1              Poslovni broj Gž-1727/2022-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1727/2022-3

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića kao predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, kao članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić, kao članice vijeća,u pravnoj stvari tužitelja HEP-T. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu T. & K. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika I. R. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u O. društvu P. & S. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Povrv-3163/2021-12 od 31. svibnja 2022., u sjednici vijeća, dana 13. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Povrv-3163/2021-12 od 31. svibnja 2022.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika B. M. iz Z., poslovni broj Ovrv 5210/2020 od 19. listopada 2020., u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 14.235,65 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je tamo pobliže navedeno (toč. I.); obvezan je tuženik isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.400,00 kuna s kamatom od 31. svibnja 2022. do isplate (toč. II.), a ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (toč. III.).

2.Protiv uvodno citirane odluke prijedlog za dopunu presude odnosno žalbu glede odluke o trošku podnosi tužitelj.

2.1.Žalbu pravovremeno podnosi i tuženik pobijajući odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog prvostupanjsku presudu preinačiti i zahtjev odbiti, odnosno ukinuti je i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3.Ispitujući pobijanu presudu, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč.11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

3.1.Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.Žalba tužitelja je neosnovana.

4.1.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Predmet spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu temeljem vjerodostojne isprave, ovjerenog izvatka iz poslovnih knjiga, utuženi iznos od 14.235,65 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, za razdoblje od svibnja 2019. do svibnja 2020. za prostor na adresi Z., D. 35, a sve s osnove nepodmirenih dospjelih iznosa naknade za tzv. fiksne troškove toplinske energije - i nakon što se tuženik prije utuženog razdoblja izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava zgrade te ne koristi uslugu tužitelja glede isporuke toplinske energije (trošak za snagu, naknada za opskrbu i naknada za usluge kupca toplinske energije).

6.Prvostupanjski je sud tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa jer tijekom postupka nije podnio sudu niti jedan dokaz u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a iz kojega bi proizlazilo da je podmirio utuženo potraživanje za isporučenu uslugu toplinske energije za utuženo razdoblje, te je uvidom u izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga i prijepise računa utvrdio osnovanost potraživanja tužitelja, kao i visinu istoga, obvezujući tuženika na isplatu primjenom odredbe 2. st. 2. toč. 4. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije („Narodne novine“, broj 35/2014, 129/2015) te čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" broj 80/13., 14/14., 102/14. i 95/15. – u daljnjem tekstu: ZTTE), čl. 9. i čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

7.U postupku nije bilo sporno kako je tuženik vlasnik nekretnine u zgradi na adresi D. 35, Z. te da u utuženom razdoblju nije koristio toplinsku energiju koju isporučuje tužitelj, međutim, u ovoj fazi postupka ostalo je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu fiksnih troškova (troškova snage, djelatnost opskrbe, za uslugu kupca toplinske energije) u situaciji kada samostalna jedinica tuženika nije dio zajedničkog toplinskog sustava.

8.U Republici Hrvatskoj pitanje plaćanja naknade za toplinsku energiju u slučaju kakav je ovdje, kod izdvajanja krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava, u ovdje spornom razdoblju bilo je uređeno:

-Zakonom o tržištu toplinske energije ("Narodne novine", broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15 - dalje: ZTTE-om), i to odredbama čl. 45., prema kojima: - stavak 1., „Iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava...“, - stavak 3., „Krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu“, u svezi sa odredbama čl. 3., kojima su dana značenja izrazima koji se koriste tim Zakonom, pa i značenje: izrazu: (27.) „priključne snage“ koja je „najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću“; izrazu (32.) „toplinske energije“, koja je „proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora“; izrazu (35.) „toplinskog sustava“, koji je „tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije, unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom, a može biti samostalni, zatvoreni ili centralni toplinski sastav“,

-odredbom čl. 2. stavka 2. točka 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine", broj 99/14, 27/15 i 124/15), kojom je dano značenje izrazu „ukupni troškovi toplinske energije„ i rečeno da se ovi „sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije“.

9.U odredbama iz prethodnog stavka, i to prvenstveno u odredbi čl. 45. stavak 3. ZTTE-a, koja je jasna - pa je u svezi sa ostalim navedenim odredbama (glede značenja pojedinih izraza) za primjenu ne treba posebno još i tumačiti, sadržan je jasan odgovor na ovdje sporno pitanje: Krajnji kupci dužni su nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE-a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije - koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

9.1.Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) - ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja - a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija): to stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

10.Ovaj se odgovor temelji:

- na shvaćanju Suda Europske unije, jasno izraženom za sličnu situaciju po tom sudu (četvrtom vijeću) u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD protiv Nikoline Stefanove Dimitrove (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Rajonen sad Asenovgrad, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i „Toplofikacia Sofia” EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova, uz sudjelovanje „Termokomplekt” OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sad, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), u kojima je Sud Europske unije pošao od utvrđenja da u zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, „teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati“ („kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova“): „što se tiče osobito unutarnjih instalacija.(...).proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju“ (stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju),

te odlučio, postupajući u granicama svoje ovlasti:

- kako članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- kako članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. Stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana;

-iz smisla kojeg je nedvosmislenim za zaključiti da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se, kao ovdje tuženik, izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

-na propisima navedenim u toč. 8. ovog obrazloženja (ZTTE i Pravilnik) koji se po svome jasnom (pa i pisanom) sadržaju i svojoj intenciji iscrpljuju upravo u smislu prethodno navedenog shvaćanja Suda Europske unije - i odgovaraju tom shvaćanju, a kojima je isto tako nedvosmisleno uređeno (propisano) da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

-na stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-285/2021-3 od 23. kolovoza 2022.

11.Ovdje je reći kako tuženik ne dokazuje da od plaćanja opisane fiksne naknade koja se odnosi na troškove snage - u onome što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi: u svakom slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova (primjerice: stubišta, kotlovnice, podrumskih ili tavanskih prostora) ili instalacija zgrade (onih ugrađenih u zidove ili podove) topliji je i njegov stan (kao što je topliji i grijanjem drugih stanova u zgradi, ne nužno samo onih sa kojima graniči zajedničkim zidovima) - s tim da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, pridonosi (što se ne može relativizirati ili u vrijednosti umanjivati u onome što i tuženik dobiva) očuvanju i zgrade kao cjeline - a time i stana sa njegovom vrijednošću u vlasništvu (pa i kao stana koji bi imao ili sačuvao bar mogućnost ponovno pristupiti grijanju - ako se postrojenje za grijanje sačuva, makar se izdvojio iz toplinskog sustava), pa je time i razumnim (logičnim) odlučiti da taj izdvojeni vlasnik mora (pa i u postizanju načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom, dvostranom odnosu) sudjelovati i u pokrivanju s time u svezi (zbog stjecanja, očuvanja ili zaštite i njegove koristi ili vrijednosti) prouzrokovanih troškova.

12.Dosljedno, tuženik je u obvezi plaćati utužene fiksne troškove, radi čega je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu.

13.I odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. pravilno je i zakonito donesena te valjano obrazložena (toč.21-26) utemeljenjem na odredbama čl. 154. st. 1., 155 i 164. ZPP-a, pri čemu je sud prilikom odmjeravanja troškova imao u vidu i odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a kojom je propisano: „Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.“.

13.1.Prema navedenom, pravilno je sud odmjerio tužitelju trošak pristupa na ročište od 12. travnja 2022. na kojem je održano i pripremno ročište, zaključen prethodni postupak i održana glavna rasprava koja je tada i zaključena, slijedom čega, sukladno citiranoj odredbi 155.st.1. ZPP-a, nije bilo mjesta odmjeravanju tužitelju i dodatnog troška za pripremno ročište od 7. ožujka 2022., radi čega je žalbu tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti.

14.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP).

14.1.Tužitelju i tuženiku ne dosuđuju se troškovi žalbenog postupka budući sa žalbama nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP).

 

U Splitu 13. travnja 2023.