1

                                                                                                    Poslovni broj: 17 P-14/2022-21            

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                         Poslovni broj: 17 P-14/2022-21

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

i

R J E Š E NJ E

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja Lj. M. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V., protiv tuženika N. h. banka d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja  ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 1. ožujka 2023., u nazočnosti P. I., odvjetnika iz V., kao zamjenika punomoćnika tužitelja M. C., odvjetnika iz V., te M. A., odvjetnice iz Ž., kao zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnika iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena  13. travnja 2023.,                  

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog između prednika tužitelja K. M. iz Ž. i prednika tuženika, od ..., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF.

 

II. Nalaže se tuženiku N. h. banka d.d. Z., iz Z., OIB: …, da tužitelju Lj. M. iz Ž., OIB: …, na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 1.821,10 eura¹ (slovima: tisuću osam stotina dvadeset jedan euro i deset centi)/13.729,84 kn (slovima: trinaest tisuća sedam stotina dvadeset kuna i osamdeset četiri lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na slijedeće iznose i to:

-22,69 eura¹/170,97 kn počevši od 9. veljače 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 30. ožujka 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 1. svibnja 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 9. lipnja 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 10. lipnja 2010.,

 

 

 

 

 

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 8. srpnja 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 7. kolovoza 2010.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 8. rujna 2010.,

-49,62 eura¹/373,86 kn počevši od 8. listopada 2010.,

-49,62 eura¹/373,86 kn počevši od 10. studenoga 2010.,

-49,62 eura¹/373,86 kn počevši od 8. prosinca 2010.,

-52,27 eura¹/393,86 kn počevši od 26. siječnja 2011.,

-44,31 eura¹/333,86 kn počevši od 8. veljače 2011.,

-46,97 eura¹/353,86 kn počevši od 22. ožujka 2011.,

-39,00 eura¹/293,86 kn počevši od 7. travnja 2011.,

-23,08 eura¹/173,86 kn počevši od 7. svibnja 2011.,

-49,62 eura¹/373,86 kn počevši od 8. lipnja 2011.,

-89,44 eura¹/673,86 kn počevši od 8. srpnja 2011.,

-89,44 eura¹/673,86 kn počevši od 9. kolovoza 2011.,

-69,53 eura¹/523,86 kn počevši od 10. rujna 2011.,

-56,26 eura¹/423,86 kn počevši od 21. listopada 2011.,

-76,16 eura¹/573,86 kn počevši od 3. prosinca 2011.,

-62,89 eura¹/473,86 kn počevši od 7. prosinca 2011.,

-76,16 eura¹/573,86 kn počevši od 18. veljače 2012.,

-96,07 eura¹/723,86 kn počevši od 22. veljače 2012.,

-62,89 eura¹/473,86 kn počevši od 7. ožujka 2012.,

-76,16 eura¹/573,86 kn počevši od 7. travnja 2012.,

-76,16 eura¹/573,86 kn počevši od 20. lipnja 2012.,

-89,44 eura¹/673,86 kn počevši od 8. kolovoza 2012.,

-159,21 eura¹/1.199,55 kn počevši od 11. kolovoza 2012.,

-24,37 eura¹/183,63 kn počevši od 25. kolovoza 2012.,

-89,44 eura¹/673,86 kn počevši od 19. listopada 2012.,

-39,12 eura¹/294,75 kn počevši od 3. studenoga 2012.,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022.  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana. 

 

III. Nalaže se tuženiku N. h. banka d.d. Z., iz Z., OIB: …, da tužitelju Lj. M. iz Ž., OIB: …, naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu 1.948,68 eura eura¹ (slovima: tisuću devet stotina četrdeset osam eura i šezdeset osam centi)/  14.682,33 kn (slovima: četrnaest tisuća šest stotina osamdeset dvije kune i trideset tri lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. od 13. travnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana. 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

 

II. Utvrđuje se da je povučen dio tužbenoga zahtjeva koji glasi:

" Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog između prednika tužitelja K. M. i prednika  tuženika, od …,  a u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke."

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi

navodi da je prednik tužitelja sada pokojni K. M. zaključio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj: … i to ... (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) a kojim Ugovorom o kreditu mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 22.967,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate, da je istim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10% godišnje a koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te je u čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti te otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 325,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Takvom odredbom o načinu ugovaranje promjene kamatne stope tužitelj navodi da je tuženik kao kreditor imao mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu kamatne stope, a ističe da je takva odredba bila navedena u već unaprijed pripremljenom i sastavljenom Ugovoru o kreditu. Takvom odredbom navodi da stranke iz ugovora nisu ugovorile nikakve parametre kojima se mijenja visina kamatne stope, a sve to je protivno općim odredbama Zakona o obveznim odnosima i stoga je smatra ništetnom. Isto tako tužitelj navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula kojom je sav rizik promjene tečaja prebačen na prednika tužitelja kao korisnika kredita, te i takvu odredbe Ugovora o kreditu smatra ništetnom i to kako temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača, tako i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

 

2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-401/12, od 4. srpnja 2013., a koja je donesena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa potrošača, kojom je između ostaloga utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačima ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je ista presuda u odnosu na tuženika u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018.

 

3. S obzirom da se po tužitelju prema odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, te da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici  u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

 

3.1. Prvotno podnesenom tužbom tužitelj je ponajprije zahtijevao da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem eje ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, dok visinu tužbenog zahtjeva tužitelj u tužbi nije odredio već je isti dio tužbenog zahtjeva postavio kao tzv. stupnjevitu tužbu temeljem odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, predlažući prije svega da se tuženik obveže na dostavu odgovarajuće dokumentacije koju mu nije htio dobrovoljno dostaviti prije podnošenja tužbe, da se nakon toga provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje, a potom da se tužitelj obveže postaviti određeni tužbeni zahtjev.

 

3.2. Po provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari sad tužitelj je svojim podneskom od 2. siječnja 2023. djelomično povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđen način promjene kamatne stope, dok je i nadalje ostao kod zahtjeva za utvrđenjem da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te je po osnovi tako ništetne odredbe Ugovora o kreditu zahtijevao od tuženika da tužitelju na ime preplate isplati iznos od 1.821,10 eura (13.720,84 kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

4. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Z. i to temeljem odredbe čl. 11. toč. 3. Ugovora o kreditu.

 

4.1. Tuženik je nadalje u cijelosti osporavao tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Smatra da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, da bi tada zastarni rok iznosio pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen … to je po tuženiku potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo.

 

4.2. Ukoliko bi se postupak i zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koju propisuje da  tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a  svakom slučaju za pet godina. Po tuženiku je protekao kako trogodišnji tako i petogodišnji rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužitelj zahtijeva.

 

4.3. Nadalje, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta tada bi se po tuženiku trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 372. Zakona o obveznim odnosima, a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

4.4. Osim naprijed navedenog prigovora zastare tuženik ističe da utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi se ista presuda koja je donesena u kolektivnom sporu primjenjivala da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i nepoštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

4.5. Razlog zašto tuženik smatra da ne postoji mogućnost automatske primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača je u tome jer je istom presudom utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u svakom pojedinačnom postupku po tuženiku treba dokazati da li su utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

 

4.6. Smatra da tužitelj u svojoj tužbi nije niti pokušao dokazati da se u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

4.7. Tuženik smatra da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kako bi se moglo utvrditi da su ispunjene gore naprijed potrebne pretpostavke, pa stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima a koje reguliraju stjecanje bez osnove.

 

5. U pogledu visine tužbenoga zahtjeva tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da se ne protivi visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da je iz tog razloga nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a protivio se da se kod utvrđivanja eventualne preplate primjenjuje anticipirana metoda odnosno smatra da nema osnove da se kod preplate temeljem eventualno utvrđene ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope ista preplata utvrđuje primjenjujući tijekom cijelog razdoblja otplate kredita fiksnu kamatnu stopu, odnosno da se kod utvrđivanja preplate temeljem eventualno utvrđene ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli primjenjuje tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

 

5.1. Nakon što je tužitelj po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju konačno postavio svoj tužbeni zahtjev i to na način da je samo povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, ali je u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva potraživao naknadu nastalih troškova parničnoga postupka smatrajući da je na taj način tužitelj povukao tužbu za iznos od 446,01 eura odnosno iznos od 3.359,15 kn.

 

6. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

 

6.1. Nesporno je između parničnih stranaka da je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj:  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,  89/14, 70/19 i 80/22;  dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku).                                                                                            

6.2. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove  koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

6.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

 

6.4. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako  u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.                                                                          

6.5. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

 

6.6. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

 

6.7. Obzirom da po ocjeni ovog suda o  odredbi čl. 11. toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u … županiji radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Z. (tako proizlazi i iz Zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojenog na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., poslovni broj Su IV-308/20).

 

6.8. Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku  za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a poslovna jedinica u kojoj je zaključen Ugovor o kreditu je u V., te stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi i  iz naprijed citirane zakonske odredbe (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1752/2019, od 30. ožujka 2020.).

 

6.9. Upravo iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja

             

7. U dokaznom postupku provedeni su dokazi i to uvidom u: zaključeni Ugovor o kreditu, Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika M. K. iz Ž. poslovni broj O-481/14 od 14. listopada 2014., pregled prometa po zaključenom ugovoru o kreditu s lista 62 do 72 spisa, otplatni plan po zaključenom ugovoru o kreditu s lista 76 do 80 spisa, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. Š., dipl. oec. iz Ž. od 23. prosinca 2022., te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

 

8. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: …, od ..., nesporno je utvrđeno da su ovdje prednik tužitelj K. M. kao korisnik kredita i kao i prednik tuženika V. d.d. zaključili  Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je predniku tužitelja odobren kredit u iznosu od 22.967,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB  na dan isplate, a da je čl. 8. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 335,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan dospijeća,  a da je čl. 2. st. 1. ugovorena redovna kamata od 5,10%  godišnje, s tim što je toč. 4. čl. 2. određeno da je ista kamatna stopa  promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

 

8.1. Nesporno je također da je u međuvremenu korisnik kredita K. M. preminuo i to ..., a da je njegovim zakonskim nasljednikom temeljem Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika M. K. iz Ž., poslovni broj O-481/14, od 14. listopada 2014., proglašen ovdje tužitelj tj. njegova supruga i to u cijelosti.

 

8.2. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 7 godina, te da je isti kredit u cijelosti otplaćen, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 335,70 CHF u protuvrijednosti kuna, a što je utvrđeno uvidom u prvotni otplatni plan uz Ugovor o kreditu (list 76-77 spisa).

 

8.3. Međutim, uvidom u pregled prometa po istom Ugovoru o kreditu (list 62 do 72 spisa) kao i uvidom u otplatnu tablicu (list 78 do 80 spisa),  nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,10% godišnje rasla do čak 7,40% godišnje, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se je visina mjesečnog anuiteta  s početnog anuiteta od 325,69 CHF rasla do 340,25 CHF mjesečno, što je za posljedicu imalo da je mjesečni anuitet sa početnih oko 1.550,00 kn mjesečno rastao do čak 2.200,00 kn mjesečno u jednom razdoblju.

 

8.4. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,  te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

8.5. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena   presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018.

 

8.6. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

 

9. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 8., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

 

9.1. Sporna  je visina potraživanja tužitelja s obzirom da sud u ovom postupku nije mogao prihvatiti disponiranje tuženika iz odgovora na tužbu kada isti nije osporio visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da u podnesenoj tužbi visina potraživanja tužitelja uopće nije bila postavljena, s obzirom da je tužba postavljena kao "stupnjevita tužba", te je sporan način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi Ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

 

9.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja  i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se  u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

 

9.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao mu odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

 

10. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su  točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je  tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog Ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

 

11. Tužitelj saslušan kao stranka navodi da nema nikakvih neposrednih saznanja o samim pregovorima koji su vođeni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s obzirom da ona nije bila stranka toga ugovora, već je taj Ugovor o kreditu zaključivao njen sada pokojni suprug, a svrha podizanja kredita je bila kupovina novog osobnog automobila koji automobil su kupili preko auto kuće čiji je vlasnik u to vrijeme bio njihov susjed, pa tako zna da je njen suprug s istim išao i obavljao sve što je potrebno kako za kupovinu automobila tako i za realizaciju istog kredita, zbog čega ona nema nikakvih saznanja o tome zašto je kredit ugovoren upravo u valuti CHF, ne zna što je njenom suprugu uopće prezentirao prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, već jedino zna da su taj kredit uredno otplatili, te da je mjesečni anuitet u jednom periodu iznosio dvostruko više u odnosu na početni anuitet. U vrijeme kada je realizirao isti Ugovor o kreditu navodi da je njen suprug bio zubni tehničar koji je svoj cijeli radni vijek proveo kao zaposlenik D. z. Ž. i nikada nije imao svoju vlastitu ordinaciju ili nešto slično, te su taj automobil kupili i koristili za svoje osobne potrebe.

 

12. Iskaz saslušanog tužitelja kao parnične stranke u pogledu radnji i informacija koje je njegov prednik dobio prije zaključenja Ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv a sve to iz razloga jer ovdje tužitelj nije bio neposredni sudionik istih pregovora, pa stoga ne može niti znati na koji način je konkretni korisnik kredita bio upoznat sa spornom odredbom Ugovora o kreditu o značenju valutne klauzule, već je prihvatio njen iskaz u pogledu toga na koji način su tijekom razdoblja rasli mjesečni anuiteti budući je taj dio njegovog iskaza potkrijepljen i materijalnom dokumentacijom koja postoji u spisu i to prije svega uvidom u pregled prometa i uplata po istom Ugovoru o kreditu.

 

13. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 29. rujna 2005.

 

13.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

13.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.                                                          

13.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

13.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

 

14. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju prednika tužitelja  kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog Ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

 

15. Upravo iz  tog razloga stav je suda da je dio odredbe članka 8.  Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

 

16. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu predniku  tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u  postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

 

17. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi test poštenja i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno  utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

 

18. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.   Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku    koji   potrošač   osobno   pokrene    radi    naknade    štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

 

18.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku  i  koja   kao  takva  obvezuje  sudove    u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi  poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen daljnji dokazni prijedlog tuženika  za saslušanjem javnog bilježnika.  

 

18.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude  poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

 

19. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), a u svezi s čl. 210. Zakona o obveznim odnosima a koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl.  1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne  odredbe  ugovora.

 

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku I. Š.,  dipl. oec. iz Ž.   

 

20.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. Š., od  23. prosinca 2022., utvrđeno je da je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrđivao razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja  u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita i sve naknade izmjene tečaja CHF, pri čemu je vještak utvrđivao razliku za cijeli period od odobrenja kredita pa do njegove konačne otplate, te pri tome iskazao i iznose koje je tužitelj manje platio u odnosu na početni anuitet. Istim vještačenjem utvrđeno je da je  tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.967,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, te da je sveukupno u razdoblju od početka korištenja kredita do njegove konačne otplate tužitelj preplatio iznos od 1.821,10 eura odnosno protuvrijednost od 13.720,84 kn, s tim što je vještak prilikom utvrđivanja ovog iznosa preplate uzeo u obzir i određenu negativnu razliku, te je sve iznose preplate iskazao pojedinačno za svaki mjesec i to  kako u eurima tako i u kunama. U svom nalazu i mišljenju financijski vještak je iskazao i razliku u uplatama s osnova promjene kamatne stope i to s iznosom od 446,01 eura odnosno 3.359,15 kn, ali s obzirom da tužitelj prilikom postavljanja točno određenog tužbenog zahtjeva po provedenom financijskom vještačenju isti iznos nije niti tužio, to iz tog razloga se ovaj dio nalaza i mišljenja vještaka ukazuje nepotrebnim.  

 

20.2. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj  nije imao  primjedbi, te je sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. Zakona o parnično postupku podneskom od 2. siječnja 2023. i postavio točno određeni tužbeni zahtjev na način da je po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijevao isplatu iznosa od 1.821,10 eura (13.720,84 kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

 

20.3. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka, te je stoga sud isti nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i objektivan, te sačinjen prema pravilima struke i to sukladno zadatku vještačenja. 

 

21. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od  1.821,10 eura (13.720,84 kn) na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule  predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

 

22. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.821,10 eura (13.720,84 kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos  i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu isti iznos predstavlja razliku između pozitivnih i negativnih iznosa koje je tužitelj uplatio tijekom razdoblja otplate kredita, a kako to i proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, odnosno uzeti su u obzir i tzv. negativni iznosi odnosno iznosi koje je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita platio manje u odnosu na početni anuitet.

 

22.1. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

 

23. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja  1.821,10 eura (13.720,84 kn) i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena 14. siječnja 2022.  i da sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

 

24. S obzirom da je tužitelj tijekom postupka povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o načinu promjene kamatne stope, a da se tom povlačenju tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja, te je utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena.

 

24.1. Zahtjev tuženika da mu tužitelj u odnosu na tako povučeni dio tužbenog zahtjeva naknadi troškove parničnog postupka sud nije prihvatio, odnosno nije prihvatio stav tuženika da je tužba povučena upravo za iznos od 446,01 eura a koliko iznosi izračunata preplata po osnovi eventualno utvrđene ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u tom dijelu, i to sve iz razloga jer u pogledu visine tužbeni zahtjev u ovom postupku uopće nije bio postavljen sve do podneska tužitelja od 2. siječnja 2023., s obzirom da je prvotna tužba postavljena kao "stupnjevita tužba".  Osim toga, kako u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi to je isti i odbijen sa svojim zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

 

25. Odluka o troškovima postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno 300 bodova, trošak sastava 2 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova odnosno sveukupno 200 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje ukupno 650 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.616,88 eura.

 

25.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 eura, te trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 199,08 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.948,68 eura (14.682,33 kn).

 

25.2. Tužitelju nije priznat kao potreban i nužan trošak odštetnog zahtjeva s obzirom

da tužitelj uopće nije dokazao da je isti odštetni zahtjev od 21. studenog 2021. uputio tuženiku.

 

U Županji 13. travnja 2023.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Jelena Bušić, v.r.

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Ž. & P. d.o.o. iz Z.