14. travnja 2023. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

             

 

Obrazloženje

 

 

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je 07. lipnja 2005. s pravnim prednikom tuženika S. … d.d. O. sklopio ugovor o broj 5140030242-62000142030/2005 ovjeren kod javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem OU-170/05-1 dana 07. lipnja 2005. godine. Navedenim ugovorom o kreditu se banka, kao kreditor obvezala staviti tužitelju, kao korisniku kredita, na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, a rok otplate je ugovoren od 15 godina.

 

2. Tijekom otplate kredita su se anuiteti povećavali naspram početno ugovorenog plana otplate, radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram HRK. Naime, pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 3. i 4. navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je u čl. 4. Ugovora ugovorena kao promjenjiva. Odredbom čl. IV. ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita – tužitelj izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa. Tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu kamatna stopa se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,25% godišnje. Tužitelj ne raspolaže podacima o uplatama iz kojeg bi bilo vidljivo koliko dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banke primjenjivala i dr. pa je navedenu dokumentaciju zatražio od tuženika prije podnošenja tužbe, ali mu je tuženik odgovorio da nisu dužni dostavljati podatke o otplaćenim kreditima. Zbog toga tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu, jer mu uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate pa u trenutku podnošenja tužbe isti samo pretpostavlja da se radi o preplaćenom iznosu ne manjem od 12.000,00 kn, a koji iznos naznačuje okvirno kao vrijednost predmeta spora.

 

3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, V-tuženik H. … Z. (pravni prednik tuženika i pravni slijednik S. … d.d.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traje i nadalje, povrijedio  kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH 09. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14-2, a  Vrhovni sud RH je 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str.7-10).

 

4. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, V-tuženik A. bank d.d. (ranije H.  … d.d., pravni prednik tuženik i pravni slijednik S. … d.d.) u razdoblju od 01. lipnja 2004.. godine do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim  potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

 

5. Kako su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnim ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a.

 

6. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

7. Slično navodi i  čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika."

 

8. Budući da tužitelj ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom temeljem koje bi konkretno specificirao tužbeni zahtjev, a tuženik mu ovu dokumentaciju nije dostavio, iako je tužitelj od istoga to tražio, tužitelj navodi da nije u mogućnosti postaviti točno specificirani tužbeni zahtjev, već će sukladno odredbi čl. 186. b st. 2., 3., 4. i 5. ZPP-a to učiniti nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te nakon pribave dokumentacije o otplati po predmetnog kreditu.  Ujedno tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba predmetnog ugovora o namjenskom kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude.

 

9. Tužitelj pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta, upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci. Razlika koju je tužitelj platio od ukupno plaćenog iznosa je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za svaki preplaćeni iznos od dana uplate preplate.

 

10. Tužitelj je u cijelosti otplatio 25. studenog 2011. sav preostali iznos po predmetnom kreditu prije isteka ugovorne obveze, a tuženik je neosnovano zaračunao tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što nije smio.

 

11. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tuženika na naknadu troškova postupka.

 

12. Podneskom od 06. travnja 2021. (list 430-433 spisa), tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom 2. i točkom 3. tužbenog zahtjeva (za isplatu) na iznos od ukupno 6.857,40 kn po osnovi preplaćenih kamata te iznos od 43.709,82 kn po osnovi preplate zbog tečajne razlike, a sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, a kako je pobliže naznačeno kao u izreci ove presude. Naime, sud je odluku vezano za isplatu donio po ovako uređenom tužbenom zahtjevu, jer tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi mogao već u trenutku podnošenja tužbe točno precizirati svaki preplaćeni mjesečni iznos bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja i dostave cjelokupne dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu, koja je potrebna za izračun.

 

13. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 34-64 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, i to glede osnove, ali i visine tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati. Također ističe da je tužba nedopustiva, jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari te je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku vezano za postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno navedenoj zakonskoj odredbi. Navodi da su tužitelju već dostavljeni svi potrebni podaci, odnosno dokumentacija potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, a koja mu je dokumentacija dostavljena tijekom trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene.

 

14. Ukoliko sud ne odbaci tužbu kao nedopuštenu, tuženik podredno ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, ove tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a rok zastare za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, što je sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, izraženoj u presudi Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013.

 

15. Nadalje, tuženik tvrdi da ne postoji pravo tužitelja na vraćanje iznosa plaćenih po predmetnom ugovoru o kreditu iz razloga što je otplatom kredita u cijelosti prestao postojati ugovor o kreditu, dakle ne postoji više dužničko – vjerovnički odnos između stranaka. Stoga tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obvezno pravni odnos između stranaka.

 

16. Vezano za pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, tuženik izričito osporava da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Dalje obrazlaže da iz sadržaja čl. 502.a, 502.b i 502.c Zakon o parničnom postupku proizlazi da se kolektivnom tužbom osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinih potrošača pa se tuženik poziva na stručni članak autora mr. sc. A. E., dipl. iur. vezano za učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (pravo i porezi, broj 9/18). Tuženik navodi da činjenica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, već potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Pri tome se tuženik poziva na sudsku praksu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/18-2 od 3. rujna 2018., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i dr. Tuženik smatra da ima pravo obzirom na navedenu sudsku praksu dokazivati kako odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže da sud provede detaljan dokazni postupak, odnosno usvoji sve dokazne prijedloga tuženika.

 

17. Nadalje, tuženik tvrdi da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli valjane, jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona, što proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, a koji je u čl. 22. st. 1. izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule. Također se tuženik poziva na čl. 2. istog Zakona vezano za slobodu uređivanja obveznih odnosa te ističe kako tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

 

18. Pored navedenog, tuženik ističe da čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/2003 izričito propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (tzv. test poštenosti).  Vezano za uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli ispisane jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora, a smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, jer je sam tekst tih odredaba jezično i gramatički sasvim jasan, obzirom da je u čl. 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu jasno navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Također, tuženik ističe da je valutna klauzula razumljiva, obzirom da je ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i posljedicama koje  iz istog proizlaze, a zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, objasnio mu što zapravo znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF.

 

19. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, tuženik tvrdi da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu ( čl. 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovaranjem valutne klauzule u predmetnom ugovoru o kreditu, jer nije mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF.

 

20. Isto tako, po mišljenju tuženika, nije ništetna niti odredba ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (čl.4.). Radi se o kamatnoj stopi koja nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom propisu, a o ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u čl. 26. ZOO-a, što ovdje nije slučaj. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je također sasvim uočljiva, jasna i razumljiva i ne može se uopće ocjenjivati njezina nepoštenost sukladno čl. 81. ZZP/03. Također, tuženik ističe da je tužitelj mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom te je razmotrio i sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također, ova odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope, jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Pri tome se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11.11.2013. i presudu VTS RH broj Pž-2462/03 od 12.12.2005. Tuženik se prilikom promjene kamatnih stopa rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, jer je ova obveza uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12) dana 4. listopada 2012. Tuženik navodi da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Kako tuženik osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, protivi se i dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik predlaže da se kao početna kamatna stopa primijeni prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima HNB-a  te na taj način utvrdi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru.

 

21. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj se u podnesku od 16. siječnja 2020. (list 273-278 spisa) protivi svim navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbenim navodima. Ujedno ističe kako tužitelj nije mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nema svu potrebnu dokumentaciju i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem za preciziranje tužbenog zahtjeva.

 

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelj smatra kako isti nije osnovan, o čemu je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav. Također, tužitelj ističe da se u tužbi opravdano poziva na presude koje su donijete u postupku povodom kolektivne tužbe, jer je to upravo i smisao podnošenja kolektivne tužbe, kako to proizlazi iz odredaba Zakona o parničnom postupku, čl. 502. a do čl. 502. h. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj  se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U slučaju ništetnosti svaka stranka dužna je vratiti ono što je primila na temelju takve odluke – obveza restitucije. Sukladno tome, potpuno bi bilo nepotrebno ponovno utvrđivati činjenice koje su utvrđene kolektivnom tužbom, budući je sud vezan za utvrđenja iz kolektivne tužbe. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) propisan je obvezujući učinak takve presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

23. Nadalje, tužitelj se protivi navodima tuženika da bi tužitelju bile pojašnjene odredbe od strane djelatnika tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tužitelj nije upozoren da HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, a ne štiti u odnosu na ostale valute, pa tako niti u odnosu na CHF. Tužitelj kao laik nije imao ekonomska znanja niti parametre u vrijeme realizacije kredita, a koji se odnose na okolnost da je tečaj CHF rastao i prije, a posebice u vrijeme krize i da nije točno da je riječ o stabilnoj valuti kako su to tvrdili tužitelju u banci te da globalno povijesno gledano tečaj CHF periodično raste u odnosu na druge valute, no vrlo malo ili ništa pada. Također, tužitelj nije znao da je Međunarodni monetarni fond upozoravao banke na oprez kod plasmana potrošačkih kredita vezanih u CHF, već mu je bilo rečeno da je kredit u CHF jeftin zbog manje kamatne stope, a u vrijeme realizacije kredita kod tuženika nije mu niti ponuđena neka druga opcija za kredit.

 

24. Pored navedenog, tužitelj se poziva na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (broj NN 96/03, 45/07, 79/07) te ističe kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj pa je na taj način, temeljem nepoštenih odredbi, tuženik stekao određenu nepripadnu korist, jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer su u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

25. Također se tužitelj poziva na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i odredbu Direktivne Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., čl. 5., prema kojem u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Sporne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja sadržanog u čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

 

26. Tužitelj ukazuje na utvrđenje Županijskog suda u Splitu u presudi broj Gž-980/2019-2 od 30. travnja 2019., prema kojem proizlazi da se tužena banka pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka banke i uz ugovaranje valutne klauzule vezane uz švicarski franak nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužena banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dala nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spornih odredaba ugovora, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Isto tako, spomenutom presudom je utvrđena ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženice jer se, u takvoj situaciji prepuštanja tuženoj banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. između ostalog je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženice. Pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi Vrhovni sud RH je bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače te je uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

 

27.  Tuženik u podnesku na listu 310-311 ponavlja navode iz odgovora na tužbu te ističe kako je tužitelj imao mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu pri ugovaranju promjenjive kamatne stope, ali da je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, shvaćajući u potpunosti značenje tako ugovorene kamatne stope. U tom smislu predlaže saslušanje svjedoka J. D. koja je pregovarala s tužiteljem o uvjetima kredita, a ujedno predlaže da se prilikom vještačenja primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,79%.

 

28. Tužitelj u podnesku od 07. svibnja 2020. (l. 322-323 spisa) navodi da u vrijeme realizacije kredita nije imao ekonomska znanja ni parametre koji se odnose na okolnost da je tečaj CHF rastao i ranije, posebice u vrijeme krize, već mu je rečeno da je kredit u CHF jeftin, zbog manje kamatne stope, te mu nije bila ponuđena neka druga opcija za kredit. Smatra da je nesvrsishodan i nepotreban prijedlog tuženika za saslušanje djelatnika banke koji je s tužiteljem sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu iz razloga što nije životno logično da bi se isti sjećao konkretnog tužitelja i ugovora o kreditu, obzirom da je kredit iz 2005.godine.

 

29. Tuženik u podnesku od 20. svibnja 2020. (l. 324-331 spisa) ponavlja navode iz odgovora na tužbu vezano za dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i prigovor zastare, kao i da se tužitelj u ovom postupku nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora, obzirom da potražuje isplatu po osnovu stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, te imajući u vidu da je tek posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 70/19) izmijenjen čl. 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, a navedena izmjena ZPP-a je stupila na snagu tek 1. rujna 2019., dakle nakon pokretanja ovog postupka. Također se poziva na odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017.  i C-51/17 od 20. rujna 2018., te mišljenje nezavisne odvjetnice J. K. u predmetu C-415/11.

 

30. Podneskom od 24. rujna 2019. (l. 369-370) tužitelj obrazlaže postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, odnosno da ima pravo potraživati isplatu zbog promijenjene kamatne stope temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a što potvrđuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u rješenju br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., iz kojeg slijedi da činjenica da je neki ugovor raskinut nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora. Također se poziva na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

              31. U ovom predmetu sud je donio presudu broj P-1410/2019-33 od 17. lipnja 2021., ali je ista povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-697/2021-2 od 8. prosinca 2022. godine, uz uputu da sud u ponovnom postupku treba izvesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženika J. D. kao svjedoka na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o rizicima valutne klauzule u CHF, kao i o parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na promjenjivu kamatnu stopu.

 

              32. U ponovnom postupku sud je saslušao tužitelja i svjedokinju J. D. te pročitao ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i S. … d.d. O. 7. lipnja 2005.g. na listu 7-16 spisa te izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu na listu 17-29 spisa. Pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 34-66 spisa i izvršen uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu na listu 68-272 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 16.1.2020. na listu 273-278 izvršen uvid u priloge tog podneska na listu 279-309 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 16.3.2020. na listu 310-312 i izvršen uvid u priloge tog podneska, odnosno obavijesti o promjeni kamatne stope, zahtjev za kredit, te u presliku tablice: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule na listu 313-320 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 7. svibnja 2020. na listu 322-323, podnesak tuženika od 20. svibnja 2020. na listu 324-331 spisa, podnesak tuženika od 13.srpnja 2020. na listu 334 i izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu uz taj podnesak na listu 336-380 spisa (otplatni plan – početni i obročni, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, povijest kamatnih stopa te pregled prometa za klijenta – ukupno isplaćene rate do konačne otplate kredita i evidencija svih izvršenih uplata – promet za klijenta, specifikacija uplata. Pročitan je podnesak tužitelja od 24. rujna 2020. na listu 369-370 spisa i u dostavljenu sudsku praksu na listu 371-380 spisa, podnesak tuženika od 7. prosinca 2020. na listu 397-401 spisa i izvršen uvid u priloge na listu 402-412 spisa. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke L. B.. F. j.d.o.o. B. i pročitan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka na listu 415-423 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 6. travnja 2021. na listu 430-433 spisa, podnesak tuženika od 9. travnja 2021. na listu 434-437 i izvršen  uvid u priloge na listu 438-441 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 5. svibnja 2021. na listu 444-445 i očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 446 spisa.

 

33. Tijekom postupka sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti iz podneska tuženika od 12. ožujka 2020., odnosno da se pri izradi nalaza i mišljenja koriste kamate primjenjive na ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (iznosila 8,79 %), kao nepotreban i odugovlačeći, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu, obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o kunskom kreditu.

33.1. Također su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanjem svjedoka G. R. te dokazni prijedlozi tuženika za saslušanjem svjedoka I. K. C., I. G. i javnog bilježnika D. Đ., kao nepotrebni i odugovlačeći, jer je sud u pojedinačnim parnicama vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a što je i stajalište Vrhovnog suda RH u istim predmetima, kao i imajući u vidu protek vremena od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (01. lipnja 2005.), radi čega je nelogično i neživotno da bi se predloženi svjedoci mogli sa sigurnošću očitovati o naprijed navedenim okolnostima vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.

              33.2. Nadalje, sud je na glavnoj raspravi od 11. svibnja 2021. (list 451 spisa) odbio kao nedopušten dokazni prijedlog tuženika vezano za čitanje izjave svjedokinje I. K. C., koja je ovjerena kod javnog bilježnika I. L. iz Z., obzirom da se svjedok treba neposredno saslušati pred sudom te imajući u vidu da je u ovom postupku već odbijen dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem imenovane svjedokinje na pripremnom ročištu od 3. studenog 2020. prije zaključenja prethodnog postupka, i to kao nepotreban i odugovlačeći, obzirom da je u pojedinačnim parnicama sud vezan za utvrđenje iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u istim predmetima, kao i uzevši u obzir protek vremena od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

              33.3. U ponovnom postupku na glavnoj raspravi od 22. veljače 2023. sud je odbio kao nepotreban i odugovlačeći dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedokinje I. K. C., jer ista nije sudjelovala u pregovorima oko sklapanja konkretnog ugovora o kreditu te ni po stavu USRH u odluci broj U-III-5458/2021od 30. lipnja 2022., kao ni u rješenjima USRH broj U-III-422/2021 i broj U-III-7555/2021, oba od 12. listopada 2022., na koje se poziva drugostupanjski sud, nije potrebno saslušavati ostale svjedoke, osim svjedoka koji je sudjelovao neposredno u pregovorima prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu radi utvrđenja je li tužitelj bio potpuno obaviješten o rizicima valutne klauzule u CHF, kao i o parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga se saslušanjem svjedokinje I. K. C. ne bi utvrdile odlučne činjenice, a okolnost na koju je ista predložena je već utvrđena u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača na koji se tužitelj tijekom postupka poziva.

              33.4. U odnosu na svjedoka I. G., tuženik je na glavnoj raspravi od 22. veljače 2023. odustao od dokaznom prijedloga za njegovim saslušanjem.

 

              34. Svjedokinja J. D., saslušana na glavnoj raspravi od 13. ožujka 2023. iskazivala je da se ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa S. O., zbog proteka vremena. Poznaje tužitelja, ali se ne može sjetiti da li je ona ili kolegica koja je s njom radila u banci pregovarala s istim vezano za konkretan ugovor o kreditu. Na upit svjedokinja je izjavila da se zbog proteka vremena ne može izjasniti o samoj proceduri prije sklapanja ugovora o kreditu i kod sklapanja istog. Uopćeno je iskazivala da je klijent trebao doći više puta u banku ako se radilo o stambenom kreditu, a to je sve ovisilo o visini kredita i instrumentima osiguranja te da li je trebao sudužnik ili jamac odnosno hipoteka i sl. Sjeća se jedino da su u ponudi S. … d.d. bili krediti u eurima i u švicarskim francima za stambene kredite, dok se za gotovinske ne sjeća. Klijentima je objašnjavala da će im rata kredita ovisiti o kretanju tečaja i promjenjivosti kamatne stope. Na upit suda svjedokinja je izjavila da je klijentima govorila da je kamatna stopa promjenjiva i da to ovisi o odluci banke, ali im nije govorila po kojim se parametrima mijenja kamatna stopa. Na daljnji upit suda svjedokinja je odgovorila da nije govorila klijentima da država ne štiti tečaj CHF kao što čini u odnosu na EUR, jer tada ni sama to nije znala.

 

              35. Tužitelj Z. R. u svome iskazu navodi da je zaključio nenamjenski ugovor o kreditu sa S.. 7.6.2005. za iznos od oko 40.000 franaka te se sjeća da je u S. d.d. radila službenica J. D. koja je danas saslušana, a ona ha je upravo i uputila da je kredit u švicarskim francima znatno povoljniji od kredita u eurima, budući je on došao u banku s namjerom da podigne kredit u eurima. Tekst ugovora o kreditu je pripremila banka, znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije u potpunosti to shvatio, jer mu je rečeno da je kamatna stopa promjenjiva prema Odluci banke, ali nije znao niti mu je itko rekao po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa. Vezano za  valutni rizik u CHF ništa ga posebno u banci nisu upozorili, već mu je službenica banke samo rekla da su ti krediti puno povoljniji nego u eurima. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika tužitelj je izjavio da je pročitao ugovor prije potpisivanja, a javni bilježnik ga nije uopće upoznao s odredbama ugovora. Nikada prije ovog ugovora nije vršio plaćanja u stranoj valuti. Razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope zna samo laički odnosno da je fiksna kamatna stopa uvijek ista, a promjenjiva kamatna stopa se može mijenjati, ali nije znao po kojim parametrima. Prihvatio je kredit koji mu je banka ponudila, a bio je u ponudi s promjenjivom kamatnom stopom. 

 

36. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

 

-da je tužitelj sa S. …. O., kao pravnim prednikom tuženika,  sklopio 01. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 5140030242-62000142030/2005, koji je ovjeren 07. lipnja 2005. kod javnog bilježnika D. Đ. iz D. M. pod brojem OV-170/05-1;

-da je naprijed navedenim ugovorom tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize S… … d.d. O. na dan korištenja kredita (preslika Ugovora na listu 7 do 16 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

-da se tijekom otplate kredita redovna kamatna stopa s početnih 5,25% godišnje tokom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama tuženika u više navrata;

-da je tuženik pravni sljednik S. … d.d. O., jer je S. … d.d. O. kao pravna osoba prestala postojati pripojenjem dugoj pravnoj osobi H. … d.d., koja je kasnije preimenovana u A. … d.d.;

-da kredit nije konvertiran;

-da je kredit otplaćen u cijelosti 25. studenog 2011.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.. 

 

37. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, je li osnovan tuženikov prigovor zastare, kao i postoji li pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen.

 

39. Dakle, među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. 

 

40. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

41. Prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe nije osnovan. Po mišljenju suda, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, kao i isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog kredita, a koji je iznos nedvojbeno utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu. Naime, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe bez obzira na činjenicu što je otplatio predmetni kredit, obzirom da je s tuženikom sklopio isti ugovor 01. lipnja 2005., dakle u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Za napomenuti je i da prema praksi Suda Europske Unije proizlazi da za pojam „potrošača“ nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, primjerice ispunjenjem, a pravno shvaćanje glede postojanja pravnog interesa u sličnom predmetu (ugovor raskinut) zauzeo je i Vrhovni sud RH  u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

 

              42. U odnosu na tuženikov prigovor zastare sud smatra da isti također nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

              43. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena ovom sudu 12. lipnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.   Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

 

44. U konkretnom slučaju se radi o namjenskom ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

 

45. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.

 

46. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope, a ujedno tužitelj nije mogao niti pretpostaviti koliki je rizik preuzeo zbog ugovorene valutne klauzule te budućih promjena tečaja CHF. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

47. Odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima  propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sud smatra da je u konkretnom slučaju tuženik  ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom utvrđenju iz pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kako je naprijed u obrazloženju navedeno. 

 

48. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj. Ovo stoga što se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

 

              49. Saslušanjem tužitelja i svjedokinje J. D. u ponovnom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tužitelju nisu dane potpune informacije prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope, odnosno po kojim se parametrima ista mijenja, već je to ovisilo isključivo o Odluci Banke, dok u odnosu na valutu CHF tužitelju nisu dane obavijesti o tome kakav rizik preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno da HNB ne štiti tečaj CHF kao u odnosu na euro te da sav rizik rasta tečaja snosi tužitelj. Ugovor je unaprijed bio pripremljen od strane Banke te tuženik nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora, već je samo mogao prihvatiti ili ne ono što Banka nudi.

 

50. Stoga tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao u izreci ove presude i naprijed u obrazloženju iste, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita u odnosu na banku.

 

51. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora na koje se tuženik poziva ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli. 

 

52. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

53. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

54. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

 

55. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., jer je istom odlukom, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik (pravni slijednik S. … d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima Banke, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti su potrošači u cijelosti informirali o navedenom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. 

 

56. Naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

57. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem potrošača, odnosno ovdje tužitelja o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

58. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je  isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

59. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

60. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

61. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji obvezuje i ovaj sud, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

62. U konkretnom slučaju stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija, već je kredit u cijelosti otplaćen.

 

63. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. 

 

64. U konkretnom slučaju su, dakle, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o izmjenama kamatne stope po odluci banke i valutnoj klauzuli, jer tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran od strane banke o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno da je teret rizika promjene kamatnih stopa i rasta tečaja CHF na njemu te nije mogao niti pretpostaviti koje će posljedice za njega nastupiti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

 

              65. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B. (F. j.d.o.o.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Vještačenjem je bilo potrebno utvrditi sljedeće: iznos koji je tužitelj preplatio po predmetnom kreditu, odnosno utvrditi razliku između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih povećavanih kamatnih stopa, te razlike tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme zaključenja kredita te kasnijih izmjena tečaja uslijed čega su povećane rate, odnosno mjesečni obroci otplate predmetnog kredita.

 

              66. Prema nalazu financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da su 01. lipnja 2005. godine, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita – banka sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030242-62000142030/2005. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 40.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 25. studenoga 2011. te je tuženik tužitelju o istome izdao potvrdu (list 29 spisa). Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,25 % godišnje i promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama Banke bez posebnog zaključivanja Aneksa istom ugovoru.  Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo s korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa.  Također, tužitelj također zahtijeva i povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF. 

 

67.Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: u razdoblju od 08. lipnja 2005. do 1. rujna 2007. godišnja kamatna stopa je iznosila 5,25%; u razdoblju od 01. rujna 2007. do 01. prosinca 2008. godišnja kamatna stopa iznosila je 5,40%,  od 01. prosinca 2008. do 01. svibnja 2009. godišnja kamatna stopa iznosila je 6,00%, od 01. svibnja 2009. do 01. prosinca 2010. godišnja kamatna stopa iznosila je 6,75%, od 01. prosinca 2010. do 01. listopada 2011. godišnja kamatna stopa iznosila je  6,50%, a od 01. listopada 2011. do 25. studenog 2011. iznosila je 6,30%.

 

68. Vještak je u otplatnim planovima koje je prikazao u nalazu (u tablicama) svaki anuitet podijelio na otplatnu kvotu i kamatu, kako bi bilo moguće usporediti iznose kamata u prvobitno ugovorenom otplatnom planu s mijenjanim kamatnim stopama.

 

69. U tablici 1. prikazan je otplatni plan sukladno prvobitno ugovorenoj stopi od 5,25%, koji je izrađen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, dok je u tablici 2. vještak prikazao otplatni plan sukladno mijenjanim kamatnim stopama prema odlukama tuženika, upravo kako ih je tužitelj i plaćao tuženiku. Nadalje, u tablici 3. vještak je prikazao iznos više plaćenih kamata koje su nastale temeljem navedenih povećanja kamatnih stopa po predmetnom kreditu, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%. Navedeni više plaćeni iznosi izraženi su u CHF i preračunati su u kune prema srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Više plaćena kamata izračunata je tako da je od izračunate kamate u tablici 2 oduzeta izračunata kamata u tablici 1.

 

70. Dakle, vještak je utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 1.289,72 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 6.857,4HRK.

 

71. Zadatak vještaka je također izračunati razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom.

 

72. Stoga je vještak u svome nalazu izvršio izračun ukupno više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio tuženiku, u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet uz ugovorenu kamatnu stopu i prema tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita. Od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa (kolona 7) vještak je oduzeo ranije izračunate preplate po osnovi povećanja kamatnih stopa (kolona 8), kako bi dobio preplaćene iznose temeljem razlika u tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita (kolona 9).  Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25 % anuitet je iznosio 322,61 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 08.06.2005. godine od 4,786976 iznosi 1.544,33 HRK. Datum isplate kredita vještak je utvrdio iz Otplatnog plana (list 350 spisa).

 

73.  Iz toga slijeda da je tužitelj u promatranom periodu sukladno predmetnom ugovoru o kreditu od 01. lipnja 2005., platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita, i to: po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 6.857,40 kn, a po osnovi tečajne razlike iznos od 43.709,82 kn, tako da je tužitelj ukupno preplato tuženiku 50.567,22 kn. Vještak je izvršio tabelarni prikaz više plaćenih iznosa tužitelja (za svaki mjesec) radi promjena kamatne stope i tečaja za CHF u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kao u tablici na listu 422-423 spisa pa je tužitelj sukladno tome i specificirao tužbeni zahtjev za isplatu, kako je u izreci presude pobliže naznačeno.

 

74. Tuženik je u podnesku od 09. travnja 2021. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da smatra da nalaz nije obrazložen i da je sud pogrešno odredio zadatak vještačenja, odnosno tuženik ponavlja već ranije istaknute navode tijekom postupka da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog tuženika da se vještačenje odredi primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja kredita te prigovara da sud nije odlučio o tom dokaznom prijedlogu, a čime da je uskratio pristup tuženika sudu.

 

75. Vještak L. B. se pisano očitovala na primjedbe iz podneska tuženika, a u kojem podnesku tuženik navodi da su nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti neobrazloženi, obzirom da nalaz i mišljenje sadržava jedino tablice u kojima su uneseni određeni brojevi, bez ikakvog objašnjenja na koji način i kakvim izračunom je vještak došao do takvih podataka, odnosno brojeva. Vještak ističe da navodi tuženika nisu istiniti, jer je u svom nalazu i mišljenju svaki izračun detaljno objasnila i opisala kako je koji podatak izračunala, a također je navela iz kojih je dokumenata koristila podatke za pojedini izračun. Stoga je mišljenja da tuženik nije pažljivo pročitao i proučio njezin nalaz i mišljenje. Vezano za navode tuženika da se njezin izračun razlikuje od njegove simulacije izračuna u dijelu izračuna ukupne tečajne razlike i to za 629,10 kn, ali nije naveo u kojim stavkama je utvrdio razliku. Ostale primjedbe i prigovori tuženika pravne su prirode te se vještak na iste ne može očitovati. Stoga vještak u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, jer je isti izrađen sukladno pravilima struke i zadatku suda.

 

76. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kao i očitovanje vještaka na primjedbe iz podneska tuženika, budući je nalaz dan stručno, temeljito i objektivno, na temelju dugogodišnjeg iskustva kao sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo, a na temelju podataka koje su stranke dostavile u spis izvršio je potreban izračun, kojim je u cijelosti odgovorio na zadatak iz rješenja o imenovanju vještaka.

 

77. Sud je na glavnoj raspravi od 11. svibnja 2021. odbio dokazni prijedlog tuženika da se pročita izjava I. K. C., ovjerena kod javnog bilježnika, kao nepotreban i odugovlačeći te imajući u vidu da je sud tijekom postupka već odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem imenovane svjedokinje na pripremnom ročištu održanom 3. studenog 2020. prije zaključenja prethodnog postupka, a obzirom da je u pojedinačnim parnicama sud vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u istim predmetima, kao i uzevši u obzir protek vremena od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

 

78. Također treba istaći da tuženik neosnovano tvrdi da sud nije odlučio o njegovom dokaznom prijedlogu za provođenjem vještačenja na način da vještak primjeni kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite u HRK, a koji je dokazni prijedlog predložen u podnesku tuženika od 12. ožujka 2020. Naime, da je tuženik proučio spis, tada bi nedvojbeno uvidom u zapisnik od 3. studenog 2020. o održanom pripremnom ročištu (list 389-390 spisa) utvrdio da je sud odbio, kao nepotreban i odugovlačeći, dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti iz podneska tuženika od 12. ožujka 2020. (a što tuženik ponavlja i u podnesku od 9. travnja 2021. nakon provedenog vještačenja), odnosno da se vještaku naloži izračun primjenom kamatne stope kao da se radi o kunskom kreditu, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o kunskom kreditu. Stoga je bilo nepotrebno i bespredmetno  ponovno odlučivati o prijedlogu tuženika za provođenjem vještačenja na način kako to tuženik smatra ispravnim, obzirom da je o njegovom dokaznom prijedlogu već odlučeno prije zaključenja prethodnog postupka i ne radi se o novom dokaznom prijedlogu, a zadatak vještaku je sud dao sukladno postojećoj sudskoj praksi u istovrsnim predmetima.   Za napomenuti je da se vještak očitovao na sve primjedbe tuženika, a iz kojeg očitovanja proizlazi da je vještak svoj izračun izvršio sukladno zadatku iz rješenja suda metodom koju je detaljno opisao u svome nalazu te je mjerodavan za odluku u ovoj pravnoj strani upravo izračun vještaka, budući da tuženik uopće ne navodi u kojim stavkama je utvrdio ukupnu tečajnu razliku za 629,10 kn između svoje simulacije i izračuna vještaka.

 

79. Vezano za navode tuženika da je pogrešno uzeta u obzir početna kamatna stopa i tečaj kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod promjenjiva samo u odnosu na odluku banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi. Upravo je prvotno ugovorena kamatna stopa bila jedina određena i razumljiva tužitelju, dok tužitelj nije mogao ni na koji način predvidjeti buduće visine kamatne stope, koje su se mijenjale jednostranim odlukama tuženika.

 

80. Na temelju odredbe čl.1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad dio imovine na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st.2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st.3. istog članka, obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. 

 

81. Za napomenuti je da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svome nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja, a upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja. Stoga je banka, kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni suda trebala odrediti elemente za koji se veže  promjena kamatne stope i način njihove primjene.

 

82. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

83.Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

84. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

85. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

86. Tužitelj potražuje trošak prema troškovniku na l. 537 spisa, koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku: sastav tužbe u iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), sastav podneska od 16. siječnja 2020. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, pristup na ročište 08. srpnja 2020.  (Tbr. 9/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, sastav podneska od 24. rujna 2020. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, pristup ročištu 03. studenog 2020. (Tbr. 9/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, sastav podneska od 06. travnja 2021. (Tbr 8/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, sastav podneska od 05. svibnja 2021. (Tbr 8/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, pristup ročištu 11. svibnja 2021. (Tbr. 9/1 Tarife) u iznosu od 132,72 EUR, pristup ročištu od 22. veljače 2023. (Tbr. 9/1 Tarife) u iznosu od 199,08 EUR, sastav podneska od 23. veljače 2023. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 199,08 EUR, pristup ročištu 13. ožujka 2023. (Tbr.9/1 Tarife) u iznosu od 199,08 EUR, zatim trošak financijsko knjigovodstveno vještačenja 331,81 EUR. Dakle, tužitelj potražuje na ime troška postupka sveukupno 1.990,81 EUR[4]/14.999,75 kn.

 

              87. Svi navedeni troškovi su bili nužni za vođenje ove parnice, a troškovnik pun. tužitelja je sukladan važećoj Tarifi o nagradi i naknadama troškova za rad odvjetnika.

 

U Valpovu 14. travnja 2023.

 

 

 

                                                                                                                             Sutkinja

                                                                                                                                Tatjana Varžić

 

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda,     nadležnom županijskom sudu, u tri primjerka.

 

 

 

 

 

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćnici tužitelja,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.