Poslovni broj: Gž-R-1/2023-3

 

Poslovni broj: Gž-R-1/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u S., protiv tuženika C. O. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. G. dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-36/2019 od 14. listopada 2022., u sjednici održanoj 13. travnja 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-36/2019 od 14. listopada 2023.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke, kojim je prihvaćenu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.500,00 kuna/1.393,59 eura zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 33.300,00 kuna/4.419,67 eura i za taj dio tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan

 

c) potvrđuje u pobijanom dijelu točke II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.575,08 kuna/209,05 eura,

 

d) preinačuje u pobijanom dijelu točke II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 4.427,52 kuna/587,63 eura, tako da se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u ovom iznosu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu na ime osigurnine u visini od 35.260,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2022. pa do isplate, dok je za više zatraženu osigurninu u iznosu od 4.740,00 kuna, kao i za više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje od utuženja do 9. ožujka 2022., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke) te je tuženik obvezan da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.002,60 kuna (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

 

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu štete zbog pretrpljenih ozljeda uslijed nezgode koju je doživio 6. veljače 2015. kao ozljedu na radu jer je s poslodavcem tužitelja tuženik imao zaključenu policu osiguranja broj 041621012529.

 

4.1. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj doživio nezgodu 6. veljače 2015. na putu s posla

- da je u vrijeme predmetne nezgode – osiguranog slučaja, tuženik kao osiguratelj imao sklopljenu policu osiguranja br. 041621012529 od 31. siječnja 2015. koja vrijedi od 21. siječnja 2008. do 22. siječnja 2018., a koju je sklopio s poslodavcem tužitelja tvrtkom S. M. d.o.o., Z., kao ugovarateljem osiguranja i osiguranikom, i s predmetom osiguranja, između ostalog i odgovornost prema djelatnicima

- da je sudska vještakinja dr. D. T., spec. ortoped, navela da je tužitelj poradi zadobivene ozlijede bio na klinici za kirurgiju od 23. veljače do 27. veljače 2015. te da mu je izvršena operacija 26. veljače 2015. a sljedeći dan da je pušten na kućnu njegu, a da se potom uredno javljao na kontrole kod traumatologa, da bi mu nakon deset dana bili skinuti šavovi, a u svibnju 2015. da je započeto razgibavanje, a potom da je kroz lipanj, srpanj i rujan 2015. bio na fizikalnoj terapiji koju je obavljao i nadalje

- da je predmetna ozljeda ostavila umanjenje životnih okolnosti u iznosu od 5% što znači da će tužitelj u budućem životu ulagati pojačane napore kod težih tjelesnih napora, kod bavljenja sportom, kod čučnjeva, zatim penjanja uz i niz stepenice

- da je tužitelj poradi zadobivene ozlijede imao bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta deset dana, i još slabog intenziteta šest tjedana

- da mu je tuđa njega i pomoć bila potrebna prije nego što je obavljena operacija, a operacija da je obavljena dva tjedna nakon ozljede, kad je primljen u bolnicu, pa da mu je bila potrebna prva dva tjedna, dva sata dnevno, nakon toga, kad je izašao iz bolnice i nosio ortozu, tj. imobilizaciju, da mu je bila potrebna još četiri tjedna dva sata dnevno, te nakon skidanja ortoze još dva tjedna 1 sat dnevno

- da naruženost zbog ožiljka u predjelu koljena koji je uobičajen za tu vrstu operacije, spada u ograničenje lakog stupnja, vidljivo kad tužitelj nosi kratke hlače i u za vrijeme kupanja

- da je tužitelj trpio strah primarni jakog intenziteta prve dvije minute, nakon toga sekundarni strah jakog intenziteta, uključujući sada i samu ozljedu, te kasnije i operaciju, jedan dan, zatim srednjeg intenziteta deset dana, te slabog intenziteta još jedan mjesec

- da trajnih posljedica straha nema

- da je liječenje završeno nakon godinu dana od ozljede

- da je tužitelj prije zaključenja prethodnog postupka podneskom od 22. travnja 2022. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva potražujući od tuženika na ime osigurnine iznos od 40.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od utuženja do isplate.

 

5. U ovoj fazi postupka među strankama je i dalje sporna osnova odgovornosti kao i visina štete koja pripada tužitelju zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju.

 

6. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je po provedenom dokaznom postupku smatrao da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe protiv tuženika kao ugovaratelja kolektivne police osiguranja s tužiteljevim poslodavcem za naknadu štete koja je tužitelju nastala kao povreda na radu u ukupnom iznosu do 35.260,00 kuna s pripadajućom kamatom, smatrajući da u je neosnovano tuženikovo protivljenje preinačenoj tužbi i da je neosnovan prigovor zastare.

 

7. Takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je djelomično pogrešno.

 

8. Prvenstveno se navodi da neosnovano prigovara tuženik da je iz pobijane presude nije razvidna dinamika nastanka štetnog događaja, uzročno-posljedična veza i odgovornost poslodavca za štetni događaj jer je prvostupanjski sud utvrdio da iz priložene medicinske dokumentacije, izvješća o povredi na radnom mjestu od 7. veljače 2015., prijave o ozljedi na radu od 26. veljače 2015. te iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. D. T., spec. ortoped, nedvojbeno proizlazi da se predmetna nezgoda – osigurani slučaj dogodio tužitelju kao radniku - zaštitaru društva S. M. d.o.o. 6. veljače 2015., i to na putu s posla u kojoj nezgodi je tužitelj zadobio ozlijede zbog kojih potražuje naknadu štete.

 

8.1. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o povredi na radu, a za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom poslodavac, odgovara po općim propisima obveznog prava, sukladno odredbi članka 103. stavka 1. Zakona o radu (»Narodne novine«,  broj 93/14., 127/17. i 98/19. dalje: ZR). Prema odredbi članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18.), poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti. Iznimno od stavka 1. tog članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

8.2. U konkretnom slučaju zahtjev tužitelja prema tuženiku temelji se na ugovoru o osiguranju sklopljenom između tužiteljevog poslodavca i tuženika policom osiguranja od odgovornosti iz djelatnosti, pa je tužitelj u smislu odredbe članka 965. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati naknadu štete neposredno od osiguratelja – tuženika, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Prema tome, tužitelj je ovlašten neposredno od tuženika zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara osiguranik tuženika-tužiteljev poslodavac.

 

9. Također, neosnovano tuženik prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovorenoj franšizi, koje ugovaranje prvostupanjski sud ne prihvaća, jer pregledom predmetne police osiguranja br. 041621012529 od 31. siječnja 2015. koja vrijedi od 21. siječnja 2008. do 22. siječnja 2018., je razvidno da nema iznosa ni obvezne franšize ni iznosa ugovorne franšize, a kako franšize moraju biti upisane u policu osiguranja, to su neosnovani žalbeni navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo dogovorenom sudjelovanju tuženika kao osiguranika u svakoj šteti koja prelazi iznos od 50.000,00 kuna.

 

10. Imajući u vidu težinu povrede, sve okolnosti slučaja, neugodnosti tijekom liječenja, te jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha propisane odredbom članka 1100. stavaka 1. i 2. ZOO-a, kao i nove (povišene) Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su na snazi od 15. lipnja 2020., i prema ocjeni ovoga suda dosuđeni iznos naknade neimovinske štete u iznosu od 33.300,00 kuna predstavlja pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu koja je tužitelju nastala zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriterijima za pretrpljene fizičke bolove, za strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti (5%) i za naruženost (lakog stupanja).

 

10.1. U odnosu na dosuđenu naknadu imovinske štete s osnove tuđe njege i pomoći, valja istaći da je prvostupanjski sud pravilno odlučio u smislu odredbe članka 1095. ZOO-a, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju s osnova tuđe njege i pomoći dosudio iznos od 1.960,00 kuna (20,00 kn/h x 98 sati potrebe tuđe njege i pomoći).

 

10.3. Dakle, visina naknade neimovinske štete i imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći, zasniva se na činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda po toj osnovi i pravilnoj primjeni materijalnog prava, što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

 

11. Međutim, tuženik u svojoj žalbi ustraje u istaknutom prigovoru zastare.

 

11.1. U ovom postupku tužitelj je u tužbi postavio zahtjev u iznosu od 10.500,00 kuna, a u podnesku predanom sudu od 22. travnja 2022. je postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 40.000,00 kuna kojoj preinaci se tuženik protivio te u odnosu na preinačeni dio tužbe istaknuo prigovor zastare, koji ponavlja i u žalbi.

 

11.2. U odnosu na preinačenu tužbu u podnesku od 22. travnja 2022. koju je tužitelj preinačio prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je postupajući sukladno odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a, bio ovlašten na takvu preinaku pa je tuženikovo protivljenje toj preinaci u cijelosti neosnovano, kako je to i ocijenio prvostupanjski sud.

 

11.3. Međutim, na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud zbog pogrešnoga pravnog pristupa glede zaključka da se u konkretnom slučaju radi o primjeni zastarnog roka od pet godina, je prihvatio tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu.

 

11.4. Suprotno tome, u smislu odredbe članka 234. stavka 1. ZOO-a, potraživanja iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet godina, dok potraživanja iz ostalih ugovora o osiguranju, dakle ugovora o neživotnom osiguranju, zastarijevaju za tri godine. Kako se u predmetnom slučaju radi o potraživanju koje proizlazi iz ugovora o neživotnom osiguranju, potraživanje zastarijeva u roku od tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

 

11.5. Stoga je potraživanje tužitelja nastalo kada je definitivno završeno liječenje i kada se stabiliziralo njegovo zdravstveno stanje, odnosno kada je definitivno utvrđen invaliditet tužitelja, pa bi od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je to utvrđeno, trebalo računati rok od tri godine.

 

11.6. U svom nalazu i mišljenju sudska vještakinja je navela da je liječenje trajalo godinu dana od ozlijede, dakle, 6. veljače 2016. je završilo liječenje tužitelja odnosno stabiliziralo se njegovo zdravstveno stanje, pa je za naknadu štete po preinačenoj tužbi protekao subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina (članak 230. stavak 1. i 2. ZOO-a) od saznanja za štetu i štetnika, zbog čega je osnovan izneseni prigovor zastare u odnosu na zahtjev za naknadu štete preko dosuđenih 10.500,00 kuna do zatraženih 40.000,00 kuna (za 29.500,00 kuna), dok za iznos od 10.500,00 kuna nije protekao rok zastare imajući u vidu da je tužba podnesena 31. prosinca 2018.

 

11.7. Naime, preinaka tužbenog zahtjeva s iznosa od 10.500,00 kuna na iznos od 40.000,00 kuna izvršena je podneskom od 22. travnja 2022., pa kako je tužiteljevo liječenje završeno 6. veljače 2016. to su od 1. siječnja 2017. u smislu članka 234. stavka 1. ZOO-a  protekli svi zastarni rokovi za iznos od 29.500,00 kuna.

 

12. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi za iznos od 10.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, a na temelju članka 373. ZPP-a i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, žalbu tuženika djelomično usvojiti i prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 29.500,00 kuna.

 

13. Na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju pripadaju i zakonske zateznih kamata počam od dana tužbe. Odredbom članka 29. stavaka 1. ZOO-a propisano je da dužnik koji zakasni s isplatom novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a člankom 1103. ZOO-a je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

13.1. Tužitelj nije podnio pisani zahtjev za naknadu štete tuženiku pa mu kamata na dosuđeni iznos naknade štete pripada od dana podnošenja tužbe, a u odnosu na tuđu pomoć i njegu na temelju odredbu članka 1086. ZOO-a prema kojoj se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, tuđa pomoć i njega predstavlja troškove koje je tužitelj imao u svezi štetnog događaja, pa je stoga šteta s te osnove dospjela danom prestanka potrebe za tuđom pomoći i njegom, svakako prije podnošenja tužbe, zbog čega bi od tog dana tužitelj imao pravo od tuženika potraživati zatezne kamate.

 

14. Međutim, kako je prvostupanjski sud zauzeo stav da tužitelju na dosuđeni iznos naknade štete pripada zakonska zatezna kamata od 10. ožujka 2022., što u ovoj fazi postupka tužitelj ne spori, to se u tom dijelu nije mijenjala pobijana presuda.

 

15. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a. Pravilno bi prvostupanjski sud tužitelju zastupanom po punomoćniku u osobi odvjetnika utvrdio pripadajući trošak da je uspio u cijelosti u sporu, ali, kako je djelomično uspio u sporu, i to u omjeru od 63,12%, a tuženik 36,88%, pa je uspjeh tužitelja 26,24% (imajući na umu spornu osnovu i visinu zahtjeva), to joj je shodno tom uspjehu dosuđen i parnični trošak u iznosu 1.575,08 kuna primjenjujući odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

16. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sudske pristojbe žalbe nije priznat jer u spisu ne prileži dokaz da je takvu pristojbu tuženik i platio (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

17. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I. i II. izreke, ove presude.

 

Split, 13. travnja 2023.