- 1 -              I Kž 66/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 66/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika S. P., M. M. i F. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. lipnja 2020. broj K-28/2017-59, ispravljene rješenjem istog suda od 20. listopada 2020. broj K-28/2017-58, u sjednici održanoj 12. travnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. M., odvjetnika B. R.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog S. P., optuženog M. M. i optuženog F. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim optuženog S. P. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., optuženog M. M. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11. te optuženog F. K. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, poticanjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11. Potom su za navedena kaznena djela, temeljem članka 246. stavka 2. KZ/11., optuženici osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine svaki te im je na temelju članka 57. KZ/11. primijenjena djelomična uvjetna osuda na način da će se od izrečene kazne zatvora izvršiti jedna godina, a preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine se neće izvršiti ako optuženici u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

 

1.1. Nadalje, pobijanom presudom je na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) oštećenom trgovačkom društvu C. d.d. V., u stečaju, dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 643.000,00 kuna, koji iznos mu je dužan isplatiti optuženi S, P., dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećeno trgovačko društvo upućeno na parnicu.

 

1.2. Konačno, pobijanom presudom je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-19., odlučeno da su optuženi S, P., optuženi M. M. i optuženi F. K. dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-19. u ukupnom iznosu od 15.656,00 kuna te je istovremeno svaki od optuženika dužan platiti trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-19. u iznosu od po 2.000,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. U žalbi se predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženicima izreknu kazne zatvora bez primjene djelomične uvjetne osude te da se svim optuženicima naloži da solidarno isplate dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenom trgovačkom društvu.

 

2.1. Žalbu protiv pobijane presude podnio je i optuženi S, P. po branitelju, odvjetniku F. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.2. Protiv pobijane presude žalbu je podnio i optuženi M. M. po branitelju, odvjetniku B. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe odnosno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi optuženog M. M. zatražena je i obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.3. Žalbu je podnio i optuženi F. K. po branitelju, odvjetniku H. Ž. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. spis predmeta je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog M. M., odvjetnika B. R., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog M. M., iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, temeljem članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

7. Optuženi S, P. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ističe da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uopće ne obrazlaže zbog čega je KZ/11. za optuženike povoljniji zakon od onog koji je bio na snazi u vrijeme kada je inkriminirano djelo počinjeno (2009. i 2010.) odnosno od KZ/97.

 

7.1. No, suprotno tvrdnjama ovog optuženika, izloženi žalbeni razlog je neosnovan iz sljedećeg razloga. Naime, nije sporno da je je u ovom kaznenom predmetu nadležno državno odvjetništvo najprije podiglo optužnicu broj K-DO-61/15-97 od 10. svibnja 2017. (list 537-543 spisa predmeta) protiv optuženika S. P., M. M. i F. K. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a povodom izjavljenih odgovora na optužnicu optužno vijeće Županijskog suda u Varaždinu je rješenjem broj Ov Kov-12/17-15 od 20. rujna 2017.  predmetnu optužnicu vratilo Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu iz razloga što su utvrđeni nedostaci u činjeničnom opisu optuženog kaznenog djela, uz uputu da je nadležni tužitelj dužan u roku od petnaest dana podići novu, izmijenjenu optužnicu (list 577-579 spisa predmeta). Nakon toga je nadležno državno odvjetništvo pod brojem K-DO-61/15-106 od 5. listopada 2017. (list 581-587 spisa predmeta) podiglo izmijenjenu optužnicu kojom je optuženom S. P. stavljeno na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., dok je optuženom M. M. stavljeno na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., a optuženom F. K. stavljeno je na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., koja optužnica je potom potvrđena rješenjem optužnog vijeća nadležnog županijskog suda pod brojem Ov Kov-25/17-14 od 15. prosinca 2017. (list 619-622 spisa predmeta). Dakle, kada se ima u vidu prethodno navedeno odnosno činjenica da je optuženicima potvrđenom optužnicom stavljeno na teret upravo kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i drugih te da su u obrazloženju pobijane presude dani razlozi zbog čega se u konkretnom slučaju doista radi o kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a kako je to zakonski označeno i pravno kvalificirano u potvrđenoj optužnici, tada sud prvog stupnja, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije niti bio dužan posebno elaborirati i obrazlagati pitanje pravnog kontinuiteta i iz kojih razloga je u konkretnoj situaciji, u odnosu na nepromijenjene činjenične inkriminacije, primijenjen KZ/11., a ne KZ/97. jer se, unatoč tome, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati. Pri tome ovom žalitelju treba napomenuti kako je prvostupanjski sud, sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08.-19., u obrazloženju pobijane presude doista naveo i iznio razloge kojima se rukovodio pri rješavanju, između ostalih, i pravnih pitanja odnosno naveo je da li su i koja zakonom predviđena obilježja kaznenih djela ostvarena postupanjem optuženika te koji zakon u konkretnom slučaju treba primijeniti s obzirom da je ovdje bio primijenjen materijalni zakon koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela (stranica 18., zadnji odlomak do stranice 20., 3. odlomak odozgo obrazloženja).

 

7.2. Iako i optuženi M. M. u izjavljenoj žalbi uvodno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, kao jednu od istaknutih žalbenih osnova, u nastavku navedene žalbe ne obrazlaže u čemu bi se sastojala navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo te na koji način je prvostupanjski sud ostvario postupovnu povredu koja se uvodno navodi pa je očigledno kako se radi o paušalno iznesenoj tvrdnji koja ni na koji način nije precizirana.

 

7.3. S druge strane, ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., optuženi F. K. smatra kako su razlozi koji su dani u pobijanoj presudi proturječni pa se zbog navedenog nedostatka ista ne može ispitati. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj optuženik tvrdi kako prvostupanjski sud u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude najprije naveo da u spisu predmeta ne postoji odgovarajuća projektna dokumentacija koja bi potvrđivala da su određene radnje doista i poduzete, da bi se nastavno tvrdilo kako je upitno to što se takva dokumentacija pojavljuje u spisu tek na kraju dokaznog postupka, pri čemu, po mišljenju ovog žalitelja, izostaje sudska ocjena tako predane dokumentacije.

 

7.4. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja u pobijanoj presudi dani su jasni, razumljivi i dostatni razlozi na temelju kojih je sud prvog stupnja donio svoje zaključke i odluku u pogledu kaznenopravne odgovornosti ovih optuženika, pri čemu isti niti u jednom dijelu nisu međusobno kontradiktorni odnosno proturječni. Isto tako dani su i razlozi koji se odnose na pitanje postojanja odgovarajuće projektne dokumentacije za poslove koje je društvo C. d.d. trebalo odraditi te zbog čega prvostupanjski sud smatra da u tom pogledu ne postoji odgovarajuća i vjerodostojna poslovna dokumentacija (stranica 19., 4. odlomak odozgo i stranica 20., 2. odlomak odozgo obrazloženja). Međutim, druga je stvar što se s takvim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja ovaj optuženik ne slaže, čime, u suštini, osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, o čemu će biti više govora naknadno kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na činjenična utvrđenja.

 

7.5. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženi F. K. ističe kako u izreci pobijane presude nije uopće opisana njegova namjera da potakne optuženog S. P. da postupi protivno interesima društva C. d.d., V. i to sa ciljem da tom društvu nanese štetu, a njemu pribavi protupravnu imovinsku korist zbog kojeg nedostatka se, po mišljenju ovog žalitelja, pobijana presuda također ne može ispitati.

 

7.6. Međutim, niti u tom dijelu izjavljene žalbe ovaj žalitelj nije u pravu. Naime, iz činjeničnog dijela izreke pobijane presude proizlazi kako je optuženi S, P. proglašen krivim što je kao direktor društva C. E. d.d., a ne C. d.d., V., kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj, protivno interesima tog društva, na prethodno traženje optuženog F. K., a u cilju da mu pribavi nepripadnu materijalnu dobit, osobno i uz pomoć optuženog M. M., poduzeo čitav niz radnji koje su u nastavku činjeničnog opisa izreke pobijane presude detaljno i precizno opisane. Dakle, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, iz prethodno navedenog je razvidno kako je u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude precizno opisano s kakvom je to namjerom tempore criminis postupao optuženi F. K. u odnosu na optuženog S. P. pa se stoga pobijana presuda i u tom dijelu bez problema može ispitati.  

 

7.7. Prema tome, nisu u pravu optuženici kada tvrde da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upiru izjavljenim žalbama, a ispitujući pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ne ukazuje izjavljenim žalbama, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nije u pravu optuženi S, P. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, ovaj optuženik ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, a tek se iz samog sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije uzeo u obzir okolnosti koje isključuju njegovu kaznenu odgovornost s obzirom da je društvo A. Z. d.o.o. prije sklapanja ugovora o pozajmici podnijelo financijski izvještaj iz kojeg nije proizlazilo da je društvo bilo neaktivno ili problematično. Stoga, imajući u vidu navedenu činjenicu, a s druge strane da je zajedno s optuženim F. K. prije sklapanja tog ugovora išao na sastanke na K., vezano za dogovaranje zajedničkih poslova, o čemu je nakon toga upoznao i Nadzorni odbor društva C. d.d., V. i većinskog vlasnika R. Č., a od kojih je potom i dobio „zeleno svjetlo“ za taj posao, smatra da su sve to okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju na to da kod njega niti u jednom trenutku nije bilo namjere da ošteti društvo C. d.d. V. za iznos od 643.000,00 kuna. Međutim, time što ovaj optuženik smatra da iz njegovih radnji i postupaka ne proizlazi kaznena odgovornost za kazneno djelo zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, pri čemu, u suštini, pobija valjanost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda, navedena okolnost ne opravdava ovu žalbenu osnovu, a odgovor na te žalbene prigovore dat će se u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome ovom žalitelju treba također ukazati na to da se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju kako je opisano u izreci pobijane presude, a ne prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje bi sa stajališta optuženika bilo ispravno odnosno valjano utvrđeno. Kako su činjeničnim dijelom izreke presude utvrđeni i ostvareni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je ovaj optuženik i osuđen, to u ovom konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

8.1. Iako i optuženici M. M. i F. K. u izjavljenim žalbama uvodno ističu i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, u nastavku navedenih žalbi ne preciziraju i ne obrazlažu na koji način je u konkretnom slučaju ostvarena povreda kaznenog zakona odnosno na koji način ju je prvostupanjski sud počinio te o kojoj točno povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 6. ZKP/08.-19. bi se konkretno radilo pa se stoga, i u ovom slučaju, radi o paušalno iznesenoj tvrdnji koja ni na koji način nije precizirana.

 

8.2. Stoga, suprotno tvrdnjama optuženika, nije ostvarena uvodno istaknuta povreda kaznenog zakona.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici S, P., M. M. i F. K. u izjavljenim žalbama ne navode koje je to odlučne činjenice sud prvog stupnja u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi pa će shodno tome svi njihovi istaknuti žalbeni prigovori biti cijenjeni samo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. 

 

9.1. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi S, P. osporava zaključak prvostupanjskog suda da je on svjesno izvršio isplatu pozajmice na ime pribavljanja potrebne dokumentacije, iako takva dokumentacija ne postoji, pri čemu, po mišljenju ovog žalitelja, taj isti sud zanemaruje činjenicu da takva dokumentacija u trenutku zaključenja ugovora o pozajmici nije niti mogla postojati jer je pozajmica i dana kako bi se na temelju nje izradila odgovarajuća poslovna dokumentacija. Isto tako ovaj žalitelj smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako ovaj optuženik nije naknadno aktivirao predanu zadužnicu iz razloga jer je znao da na računu A. Z. d.o.o. više nema raspoloživih novčanih sredstava, s obzirom da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je on čitavo vrijeme nastojao preko optuženog M. i optuženog K. i njihovog društva osigurati i neke druge poslove na K..

 

9.2. Međutim, niti ove žalbene tvrdnje optuženog S. P. nisu prihvatljive. Naime, iz pročitane dokumentacije, iskaza svjedokinja B. P. i V. T. te nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O., a što u svome iskazu ne osporava niti sam optuženi S. P., nije bilo sporno da je isti u razdoblju od 4. lipnja 2009. pa do 31. prosinca 2010. u više navrata naložio da se s poslovnih računa društva C. E. d.d. na poslovni račun društva A. Z. d.o.o. uplati ukupan iznos od 643.000,00 kuna, a što je po njegovom nalogu i učinjeno. Iako je optuženi S, P. tijekom ovog kaznenog postupka u svojoj obrani tvrdio da je navedena pozajmica dana kako bi se pribavila odgovarajuća poslovna dokumentacija, između ostalog i za nastavak (drugu fazu) radova na objektu H. k. b. s. u I., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tako nešto ne proizlazi iz provedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, zbog čega je takva njegova tvrdnja neosnovana i očigledno usmjerena na otklanjanje kaznene odgovornosti za počinjeno kazneno djelo. Naime, iz spisa predmeta odnosno pročitane i pregledane poslovne dokumentacije proizlazi kako u razdoblju kada su doznačene navedene pozajmice, ali isto tako i u razdoblju nakon toga, sve do trenutka započinjanja ovog kaznenog postupka, niti u društvu C. E. d.d., a niti u društvu A. Z. d.o.o. nije pronađena odgovarajuća poslovna dokumentacija koja bi korespondirala s danom pozajmicom i svrhom zbog koje je pozajmica dana, a isto tako niti uz jedan sukcesivno dani nalog za isplatu pozajmice nije priložena nikakva poslovna dokumentacija koja bi takvu pozajmicu eventualno opravdavala. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica, a koju u svojoj obrani ne osporava niti optuženi M. M., da je on, kao osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima po žiro-računu društva A. Z. d.o.o., od ukupno uplaćenog iznosa od 643.000,00 kuna podigao novčani iznos od 621.400,00 kuna, pravdajući to materijalnim troškovima, nakon čega je na ruke predao optuženom F. K. iznos od 620.100,00 kuna, također na ime pozajmice, a u odnosu na koje materijalne troškove isto tako nije pronađena odgovarajuća popratna poslovna dokumentacija, tada je, i po ocjeni ovog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena pozajmica nije bila uplaćena na ime pribavljanja odgovarajuće poslovne dokumentacije za poslove koje bi društvo C. V. d.d. trebalo tek naknadno dobiti i obaviti, kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj. Pri tome se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, uz prethodno navedeno sud prvog stupnja s pravom poziva i na sadržaj iskaza svjedoka D. Č.. Naime, navedeni svjedok je u svom iskazu na jasan, uvjerljiv, nedvosmislen i decidiran način iskazao kako je on kao odgovorna osoba društva P. g. d.o.o. dana 31. ožujka 2008. sa Z. n. sklopio ugovor o građenju za objekt koji se adaptirao u bivšoj vojarni u I. za potrebe H. k. b. s. Kada se ima u vidu njegova više nego jasna i nedvosmislena tvrdnja da je posao koji je bio ugovoren predmetnim ugovorom o građenju u cijelosti izveden i da je objekt u potpunosti priveden funkciji te da na tom projektu nije surađivao s društvom C. E. d. d., a niti s društvom A. Z. d.o.o. te da u tom pogledu također ne postoji odgovarajuća poslovna dokumentacija koja bi takve zaključke i tvrdnje svjedoka opovrgnula, tada je isto tako pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je u cijelosti neprihvatljiva tvrdnja optuženog S. P. da je u konkretnom slučaju bila predviđena i druga faza izgradnje u kojoj bi onda sudjelovalo društvo C. E. d.d. te da je ova sporna pozajmica dana kako bi se, između ostalog, pripremila i pribavila i poslovna dokumentacija potrebna za taj projekt. U tom smislu je također neosnovan žalbeni prigovor ovog optuženika kako je to razlog zbog kojeg naknadno nije aktivirao zadužnicu, s obzirom da je očekivao kako će se dogovoriti neki drugi poslovi te je, i po ocjeni suda drugog stupnja, u tom pogledu pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako se isključivi razlog neaktiviranja zadužnice sastojao u tome što je isti već bio svjestan činjenice kako je uplaćeni novac na račun društva A. Z. d.o.o. već ranije podignut te da na tom računu nema sredstava kojima bi se mogla naplatiti izdana zadužnica.

 

9.3. Optuženi M. M., žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je on pomogao optuženom F. K. da si pribavi protupravnu imovinsku korist s obzirom da je on samo formalno imao status direktora u društvu A. Z. d.o.o., a u kom svojstvu je i potpisao sporni ugovor o zajmu, nakon čega je novac podigao s računa društva i predao ga dalje. Smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je ugovor o zajmu potpisan bez njegove osobne i stvarne angažiranosti u tom konkretnom pravnom poslu jer su sadržaj navedenog ugovora, bez njegovog direktnog doprinosa, dogovarali i određivali optuženici S, P. i F. K. pa iz navedenog, po njegovom mišljenju, nedvojbeno proizlazi kako on nije imao protupravnu svijest kada je u ime društva potpisivao navedeni ugovor, to tim više što uslijed svega prethodno navedenog on osobno od toga nije imao nikakve koristi. Također smatra kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je on, kao direktor društva, trebao procijeniti moguće rizike potpisivanja ugovora o zajmu s obzirom da on nije pravnik, niti je građevinar po struci, a kako su se u konkretnom slučaju vodili razgovori i pregovori između Z. n. i društva C. d.d., V. on nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost dogovora između optuženih S. P. i F. K., a vezano za njihove međusobne poslovne odnose.

 

9.4. No, takvim prigovorima, po ocjeni suda drugog stupnja, ovaj optuženik nije s uspjehom doveo u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je on, postupajući na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, doista pomogao optuženom F. K. da si pribavi protupravnu imovinsku korist, zaprimanjem novca koji mu je on osobno predao na ruke te da je, kao direktor društva A. Z. d.o.o., bez obzira što nije pravnik i građevinar, morao i trebao na adekvatniji i savjesniji način procijeniti sve potencijalne rizike koji bi mogli proisteći iz potpisivanja ugovora o zajmu.

 

9.5. Naime, optuženi M. M. se u žalbi, pokušavajući osporiti činjenicu da je imao protupravnu svijest kada je potpisivao sporni ugovor o zajmu, iscrpljuje u iznošenju općenitih i paušalnih tvrdnji kako je njegova uloga u svemu tome bila samo formalne naravi te da su sve detalje dogovorili i ugovorili optuženici S, P. i F. K., zanemarujući pritom evidentnu činjenicu da je on kao odrasla i zrela osoba, pri punoj svijesti i neograničenoj poslovnoj sposobnosti, sa životnim i dugogodišnjim poslovnim iskustvom te sa sposobnošću logičkog i životnog rasuđivanja, a u odnosu na potpisani ugovor o zajmu, bio i morao biti svjestan svih posljedica koje iz takvog ugovora proizlaze za potpisnike tog ugovora, pa tako i za njega, za što nije potrebno biti niti pravnik, a niti građevinar, kako on to neosnovano tvrdi.

 

9.6. Optuženi F. K., kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je optuženi S, P. povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa s obzirom da pritom nije utvrdio kojim je to radnjama, kao direktor društva C. E. d.d., to učinio, kao što nije utvrdio kojim je to on radnjama potaknuo optuženog S. P. na počinjenje kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Također smatra kako je netočna tvrdnja prvostupanjskog suda da je optuženi S, P. naložio isplatu novca na račun društva A. Z. d.o.o. radi pribavljanja projektne dokumentacije budući da iz obrana svih optuženika, ali isto tako i iz iskaza svjedoka (Č., L. i T.) proizlazi da je novac, temeljem ugovora o zajmu, bio isplaćen u svrhu davanja avansa za usluge koje je navedeno društvo trebalo obaviti radi realizacije dogovorenog poslovnog projekta, pri čemu je društvo trebalo pružiti konzultantske usluge i lobirati kod C. za dobivanje poslova te naposljetku osigurati i prateću dokumentaciju. I na koncu, ističući ovu žalbenu osnovu, navodi kako je prvostupanjski sud, na temelju iskaza svjedoka D. Č., pogrešno zaključio kako nije postojala prva faza izgradnje, koju bi izvršilo društvo P. g. d.o.o., i druga faza, koju je trebalo izvršiti društvo C. d.d., V. jer nakon što je društvo P. gradnja d.o.o. završilo svoj dio posla bilo je za očekivati da će se nastaviti izgradnja preostalih objekata u I. ..., projekt u S. i projekt na izgradnji skele Z. k..

 

9.7. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud prethodno iznesene odlučne činjenice na pravilan način utvrdio te je sukladno tome donio i pravilne zaključke u pogledu kaznenopravne odgovornosti optuženika.

 

9.8. Naime, nije osnovana tvrdnja ovog optuženika kako prvostupanjski sud nije utvrdio kojim je to radnjama optuženi S, P., kao direktor društva C. E. d.d., povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa jer iz izreke pobijane presude i razloga koji su dani u toj presudi nedvojbeno proizlazi kako se protupravno postupanje ovog optuženika sastoji u tome što je kao direktor navedenog društva zaključio ugovor o zajmu s društvom A. Z. d.o.o., u protuvrijednosti od 100.000,00 eura, u svrhu pripreme projekta rekonstrukcije objekta S. u Z., na adresi I. ..., iako je pritom znao da plasirani novac neće biti uporabljen u ugovorenu svrhu te da neće biti vraćen društvu C. E. d.d., kao zajmodavcu, čime je, koristeći se ovlastima direktora, postupao protivno interesima tog društva. Isto tako nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio kojim je to radnjama optuženi F. K. potaknuo optuženog S. P. na počinjenje kaznenog djela za koje je ovaj proglašen krivim. Naime, i u tom pogledu pravilno je utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženi S, P. postupao upravo na prethodno traženje odnosno nagovor optuženog F. K. isključivo s ciljem da mu pribavi protupravnu imovinsku korist. Da je tome tako, a kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, proizlazi iz činjenice da je ovaj sporni ugovor o zajmu zaključen, a novac potom isplaćen u svrhu pripreme projekta rekonstrukcije objekta H. k. s. u Z., iako je svim sudionicima ovog dogovora i zaključenog ugovora bilo vrlo dobro poznato kako društvo A. Z. d.o.o., koje je novac zaprimilo kao zajmoprimac, nije imalo zaključen ugovor u svezi obnove i izgradnje prethodno navedenog objekta, kao što im je bilo poznato da će taj novac, u konačnici, biti proslijeđen optuženom F. K., a što je kao nedvojbeno i utvrđeno tijekom ovog dokaznog postupka. Također nije u pravu ovaj optuženik kada ističe da je ovaj novac, koji je isplaćen temeljem ugovora o zajmu, dan kao avans za usluge koje je trebalo obaviti društvo A. Z. d.o.o. u cilju realizacije dogovorenog projekta (konzultantske usluge, lobiranje kod crkve i osiguranje prateće dokumentacije), pri čemu isti evidentno aludira na to da se sve ovo odnosilo na neke buduće, u tom trenutku još uvijek nedogovorene poslovne projekte, a o kojima bi se tek trebalo pregovarati i potom dogovarati i ugovarati njihova realizacija. Međutim, već iz samog sadržaja ugovora o zajmu od 27. svibnja 2009. (list 46-47 spisa predmeta) nedvosmisleno proizlazi kako je člankom 1. tog ugovora precizirano da se pozajmica u iznosu od 100.000,00 eura (u protuvrijednosti HRK po prodajnom tečaju HNB na dan isplate) daje za „pripremu projekta rekonstrukcije projekta S. u Z., I. ...“, dakle za točno određeni i definirani poslovni projekt, a ne neki budući neizvjesni i eventualno naknadno dogovoreni posao. Pri tome treba ponovno naglasiti kako iz podataka u spisu predmeta proizlazi da u tom trenutku niti C. E. d.d. (zajmodavac), a niti A. Z. d.o.o. (zajmoprimac) nisu imali dogovoren odnosno ugovoren posao sa Z. n. u svezi obnove i izgradnje H. k. s. u Z. ili nekog drugog poslovnog projekta. Stoga, a slijedom prethodno navedenog, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je navedena pozajmica ugovorena isključivo u svrhu izrade odgovarajuće poslovne dokumentacije za točno određeni poslovni projekt te da ista, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije dana kao avans za neke eventualne buduće poslovne projekte pri čemu se, osim pribavljanja eventualne poslovne dokumentacije, radi i o konzultantskim poslovima i poslovima lobiranja za buduće projekte, s obzirom da tako nešto niti ne proizlazi iz pročitane i pregledane poslovne dokumentacije, a osobito ne proizlazi iz sadržaja samog ugovora o zajmu. I na koncu, a u odnosu na tvrdnje ovog žalitelja da je, nakon što je društvo P. gradnja d.o.o. završilo prvu fazu izgradnje objekata u I. ..., trebalo započeti i drugu fazu radova na toj istoj lokaciji, valja napomenuti kako je u odnosu na ove okolnosti te ocjenu iskaza svjedoka D. Č., na što se poziva i ovaj žalitelj, ovaj sud dao svoje zaključke pod točkom 9.2. ovog obrazloženja, kada je razmatran potpuno identičan žalbeni razlog optuženog S. P. pa se ovaj žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja ove presude.

 

9.9. Slijedom prethodno iznesenog nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud  prilikom izricanja kaznene sankcije svim optuženicima izrekao preblage kazne, pri čemu nije bilo opravdanja za izricanje djelomične uvjetne osude, već je pravilnim vrednovanjem svih utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti bilo nužno izreći bezuvjetne kazne zatvora, bez primjene djelomične uvjetne osude. Nastavno smatra kako su utvrđene otegotne okolnosti podcijenjene s obzirom da se radi o velikoj bezobzirnosti i izraženoj koristoljubljivosti kao motivu za poduzimanje inkriminiranih radnji, pri čemu je u većoj mjeri trebalo cijeniti činjenicu da su svi optuženici bili svjesni toga da krše zakon u pogledu obveza uprave te da na taj način pribavljaju značajnu imovinsku korist optuženom F. K., dok istovremeno nanose štetu društvu u iznosu od 643.000,00 kuna, a što sve, u svojoj ukupnosti, po ocjeni ovog žalitelja, opravdava potrebu strožeg kažnjavanja.

 

10.1. Nasuprot tome, pobijajući odluku o kazni, optuženi S, P. smatra kako kod njega nije bilo posebno izraženih otegotnih okolnosti jer sebi nije pribavio nikakvu protupravnu imovinsku korist, a isto tako niti prije, a niti kasnije nije činio kaznena djela pa kako je i nositelj Spomenice Domovinskog rata nije mu jasno kako to da je dobio istu kaznu kao i druga dvojca optuženika. Navodi kako mu je izrečena kazna odmjerena potpuno paušalno, bez savjesne i brižljive ocjene svih okolnosti koje su od utjecaja na odabir vrste i visine kazne.

 

10.2. Žaleći se zbog odluke o kazni i optuženi M. M. smatra kako je u odnosu na njega izrečena kazna neprimjereno visoka jer prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri vrednovao utvrđene olakotne okolnosti. Isto tako, po ocjeni ovog žalitelja, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio veliki protek vremena od počinjenog kaznenog djela te neznatni stupanj odgovornosti ovog optuženika, osobito nepostojanje bilo kakve koristi i interesa na strani ovog optuženika.

 

10.3. I na koncu, žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi F. K. smatra kako je odluka prvostupanjskog suda o kazni, a imajući u vidu sve prethodno iznesene žalbene razloge, neutemeljena i pogrešna, pri čemu posebno ne obrazlaže ovakve svoje žalbene navode. 

 

10.4. Međutim, razmatrajući ovakve žalbene navode stranaka u odnosu na odluku o kazni, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su odlučne za proces individualizacije kazne, sukladno članku 47. KZ/11. Pri tome je sud prvog stupnja svim optuženicima pravilno kao olakotnu okolnost cijenio veliki protek vremena od počinjenog kaznenog djela (2009. godina) i njihov uredan i primjeren život do počinjenja ovog kaznenog djela odnosno okolnost da se protiv njih u trenutku presuđenja ne vode drugi kazneni postupci, kao što je s pravom dosadašnju neosuđivanost optuženika S. P. i F. K. te okolnost da je optuženi S, P. nositelj Spomenice Domovinskog rata također cijenio kao olakotne okolnosti. S druge strane, okolnosti da su optuženici svojim protupravnim radnjama prouzročili štetu u iznosu od 643.000,00 kuna, a što je oko deset puta više od cenzusa propisanog za kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 246. KZ/11, te da je optuženi M. M., u međuvremenu (2015. godine), osuđen zbog istovrsnog kaznenog djela, s pravom su cijenjene kao otegotne okolnosti. Sam način izvršenja ovih kaznenih djela, a koji upućuje na iznimnu upornost i bezobzirnost te snažnu kriminalnu volju koja se ogleda i u izraženoj koristoljubljivosti kao glavnom pokretačkom motivu za počinjenje predmetnih kaznenih djela, na što s pravom ukazuje državni odvjetnik, svakako predstavljaju otegotne okolnosti na strani optuženika i prvostupanjski ih je sud kao takve trebao i vrednovati. Međutim, kada se navedene okolnosti dovedu u korelaciju s brojnim drugim utvrđenim olakotnim okolnostima na strani optuženika iste, po ocjeni suda drugog stupnja, nisu od takvog značaja i važnosti da bi u konkretnom slučaju zahtijevale stože kažnjavanje počinitelja, a kako to predlaže državni odvjetnik.

 

10.5. Međutim, isto tako treba napomenuti da i okolnosti na koje u izjavljenim žalbama upiru optuženici, o kojima je, u odnosu na neke od njih, prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri već vodio računa u pobijanoj presudi, također, po ocjeni drugostupanjskog suda, nisu od utjecaja na pravilnost odluke o kazni jer navedene okolnosti nisu od takvog značaja i važnosti da bi, uz sve one druge okolnosti koje su utvrđene i prethodno navedene, dovele do blažih i povoljnijih kazni za optuženike, a kako to oni sugeriraju u izjavljenim žalbama.

 

10.6. Stoga je prvostupanjski sud kod odluke o kazni, i po ocjeni suda drugog stupnja, u dovoljnoj mjeri vodio računa o svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima na strani svakog od optuženika, ali isto tako i o načinu i okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena pa kada se sve navedeno ima u vidu tada je upravo kazna zatvora u trajanju od dvije godine za svakog od optuženika primjerena svim okolnostima počinjenih kaznenih djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Nadalje, imajući u vidu sve prethodno navedeno te cijeneći pritom i osobna svojstva i karakteristike ličnosti svakog od optuženika, ocjena je i ovog suda da u konkretnoj situaciji doista postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženici i bez izvršenje cijele dosuđene kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga im je prvostupanjski opravdano, na temelju članka 57. KZ/11., izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odredio kako će se od kazne zatora na koju su osuđeni izvršiti jedna godina zatvora, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženici u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo. Naime, zaključak je i ovog drugostupanjskog suda da upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja prvenstveno može utjecati na optuženike, ali isto tako i na sve ostale građane, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno i društveno neprihvatljivo, a da je kažnjavanje njihovih počinitelja pravedno i opravdano, dok će se s druge strane optuženicima omogućiti da se nakon izdržane kazne ponovno uključe u društvenu zajednicu. Izrečena kazna u sebi sadrži dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem kaznenih djela prouzročili, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će se u cijelosti ostvariti sve zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Strože kazne, bez primjene djelomične uvjetne osude, za koje se u žalbi zalaže državni odvjetnik te blaže kazne, kako to u izjavljenim žalbama predlažu svi optuženici, ne bi u konkretnoj situaciji bile primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja.

 

10.7. Slijedom svega naprijed iznesenog nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

11. Državni odvjetnik žali se i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Argumentirajući navedenu žalbenu osnovu državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju postupio protivno zakonskim propisima jer u situaciji kada je pobijanom presudom utvrđeno da su sva trojca optuženika svojim radnjama ostvarili objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela za koja su proglašeni krivima tada ih je trebao obvezati da dosuđeni imovinskopravni zahtjev isplate solidarno.

 

11.1. U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu žali se i optuženi S, P.. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu ovaj optuženik ističe kako je tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da je on u više navrata naložio da se, na ime pozajmice, na račun društva A. Z. d.o.o. uplati iznos od ukupno 643.000,00 kuna, nakon čega je optuženi M. M. s tog računa podigao iznos od 621.400,00 kuna te je potom od tog iznosa predao na ruke optuženom F. K. iznos od ukupno 620.100,00 kuna. Stoga, a imajući u vidu navedeno, smatra kako je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojom je samo njemu naloženo da je dužan podmiriti štetu društvu C. d.d., V. u iznosu od 643.000,00 kuna, a da su istovremeno druga dvojca optuženika od toga ekskulpirani.

 

11.2. Državni odvjetnik nije ovlašten podnositi žalbu u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu u ime i u korist oštećenog trgovačkog društva s obzirom da ne zastupa imovinske interese tog društva u ovom kaznenom postupku.

 

11.3. Nije u pravu niti optuženi S, P. kada se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu budući je sud prvog stupnja, sukladno članku 1045. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO), ovog optuženika pravilno obvezao na naknadu utvrđene štete za društvo odnosno isplatu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. Naime, upravo je prethodno navedenom odredbom ZOO-a propisano da svatko onaj tko drugome prouzroči štetu tu je štetu dužan i nadoknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud s pravom obvezao optuženog S. P. na naknadu štete koju je prouzrokovao počinjenjem ovog kaznenog djela, a to što istovremeno nije obvezao i druge sudionike ovog kaznenog djela (poticatelja i pomagača) na solidarnu naknadu uzrokovane štete, u skladu s odredbom članka 1107. ZOO-a, ne čini ovu odluku nezakonitom pa zbog navedenog, uz izostanak žalbe oštećenika, u tom dijelu održana je na snazi prvostupanjska presuda te shodno tome također nije prihvatljiva žalba ovog žalitelja.

 

12. Slijedom svega iznesenog nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08.-22., nisu utvrđene povrede na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

13. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. travnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                 Dražen Tripalo, v.r.