1

Poslovni broj: Gž-409/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-409/2022-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića, kao predsjednika vijeća, te Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice M. V., OIB: …, iz K., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz K., protiv tuženika E.&S. B. d.d., OIB: …, iz R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva H.&P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-95/2020-27 od 9. veljače 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-95/2020-27 od 9. veljače 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

 

II. O troškovima postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103003438 kojeg su 26. svibnja 2006. sklopili tužiteljica M. V. iz K kao korisnik kredita i tuženik E.&S. B. d.d. iz R., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d., R., da tužiteljici M. V. iz K., isplati iznos od 27.237,42 kn (dvadeset i sedam tisuća dvjesto trideset i sedam kuna i četrdeset i dvije lipe), zajedno sa zakonskom kamatom od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena i to:

- na iznos od 57,91 kn od 2.11.2008.,

- na iznos od 65,95 kn od 2.1.2009.,

- na iznos od 76,96 kn od 2.2.2009.,

- na iznos od 82,51 kn od 2.3.2009.,

- na iznos od 69,33 kn od 2.4.2009.,

- na iznos od 67,42 kn od 2.5.2009.,

- na iznos od 46,77 kn od 2.6.2009.,

- na iznos od 28,60 kn od 2.7.2009.,

- na iznos od 34,94 kn od 2.8.2009.,

- na iznos od 48,42 kn od 2.9.2009.,

- na iznos od 40,73 kn od 2.10.2009.,

- na iznos od 33,25 kn od 2.11.2009.,

- na iznos od 50,44 kn od 2.12.2009.,

- na iznos od 66,73 kn od 2.1.2010.,

- na iznos od 83,88 kn od 2.2.2010.,

- na iznos od 79,38 kn od 2.3.2010.,

- na iznos od 108,25 kn od 2.4.2010.,

- na iznos od 100,81 kn od 2.5.2010.,

- na iznos od 115,33 kn od 2.6.2010.,

- na iznos od 197,11 kn od 2.7.2010.,

- na iznos od 178,50 kn od 2.8.2010.,

- na iznos od 248,32 kn od 2.9.2010.,

- na iznos od 211,49 kn od 2.10.2010.,

- na iznos od 183,79 kn od 2.11.2010.,

- na iznos od 268,03 kn od 2.12.2010.,

- na iznos od 320,11 kn od 2.1.2011.,

- na iznos od 282,35 kn od 2.2.2011.,

- na iznos od 287,88 kn od 2.3.2011.,

- na iznos od 260,76 kn od 2.4.2011.,

- na iznos od 269,14 kn od 2.5.2011.,

- na iznos od 361,34 kn od 2.6.2011.,

- na iznos od 374,29 kn od 2.7.2011.,

- na iznos od 476,35 kn od 2.8.2011.,

- na iznos od 439,30 kn od 2.9.2011.,

- na iznos od 381,57 kn od 2.10.2011.,

- na iznos od 380,07 kn od 2.11.2011.,

- na iznos od 373,76 kn od 2.12.2011.,

- na iznos od 394,72 kn od 2.1.2012.,

- na iznos od 417,79 kn od 2.2.2012.,

- na iznos od 418,48 kn od 2.3.2012.,

- na iznos od 403,98 kn od 2.4.2012.,

- na iznos od 409,87 kn od 2.5.2012.,

- na iznos od 418,52 kn od 2.6.2012.,

- na iznos od 409,19 kn od 2.7.2012.,

- na iznos od 409,99 kn od 2.8.2012.,

- na iznos od 401,39 kn od 2.9.2012.,

- na iznos od 385,47 kn od 2.10.2012.,

- na iznos od 404,88 kn od 2.11.2012.,

- na iznos od 411,93 kn od 2.12.2012.,

- na iznos od 409,11 kn od 2.1.2013.,

- na iznos od 380,77 kn od 2.2.2013.,

- na iznos od 14.809,56 kn od 28.2.2013. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se u cijelosti prigovor radi prijeboja koji glasi:

''Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.060,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na sljedeće iznose:

0,01 kn od 1.6.2006. do isplate,

4,81 kn od 15.7.2006. do isplate,

15,23 kn od 15.8.2006. do isplate,

0,04 kn od 16.9.2006. do isplate,

16,43 kn od 16.11.2006. do isplate,

14,50 kn od 16.12.2006. do isplate,

21,87 kn od 16.1.2007. do isplate,

35,79 kn od 16.2.2007. do isplate,

21,15 kn od 16.3.2007. do isplate,

39,43 kn od 14.4.2007. do isplate,

59,44 kn od 16.5.2007. do isplate,

59,91 kn od 14.6.2007. do isplate,

67,91 kn od 14.7.2007. do isplate,

53,67 kn od 15.8.2007. do isplate,

53,60 kn od 15.9.2007. do isplate,

80,27 kn od 16.10.2007. do isplate,

49,51 kn od 16.11.2007. do isplate,

71,82 kn od 16.12.2007. do isplate,

33,19 kn od 16.1.2008. do isplate,

39,56 kn od 16.2.2008. do isplate,

8,22 kn od 15.3.2008. do isplate,

13,44 kn od 16.4.2008. do isplate,

53,99 kn od 16.5.2008. do isplate,

40,10 kn od 14.6.2008. do isplate,

52,53 kn od 16.7.2008. do isplate,

54,91 kn od 15.8.2008. do isplate,

53,87 kn od 16.9.2008. do isplate,

16,53 kn od 16.10.2008. do isplate,

28,92 kn od 16.12.2008. do isplate, sve u roku 15 dana.''

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.615,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, računajući ovu od 9.2.2022. do isplate, u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Ovaj sud je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga žalbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) i po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a  na čije postojanje ovaj sud pazi na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a i utvrdio da sud prvog stupnja tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda.

 

6. Tužiteljica je tužbom zatražila da se utvrdi da je članak 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103003438 od 26. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena otplata kredita od 23.700,00 CHF u 120 mjesečnih anuiteta od po 257,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika ništetna odredba te da se naloži tuženiku da plati preplaćene anuitete od ukupno 27.237,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svake pojedine uplate.

 

6.1. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12) i presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17) i tvrdi da je članak 7. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena ugovorna odredba te da je plaćala veći iznos od onoga kojega bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita pa da je stoga preplatila ukupno 27.237,42 kn.

 

7. Sud prvog stupnja je pozivom na navedene presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te pozivom na članak 502.c ZPP-a i Zakon o zaštiti potrošača utvrdio da je članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF neodređena i nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo niti moglo pregovarati jer je sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru te da je protivna prisilnim propisima i moralu društva, odnosno ništetna ugovorna odredba i stoga usvojio tužbeni zahtjev te na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka L. J. dosudio tužiteljici na ime tečajne razlike zatraženih 27.237,42 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a tuženika obvezao da plati parnični trošak od 9.615,00 kn.

 

8. Tuženik se žali navodeći da sud prvog stupnja nije postupio po podnesku od 17. prosinca 2020. kojim je tražio da uredujući sudac preispita da li postoji koji od razloga za izuzeće.

 

8.1. Po sadržaju podneska od 17. prosinca 2020. (list 124-126) tuženik traži izuzeće ne navodeći koje konkretne okolnosti upućuju na postojanje nepristranosti uređujućeg suca i njemu bliskih osoba u ovom konkretnom predmetu pa to nije zahtjev za izuzeće i po takvom zahtjevu sud nije trebao postupiti jer se radi o apstraktnom zahtjevu za izuzeće koji nije predviđen odredbama ZPP-a.

 

9. Neosnovano tuženik u žalbi osporava odbijeni prigovor zastare i dosuđene zakonske zatezne kamate od uplate svakog preplaćenog iznosa.

 

9.1. Naime, tuženik u žalbi u bitnom smatra da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz kojih proizlazi da se u slučaju ništetnosti određene odredbe potrošačkog ugovora koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu radi o zahtjevu za naknadu štete, a ne o restitucijskom zahtjevu koji je prema Zakonu o obveznim odnosima u domeni ništetnih pravnih poslova i stjecanja bez osnove te da se imao primijeniti zastarni rok od tri godine, a ne opći zastarni rok od pet godina koji je primijenio sud prvog stupnja. U vezi dosuđenog tijeka zakonskih zateznih kamata tvrdi da nije bio u zakašnjenju s plaćanjem prije nastupanja pravomoćnosti odluke P-1401/13 pa da tužiteljica nema pravo na zatezne kamate od 1. lipnja 2006. do najranije 13. lipnja 2014.

 

9.2. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva. Iako je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. navedena odredba izmijenjena tako da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ "ili isplatu", ovdje je tuženik stekao korist na temelju ništetne ugovorne odredbe pa je prema odredbama ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu. Sud prvog stupnja utvrdio je u ovom individualnom postupku ništetnost ugovorne odredbe, a obzirom na direktni učinak navedenih presuda TS, VTS i VSRH ništetnost je utvrđena već u postupku kolektivne zaštite pa se primjenjuju pravna shvaćanja izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., odnosno i po shvaćanju ovog suda za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule zastara je počela teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Pž-6632/17), kako je to utvrdio sud prvog stupnja. Ovaj postupak započet je tužbom od 1. travnja 2020. pa tuženikov prigovor zastare nije osnovan jer u vrijeme kada je tužiteljica podnijela tužbu nije protekao petogodišnji zastarni rok.

 

9.3. Slijedom toga, budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tuženik je  primio utuženi iznos kao nepošten stjecatelj pa je u smislu članka 323. stavka 1. i 2. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvog ugovora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naime, tužiteljica je upravo zbog ništenosti ugovornih odredbi o anuitetu vezanom za švicarski franak platila više nego što je trebala i time stekla zakonsko pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu do isplate kredita. Dakle, žalba tuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

10. Međutim, osnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći da u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja nije utvrdio da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica bila odgovarajuće informirana u vezi valute za koju se veže glavnica kredita.

 

10.1. Naime, sud prvog stupnja odbio je prijedlog tuženika da sasluša tužiteljicu i predloženu svjedokinju D. K. (list 128) s obrazloženjem da je nepotreban obzirom na članak 502.c ZPP-a i direktan učinak tužbe u kolektivnom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i zaštite potrošača.

 

10.2. Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. (dalje: Odluka Ustavnog suda) donesenoj u vezi prigovora banaka o ne saslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora proizlazi da obzirom na narav i predmet kolektivnog spora ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlaže da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Nadovezuje se da ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Dakle, zaključak Odluke Ustavnog suda je da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten prije zaključenja ugovora o spornim ugovornim odredbama i da to podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni postojanje tih činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. Slijedom toga, protivno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donijeti u kolektivnom sporu u predmetnom postupku, već je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu - da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, odnosno da se ne mogu smatrati nepoštenim.

 

10.3. Sukladno članku 31. i 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02., 49/02. - službeni pročišćeni tekst), sudovi su obvezni poštovati pravna stajališta Ustavnog suda i uvažavati ustavnosudskom praksom ustanovljene obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava.

 

11. Dakle, budući da u predmetnoj pojedinačnoj parnici tuženik ima pravo dokazivati da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, tuženiku treba omogućiti izvođenje dokaza na okolnost da se je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu o spornom članku 7. Ugovora o kreditu pregovarao i odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika da se sasluša tužiteljica i svjedok D. K. koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada službenika koji su ugovarali sa potrošačima ugovore o kreditu, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, a to je moglo utjecati na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

 

12. Budući da je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno zaključio da nije potrebno provoditi nikakve dokaze radi utvrđenja da li je sporna odredba predmetnog ugovora nepoštena i ništetna, žalba tuženika u tom dijelu je uvažena i na temelju članka 370. ZPP-a ukinuta je prvostupanjska presuda te predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave kako bi proveo predložene dokaze od strane tuženika te ponovno ocijenio sve već tijekom postupka izvedene dokaze.

 

13. U nastavku postupka sud prvog stupnja utvrditi će sve relevantne okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da li se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika o kojem se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te posebno je li tužiteljici u vezi članka 7. Ugovora o kreditu pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima sukladno odluci tuženika kao kreditora.

 

15. Iz obrazloženih razloga, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Koprivnica, 14. travnja 2023.