1               Poslovni broj 17 Gž-1113/2022-2

 

 

                                                                           

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o., OIB: …, iz S., kojeg zastupaju punomoćnici S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., iz R., protiv tužene J. V., OIB: … iz S., koju zastupaju punomoćnici I. J. i J. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. & p. d.o.o., iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1224/2020-48 od 19. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbija se žalba tužitelja J. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1224/2020-48 od 19. srpnja 2022. pod točkom I izreke i dijelu točke II izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 16.208.77 eura/122.125,00 kuna[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. srpnja 2022. pa do isplate.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 2.886,72 eura/21.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate (preko iznosa od 16.208,77 eura/122.125,00 kuna) i za navedeno sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene J. V. za naknadu troška postupka u iznosu od 2.886,72 eura/21.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja J. d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.108,63 eura/15.887,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Tužena J. V., S., OIB: …, dužna je tužitelju J. d.o.o., S., S., OIB: …, vratiti uplatom na žiro račun tužitelja iznos od 870.718,75 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO), počev od 27. ožujka 2020. godine do isplate, sve u roku od 15 dana. 2. Tužena J. V., S., OIB: …, dužna je tužitelju J. d.o.o., S., S., P-1224/2020-48 13, OIB: …, nadoknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO) sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju J. d.o.o. naknaditi tuženoj J. V. troškove postupka u iznosu od 143.875,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. srpnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza pogrešno zaključio kako ne postoji obveza tužene na povrat dijela isplaćene godišnje zakupnine. U žalbi u bitnome ističe kako se on u tužbi nije pozivao na odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) kao razlog za raskid Ugovora o zakupu, već je tvrdio da je navedeni ugovor prestao suglasnošću ugovornih stranaka, ali i da je pored toga prestao "ex lege" sukladno odredbi čl. 373. ZOO. Ističe kako zbog odluke Stožera civilne zaštite RH u poslovnom prostoru nije mogao obavljati ugovorenu ugostiteljsku djelatnost te mu tužena kao zakupodavac nije mogla kao zakupniku omogućiti nesmetano obavljanje djelatnosti, pa stoga smatra kako je ugovor raskinut prema odredbi čl. 373. ZOO. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu te usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška kao i troška žalbenog postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, pred drugim sucem.

 

3. Žalba nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja troška postupka.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog kojim tužitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica potrebnih za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovome postupku.

6. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tužitelja, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja na utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari.

 

7. Tako prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrđuje sljedeće odluče činjenice:

- nije sporno da su tužitelj kao zakupnik i tužena kao zakupodavac 23. siječnja 2020. zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora, predmet kojeg ugovora je zakup poslovnog prostora površine 62 m2 na sjeverozapadnom dijelu zgrade u S., anagrafske oznake …, sagrađene na čest. zgr. 2368/1 Z. U. 15614 K. O. S., na određeno vrijeme od 1. ožujka 2020. do 28. veljače 2025. za iznos godišnje zakupnine od 102.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uvećan za iznos propisanog PDV-a, odnosno ukupno iznos od 127.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

- nije sporno niti kako je tužitelj 10. ožujka 2020. uplatio tuženoj prvu ratu godišnje zakupnine u ukupnom iznosu od 949.875,00 kuna;

- nije ni sporno da je prema zaključenom ugovoru u predmetnom prostoru tužitelj kao zakupnik mogao obavljati djelatnosti trgovine i ugostiteljstva;

- nesporna je i općepoznata činjenica da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, uslijed pandemije virusa SARS-CoV-2, 19. ožujka 2020. donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja;

- člankom 10.3. predmetnog ugovora o zakupu poslovnog prostora, stranke su ugovorile da zakupnik može otkazati ugovor za sljedeću godinu zakupa do 1. studenog tekuće godine te predati predmetni poslovni prostor zakupodavcu do 15. studenog tekuće godine, dok su člankom 10.4. ugovora regulirale prijevremeni prestanak ugovora, na način da zakupnik nema pravo zahtijevati povrat uplaćene zakupnine u slučaju prijevremenog prestanka ugovora o zakupu, osim u slučaju da je prestanak ugovora posljedica više sile (požara, potresa, uništenja prostora i sl.) zbog čega ne može doći do nastavka obavljanja djelatnosti zakupnika te da isti u tom slučaju ima pravo na povrat razmjernog dijela zakupnine u odnosu na vrijeme provedeno u predmetnom poslovnom prostoru;

- tužitelj je 23. ožujka 2020. uputio dopis tuženoj u kojem je naveo da radi donošenja naprijed navedene Odluke Stožera civilne zaštite od 19. ožujka 2020. te radi izvanrednih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora, raskida ugovor sukladno odredbi čl. 369. ZOO te poziva tuženu na povrat uplaćene godišnje zakupnine sukladno odredbi članka 10.4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020.;

- tužena je, 26. ožujka 2020. odgovorila na naprijed navedeni dopis tužitelja, na način da je izjavila kako potvrđuje raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020. te mu je ukazala na obvezu da joj predmetni poslovni prostor, slobodan od osoba i stvari, preda do 15. studenog 2020., a ujedno je istaknula kako tužitelj nema pravo (pozivajući se na odredbu članka 10.4. ugovora) na povrat uplaćene zakupnine jer nije ispunjen ugovoreni slučaj (nemogućnost nastavka obavljanja djelatnosti), jer zabrana rada zbog korona virusa to ne predstavlja, jer ista ima privremeni karakter te traje tek sedam dana;

- tužitelj je dopisom od 26. ožujka 2020., odgovorio tuženoj te joj predložio da zadrži iznos od 21.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (s pripadajućim PDV-om), koji iznos predstavlja dvije mjesečne zakupnine, a da mu ostatak od 106.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uplati na njegov žiro račun u roku od 3 dana, čemu tužena nije udovoljila;

- tužitelj je dopisom od 7. travnja 2020. obavijestio tuženu da je kod javnog bilježnika D. P. iz S., kao polog predao snop ključeva predmetnog poslovnog prostora sa zahtjevom da ih isti preda tuženoj kada pristupi u njegov ured;

- Odlukom Stožera civilne zaštite o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja od 19. ožujka 2020., utvrđeno je kako je člankom III. propisana obustava rada u djelatnosti trgovine (osim izričito nabrojanih izuzetaka) te obustava rada ugostiteljskih objekata svih kategorija, uz izuzetak pripreme i dostave hrane, usluge smještaja te rada pučkih i studentskih kuhinja na rok od trideset dana od dana donošenja iste.

 

8. Na žalbene navode tužitelja kako se on u tužbi nije pozivao na odredbe čl. 369. ZOO već isključivo kao osnovu svog zahtjeva iznosi tvrdnju da je navedeni ugovor prestao suglasnošću volja ugovornih stranaka, ali i da je pored toga prestao "ex lege" sukladno odredbi čl. 373. ZOO pa stoga prvostupanjski sud nije trebao niti cijeniti razloge osnovanosti zahtjeva tužitelja u smislu odredbe čl. 369. ZOO, valja odgovoriti sljedeće.

 

9. Prije svega valja istaknuti kako sud nije vezan pravnom osnovom spora koju je naznačio tužitelj, već odlučuje u okviru činjeničnih navoda tužbe i dokaza kojima tužitelj dokazuje svoje tvrdnje, a u kojima sam tužitelj u svom dopisu od 23. ožujka 2020. jasno kao razlog raskida ugovora navodi izmijenjene okolnosti te iste pravo kvalificira razlogom u smislu odredbe čl. 369. ZOO, slijedom čega je prvostupanjski sud u okviru činjeničnih navoda tužbe ocijenio osnovanost takvog zahtjeva, pravilno zaključujući kako po navedenom osnovu tužitelj nema pravo potraživati isplatu spornog iznosa.

 

10. Iako tužitelj žalbom ne pobija navedeni zaključak prvostupanjskog suda, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako tužitelj nema pravo na jednostrani raskid pozivom na odredbe čl. 369. ZOO (kojim je propisano da ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine) jer je tužitelj, ukoliko je držao da zbog promijenjenih okolnosti („korona kriza“) ima pravo na raskid, ugovor nije mogao raskinuti jednostranom izjavom, s obzirom da se pozivom na odredbe o promijenjenim okolnostima ugovor može raskinuti isključivo konstitutivnom odlukom suda, a koji zahtjev tužitelj nije postavio u ovome postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1/06, Rev-1505/02 i Revt-37/08).

 

11. Na daljnje žalbene navode kojima tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tužena prihvatila njegovu izjavu o raskidu ugovora i sa istome se suglasila, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani te predstavljaju njegovu interpretaciju izvedenih dokaza koji ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ne postojanju sporazuma kojim bi stranke suglasnim očitovanjem volje izmijenile Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020.

 

12. Prvostupanjski sud tvrdnju tužitelja cijeni te pravilno polazi od činjenice da je ugovor kao obveznopravni odnos nastao suglasnošću volja ugovornih strana, pa stoga može i prestati na isti način, novim sporazumom ugovornih strana, što po svojoj pravnoj prirodi predstavlja novi ugovor. Kako je sporazumni raskid ugovora po pravnoj naravi ugovor, za njegovu se valjanost zahtijevaju sve one pretpostavke koje se inače zahtijevaju za valjanost ugovora, a koje su propisane čl. 247. ZOO (ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora).

 

13. U tom smislu pravilna je ocjena kako dopis tužitelja od 23. ožujka 2020. sadrži izjavu kojim jednostrano raskida ugovor uz obrazloženje da mu je zbog izvanrednih okolnosti ispunjenje obveze postalo pretjerano otežano te da će mu nanijeti pretjeran gubitak, te je pozvao tuženu kao zakupodavca da mu vrati uplaćenu godišnju zakupninu sukladno članku 10.4 ugovora o zakupu. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako izjava tužene od 26. ožujka 2020. kojom je odgovorila na dopis tužitelja, na način da je izjavila kako potvrđuje raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020. te mu je ukazala na obvezu da joj predmetni poslovni prostor, slobodan od osoba i stvari, preda do 15. studenog 2020., a ujedno je istaknula kako tužitelj nema pravo pozivajući se na odredbu članka 10.4. ugovora, na povrat uplaćene zakupnine (navodeći i razloge za navedeno), nema značaj prihvaćanja jednostrane izjave o raskidu tužitelja, jer iz iste jasno proizlazi kako je tužena primila na znanje činjenicu da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 10.3. Ugovora otkazao ugovor za sljedeću godinu zakupa i ukazala na obvezu da poslovni prostor preda slobodan od osoba i stvari do 15. studenog 2020. i pritom izjavila da ne postoji obveza povrata zakupnine, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je očito da se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima raskida, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

14. U svezi navoda tužitelja kojima svoj zahtjev za povratom dijela plaćene zakupnine temelji na odredbi čl. 10.4. ugovora, valja odgovoriti kako i po navedenom osnovu tužitelj nije dokazao da je ispunjena navedena ugovorna odredba temeljem koje bi imao pravo na raskid ugovora. Naime, postojanje navedenog razloga procjenjuje prema trenutku kada je tužitelj, pozivajući se na navedenu odredbu izjavio da raskida ugovor. Stoga sve kasnije činjenice koje tužitelj ističe, a vezano uz daljnji razvoj situacije oko širenja virusa covida, koje je djelomično cijenio prvostupanjski sud i na koje tužitelj ukazuje u žalbi, nisu pravno odlučne u za  donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

15. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako je tužitelj isplatu po ugovoru izvršio 10. ožujka 2020., da bi već 23. ožujka 2020. izjavio da raskida ugovor. Definirajući ugovorom višu silu kao slučaj požara, potresa, uništenje prostora i sl. stranke su ugovorile slučajeve kada zbog oštećenja samog predmeta zakupa fizički isti nije moguće koristiti, a što ovdje nije slučaj. Osnovano je tužena osporila tvrdnju da bi okolnosti koje je tužitelj naveo u svojoj izjavi o raskidu ugovora predstavljale višu silu u trenutku davanja izjave o raskidu. Navedena izjava je dana nakon proteka samo četiri dana od dana kada je donesena Odlukom Stožera civilne zaštite o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja od 19. ožujka 2020. sa predviđenim trajanjem od trideset dana. Stoga se cijela novonastala situacija s pojavom novog virusa zbog kratkoće vremena koje je proteklo, nije mogla podvesti pod pojam više sile na način kako su ga stranke ugovorile, a na što je osnovano ukazala i sama tužena u svom odgovoru tužitelju.

 

16. S tim u vezi, ako i daljnjim navodima tužitelja uz pozivanje na razloge u smislu odredbe čl. 373. ZOO kojima tvrdi da mu tužena nakon donošenja Odluke Stožera civilne zaštite o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja od 19. ožujka 2020. "kao zakupodavac nije mogla omogućiti kao zakupniku nesmetano obavljanje djelatnosti", valja odgovoriti kako je tužena kao zakupodavac nesporno tužitelju kao zakupoprimcu predala u skladu s ugovorom predmetni prostor te nije postojala bilo kakva njezina daljnja obveza prema tužitelju kao trgovačkom društvu kojom bi mu ona u danim okolnostima bila obvezna "omogućiti nesmetano obavljanje djelatnosti" pa bi time bilo onemogućeno ispunjenje ugovorne obveze s njezine strane.

 

17. Člankom 373. ZOO, propisano je da kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

 

18. Iz navedene odredbe jasno proizlazi kako zakonodavac navedenom odredbom propisuje situaciji nemogućnosti ispunjenja preuzetih obveza jedne od ugovornih strana zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze. Kako je do nastupa izvanrednih okolnosti po navodima samog tužitelja došlo nakon što je ispunio svoju obvezu plaćanja zakupa za tekuću godinu, a na strani tužene zbog izvanrednih vanjskih događaja na koje se poziva tužitelj nije bilo onemogućeno izvršavanje njezine obveze (koju je nesporno i izvršila predavši u posjed tužitelju predmet zakupa), to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz navedene odredbe za isplatu dospjelog i plaćenog iznosa zakupnine u smislu odredbe čl. 373. ZOO kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

19. U pogledu odluke o trošku, tužitelj istu osnovano osporava u dijelu kojim je tuženoj dosuđen trošak sastava podneska od 3. svibnja 2022. i 26. lipnja 2022. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka s obzirom da u istima tužena u bitnome ponavlja već iznesene navode i razloge iz postupka koji je prethodio navedenim podnescima. Na žalbene navode kojima tužitelj osporava pravo tuženoj na dosudu troška pristupa na ročište 5. srpnja 2022., navodeći da je taj trošak nastao isključivo krivnjom tužene zbog nepoštivanja rokova, valja odgovoriti kako je takav zahtjev tužitelj mogao u smislu odredbe čl. 156. ZPP istaknuti samo na navedenom ročištu, a što je prema stanju spisa propustio učiniti. Slijedom navedenog, sud je trošak navedenog ročišta, na kojem je zaključena glavna rasprava, pravilno dosudio tuženoj.

 

20. Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na način kako je presuđeno pod točkom I izreke ove drugostupanjske presude, dok je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačena odluka o trošku na način kako je presuđeno pod točkom II izreke ove drugostupanjske presude.

 

21. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s čl. 155. st. 5. ZPP, jer je tužitelj uspio samo sa neznatnim dijelom u pogledu sporednog potraživanja troška postupka.

 

 

U Velikoj Gorici 13. travnja 2023.

 

 

 

                                                                                                           Predsjednik vijeća

 

                                                                                                             Nikola Ramušćak, v.r.