1

Poslovni broj: 64 Gž-1188/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-1188/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. B. D., odvjetnica u K., protiv tuženice P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. Š. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & Partneri, Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-200/2021-20 od 19. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.  Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-200/2021-20 od 19. siječnja 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu … sklopljenog dana 25. svibnja 2007. u K. između tužitelja M. M. iz K., OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, kao kreditora, sadržane u članku 6. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule vezane za CHF odnosno kojima je ugovoreno da su kredit i kamate iz točke 4. Ugovora „plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženici P. b. Z. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju M. M. iz K., OIB: …, novčani iznos od 3.082,78 eura/23.227,20 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 7,91 kn. od 1.8.2007. do isplate

na iznos od 18,84 kn. od 1.9.2007. do isplate

na iznos od 7,77 kn. od 1.12.2007. do isplate

na iznos od 29,83 kn. od 1.2.2008. do isplate

na iznos od 59,95 kn. od 1.3.2008. do isplate

na iznos od 99,07 kn. od 1.4.2008. do isplate

na iznos od 34,60 kn. od 1.5.2008. do isplate

na iznos od 20,40 kn. od 1.6.2008. do isplate

na iznos od 41,43 kn. od 1.7.2008. do isplate

na iznos od 2,02 kn. od 1.9.2008. do isplate

na iznos od 26,67 kn. od 1.10.2008. do isplate

na iznos od 233,24 kn. od 1.11.2008. do isplate

na iznos od 93,92 kn. od 1.12.2008. do isplate

na iznos od 242,62 kn. od 1.1.2009. do isplate

na iznos od 265,34 kn. od 1.2.2009. do isplate

na iznos od 275,31 kn. od 1.3.2009. do isplate

na iznos od 243,99 kn. od 1.4.2009. do isplate

na iznos od 248,97 kn. od 1.5.2009. do isplate

na iznos od 208,17 kn. od 1.6.2009. do isplate

na iznos od 173,34 kn. od 1.7.2009. do isplate

na iznos od 181,14 kn. od 1.8.2009. do isplate

na iznos od 201,20 kn. od 1.9.2009. do isplate

na iznos od 198,96 kn. od 1.10.2009. do isplate

na iznos od 179,80 kn. od 1.11.2009. do isplate

na iznos od 215,63 kn. od 1.12.2009. do isplate

na iznos od 241,77 kn. od 1.1.2010. do isplate

na iznos od 283,80 kn. od 1.2.2010. do isplate

na iznos od 272,85 kn. od 1.3.2010. do isplate

na iznos od 327,13 kn. od 1.4.2010. do isplate

na iznos od 315,26 kn. od 1.5.2010. do isplate

na iznos od 340,03 kn. od 1.6.2010. do isplate

na iznos od 504,34 kn. od 1.7.2010. do isplate

na iznos od 469,24 kn. od 1.8.2010. do isplate

na iznos od 563,95 kn. od 1.9.2010. do isplate

na iznos od 533,50 kn. od 1.10.2010. do isplate

na iznos od 469,01 kn. od 1.11.2010. do isplate

na iznos od 593,71 kn. od 1.12.2010. do isplate

na iznos od 748,99 kn. od 1.1.2011. do isplate

na iznos od 641,96 kn. od 1.2.2011. do isplate

na iznos od 680,80 kn. od 1.3.2011. do isplate

na iznos od 628,62 kn. od 1.4.2011. do isplate

na iznos od 636,47 kn. od 1.5.2011. do isplate

na iznos od 843,98 kn. od 1.6.2011. do isplate

na iznos od 857,94 kn. od 1.7.2011. do isplate

na iznos od 1.037,02 kn. od 1.8.2011. do isplate

na iznos od 950,20 kn. od 1.9.2011. do isplate

na iznos od 854,47 kn. od 1.10.2011. do isplate

na iznos od 842,53 kn. od 1.11.2011. do isplate

na iznos od 834,02 kn. od 1.12.2011. do isplate

na iznos od 876,10 kn. od 1.1.2012. do isplate

na iznos od 920,34 kn. od 1.2.2012. do isplate

na iznos od 923,68 kn. od 1.3.2012. do isplate

na iznos od 894,01 kn. od 1.4.2012. do isplate

na iznos od 908,69 kn. od 1.5.2012. do isplate

na iznos od 922,67 kn. od 1.6.2012. do isplate

računajući istu u razdoblju od 1.8.2007 do 31.12.2007. po stopi od 15%godišnje, u razdoblju od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženici P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, da nadoknadi tužitelju M. M. iz K., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.722,41 eura/12.977,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu kao osnovanu te preinači pobijanu presudu, i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu … sklopljenog 25. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, sadržane u članku 6. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule vezane za CHF, odnosno kojima je ugovoreno da su kredit i kamate iz točke 4. Ugovora „plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike u tečaju u valuti CHF u iznosu od 3.082,78 eura/23.227,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu 25. svibnja 2007. (list 8-11 spisa predmeta) na temelju kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima, u iznosu od 26.302,23 CHF;

 

- da je u članku 6. ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula te otplata kredita u 60 mjesečnih rata;

 

- da je vještačenjem utvrđeno da se iznos od 23.227,20 kn odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita;

 

- da je tekst ugovora sačinila tuženica te da u kreiranju istog tužitelj nije sudjelovao nego da je samo potpisao predmetni ugovor, da je tužitelj po struci inženjer kemijske tehnologije te nije stručnjak za financijska pitanja te da mu je djelatnik banke pojasnio u vrijeme zaključenja ugovora da je franak stabilna valuta i da su takvi krediti u švicarskim francima najpovoljniji za korisnike (iskaz tužitelja).

 

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja ocijenio kako se po pitanju valutne klauzule u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Stoga je zaključio kako ovako ugovorena odredba u pogledu valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na to, pa je polazeći od odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje ZZP/03), koja je u osnovi istovjetna odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), prihvatio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim odredaba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, sadržane u članku 6. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule vezane za CHF, odnosno kojim je ugovoreno da su kredit i kamate iz točke 4. Ugovora „plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.“ te je primjenom odredaba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), ocijenivši prigovor zastare neosnovanim utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan u iznosu od 3.082,78 eura/23.227,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženica u žalbi budući da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, u ovom slučaju u pogledu dokaznog prijedloga tuženice da se sasluša njezina zaposlenica S. B. Naime, osnovano u žalbi žaliteljica upire, kako je na pripremnom ročištu koje je u ovom predmetu bilo održano 10. ožujka 2022. (str. 159 i 160 spisa predmeta) predložila da se kao svjedok sasluša djelatnica tuženice S. B., što znači, prije zaključenja prethodnog postupka, zbog čega je obrazloženje suda prvog stupnja koji je odbio navedeni dokazni prijedlog - jer je tuženica taj dokaz predložila nakon zaključenja prethodnog postupka – proturječan sadržaju zapisnika s pripremnog ročišta od 10. ožujka 2022. Međutim, navedeni je nedostatak valjalo otkloniti na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 373 a. ZPP.

 

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj pozvao u tužbi, pravomoćno je utvrđena nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke (kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala S. d.d,). Presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda.

 

9. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.). Slijedom navedenog, a budući da je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, što proizlazi, i iz navoda tužitelja u ovom postupku, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to u skladu s prethodno navedenim nije postojala obveza suda prvog stupnja da u konkretnom potrošačkom  sporu izvodi dokaz saslušanjem zaposlenice S. B. na okolnost je li potrošaču omogućeno pojedinačno pregovaranje o osporenim ugovornim odredbama na što upire žalitelj u žalbi, jer je ta okolnost pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu i obuhvaćena je direktnim učinkom donesenih, prethodno citiranih presuda (Odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. protiv Hrvatske od  8. studenoga 2022., zahtjev br. 38541/21 i 4 dr. odbačen je kao nedopušten zahtjev banaka u kojem su banke podnositelji zahtjeva prigovarale na temelju čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda da nisu imali pošteno suđenje u predmetima u kojima su bili tuženici a u kojima su domaći sudovi odlučivali u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u CHF valuti).

 

10. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

11. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv (i) ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija, između ostalih, i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula). Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i odredbama ZOO/91.

 

12. Nadalje, odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

14. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

15. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

16. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

17. U odnosu na žalbene navode tuženice kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

18. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom čl. 502.c. ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetene, u smislu čl. 81. ZZP/03 kao što je utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.)

 

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

20. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

21. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata.

 

22. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi čl. 245. st. 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba podnesena 30. ožujka 2021.,  dakle u zakonskom roku od pet godina, to je prigovor zastare neosnovan.

 

23. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženici isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2010. do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1.,i  čl. 1115. ZOO.

 

24. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama čl. 154. st.1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je tužitelju kao obvezniku plaćanja sudskih pristojbi obračunao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

 

25. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi (čl. 373 a ZP).

 

26. Zahtjev za nadoknadu žalbe je odbijen budući da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku. 

 

 

                                         U Zagrebu 12. travnja 2023.

 

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.