Republika Hrvatska Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7 Poslovni broj Pr-443/2019-32

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja A. B. iz K., P., P. 35, OIB:..., zastupanog po K. P., odvjetniku u R., protiv tuženika C. A. d.o.o., B. V., K. P. K. I. 11, OIB:
...., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2023. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 14. travnja 2023., javno objavivši,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Ur.broj: ...., od 30. rujna 2019. godine.

II. Tuženiku se nalaže da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta
Direktora Sektora operacija sukladno ugovoru o radu od 6. veljače 2015.
godine, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 497,50 eura /

3.748,41 kuna1, sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se;

- tužbeni zahtjev, u dijelu, u kojem se zahtjeva da se tuženiku naloži
vraćanje tužitelja na rad i naknada parničnog troška, sve «pod prijetnjom
ovrhe»,

- zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za iznos iznad omjerenih
497,50 eura / 3.748,41 kuna, a do zatraženih 621,87 eura / 4.685,48 kuna,
kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pred ovim sudom 19. studenog 2019. podnio protiv tuženika tužbu u kojoj navodi da je kod tuženika sukladno ugovoru o radu od 6. veljače

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 Poslovni broj Pr-443/2019-32

2015. obavljao poslove predsjednika Uprave, da mu je tuženik odlukom od
dana 30. rujna 2019. izvanredno otkazao ugovor o radu. Ur.broj:
....., da je poštanskom dostavom Odluku o izvanrednom otkazu
ugovora o radu zaprimio 10. listopada 2019., da je unutar zakonskog roka
podnio zahtjev za zaštitu prava sa zahtjevom za vraćanje na radno mjesto.
Navedeni zahtjev da je poštom preporučeno s povratnicom poslao 22.
listopada 2019., unutar rok od 15 dana od dana zaprimanja Odluke o
izvanrednom otkazu ugovora o radu. Nadalje, tuženik je zahtjev za zaštitu
prava sa zahtjevom za vraćanje na radno mjesto zaprimio 24. listopada 2019.,
ali se u roku od 15 dana od dostavljenog mu zahtjeva za zaštitu prava nije se
o istom očitovao. Ističe, obzirom se na njegov zahtjev za zaštitu prava tuženik
nije očitovao u roku od petnaest dana, da je bio primoran radi sudske zaštite
prava iz radnog odnosa u daljnjem roku od petnaest dana podnijeti tužbu.
Smatra da mu je tuženik otkazao navedeni ugovor o radu nezakonito i
neosnovano, da je Ugovorom o radu od 6. veljače 2015. obavljao poslove
predsjednika Uprave, sve do 2. ožujka 2017. kada prestaje biti predsjednik i
član Uprave tuženika. Shodno tome, poslije 2. ožujka 2017. počinje primjena
članka 7. Ugovor o radu od 6. veljače 2015., po kojem ga je tuženik obvezan
zaposliti na radnom mjestu direktora sektora operacija, a u koliko to nije
moguće, da ga je obvezan zaposliti na radnom mjestu sukladno njegovoj
stručnoj spremi. Temeljem usmene ponude od strane tuženika da radi na
radnom mjestu direktora sektora operacije isto da je prihvatio te počeo
obavljati poslove tog radnog mjesta. Dakle, prešutnim sporazumom između
njega i tuženika, da je počeo obavljati poslove radnog mjesta direktora
sektora operacija. Tvrdi da nije istinita tvrdnja iz Odluke o izvanrednom otkazu
da je neopravdano izostao s posla. Naime, obavijest na koju se tuženik poziva
da je datirana od 17. travnja 2019., da ju je zaprimio 24. travnja 2019. i 30.
travnja 2019. otvorio bolovanje, da je u periodu od tog dana po do zaključno

12. rujna 2019. bio na bolovanju. Od 13. rujna 2019. pa nadalje, tuženik da ga
nije ni u jednom slučaju usmeno niti pisano kontaktirao, a na način da je
obavijestio o tome da se mijenja njegovo mjesto rada i to u odnosu na
prethodno za 366 kilometara (udaljenost između S. i B.P. kod
M.). Tužitelj smatra da prema članku 2. Ugovora o radu od 6. veljače

2015. obavlja poslove u poslovnim prostorijama poslodavca u kampu Uvala
S. u S., a ne u T. naselju B. P.. Za promjenu mjesta
rada da je potrebna bila izmjena ugovora o radu od 6. veljače 2015., da kao
do iste nije došlo, tuženik da ni nije mogao realizirati svoju zamisao bez
dobrovoljnog pristanka tužitelja. Jedini zakonit pristup u ovom slučaju bi bilo
da je tuženik postupio sukladno odredbama članka 123. Zakon o radu
primjenjujući institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, ali da je to od
strane tuženika izostalo, a dobrovoljni pristanak odnosno izjavu kojom on
pristaje na novo radno mjesto udaljeno 366 kilometara nije od njega dobio.
Tužitelj ukazuje da je ugovor o radu dvostrano obvezni ugovor, koji da se
može mijenjati samo obostranom voljom stranaka, a kako obavijest
predstavlja jednostranost postupanja to da je isto bez pravnog učinka na
ugovornu odredbu iz članka 2. Ugovora o radu od 6. veljače 2015. godine,
ako nema primjene instituta otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora. Uz to,
da se radi o obavijesti s dalekim vremenskim odmakom od 17. travnja 2019.,
a u kojoj nije razrađeno ni najosnovnije, a to je, ponajprije pitanje putnog
naloga i tko će podmiriti podnositelju putne troškove do Turističkog naselja u

3 Poslovni broj Pr-443/2019-32

B. P. i gdje će isti imati prebivalište odnosno stanovati te koliki period
će obavljati poslove na novom radnom mjestu (je li to 15 dana, mjesec ili 3
mjeseca. godinu dana ili više). To znači da se radi o obavijesti koja uopće
nema konkretnih elemenata, po kojima bi on mogao postupati. Osim toga, da
se radi se o obavijesti, koja nije ni potpisana niti pečatirana, da se zato istu
obavijest može pravno tretirati isključivo kao nacrt obavijesti, a ne obavijest u
onom pravnom smislu u kojem bi ona trebala biti. Osim toga, da je jedan od
nemara i teškog propusta tuženika i pitanje putnog naloga, da prije službenog
putovanja mora dobiti putni nalog, dakle, nalog za službeno putovanje, da je
to izostalo, da je putni nalog obvezan izdati poslodavac u situacijama
službenih putovanja, da mu je trebao dati i novce za put odnosno putnu kartu.
Sumirajući sve navedeno tužitelj smatra da je tuženik kao poslodavac počinio
teške propuste odnosno nezakonitosti postupanja, da vezano za mjesto rada
nije primijenjen institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, da se morala
donijeti odluka ili nalog, a ne obavijest, da je obavijest trebala biti razrađena
poglavito u odnosu na putni nalog, potpisana i pečatirana, da je ispod svakog
dostojanstva radnika da se istog ne kontaktira i da se izvlači obavijest, koja
ima vremenski odmak, da bi se nezakonito otkazao ugovor o radu. Smatra da
je dokazao da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Ur.broj:
...., od 30. rujna 2019., ne samo da je neosnovana, nego je i
nezakonita, kako u užem (postupovnom) tako i u širem smislu nezakonitosti
(neosnovano). Predlaže donošenje presude sa sadržajem kao u točki I.
izreke. Potražuje trošak postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu ne čini spornim da je tužitelju otkazao
ugovor o radu predmetnom odlukom, zatim da je tužitelj podnio pravovremeni
zahtjev za zaštitu prava, kao i da je tužba podnijeta u okviru zakonskih
rokova. Međutim, ističe da tužba nije osnovana. Ukazuje da je kod njega
tužitelj obavljao poslove više radnih mjesta, da je ugovorom o radu od 1.
siječnja 2004. obavljao Referenta I nabave, temeljem aneksa navedenom
ugovoru od 2005. da je obavljao poslove Direktora Sektora operacija, a tek
nakon toga da je postao Predsjednik Uprave temeljem ugovora od 6. veljače

2015., da je Otkaz ugovora o radu tužitelju donijet iz opravdanih razloga i
nakon zakonito provedenog postupka koji da je obuhvatio sve sudionike
sukladno Zakonu o radu, da opstojnost odluke tužitelj ničim nije doveo u
pitanje, da je tužitelj 6. veljače 2015. zaključio s tuženikom Ugovor o radu za
radno mjesto Predsjednika uprave, a koje poslove da je obavljao u razdoblju
od 6. veljače 2015. do 2. ožujka 2017., kada je, sukladno članku 7. Ugovora o
radu od 6. veljače 2015. ponovno zaposlen na radnom mjestu Direktora
Sektora operacija koje poslove da je obavljao prije imenovanja na funkciju
Predsjednika Uprave, dakle na isto radno mjesto i pod istim uvjetima, sa istim
opsegom prava i obaveza koje da su ranije bile stipulirane, a koje da su
regulirane Ugovorom o radu od 1. siječnja 2004., te pripadajućeg Anex-a
Ugovora radu od 1. lipnja 2006., da je odredbom članka 7. Ugovora o radu od

6. veljače 2015. koji da je tužitelj zaključio s poslodavcem za radno mjesto
Predsjednika Uprave regulirano, u slučaju opoziva tužitelja s dužnosti
Predsjednika Uprave, da se poslodavac obvezuje tužitelja zaposliti na radnom
mjestu Direktora Sektora operacija, pod istim uvjetima i na način kako je to
bilo regulirano u ugovoru o radu iz 2004., odnosno na istom radnom mjestu
na kojem da je tužitelj radio do imenovanja na funkciju Predsjednika tuženika,

4 Poslovni broj Pr-443/2019-32

a ukoliko to ne bude moguće, da se obvezuje zaposliti ga na radnom mjestu
sukladno njegovoj stručnoj spremi. Nadalje, da je citiranim odredbama
regulirano da u slučaju da tužitelj ne prihvati njegovu ponudu za
zaključivanjem ugovora o sukladno stručnoj spremi, da će se smatrati da mu
je uručen poslovno uvjetovani otkaz sa svim pravnim posljedicama istog.
Ističe da tužitelj u tužbi izrijekom priznaje kako je prihvatio tuženika nakon
opoziva sa funkcije Predsjednika Uprave i poslove Direktora Sektora
operacija. Budući da je tužitelj nakon opoziva sa dužnosti Predsjednika
nastavio raditi na radnom mjestu Direktora Sektora operacija, te mu nije niti
ponuđeno drugo radno mjesto, da je neosporno tužitelj kod poslodavca bio
zaposlen na tom radnom mjestu, i to na način i pod istim uvjetima koje da je
imao kada je zaključivao o radu 01. siječnja 2004., te pripadajući Aneks
ugovora od 1. lipnja 2006. Pored istaknutog, da je tužitelj 24. travnja 2019.
zaprimio njegovu pisanu obavijest da se zbog potreba privremenog obavljanja
poslova u T. naselju B. polje upućuje privremeno na rad u
T. naselje B. P., te da je u obvezi bio javiti se na posao
najkasnije u roku od 7 dana od dana primitka. Međutim, da se tužitelj nije u
ostavljenom roku pojavio na poslu već da mu je 30. travnja 2019. dostavio o
privremenoj nesposobnosti za rad. Tužitelj da je do 12. rujna 2019. bio na
bolovanju, te da mu je 16. rujna 2019. dostavio doznaku bolovanja iz koje da
je razvidno da mu je bolovanje zaključeno s danom 12. rujna 2019. Potom 16.
rujna 2019. godine tuženik da je, nakon zaprimanja doznaka kojim je s danom

12. rujna 2019. godine zaključeno bolovanje, utvrdio da bez valjanog
opravdanja tužitelj nije došao na posao od 13. rujna 2019. godine pa nadalje
do donošenja Odluke, a što da je bio dužan odmah nakon isteka bolovanja,
da ne samo da se tužitelj nije javio na posao, već da se uopće nije javio
nikome od njegovih ovlaštenih osoba ni na koji način, nije se interesirao kada
se i gdje mora pojaviti, da je jednostavno ostao kod kuće bez ikakvog
valjanog opravdanja. Drži da je neosnovana tvrdnja tužitelja da ga je on kao
poslodavac trebao nakon njegovog zatvaranja bolovanja tužitelja, tražiti ga i
obavještavati o njegovom rada. Upravo suprotno, da je obaveza bila tužitelja
kao njegova radnika da mu se prvi dan nakon prestanka spriječenosti za rad
javi i zatraži obavijest o tome gdje će i što raditi. Tužitelj to da nije učinio.
Slijedom iznijetoga, a u skladu s odredbom članka 119. Zakona o radu te
navodeći i obrazlažući sve utvrđene činjenice koje se na neopravdan
izostanka s posla, tuženik da je 19. rujna 2019. uputio tužitelju poziv na
iznošenje pisane obrane, a ista da je 30. rujna 2019., ali navode iz te obrane
da nije prihvatio jer isti ne opravdavaju tužitelja za neopravdani izostanak sa
rada. Temeljem svega navedenog, da je utvrđeno od strane tuženika da do
osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa regulirane člancima

117. i 118. Kolektivnog ugovora C. A. d.o.o. koji da se odnosi na
izvanredno ugovora u radu, a u kojem se izrijekom navodi da se teškom
povredom obveza iz radnog odnosa smatra neopravdani izostanak s rada
najmanje tri dana uzastopno, zbog koje, uz svih okolnosti i interesa obiju
ugovornih strana, nastavak radnog odnosa ni je moguć. Tuženik navodi da je
sukladno odredbama članka 150. Zakona o radu obvezu savjetovanja s
Radničkim vijećem, te namjeru otkazivanja Ugovora o radu priopćio
Radničkom vijeću dostavivši svoje podatke potpuno i pravovremeno.
Radničko vijeće da je u zakonskom roku izvijestilo poslodavca da je održana
Izvanredna sjednica na kojoj da je na temelju dostavljene dokumentacije

5 Poslovni broj Pr-443/2019-32

ustanovljeno da je tužitelj neopravdano izostao s posla od 13. rujna 2019. te
da se nakon isteka bolovanja nije javio na rad kod tuženika, niti je nakon
zaključenja bolovanja, tuženika izvijestio o razlozima nedolaska na posao, a
da se nije se pojavio niti u sjedištu poslodavca, niti na mjestu rada gdje je bio
privremeno zbog potreba poslovanja. Radničko vijeće stoga da je jednoglasno
bilo suglasno s izvanrednim otkazom o radu na neodređeno vrijeme tužitelju.
Nastavno, da neosnovano tužitelj tvrdi kako je trebalo ugovoriti promjenu
mjesta rada budući da iz njegovog iz 2004. koji se nastavlja i u odnosu na
radno mjesto Direktora Sektora operacija nedvojbeno proizlazi da je kao rada
ugovoreno i „mjesto rada „po potrebi i izvan sjedišta Stoga tuženik drži kako je
tužitelj, prihvaćanjem obavljanja poslova Direktora Sektora operacija koji
prihvat i sam izrijekom priznaje, prihvatio je i navedenu klauzulu, pa stoga nije
bilo potrebe za zaključenjem novog ugovora pod istim uvjetima. Tužitelj da u
tužbi problematizira pitanje putnih troškova, smještaja i trajanja rada izvan
sjedišta Poslodavca, no tuženik smatra da se radi o okolnostima koje ne
mogu opravdati tužiteljev na rad niti mogu utjecati na obrazložene razloge
otkazivanja. Da se je tužitelj pojavio na poslu nakon bolovanja i navedene bi
okolnosti bi okolnosti tuženik razriješio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u
cijelosti.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu
dokumentaciju priležeću spisu (isprave), saslušana je svjedokinja D. M.
(stranice 134 i 135 spisa) i tužitelj A. B., kao stranka (stranice od 108
do 110 spisa). Nisu saslušavani svjedoci I. U. (od čijeg saslušanja je
tužitelj na ročištu 2. ožujka 2023. odustao), niti K. Č. te V. B. iz
razloga što uredno pozvani tuženik, u dodijeljenom mu roku, adrese tih
svjedoka nije dostavio.

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih
dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno
članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) sud zaključuje da je
postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka o
dodijeljenom mu izvanrednom otkazu ugovora o radu (deklaratorni dio), kao i
njegov zahtjev za vraćanje na rad kod tuženika (kondemnatorni dio tužbenog
zahtjeva).

6. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavak

1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje: ZR)
kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko
pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke
kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava
zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog
članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave
zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik
može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava
pred nadležnim sudom.

6 Poslovni broj Pr-443/2019-32

7. Odredbom članka 116. st. 1. i stavak 2. ZR-a normirano je da
poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu
sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja
propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog
osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne
činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka,
nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno
otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na
kojoj se izvanredni otkaz temelji.

8. Obzirom da je konkretno tuženik otkazao ugovor o radu, u smislu
članka 135. st. 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za
otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

9. U odnosu na ostale činjenice koje su relevantne u pojedinom radnom
sporu, primjenjuju se odredbe članka 7. st. 1. i članka 219. st.1. ZPP-a prema
kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima
temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. Svjedokinja D. M., u iskazu, u bitnom, navodi da je kod tuženika
radila u razdoblju od 1.7.2003. do 31.5.2020. (kao direktor sektora pravnih i
kadrovskih poslova), oni da su bili formirani kako bi upravljali bivšim vojnim
odmaralištima objektima do privatizacije i isto da je obuhvaćalo više objekata i
kampova, a između ostalih i K. S., K. B. V., te hoteli i
kampovi duž cijelog J.. Oni da su 2002. preuzeli sve radnike MORH-a
koji su bili zaposleni u tim objektima i nastavili poslovanje, da je tužitelj bio
zaposlen kao direktor sektora operacija, a jedno vrijeme da je bio i
predsjednik uprave. U razdoblju dok je on bio predsjednik uprave da je imao
poseban ugovor za obaljanje upravo tog posla, a identičan ugovor da je imala
i ona jer je bila član uprave. Do 30.10.2017. oni da su imali pravo upravljanja
K. S., da ga je nakon toga preuzela država i da je predan u ožujku

2018. i svi ljudi koji su imali mjesto rada u kampu U. S. da su ušli u
program kolektivnog zbrinjavanja i sa 15.8. da su svi, osim g. B.,
potpisali sporazum o prestanku ugovora o radu na prijedlog poslodavca
temeljem Kolektivnog zbrinjavanja radnika. G. B. da je odbio potpisati
navedeni sporazum zbog toga što se nisu mogli dogovoriti oko trajanja
otkaznog roka, da je tužitelj kao i ostali radnici nakon toga koristio godišnji
odmor od prethodne pa od iduće godine, a radnici da su imali i određeni broj
sati u preraspodjeli pa su i to koristili neki da su dolazili još i na posao jer da je
bilo još nekih poslova u kampu s time što ih je trebalo završiti, a tužitelj nije
dobio neko drugo radno mjesto. Naime, kada je tužitelj u ožujku 2017. prestao
biti predsjednik uprave on da se bez posebnog ugovora vratio na svoje radno
mjesto direktora sektora operacija, a tako da vratila i ona bez posebnog
ugovora na svoje radno mjesto direktora sektora pravnih poslova, dakle na
radna mjesta koje su obavljali ranije. Nadalje, da joj poznato da je tužitelj
dobio obavijest da se javi na posao u B. P., da navedenu obavijest
nije ona sačinila nego da joj je ista dostavljena naknadno od J. H.
koji je kupio udjele C. A., da je iz iste obavijesti vidljivo da se tužitelj
trebao javiti na posao u B. P., ali da je otvorio bolovanje, isti da je

7 Poslovni broj Pr-443/2019-32

dostavljao uredno dokaz o privremenoj nesposobnosti za rad, da je u B.
P. voditelj bio g. M. B.. Nakon što je tužitelj prestao biti predsjednik
uprave da je novi predsjednik bio K. Č. onda I. P. i na kraju g.
F. od veljače 2019. Ističe da je do nje došla obavijest od strane voditelja
M. B. da tužitelj 3 dana nije došao na posao nakon zaključenog
bolovanja iako je dostavio doznaku da mu je bolovanje zaključeno, da su
evidenciju dolazaka radnika vodili referenti u svakom kampu ili hotelu kao i
voditelj kampa. Oni da su zato pokrenuli uobičajenu proceduru, da ona nije
zvala tužitelja da se očituje što se dogodilo. Isti je u svom očitovanju naveo da
je u 4. mjesecu dobio obavijest koja da je nepotpisana i nepečatirana bez
putnog naloga te da je smatrao da ga isto ne obvezuje te da mu je ukinuto
radno mjesto i mjesto rada te je tražio da se postupi u skladu sa Zakonom
prema njemu, da nije bilo uobičajeno da se takve odluke donose u oblik
obavijesti u pravilu da su oni donosili odluke direktora koje bi bile potpisane i
pečatirane i uz koje da je obavezno išao putni nalog kako bi se znalo gdje
radnik i da putuje po nalogu poslodavca za slučaj da se dogodi bilo kakva
nezgoda. Nakon toga, da je donesena odluka o otkazu ugovora o radu jer da
tužitelj nije došao 3 dana na radno mjesto, da je provedena cjelokupna
procedura, savjetovanje sa radničkim vijećem (RV), da ne zna u kojoj
prostoriji se održavala sjednica RV jer da je ona bila u Z., a svi članovi
RV da su bili u B. P.. Navodi da tužitelj nije nikada bio stegovno
kažnjavan od strane firme, a tužitelj da je došao još prije nje u firmu, da je 99
% sigurna da tužitelj prije tog bolovanja nikada nije bio na bolovanju, da
postoji knjiga putnih naloga gdje se vodi svaki putni nalog pod brojem i tko ga
je izdao i ta knjiga se vodila, da je postojala knjiga odluke u upravu, ali da je
direkciono pravo bilo da odluči koja će odluka ići u tu knjigu pri tome da su oni
u nju stavljali važnije odluke prema vlastitoj procjeni. Druge odluke kao npr.
odluka za godišnji odmor da nisu išle u tu knjige već su stavljane u failove
radnika kao i neke druge manje bitne stvari, da joj se tužitelj nije javio da vidi
kakav je njegov raspored, ali da je u tom razdoblju bila na godišnjem odmoru
u rujnu, a kada se vratila da se cjelokupna situacija dogodila i sve se već
pokrenulo.

11. Tužitelj A. B., u bitnom, navodi da je radio kod tuženika od

2002. godine, s tim da je od 1. siječnja 2003. stalni zaposlenik, da je prvo je
radio kao referent, pa direktor sektora operacija, a onda predsjednik uprave
od 6. veljače 2015. do 2. ožujka 2017., kada je dao ostavku. Prema ugovoru
da se trebao vratiti na svoje prethodno radno mjesto direktora sektora
operacije, ali da nikada nije dobio ugovor za to radno mjesto. Njemu da je
mjesto rada kao i prije nego što je postao predsjednik uprave bio auto kamp
S. pa je nastavio tamo raditi dok je bio predsjednik uprave i kasnije kada je
obavio primopredaju poslova predsjednika uprave 13. travnja 2017. K.
Č.. Nakon njega da je došla I. P. jer je on dao ostavku, da bi kasnije
i ona dala ostavku jer je J. d.d. kupio C. A. s tim da isti nije
ugašen nego da je samo promijenio sjedište. U cijelom tom razdoblju nakon
što je prestao biti predsjednik uprave on da je radio, dolazio na posao,
predsjednik uprave da ga je ignorirao, on da je obavljao dio poslova koje je
obavljao i ranije, ali to je bilo više njegovo individualno, a nije obavljao jedan
dio poslova koje je obavljao ranije jer ih je preuzeo predsjednik uprave iako su
to bili poslovi direktora sektora. On da je dolazio na posao fizički sve do 15.

8 Poslovni broj Pr-443/2019-32

siječnja 2019., s tim što je objekt predan u svibnju 2018. pa je svih 7-8
radnika, uključujući i njega, koji su tamo radili da su ostali kući dijelom na
korištenju godišnjeg odmora, da bi se s preostalim radnicima 1. listopada
postiglo sporazumno da dobiju otpremnine i da prestaju raditi s 1. rujnom. I
njemu da je nuđen sporazum međutim on na isti nije pristao iz razloga što je
imao potraživanje za neisplaćene razlike plaće od 2007. do 2018. pa da je
htio da mu se to isplati ili da se garantira da će se isplatiti, što da mu nisu
mogli ponuditi pa nije potpisao sporazum. Nadalje, tvrdi da je od listopada ili
kraja rujna nastavio dolaziti u kamp, da je sređivao arhivu jer mu je te zadatke
dala gospođa P. koja je tada bila predsjednik uprave. Od 15. siječnja

2019. da više nije dolazio na posao jer nije imao gdje obzirom da je prostor
predan, a nitko od strane firme ga nije zvao niti ga je kontaktirao, da su mu
ponudili oko 15. veljače 2019. ponovno sporazum ali s otpremninom od 50%,
ali da nije pristao jer su svi iz S. dobili 100% otpremninu, u Z. su svi
ljudi pristali i njima je isplaćeno 50% otpremnine, da je ostala raditi jedino
gospođa M. koja je otišla u svibnju – lipnju 2020. i dobila je otpremninu
100%. On da je uredno svaki mjesec dobivao plaću, nitko da ga nije
kontaktirao niti zvao da dođe raditi. Nije posebno obavještavao gospodina
F. niti gospođu M. da on ne radi i da nema gdje raditi jer da je to
njima bilo poznato, a gospodin F. da mu je potpisivao platne liste koje su
mu dolazile na kućnu adresu, da je samo slao mail-ove vezano za dopise koje
su mu prosljeđivali, a to su bili ti sporazumi, a ukoliko bi dobio poštom,
odgovore bi isto slao poštom sa povratnicom, da je od gospodina F.
dobio dopis da se javi na radno mjesto u B. P. koje je udaljeno 336 km
od njegovog bivšeg mjesta rada, a od njegovog mjesta stanovanja 350 km.
Nadalje, kada je bio predsjednik uprave 2007. da je državna revizija izričito
rekla da za bilo kakav odlazak radnika izvan mjesta rada koji mu je određen u
ugovoru o radu da mora postojati odluka uprave i putni nalog ovjeren s
prednje strane kod odgovorne osobe, a također da treba biti popis poslova
koje će radnik obaviti. On da je dobio samo taj dopis koji nije bio niti potpisan,
da se trebao javiti nekom sezonskom radniku koji bi mu bio naređeni i koji mu
je trebao dati posao, da to ne bi nikada napravio, stoga da se on na to
očitovao i isto poslao gospodinu F. tijekom bolovanja. Smatra da je sve
to skupa prema njemu diskriminirajuće kako od predsjednika uprave, tako i od
radničkog vijeća koje da je odluku donijelo u roku 7 minuta u uredu direktora,
a isti da su ga poslije zvali, a nisu imali niti nikakvog saznanja nego im je
rečeno da to tako mora. On da je bio na bolovanju do 12. rujna 2019. i
doznaku o bolovanju je poslao preporučeno u B. V. i u Z., da je
očekivao da će mu ponuditi drugi ugovor s drugim mjestom rada pa će na
njemu biti da li će isto prihvatiti ili ne, ali da je 10. listopada 2019. dobio otkaz
ugovora o radu i to izvanredni kako mu se ne bi isplatila otpremnina. U tom
razdoblju on da nije nikoga zvao u firmu osim što je bio u kontaktu s
gospođom M., ali ista nije osoba koja da je mogla odlučiti o njegovom
statusu pa mu nije dala nikakve konkretne informacije.

12. Među strankama nije sporno, odnosno od strane suda je u tom smislu
utvrđeno da je tuženik u odnosu na tužitelja donio 30. rujna 2019. Odluku o
izvanrednom otkazu ugovora o radu (izreka Odluke ne sadrži točnu oznaku ili
datum sklapanja tog ugovora o radu), ali da radi se o ugovoru o radu na
neodređeno vrijeme te da je tužitelj pravovremeno izjavio poslodavcu zahtjev

9 Poslovni broj Pr-443/2019-32

za zaštitu prava, a potom i blagovremeno podnio predmetnu tužbu sve u smislu i u rokovima normiranim člankom 133. ZR-a.

13. Sporno je, je li tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog
odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih
strana, nastavak radnog odnosa nije moguć te je li Odluka o otkazu donesena
sukladno procesno-pravnim i materijalno-pravim odredbama pravnih izvora
koji su relevantni za ovaj spor.

14. U odnosu na tužiteljevo negiranje (očitovanje od 6. svibnja 2019. –
prigovor – na raspored rada izvan sjedišta poslodavca, stranica 107 spisa)
postojanja ugovora na čiji članak 2. bi se poslodavac osnovano pozivao u
dopisu od 17. travnja 2019. (stranica 13 spisa), a kojim je obavijestio tužitelja
da se zbog potrebe privremenog obavljanja posla upućuje u Turističko naselje
B. V., te poziva radnika da mu se ugovor s takvim sadržajem, ako
postoji, dostavi, sud zaključuje da tužiteljeva argumentacija, u tom dijelu, nije
osnovana. Naime, komparacijom sadržaja ugovora o radu od 1. siječnja 2004.
(stranica 27 i 28), njegova Anexa od 1. lipnja 2005. (stranica 29), ugovora o
radu od 6. veljače 2015. (stranica 6 i 7 spisa) te iskaza tužitelja, neprijeporno
je utvrđeno da je on 6. veljače 2015. zaključio s tuženikom Ugovor o radu za
radno mjesto Predsjednika uprave. Tu funkciju tužitelj je obavljao u razdoblju
od 6. veljače 2015. do 2. ožujka 2017. (podnio ostavku), kada je, sukladno
članku 7. Ugovora o radu od 6. veljače 2015. ponovno zaposlen na radnom
mjestu Direktora Sektora operacija koje poslove je obavljao prije imenovanja
na funkciju Predsjednika Uprave, a to znači na isto radno mjesto i pod istim
uvjetima te s istim opsegom prava i obaveza koje su i ranije bile ugovorene, tj.
bile su regulirane Ugovorom o radu od 1. siječnja 2004., te pripadajućim mu
Anex-om od 1. lipnja 2005. Člankom 7. Ugovora o radu od 6. veljače 2015. u
slučaju opoziva tužitelja s dužnosti Predsjednika Uprave, poslodavac se
obvezao tužitelja zaposliti na radnom mjestu Direktora Sektora operacija, pod
istim uvjetima i na način kako je to bilo regulirano u ugovoru o radu iz 2004.
Tužitelj tijekom postupka i potvrđuje da je nastavio raditi kod tuženika nakon
podnesene ostavke 2. ožujka 2017. Osim toga, i svjedokinja D. M. je
istakla da se i ona, kao i tužitelj, bez posebnog ugovora vratila na svoje radno
mjesto (direktorice sektora pravnih poslova) koje je obavljala prije nego li je
bila na funkciji članice uprave tuženika. Naime, prema odredbi članka 14. ZR-
a, ugovor o radu se sklapa u pisanom obliku, ali je odredbom stavka 4. istog
članka propisano da ako poslodavac u roku iz stavka 3. tog članka ne sklopi s
radnikom ugovor u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom
ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno
vrijeme (Tako i Vrhovni sud RH, Revr-1324/10 od 15.12.2010.) Dakle, članak

7. predmetnog Ugovora o radu od 6. veljače 2015. sadržajem upućuje na
Ugovor o radu od 1. siječnja 2004. i Anex istog od 1. lipnja 2005. Člankom 2.
Ugovora o radu iz 2004. ugovoreno je da će radnik obavljati poslove, po
potrebi i izvan sjedišta poslodavca. Dakle, konkretno, ugovor o radu na koji se
Odluka o otkazu odnosi, smatra se da su stranke spora sklopile na
neodređeno vrijeme prihvaćajući sadržajni izričaj iz ranijeg Ugovora o radu od

1. siječnja 2004. čiji Anex od 1. lipnja 2005. je njegov sastavni dio, a koje
pravne poslove su radnik i poslodavac zaključili slobodno, suglasnošću svojih
volja. Prema tome, vezano uz obavijest radniku (tužitelju) da se zbog potrebe

10 Poslovni broj Pr-443/2019-32

privremenog obavljanja posla upućuje u T. naselje B. V.,
tuženik kao poslodavac nije trebao s tužiteljem zaključivati posebni ugovor, ni
tražiti ponovno tužiteljevu suglasnost (koju je on već manifestirao
potpisivanjem ranijih ugovora o radu i prihvaćanjem članka 2.) ili njegov
pristanak, niti je tužitelj u pravu s argumentacijom da je u vezi njegovim
privremenim upućivanjem u novo mjesto rada trebalo primijeniti institut otkaza
s ponudom izmijenjenog ugovora (čl. 123. ZR-a).

15. U odnosu na tužiteljevo očitovanje od 6. svibnja 2019. upućeno
poslodavcu vezano uz njegovu prethodnu obavijest od 17. travnja 2019., na
temelju sadržaja činjenične građe u spisu ne slijedi da je tužitelj pokrenuo bilo
kakav sudski postupak ako je smatrao da bi time (promjenom mjesta rada
koja je privremenog karaktera) bilo povrijeđeno koje njegovo pravo iz radnog
odnosa. Naime, u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca, radnik ima pravo
na sudsku zaštitu protiv akta (neovisno kako je tituliran) poslodavca koji
proizvodi negativni učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja
sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu se uskraćuje (odbijanje
zahtjeva, izričito ili prešutno) pravo koje mu pripada.

16. Sud ne prihvaća niti argumentaciju tužitelja da je nakon dostavljanja
doznaka za bolovanje (među strankama je nesporno da je radnik bio na
bolovanju u razdoblju od 30. travnja 2019. do 12. rujna 2019.) tuženik bio u
obvezi javiti se njemu te da nije dobio obavijest na koje bi radno mjesto trebao
doći i započeti s radom, pored činjenice da je isti uredno zaprimio obavijest
poslodavca od 17. travnja 2019., a niti ističe temeljem koje pravne norme,
odnosno kojeg vrela radno-pravne regulacije nakon proteka privremene
nesposobnosti za rad bi poslodavac bio dužan kontaktirati radnika, a ne
obrnuto. Konkretno, tužitelj je od poslodavca dobio jasnu obavijest zbog čega
se upućuje u drugo mjesto rada te u kojem roku se, najkasnije, ima javiti na
posao.

17. Nastavno, niti isticanje tužitelja tijekom postupka da vezano uz
zaprimljenu obavijest o promjeni mjesta rada nije dobio putni nalog (koji se,
kako navodi, otvara minimalno 3 dana prije odlaska na put) za odlazak u
B. P., također, nema relevantnog pravnog značaja. Naime, odlazak u
drugo mjesto rada ne predstavlja službeno putovanje radnika u okviru
obavljanja zadataka njegovog radnog mjesta. Konkretno, nije životno ni
razumno zaključiti da bi tužitelj obzirom na udaljenost od dotadašnjeg do
novog mjesta rada (oko 350 km) tu distancu prevaljivao svakodnevno i to u
oba smjera, te da bi se takva aktivnost supsumirala sadržajem pod službena
putovanja, nego bi se to imalo regulirati među materijalna prava radnika
vezano uz trošak dolaska i odlaska na posao (npr. unutar istog, novog, mjesta
rada), a obzirom na distancu sasvim logično i smještaj radnika u novom
mjestu rada. Ukoliko pak u okviru ispunjavanja radnikove obveze iz radnog
odnosa i odlaska u novo mjesto rada, poslodavac radniku ne bi podmirio
troškove smještaja i ostale pripadajuće troškove na koje bi imao eventualno
pravo (npr. ako je tako prethodno ugovoreno/propisano, naknadu za odvojeni
život), radnik bi svakako imao pravo ta potraživanja materijalnih prava iz
radnog odnosa ostvariti, u konačnici, i putem suda.

11 Poslovni broj Pr-443/2019-32

18. Glede plediranja tužitelja na formalne nedostatke obavijesti od 17.
travnja 2019. nedostatak pečata, vlastoručnog potpisa direktora, valja prije
svega naglasiti da tužitelj nije negirao da mu to pismeno, koje je zaprimio
poštom, nije poslano upravo s adrese poslodavca kao pošiljatelja. Pored
činjenice da je predmetni dopis naslovljen na tužitelja napisan na
memorandumu poslodavca, da sadrži naznaku v.r. (dakle, da se radi o
pisanom otpravku izvornika), a vezano uz sadržaj upravo tog pisanog
sastavka se tužitelj povratno očitovao poslodavcu (dopis od 6. svibnja 2019.)
u kojem se na isti sadržajno osvrće glede svoje radno-pravne pozicije kod
tuženika, okolnost da ta obavijest nije bila potpisana po tuženikovu direktoru,
sama za sebe, ne čini to pismeno u radno-pravnom smislu za tužitelja
neobvezujućim.

19. Odbijanje radnika da postupi po nalogu poslodavca koji mu je, u
granicama svojih ovlasti, promijenio mjesto rada može biti razlog za
izvanredni otkaz (Vrhovni sud, Revr-502/05-2 od 15.2.2006.). U obrazloženju
Odluke o otkazu (stranica 8 i 9 spisa) navodi se da radnik bez valjanog
opravdanja nije došao na posao od 13. rujna 2019. do 30. rujna 2019. (18
dana). Člankom 118. stavak 2. Kolektivnog ugovora C. A. d.o.o.
(stranica 94 spisa) određeno je da se osobito teškom povredom obveze iz
radnog odnosa naročito smatra neopravdano izostajanje s rada najmanje tri
dana uzastopno. U situaciji kada poslodavac utvrdi da je radnik počinio
osobito tešku povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito
važne činjenice (čl. 116. stavak 1. ZR-a) te zbog toga ima namjeru tom
radniku ugovor o radu izvanredno otkazati, mora poštovati propisanu
proceduru. U tom smislu člankom 119. stavak 2. ZR-a regulirano je da je prije
redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika,
poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako
postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to
učini. Iz sadržaja Odluke o otkazu, također, slijedi da je tuženik 19. rujna

2019. uputio poziv tužitelju na iznošenje obrane vezano uz utvrđene činjenice
koje se odnose na neopravdan izostanak s posla. Stav je ovog suda da u
situaciji kada je poslodavac koristio (svojom dispozicijom) pravni put pozivanja
radnika na iznošenje obrane prije otkazivanja ugovora o radu, da je tada
isključeno u sudskom postupku kojeg je radnik pokrenuo protiv takve odluke o
otkazu utvrđivati jesu li u relevantnom periodu prije izvanrednog otkazivanja
egzistirale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da
to učini (omogući radniku iznošenje obrane).

20. Oportuno je istaknuti, vezano uz višednevne nedolaske radnika na
posao u kontekstu poslodavčeva pozivanja na iznošenje obrane i na
relevantnu sudsku praksu. Tako je primjerice u odluci Vrhovnog suda
Republike Hrvatske, Revr-676/10 od 9.3.2011. ocijenjeno da poslodavac nije
povrijedio pravo radnika na obranu u slučaju donošenja odluke o izvanrednom
otkazu ugovora o radu kada radniku nije omogućio iznošenje obrane kada
radnik 14 dana nije dolazio na posao, a o razlozima nedolaska na posao nije
obavijestio poslodavca. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-1290/10 od

10.11.2010. i Revr-98/13 od 2.9.2014., citirano: « U konkretnom slučaju
tužitelj – radnik nije dolazio na posao 15 dana kada je poslodavac donio
odluku o otkazu ugovora o radu pa se ne može opravdano očekivati od

12 Poslovni broj Pr-443/2019-32

tuženika da će tužitelju omogućiti da iznese svoju obranu za takvo
ponašanje«. Međutim, u svojem postupanju tuženik nije preskočio tu
procesnu radnju, već je tužitelja pozvao na iznošenje upravo obrane, pa je
stoga potrebno utvrditi je li sve što navodi poslodavac da je utvrdio, utvrdio
pravilno.

21. Polazeći od prethodno istaknute premise, valjalo je analizirati sadržaj
tuženikove obavijesti od 17. travnja 2019. (stranica 13 spisa). Dakle, u tom
pismenu poslodavac je obavijestio radnika (tužitelja) da je u obvezi javiti se na
posao u T. naselje B.P. najkasnije u roku od 7 dana od dana
primitka tog dopisa. Među strankama su nesporne činjenice da je tužitelj taj
dopis zaprimio 24. travnja 2019., a bolovanje je otvorio 30. travnja 2019. Tijek
trajanja sedmodnevnog roka do dana tužiteljeve privremene nesposobnosti za
rad nije protekao. Taj rok nije (pro)tekao niti prvih dana tužiteljeva bolovanja
jer u tom vremenu on nije bio sposoban za rad. Sud smatra da je s danom
početka tužiteljeve privremene nesposobnosti za rad (odlaska na bolovanje)
taj rok prekinut. To znači da je nakon okončanja bolovanja (na kojem je bio do

12. rujna 2019.) tužitelju rok za postupanje (dolazak na novo mjesto rada)
kojeg je odredio poslodavac počeo teći iznova, dakle od početka, a ne da bi
se njegov tijek samo nastavio (primjerice kao kod zastoja). Argumentaciju za
ovakav stav sud nalazi u samoj svrsi tako dodijeljenog sedmodnevnog roka i
okolnosti konkretnog slučaja vezanih uz promjenu mjesta rada. Naime,
smisao roka kojeg je poslodavac odredio tužitelju nužno je uzeti kao cjelinu (u
njegovom 7.- dnevom kontinuitetu) upravo zato kako bi radnik imao dovoljno
vremena za pripremu za odlazak, da bi se u svakom slučaju mogao i stigao
organizirati, pronaći u novom mjestu rada prikladan smještaj za stanovanje,
barem tijekom radnih dana, ako ne i za čitavo razdoblje privremene promjene
mjesta rada, preseliti svoje osobne stvari uobičajene za svakodnevnu
upotrebu i dr. Kao što je već navedeno pod točkom 17. obrazloženja, nije
životno ni logično da bi tužitelj obzirom na udaljenost od dotadašnjeg mjesta
rada, odnosno stanovanja pa do novog mjesta rada (oko 350 km)
svakodnevno putovao na posao, da ne bi promijenio mjesto stanovanja. Rok
od sedam dana (kao cjelina) za dolazak na posao u novo mjesto rada
predstavlja sasvim prikladan i primjeren period u kojem bi radnik mogao
obaviti sve uobičajene aktivnosti koje se vežu uz značajnu promjenu (u
zemljopisnom smislu tog pojma) mjesta rada, a udaljenost od oko 350 km to
svakako jest. Međutim, iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da ništa od
navedenog tuženik nije uzeo u obzir, nego je smatrao da je već prvog idućeg
dana nakon okončanja bolovanja, dakle od 13. rujna 2019. tužitelj bez
valjanog opravdanja nije došao na posao. Protivno smislu i sadržaju
obrazloženja o Otkazu, ovaj sud zaključuje (iz razloga analiziranih u ovom
odlomku) da je 13. rujna 2019. tužitelju ponovno (iz početka) počeo teći rok
od 7 dana u kojem je bio dužan javiti se poslodavcu na posao u B.P.
Dakle, polazeći od navedenog tužitelju je taj rok trajao do 19. rujna 2019.
(uključujući i taj dan). Tuženikov pogrešni pristupi računanju dodijeljenog roka
radniku rezultirao je time da je tužitelja pozvao (nesporno 19. rujna 2019.) na
iznošenje obrane tijekom trajanja zadnjeg dana 7.-dnevnog roka za
postupanje, pa stoga proizlazi da je poslodavac pokrenuo proceduru
izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, postupajući na početku prema
članku 119. stavak 2. ZR-a, u času kada povreda obveze iz radnog odnosa na

13 Poslovni broj Pr-443/2019-32

kojoj se temelji Odluka o otkazu (neopravdani izostanak s posla) nije niti bila
počinjena od strane tužitelja. U trenutku dostavljanja poziva za iznošenje
tužiteljeve obrane, tuženik je pogrešno smatrao da su bile ispunjenje
pretpostavke za otkaz iz članka 118. stavak 2. Kolektivnog ugovora C.
A. d.o.o. (neopravdano izostajanje s rada najmanje tri dana uzastopno).
Prema izračunu suda treći dan tužiteljeva izostanka s posla je protekao 22.
rujna 2019. U odnosu na razdoblje od 23. rujna 2019. do 30. rujna 2019.
(donošenje Odluke o otkazu), u kojem se neprijeporno tužitelj nije pojavio u
novom mjestu rada, ponovno valja naglasiti da u okolnostima kada je
poslodavac svojom slobodnom dispozicijom koristio pravni put pozivanja
radnika na iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, da
je tada isključeno u sudskom postupku kojeg radnik pokrene protiv takve
odluke o otkazu utvrđivati jesu li u relevantnom periodu prije izvanrednog
otkazivanja postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od
poslodavca da to učini (omogući radniku iznošenje obrane). Višednevni
neopravdani nedolazak radnika na posao svakako može biti razlog za
izvanredni otkaz, međutim konkretno, kada je već smatrao da tužitelja treba
pozvati na iznošenje obrane, tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da je
radnika u tom smislu pozvao upravo za period od 23. rujna 2019. do dana
donošenja Odluke o otkazu (30. rujna 2019.). Propust poslodavca da tužitelju
omogući iznošenje obrane u razdoblju kada je utvrđeno da on nije više od tri
dana uzastopno došao na posao, na jednak način kako ga je to pisano
pozvao u vrijeme kada upravo tu povredu radnik nije počinio, u ovom slučaju
imao je značenje takve povrede u postupanju tuženika kao poslodavca koja je
dovela do nedopuštenosti predmetne odluke o izvanrednom otkazu.

22. Isticanje tuženika još u odgovoru na tužbu da se tužitelj u spornom
periodu nakon 13. rujna 2019. nije se javio niti u sjedištu poslodavca nisu
relevantni budući je tužitelj u stranačkom iskazu istaknuo da od 15. siječnja

2019. više nije dolazio na posao u sjedište poslodavca jer da nije imao gdje
obzirom je taj prostor predan u posjed M., dakle
R. H. (zapisnik o primopredaji – stranica 105 i 106 spisa). Tu
tvrdnju tuženik ničim nije osporio, ili uopće negirao, a niti ju je prethodno
donošenju predmetne Odluke o otkazu smatrao relevantnom da bi zbog toga
(nedolazak radnika na posao u sjedište poslodavca od 15. siječnja 2019.)
tužitelju već ranije otkazao ugovor o radu.

23. Člankom 124. stavak 1. ZR-a normirano je da ako sud utvrdi da otkaz
poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje
radnika na posao.

24. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u točkama I. i II. dispozitiva.

25. Nije osnovan zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži vraćanje na rad i
plaćanje troška postupka «pod prijetnjom ovrhe» jer su kondemnatorne
presude (kao primjerice predmetna odluka) osnov za ovrhu na temelju izričite
odredbe članaka 22., 23. i 29. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj
112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20 i 114/22), a ne na temelju
«klauzule» - pod prijetnjom ovrhe. Stoga je odlučeno sadržajem točke III.

14 Poslovni broj Pr-443/2019-32

26. Odluka o trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5.
ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, obzirom tužitelj nije uspio s tužbenim
zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali
posebni troškovi, pa je sud odlučio da mu je tuženik dužan naknaditi sve
troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14.,
118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). U trenutku donošenja ove
odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.) Izmjene Tarife o nagradama i
naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 136/22) i posebno T.br.50. –
vrijednost boda 15,00 kuna, a što je primjenom fiksnog tečaja konverzije
(7,53450 kuna za 1 euro) jednako sumi od 1,99 eura, u vezi s T.br.48. st. 3.
Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova
zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je
na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao
tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku jednokratne nagrada
na prvostupanjski postupak – 200,00 bodova (T.br. 7.2. Tarife) i pripadajući
PDV od 25% na tu stavku (Tbr. 42) – 50 bodova, ukupno 250 bodova, dakle
497,50 eura, odnosno 3.748,41 kuna, sve sukladno odredbama Zakona o
uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine"
broj 57/22 i 88/22) te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro)
prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi
uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine"
broj 85/22). Trošak ročišta za objavu (zatraženo s PDV-om ukupno 124,37
eura) nije potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) jer je člankom

335. stavak 10. ZPP-a regulirano da ako stranka ne pristupi na ročište za
objavu presuda će joj odmah po objavi biti istaknuta na internetskoj stranici e-
oglasna ploča sudova, a što u praksi postupanja ovog suda znači dostupnost
cjelokupne presude strankama unutar 10-tak minuta od okončanja tog ročišta
te time i mogućnost ostvarivanja svih prava u tom smislu.

27. Paricijski rok u ovom postupku ne iznosi 8 dana, nego 15 dana (čl. 328.
st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

U Rijeci 14. travnja 2023.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 (petnaest) dana
od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje
nadležni županijski sud.

15 Poslovni broj Pr-443/2019-32

Dostaviti:

- pun. tužitelja - na ročištu za objavu

- za tuženika - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 14. travnja 2023.