- 1 -              Rev 1274/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1274/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice V. M. iz Z., OIB: … i 2. tužitelja mlljt. M. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici V. M. iz Z., a oboje zastupanih po punomoćnici Lj. M. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4577/2019-2 od 19. svibnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-611/19-44 od 25. srpnja 2019., u sjednici održanoj 12. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev:

 

- na obvezivanje tuženice isplatiti 1. tužiteljici i 2. tužitelju „na ime zakonskih zateznih kamata, obračunatih na pojedine iznose osobne invalidnine i posebnog doplatka od 1. kolovoza 2001. do 31. srpnja 2005., iznos od 88.119,03 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2009. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a“,

 

- na obvezivanje tuženice naknaditi 1. tužiteljici i 2. tužitelju trošak parničnog postupka od 21.156,25 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

dok je tužiteljima naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak od 7.250,00 kn i trošak žalbenog postupka od 1.250,00 kn.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-3258/2020-2 od 18. svibnja 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno im je da podnesu reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

              “Je li izvršenom isplatom na ime ispunjenja glavnog duga došlo do prekida tijeka zastare u odnosu na pripadajuće zatezne kamate na isplaćenu glavnicu kao sporedno potraživanje?”

 

3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, „radi jasnog zauzimanja pravnog shvaćanja o istom“.

 

4. Tužitelji su protiv drugostupanjske presude podnijeli (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlažu osporenu presudu preinačiti tako da se odbije žalba tuženice kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

5. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti im 88.119,03 kn „s osnova obračunate zakonske zatezne kamate na nepravovremeno isplaćene iznose osobne invalidnine i posebnog dodatka za pravnog prednika tužitelja, danas pokojnog M. M., s zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2009. do isplate“. Sporno je: je li potraživanje tužitelja zastarjelo, odnosno, prema u reviziji postavljenom pravnom pitanju, je li time što je tužiteljima isplaćena glavnica potraživanja i kroz to ispunjen glavni dug došlo do prekida zastarijevanja njihova potraživanja zateznih kamata na isplaćenu glavnicu.

 

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio. To sve uz shvaćanje:

 

              „...Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je tuženica, isplatom zaostataka, ujedno i prekinula tijek zastare u odnosu na dospijeće pojedinih mjesečnih iznosa, pa je stoga neosnovan prigovor zastare - a da je neodlučan prigovor tuženice da isplatom glavnice, nije priznala i pravo na isplatu kamate na glavnicu.

 

              Navedeni zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

 

              Prema odredbama čl. 240. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje u tekstu: ZOO-a), zastara se prekida kad dužnik prizna dug (st. 1.). Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (st. 2.).

 

              U konkretnom slučaju, tuženica je tužiteljima 16. ožujka 2009. isplatila zaostatke neisplaćenih mjesečnih iznosa s osnova invalidnine i posebnih dodataka u visini od 105.570,30 kn.

 

              Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, navedenim plaćanjem glavnice, nije došlo do prekida zastare u odnosu na predmetnu tražbinu zakonske zatezne kamate na glavnicu.

 

              Prema odredbama čl. 227. ZOO-a (čl. 373. ZOO-a/91), pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (st. 1). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (st. 2).

 

              Nije sporno da je, u konkretnom slučaju, najstarija neispunjena tražbina invalidnina i posebni dodatak za mjesec kolovoz 2001., pa je, do dana podnošenja tužbe (6. travnja 2010.), protekao navedeni zakonski rok od pet godina iz čl. 227. st. 1. ZOO-a (čl. 373. ZOO-a/91), slijedom čega je došlo do zastare samoga prava iz kojega proistječe pravo na zakonsku zateznu kamatu.

 

              Podnošenjem tužbe tužitelja Upravnom sudu Republike Hrvatske dana 6. ožujka 2006., nije došlo do prekida zastare, u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a (čl. 388. ZOO-a/91), obzirom da je, u tome upravnom postupku, predmet odlučivanja bio zakonitost rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti               Klasa UP/II-562/02/01-1801/32 Urbroj 519-04/1-4-06-07 od 31. siječnja 2006., kojim je utvrđeno da pravnom predniku tužitelja M. M. prestaje status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata zaključno s 31. svibnjem 2001., dakle, ne i u odnosu na predmetnu tražbinu zakonske zatezne kamate.

 

              Zbog navedenih razloga, tužbeni zahtjev nije osnovan...“

 

9. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda, u dijelu koji se odnosi na u reviziji postavljeno pitanje, je pravilno.

 

10. Naime, za primijetiti je da je revizijski sud u više svojih odluka već izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja, sve u primjeni odredaba čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), u bitnome sadržajno nepromijenjenih u odredbama čl. 240. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), a prema kojima:

 

              (stavak 1) „Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.“

 

              (stavak 2) „Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.“,

 

11. Prethodno, primjerice:

 

U odluci posl. br. Revt 4/04-2 od 30. lipnja 2005., prema kojoj:

 

              „...Neosnovano se prigovara u reviziji da je došlo do prekida zastare isplatom zadnje rate glavnog duga u smislu odredbe čl. 387. st. 1. i 2. ZOO, jer plaćanjem glavnice ne dolazi do prekida zastarijevanja kamata...“

 

U odluci posl. br. Rev 1025/05-2 od 16. prosinca 2009., prema kojoj:

 

              „...Nadalje, sudovi su ocijenili da plaćanjem glavnice tj. pojedinih računa (naznaka na uplatnici "plaćanje računa") tuženik nije priznao dug koji se odnosi na kamatu, budući je u konkretnom slučaju tuženikova volja bila plaćanje glavnice, radi čega je takvu naznaku i stavio na svakoj pojedinoj uplatnici. Slijedom toga sudovi izvode pravilno daljnji zaključak da u ovom slučaju nije došlo do prekida zastarijevanja u smislu čl. 387. st. 2. ZOO. (...)

 

              I prema pravnom shvaćanju ovog suda plaćanjem glavnice tuženik nije priznao postojanje po osnovi kamate, pa u smislu čl. 387. ZOO nije došlo do prekida zastare.

 

              Prema čl. 387. st. 1. ZOO zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. Prema st. 2. istog članka, priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

 

              Stoga je pravilna ocjena sudova da u ovom konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare u smislu čl. 387. ZOO, zbog čega revizijski razlozi tužitelja u tom pravcu nisu osnovani...",

 

U odluci posl. br. Revt 91/15-3 od 26. travnja 2016., prema kojoj:

 

              „...Imajući na umu utvrđenje da je posljednji anuitet iz Ugovora dospio na naplatu dana 22. srpnja 1985., a prijedlog za ovrhu je podnesen sudu 18. studenog 1992., u cijelosti je nastupila zastara tražbine prije podnošenja tužbe sudu, pa je djelomičnim odbijanjem prigovora zastare i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Naime pogrešno je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude da je nastupio prekid zastare djelomičnim ispunjenjem novčane obveze učinjenim od strane treće osobe tijekom 1990. i 1991. godine.

 

              Djelomičnom otplatom duga vjerovniku učinjenim od strane treće osobe valjano je djelomično ispunjena obveza tuženika (čl. 296. st. 1. ZOO), međutim time je prekinuta zastara samo u odnosu na plaćeni iznos duga jer se samo u tom dijelu radi o priznanju duga konkludentnom radnjom dužnika (ovdje tuženika). U odnosu na ostatak duga niti je bilo izričitog priznanja niti konkludentnog priznanja davanjem otplate, plaćanjem kamate, davanjem osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug...“,

 

U odluci posl. br. Rev 1209/2015-2 od 29. listopada 2019., prema kojoj:

 

              „...Naime, osim što priznanje duga mora biti (već navedeno) izričito i određeno (a ono je kao takvo dano „samo“ za navedeni iznos), revizijski sud je i u više svojih odluka zaključio da „se plaćanje jednog dijela duga ne smatra i priznanjem ostalog dijela duga“ - i (time) da i priznanje jednog dijela obveze ne znači i priznanje drugog dijela, pa tako i u odlukama: posl. br. Revt 109/04-2 od 27. siječnja 2005., posl. br. Rev 371/05-2 od 10. siječnja 2006., posl. br. Rev-x 1004/13-2 od 25. ožujka 2014. i posl. br. Revt-199/09-2 od 29. travnja 2015.

 

              Time je u tome dijelu riječ i o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati....“

 

12. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na ono u ovome stupnju postupka (po dopuštenoj reviziji) jedino bitno: na pitanje postavljeno po tužiteljima u reviziji.

 

13. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) i revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

 

13.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužitelja,

 

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

14. Iako to nije sada relevantno za odluku o reviziji tužitelja, obzirom da nije uključeno u pitanju postavljenom u reviziji (a kojim je pitanjem revizijski sud vezan u odlučivanju: ne može predmet spora razmatrati izvan onog kako je ono formulirano, sve u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: “U povodu revizije iz članka 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.“ - i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti, već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj revizije i opseg mogućnosti odlučivanja o reviziji), a imajući na umu sadržaj obrazloženja revizije, revizijski sud tek primjećuje da osporenu presudu, bar u njezinoj izreci, opravdavaju i shvaćanja koja su prihvaćena (glede posljedica tužbe kakva je ovdje podnesena 6. ožujka 2006. Upravnom sudu Republike Hrvatske na pitanje zastare i njezina prekida, a predmetom koje je bila zakonitost rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, te roka za zastarijevanje potraživanja prijeporne invalidnine i dodatka), primjerice:

 

14.1. u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III-5500/2016 od 9. veljače 2022. i U-III-4233/2013 od 28. ožujka 2019.,

 

14.2. u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Rev 2317/11-2 od 21. travnja 2015. (u odnosu na pitanje prekida zastarijevanja); Rev-x 967/2017-2 od 5. studenoga 2019. (glede značaja priznanja zastarjelog glavnog duga na obvezu plaćanja zastarjelih zateznih kamata: „tako i u Rev-24/80 od 17. 7. 1980.“); Rev 1174/2016-28 od 21. prosinca 2021. (glede zastare potraživanja koja se odnose na invalidninu i posebni dodatak i posljedica podizanja „tužbe kod Upravnog suda“ u odnosu na prekid zastarijevanja: „ identično shvaćanje zauzeto je u odlukama revizijskog suda br. Rev-2335/10, Rev-655/10“).

 

                                           Zagreb, 12. travnja 2023.

 

                                                                                                    Predsjednik vijeća:

                                                                                                    dr. sc. Jadranko Jug, v.r.