1

Broj:4.P-250/2022-19

 

Broj:4.P-250/2022-19

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja V. K., OIB:…,iz S. B., J. H., zastupanog po punomoćniku M. K.,odvjetniku u S.. B., protiv tuženika Banka, OIB:…, iz Z., M. , zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva K. & partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, 21.ožujka 2023. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja, zamjenice njegovog punomoćnika odvjetničke vježbenice E. Š. te zamjenika punomoćnika tuženika M. B., odvjetničkog vježbenika u uredu odvjetnika D. B., 14.travnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

              I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-2641214 od 26.siječnja 2005., solemniziranom po Javnom bilježniku Z. K. iz S. B., br:OU-46/2005, dana 27.siječnja 2005., sklopljenog između tužitelja V. K. iz S. B., J. H., OIB…, kao korisnika kredita i tuženika Banka, Z., M., OIB …, kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “Kunska protuvrijednost CHF 25.100,00 (dvadesetpettisućasto švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

 

II Nalaže se tuženiku Banka, OIB:…, iz Z., M., da tužitelju V. K., OIB:…, iz S. B., J. H. isplati iznos od 793,53 eura[1]/5.978,85 kuna na ime razlike zbog korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, 31.prosinca 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

 

za iznos od 1,22 eur[2]/ 9,09 kn počevši od 31.prosinca 2008.

za iznos od 3,52 eur1/ 26,51kn počevši od 31.siječnja 2098.

za iznos od 4,56 eur1/ 34,39 kn počevši od 28.02.2009.

Za iznos od 1,69 eur1/ 12,70 kn počevši od 31.03.2009.

Za iznos od 2,24 eur1/ 16,84 kn počevši od 30.04.2009.

Za iznos od 1,13 eur1/ 8,48 kn počevši od 31.12.2009.

Za iznos od 4,82 eur1/ 36,33 kn počevši od 31.01.2010.

Za iznos od 3,97 eur1/ 29,94 kn počevši od 28.02.2010.

Za iznos od 8,99 eur1/ 67,74 kn počevši od 31.03.2010.

Za iznos od 8,04 eur1/ 60,58 kn počevši od 30.04.2010.

Za iznos od 9,89 eur1/74,55 kn počevši od 31.05.2010.

Za iznos od 25,95 eur1/ 195,53 kn počevši od 30.06.2010.

Za iznos od 22,65 eur1/ 170,62 kn počevši od 31.07.2010.

Za iznos od 32,74 eur1 / 246,71 kn počevši od 31.08.2010.

Za iznos od 29,25 eur1/ 220,42 kn počevši od 30.09.2010.

Za iznos od 23,64 eur1/178,14 kn počevši od 31.10.2010.

Za iznos od 35,48 eur1/267,35 kn počevši od 30.11.2010.

Za iznos od 50,55 eur1/380,85 kn počevši od 31.12.2010.

Za iznos od 523,20 eur1/3.942,08 kuna počevši od 19.1. 2011.

 

pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku da tužitelju V. K., OIB:…, iz S. B., J. H. nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.566,92 eura1/11.805,96 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a koja teče od 14.travnja 2023. do isplate, u roku 15 dana.

IV Tužitelj se odbija s preostali dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 216,15 eura1/1.628,65 kuna.

              Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su Ugovorom o kreditu broj 918-50-2641214 od 26.01.2005. godine, tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.100,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora, ovdje tuženika, na dan korištenja kredita. Ugovor je sklopljen na vrijeme od 7 godina, a otplaćivao se u 84 anuiteta. Sastavni dio Ugovora o kreditu je bio otplatni plan u kome su navedeni iznosi anuiteta kredita. Temeljem navedenog ugovora tužitelju je isplaćen novčani iznos od 122.555,34 kuna. Člankom 12. predmetnog Ugovora, ugovorena je mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, tj. u Zagrebu. Unatoč tomu, tužitelj podnosi ovu tužbu Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom. Sukladno članku 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje, odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je ona sastavni dio tipskog ugovora, koji je sastavio tuženik. Ova ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer bi vođenje postupka za tužitelja pred sudom u Zagrebu bilo otežano zbog financijskog troška, a i uloženog vremena, s obzirom na činjenicu da tužitelj ima prebivalište u Slavonskom Brodu. Sukladno svemu navedenom, svoje shvaćanje izrazio je i Sud Europske unije u odlukama C- 240/98-C-244/98 kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti preispituju nepoštenost ugovornih odredbi, odnosno kojim je shvaćanjem ugovaranje mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta prodavatelja nepošteno, ukoliko nije bilo posebnog pregovaranja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja je, na štetu potrošača, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, što je ovdje slučaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 05.07.2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Banka d.d. utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom sud je naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem, te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda. Tuženik je prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelju izdao dana 08.03.2021. godine Prijepis knjigovodstvene kartice iz koje je vidljivo koji iznosi anuiteta su plaćani za vrijeme povrata kredita. Prema točki 2. predmetnog ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,85% koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Sud je nadalje zabranio tuženim bankama takvo ili slično postupanje. Temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 PŽ – 7129/13 od 13.06.2014. godine kojom je kao tužena obuhvaćena i Banka d.d., ovdje tuženik, utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. naprijed navedenog ugovora. Prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što je utvrđeno i navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bitna ugovorna odredba, a tuženik nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik je za vrijeme otplate kredita povećavao kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 5,85% što je uzrokovalo zajedno sa povećanjem tečaja švicarskog franka značajno povećanje anuiteta. Tuženik je od početne kamatne stope od 5,50%, istu mijenjao i to od 01.11.2007. godine na 6,45%, od 01.05.2008. godine na 6,75%, od 01.03.2009. godine na 7,75%.Tužitelj je tuženiku dana 03.05.2021. godine uputio zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu, što je tuženik odbio učiniti navodeći kako nije primio nikakvu nepripadnu korist, niti pričinio bilo kakvu štetu. Uvidom u Ugovor i Prijepis knjigovodstvene kartice vidljivo je da je tečaj švicarskog franka na dan 31.01.2005. godine iznosio 4,882683 kune za jedan franak, a da je anutitet iznosio 1.781,54 kuna, što je bila protuvrijednost od 364,87 švicarskih franaka. Tužitelj je sam izvršio obračun preplaćenih anuiteta po osnovu povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, koji prema tako izvršenom obračunu iznosi 7.607,55 kuna, a u tablici su navedeni datumi dospjelosti anuiteta, datumi uplata, iznosi uplata i razlika po svakom pojedinom anuitetu. Po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju tužitelj si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev ovisno o iznosima pretplate po pojedinim anuitetima iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka. Kako su naprijed navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sukladno odredbama članka 1111., članka 1115. i članka 1046. ZOO-a. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-2641214 od 26.01.2005.godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja u članku 1.glasi “Kunska protuvrijednost CHF 25.100,00 (dvadesetpettisućasto švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.607,55 kuna na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,85% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Navodi da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-2641214, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Stoga smatra da ovaj sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

2.1. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Z. K. pod brojem OU-46/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, smatra da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

 

2.2. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini i predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

 

2.3. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik dodatno ističe da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato.

 

2.4. Tuženik smatra da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje te da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF.

 

2.5. Osim toga ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te predlaže da sud tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

 

3. Nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu jer je odredbom članka 19.stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09,112/12,143/13,147/13,09/15,78/15,102/15 i 52/16), propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Budući da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u Slavonskom Brodu, za koje područje je nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, to je za postupanje po ovoj tužbi mjesno nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, odnosno, sukladno Rješenju sutkinje ovlaštene obavljati poslove sudske uprave Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 2.svibnja 2022., zbog velike opterećenosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, ovaj spis je ustupljen Općinskom sudu u Požegi, kao drugom stvarno nadležnom sudu za postupanje u ovome predmetu, te je stoga sud odbio navedeni prigovor tuženika.

 

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 918-50-2641214 od 26.siječnja 2005., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. B. od 12.veljače 2023., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

 

5. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

6. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da je nastupila zastara potraživanja tužitelja u pogledu preplate zbog promjenjive kamatne stope budući je tužba podnijeta 27.svibnja 2021., dok u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

 

6.1. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik  Banka d.d. i tužitelj dana 26.siječnja 2005., sklopili Ugovor o kreditu, broj 918-50-2641214 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.Ugovora), koji se tužitelj, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku s pripadajućim kamatama, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 5,85 %  godišnje (čl. 2. Ugovora), sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

 

7. U čl.6. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja novog automobila marke Mazda.

 

8. Budući je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka V. M.-P. i I. O., zaposlenika tuženika, kao i od prijedloga za saslušanje javnog bilježnika sud iste nije saslušavao.

 

9.Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 26.siječnja 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). Tužitelj je kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg je sklopio u svojstvu korisnika kredita za kupnju vozila, u ovom slučaju imao svojstvo potrošača, te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

10. Naime tužitelj je iskazao u svrhu dokazivanja da je Kredit broj 918-50-2641214 podigao za kupnju osobnog automobila Mazda 3 za osobne potrebe. Za podizanje kredita nisam niti bio u banci nego su mu u auto kući rekla da je najpovoljniji kredit u švic.francima i da oni posluju s Bankom te je ugovor potpisao u auto kući.

 

10.1. Početna rata je bila do 1.500,00 kuna kako su mu i rekli da će biti, a kasnije je rata bila preko 2.100,00,  2.200,00 kuna. Nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja s bankom oko rate nego je sve  rješavao u auto kući. Po zanimanju je finomehaničar i završio je industrijsko obrtničku školu. Dočekali su ga pripremljeni papiri  za kredit i nije odlučivao niti o banci, niti o valuti kredita. Ugovor  je letimično pročitao i vjerovao je prodavaču da su krediti u švic.francima najpovoljniji i  najsigurniji i da će rata biti do 1.500,00 kuna mjesečno. Razumio je da će se rata  mijenjati uz promjenu tečaja, a vezano za promjenu tečaja prodavač mu je rekao da će mu rata biti između 1.400,00 i 1.500.00 kuna  i da je to to. Prije ovog ugovora nije zaključivao nikakav ugovor o kreditu.

 

11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

 

11.1. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, prema iskazu tužitelja osobnog automobila Mazda 3 za osobne potrebe, on ima svojstvo potrošača, budući je prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) potrošač  svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti pa stoga tuženikov prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača nije osnovan.

 

12. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. U smislu odredbe članka 270. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 75/09, 41/08, 78/15), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

13. Iz odredbe članka 84. ZZP proizlazi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

14. Po mišljenju suda ugovorna odredba kojom je promjena ugovorne kamatne stope  ovisna o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u ovom slučaju na štetu tužitelja jer se kod ovakvog ugovaranja radi o situaciju da je tuženik jednostrano odredio obavezu tužitelja koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

 

14.1. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na kamate, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

15. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

 

15.1. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu, te mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje jednostrano prema odluci banke, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

 

15.2. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora sud smatra nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštena je jer je predmetni Ugovor tipizirani ugovor koji je korisnik mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti pa je stoga banka u ovom slučaju jača strana koja određuje promjenljivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovorom o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenljivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svome nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Ta promjenljivost je nepoštena jer je bez jasnih parametara te je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita jer nije jasno navedeno što znači promjenjiva kamatna stopa, dokle može ići promjenljiva kamatna stopa i kakve su joj posljedice.

 

16. Nije sporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu, ali ona mora biti razumljiva i određena parametrima, s razrađenom uzročno posljedičnom vezom kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te moraju biti određena razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, a parametar mora biti razumljiv korisnicima kredita.

 

17. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao II. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. 

 

19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).  Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

 

20. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

21. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

 

22. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.

 

23. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe u dijelu članka 2. , 7. i 9. predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te promjenjiva kamatna stopa.

 

24. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

 

25. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu broj 918-50-2641214 od 26.siječnja 2005. i to dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“;odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

 

26. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, ali budući je tužiteljevo potraživanje na ime preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo, tuženik je dužan tužitelju  vratiti samo sve što je primio po osnovi preplaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

27. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

28. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

29. Radi utvrđenja postojanja razlike u promjeni tečaja odnosno valutne klauzule provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo B. B..

.

29.1. Provednim vještačenjem je utvrđeno da je 26.1.2005. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj 918-50-26412124 između Banke d.d. Z. kao kreditora i V. K. kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 25.100,00 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plasmana kredita i otplate kredita na dane dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,85% godišnje, te iznos anuiteta od 364,87 CHF, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali u CHF od strane tuženika zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i u kunama zbog primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta. Stvarna zaduženja i otplate anuiteta po kreditu i početni uvjeti izračunati su i rekonstruirani su na temelju dokumenata koji su dokumentirani u sudskom spisu. Nalaz vještačenja obuhvaća izračun za cijeli period otplate kredita od dana plasmana kredita od 28.01.2005. godine do konačnog zaduženja i prijevremene otplate kredita 19.01.2011. godine. S obzirom da je utjecaj tečajnih razlika između tečaja na dane otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita (novčani iznos u kunama koji je stvarno isplatio tuženik tužitelju, u obračunu razlike plaćenih anuiteta po kreditu u kunama primijenjen je ugovoreni srednji tečaj kreditora Banke d.d. Z. za CHF za kune na dan isplate kredita 28.01.2005. Navedenim izračunom u nalazu vještačenja izračunate su stvarne valutne razlike između otplaćenog po kreditu u kunama i isplaćenog po kreditu u kunama za otplaćene anuitete po kreditu s diferenciranjem izračunatih razlika zbog u više plaćenih redovnih kamata zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i zbog primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita. Tuženik je početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 5,85% i izračunati početni anuitet od 364,87 CHF primjenjivao i zaduživao za prvih 33 anuiteta do 31.10.2007. godine, a od 01.11.2007. godine od 34. anuiteta povećane su redovne kamatne stope i iz podataka u dokumentaciji o kreditu utvrđeni su stvarni podatci o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita Tuženik je početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 5,85% i izračunati početni anuitet od 364,87 CHF primjenjivao i zaduživao za prvih 33 anuiteta do 31.10.2007. godine, a od 01.11.2007. godine od 34. anuiteta povećane su redovne kamatne stope i iz podataka u dokumentaciji o kreditu utvrđeni su stvarni podatci o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita .Utvrđeno je da je tuženik od 34.do 39. anuiteta primjenjivao kamatnu stopu od 6,45%, od 40.do 49.anuiteta kamatnu stopu od 6,75% te od 50. do 71.anuiteta, te do prijevremene otplate kredita kamatnu stopu od 7,75 %.Početni anuitet prema Početnom otplatnom planu od 364,87 preračunat je u kune po srednjem tečaju tuženika za 1 CHF za kune na dan isplate kredita 28.01.2005. uz tečaj od 1 CHF=4,8861760 kuna, što čini protuvrijednost u kunama od 1.782,82 kuna, te dodatno za obračunatu prijevremenu otplatu od 4.599,72 CHF istim tečajem što čini 22.475,04 kuna, što je vidljivo u kolonama od 4 do 6 tablice 2 za svaki od 71 anuiteta i konačnu prijevremenu otplatu. Zbroj navedenog prema početnoj redovnoj kamatnoj stopi od 5,85% iznosi 30.505,49 CHF, a preračunati iznos svih anuiteta po početnoj redovnoj kamatnoj stopi iz CHF u kune prema srednjem tečaju tuženika za 1 CHF za kune na dan isplate kredita iznosi 149.055,26 kuna (izračunato pojedinačno po anuitetima pa zbrojeno). Ukupno je vraćeno anuiteta po kreditu od tužitelja tuženiku u iznosu 30.965,96 CHF (kolona 7. tablice 2, pojedinačno po anuitetima i ukupno u r.b. 73. i dokument tuženika /stvarni/ otplatni plan), a što prema srednjem tečaju tuženika za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta obračunato pojedinačno, ukupno iznosi 152.388,56 kuna (kolona 9 tablice 2 pojedinačno po anuitetima i ukupno u r.b. 73. i dokumentu tuženika „Prijepis knjigovodstvene kartice“ za zbroj kolone „anuiteti“), a što je identičan iznos prema navedenom dokumentu tuženika po anuitetima pojedinačno i u zbroju dokumenta. Razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,85% i srednjem tečaju tuženika za CHF za kune za 1 CHF = 4,8861760 kuna na dan isplate kredita 28.01.2005., ukupna razlika iznosi više plaćeno 3.333,30 kuna. To su razlike koje su primarno izračunate i iznose ukupno više plaćene (a sadržani su iznosi i više plaćenog i manje plaćenog po pojedinačnim izračunima anuiteta), a prema zbrojnom matematičkom izračuna: 152.388,56 - 149.055,26 = 3.333,30 kuna. Od ukupno izračunatog samo više plaćene razlike anuiteta iznose više plaćeno 7.854,22 kuna, analizirajući po otplaćenosti ukupno anuiteta. Od ukupno izračunatog samo manje plaćene razlike anuiteta iznose (potplaćeno) minus -4.520,92 kuna. U navedenom iznosu razlike ukupno više plaćenih anuiteta od 3.333,30 kuna prema izračunu u tablici 2. ukupne razlike plaćenog po kreditu između stvarno plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama prema početnom tečaju i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi mogu se diferencirati na dva elementa i to: 1. element - više plaćeno anuiteta po kreditu zbog povećanja redovne kamatne stope, te 2. element - više plaćeno anuiteta po kreditu zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj tuženika za 1 CHF za kune na dan isplate kredita.

 

29.2. Razlika ukupno više plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog povećanja redovne kamatne stope i to ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 30.965,96 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 5,85%, što ukupno iznosi 30.505,49 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 460,47 CHF, što preračunato srednjim tečajem tuženika za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope više plaćeno 2.372,17 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 314,84 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta zbog promjene redovne kamatne stope nisu utvrđene jer je redovna kamatna stopa tijekom otplate kredita bila u odnosu prema početno ugovorenoj samo jednaka ili veća.

 

29.3. Da bi utvrdio razliku više plaćenog po kreditu zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u ovom predmetu iz ukupne razlike više plaćenih anuiteta u kunama izračunatu u iznosu od 3.333,30 kuna potrebno je isključiti utjecaj razlike više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune na dane dospijeća plaćanja, a zbog povećanja redovnih kamatnih stopa u ukupnom iznosu od 2.372,17 kuna. Kada od iznosa razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 3.333,30 kunu umanjimo izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane dospijeća plaćanja koji je nastao zbog povećanja redovnih kamatnih stopa u iznosu od 2.372,17 kune (izračunatih u prilogu 1 u koloni 15 A) dobijemo iznos više plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita u iznosu od sveukupno više plaćenog 961,13 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 127,56 EUR. Primarno izračunati iznos čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog povećanja redovnih kamatnih stopa). Kada se diferencira samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja, u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita (kada je ugovoreni tečaj za CHF za kune u otplati kredita bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita), onda isti iznose samo više plaćeno od 5.978,85 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. iznosi samo više plaćeno 793,53 EUR. Kada se diferencira samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja (kada je ugovoreni tečaj za CHF za kune u otplati kredita bio manji u odnosu na ugovoreni tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno - minus (potplaćeno) -5.017,72 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi (samo) samo manje plaćeno -665,97 EUR.

 

30. Tuženik nije suglasan s nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Navodi da je ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

 

31. Nalaz vještaka sud je ocijenio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke. S obzirom na činjenicu da je sud utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, a iz nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli platio više 793,53 eura/5.978,85 kuna nego što je trebao platiti po tečaju  CHF na dan plasmana kredita te je u tom dijelu sud prihvatio  tužbeni zahtjev, dok je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preostalog traženog iznosa jer se isti očigledno odnosi na preplaćeni iznos zbog primjene promjenjive kamatne stope koje potraživanje tužitelja je zastarjelo.

 

32. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor da je prilikom obračuna od pozitivnih razlika potrebno oduzeti tzv. negativnu razliku, koja po mišljenju vještaka iznosi 665,97 eura/5.017,72 kune,  kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj više uplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF, a po mišljenju vještaka ta razlika iznosi 127,56 eura/961,13 kuna. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost. U slučaju da se prigovor tuženika promatra kao prigovor prijeboja ni tada ne bi bio osnovan jer je za isto nastupila zastara. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja je trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do studenog 2009. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj.

 

33. Tužitelj nije svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka, a provedenim vještačenjem je utvrđeno da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužitelj više platio iznos od 793,53 eura/5.978,85 kuna, sud je tužitelju dosudio navedeni iznos. Kako je tužitelj tužbom tražio isplatu iznosa od ukupno 1.009,68 eura/7.607,50 kuna, sud ga je odbio s preostalom dijelom zahtjeva u iznosu od 216,15 eura/1.628,65 kuna. Sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa razlike utvrđenog vještačenjem do isplate.

 

34. Zbog svega navedenoga  sud je odlučio  kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

 

35. Tužiteljev tužbeni zahtjev je po osnovi osnovan 100% jer utvrđeno da su ništave odredbe o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i primjena valutne klauzule, zbog čega tužitelj ima pravu na isplatu preplaćene razlike nastale primjenom navedenih ništavih odredaba. Međutim tužiteljevo potraživanje na ime razlike nastale zbog primjene promjenjive kamatne stope je zastarjelo te stoga tužitelj ima pravo samo na isplatu razlike nastale zbog primjene valutne klauzule te je po visini tužbenog zahtjeva uspio sa 79%,a tuženik s 21%. Tužiteljevi troškovi parničnog postupka iznose ukupno 1.877,60 eura/14.146,78 kuna te se odnose na sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (149,31 eura/1.250,00 kuna), sastav tužbe(149,31 eura/1.250,00 kuna), zastupanje na pripremnom ročištu (74,66 eura/562,50 kuna) zastupanje na  jednom ročištu za glavnu raspravu (149,31 eura/1.250,00 kuna), sastav četiri obrazložena podneska (4x149,31 eura/1.250,00 kuna), sve s PDV-om ( 279,96 eura/2.109,36 kuna), te sudsku pristojbu na tužbu i presudu (2x 39,82 eura/300,00 kuna). Tužitelju pripada 79% troškova koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku s PDV-om i sudsku pristojbu na tužbu što iznosi 1.168,75 eura/8.805,95 kuna te cijeli trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura/3.000,00 kuna, odnosno tuženi je dužan tužitelju na temelju članka 154.stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naknaditi 79% troškova parničnog postupka (100%+79%=179%:2=89,5%, 0%+21%=21%:2=10,5%, 89,5%-10,5%=79%) u iznosu od ukupno 1.566,92 eura/11.805,96 kuna.

36. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

 

Požega,14.travanj 2023.

 

              Sutkinja:

                                                                                                        Melita Novak, v.r.

 

 

Uputa o pravu na žalbu: protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. M. K., odvjetnik, S..B.
2. K. & partneri  d.o.o. Z.