1

                                                                                                      Poslovni broj: 13 Gž R-1851/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 13 Gž R-1851/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja  J. P. iz P. B., OIB- …, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika G. T. d.o.o., Z., OIB- … zastupanog po punomoćniku L. Z., odvjetniku iz Z. te II-tuženika G. g. d.o.o., Z., OIB- … zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama I. i II. tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2501/2019-39 od 17. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 12. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Odbijaju se žalbe I-tuženika te II-tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2501/2019-39 od 17. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev I-tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je I-tuženiku i II-tuženiku da u roku od 15 dana solidarno isplate tužitelju na ime neimovinske štete i tuđe pomoći ukupan iznos od 244.000,00 kuna/32.384,37 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 235.000,00 kuna/31.189,86 € počevši od 22. listopada 2019. do isplate, a na iznos od 9.000,00 kuna/1.194,51 € počevši od 17. lipnja 2021. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj solidarno potražuje od I i II tuženika na ime neimovinske štete iznos od 41.000,00 kuna/5.441,64 € sa pripadajućom kamatom dok je pod točkom III. izreke, naloženo I-tuženiku i II-tuženiku tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.020,00 kuna/5.311,57 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2021. do isplate.

 

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i III. izreke, žali se I-tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno uz naknadu troškova žalbenog postupka.

             

3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III. izreke žali II-tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1-3. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Žalba I-tuženika je neosnovana.

 

5. Žalba II-tuženika je neosnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio zbog ozljeđivanja na radnom mjestu na privremenom gradilištu u Z. za vrijeme radnog vremena kao radnik I-tuženika na radnom mjestu pomoćnog građevinskog radnika dok je II-tuženik bio glavni izvođač radova na gradilištu na kojem je tužitelj stradao.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelji ističu. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji ističe II-tuženik.

 

8. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

 

9. Naime, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da izvođenje dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika II-tuženika nije potrebno budući se iz izvedenih dokaza može zaključiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer isti nije bio niti očevidac štetnog događaja, a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te ukoliko smatra da je nepotrebno izvesti neki dokaz radi utvrđivanja odlučne činjenice, može i odustati od njegovog izvođenja. Naime, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost, slijedom čega su žalbeni navodi I-tuženika neosnovani.

 

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

11. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je dana 24. ožujka 2018. tužitelj stradao na radu kada je zajedno sa kolegom Lj. M. ručno prebacivao daske s poda etaže na konzolnu skelu, kako bi od istih načinili pod skele, a daske za pod skele nalazile su se položene na podu etaže na kojoj nije bilo nikakve zaštitne ograde pa kada je oko 14,00 sati zajedno s kolegom krenuo prenijeti zadnju dasku, pao je s ruba etaže objekta u izgradnji s visine od 6, 90 m u razizemlje, a nakon toga s razizemlja u podrumski iskop u dubinu od 3 m, gdje su se nalazile armaturne šipke;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je pao kada su M. i on nosili fosne te je pao s balkona, s time da balkon nije imao nikakvu ogradu niti je s te strane bila postavljena ikakva skela;

- da je II-tuženik bio glavni izvođač radova na gradilištu na kojem je tužitelj stradao, a da je I-tuženik bio podizvođač radova, odnosno kooperant II-tuženiku te da je tužitelj obavljao poslove pomoćnog građevinskog radnika, da mu je neposredno nadređena osoba bio poslovođa (brigadir) N. Ć. koji je tužitelju i svjedoku Lj. M. na dan štetnog događaja dao radni zadatak da ručno prenose fosne (daske) sa terase (balkona) te ih dodaju radnicima koji su radili skelu sa vanjske strane te da terasa, na kojoj su se nalazile fosne, nije imala zaštitnu ogradu, da su radnici imali na raspolaganju svu zaštitnu opremu, osim sigurnosnog zaštitnog pojasa, te da je tužitelj istu i koristio (osim kacige koja mu je padala s glave);

- da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 02. svibnja 2018., proizlazi da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za poslove pomoćnog radnika u graditeljstvu koje je obavljao u trenutku ozljeđivanja te da je procjenom rizika iz siječnja 2017. od strane C. z. z. n. r. d.o.o. utvrđeno da su poslovi tužitelja poslovi s posebnim uvjetima rada, a isto tako, tužitelj je imao Svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti izdanu od ustanove M. P. Z. koja je bila važeća do 03. travnja 2018.;

- da iz navedenog Zapisnika također proizlazi da su utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu, odnosno da su se radovi na gradilištu izvodili na način suprotan propisima Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima (NN 51/2008) dio II Vanjska mjesta rada na gradilištu 5. Radovi s visine:

5.1. radovi s visine se moraju fizički spriječiti ograđivanjem svih radnih mjesta na visini dovoljno čvrstim i visokim ogradama koje ima najmanje podnu rubnu dasku, koljeničku prečku i rukohvat. Ograde se mogu izvesti i na drugi siguran način.

5.2. rad na visini ne smije se obavljati bez odgovarajuće opreme ili pak uz korištenje sigurnosnih naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže;

- da je tužitelj u štetnom događaju dana 24. ožujka 2018. pri padu na radnom mjestu zadobio oštećenje većeg broja organa, zrak u lijevom prsištu, serijski prijelom od 3. do 9. rebra lijevog prsišta, prijelom trupa 2. i 3. slabinskog kralješka, komplicirani prijelom II stupnja desne bedrene kosti, gnječno razderne rane stražnje strane obje natkoljenice, razderotinu desnog živca suralisa, natučenje lijevog prsišta, zdjelice i lijevog kuka:

- da je štetni događaj prema nalazu i mišljenju vještaka uzrokovao smanjenje opće životne i radne aktivnosti tužitelja u opsegu od 50 %.

 

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da se odgovornost I i II tuženika procjenjuje po objektivnom kriteriju, odnosno isti odgovaraju na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena, a tijekom postupka ni I-tuženik ni II- tuženik na kojima je teret dokaza, nisu dokazali niti jedan od razloga koji bi ih oslobodili od odgovornosti za predmetni štetni događaj. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je do ozljeđivanja tužitelja došlo za vrijeme obavljanja poslova njegovog radnog mjesta i po nalogu nadređene osobe, odnosno da je tužitelj (kao pomoćni građevinski radnik) ozlijeđen prilikom prenošenja daske - fosne s jedne strane zgrade na drugu stranu (za potrebe izrade konzolne skele), uslijed čega je isti pao s ruba etaže objekta na kojem nije bilo zaštitne ograde i to s visine između 6,90 m i 9 m od razizemlja, a nakon toga s razizemlja u podrumski iskop u dubinu od 3 m gdje su se nalazile armaturne šipke. Dakle, tužitelj se ozlijedio tijekom radnog procesa, odnosno obavljanja svojih redovnih radnih zadataka, s time da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi do ozljeđivanja tužitelja došlo njegovom krivnjom ili da je isti doprinio svom ozljeđivanju, već iz razloga što I i II tuženik nisu osigurali radniku uvjete za rad na siguran način, odnosno radovi su se na gradilištu provodili suprotno Zakonu o radu, Zakonu o gradnji, Pravilniku o zaštiti na radu te Pravilniku o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima („Narodne novine“ 51/2008) jer na etaži na kojoj je tužitelj obavljao poslove svog radnog mjesta, nije bilo zaštitne ograde niti ikakve druge zaštite od pada sa visine, te se nije spriječila opasnost od pada radnika s mjesta rada, a kako je to i utvrđeno inspekcijskim nadzorom Inspektorata rada. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je došlo i do propusta u organizaciji rada i izvođenju radova jer nije napravljena zaštitna ograda na terasi na kojoj su se nalazile fosne, a ista se radi nakon postavljanja deke, a svako prije nego što se fosne potrebne za skelu počnu prenositi sa terase, a kako su to iskazivali saslušani svjedoci, slijedom čega su I i II tuženik dužni solidarno naknaditi štetu tužitelju te se u konkretnom slučaju radi o propustu I-tuženika kao poslodavca tužitelja i II- tuženika kao osobe koja se bavi opasnom djelatnošću, a njihova odgovornost je kauzalna - objektivna, te isti odgovaraju tužitelju solidarno budući se nisu mogli utvrditi njihovi udjeli u šteti uzrokovanoj tužitelju.

 

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Tuženici žalbenim navodima osporavaju činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističu žalitelji.

 

14. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se odgovornost I. tuženika temelji na odredbi čl. 111. st. 1. ZR, po kojoj odredbi ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava odnosno prema odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14, 118/14 – dalje: ZZR) kojom je propisano da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok II. tuženik koji je na gradilištu bio u svojstvu glavnog izvođača radova odgovara po objektivnom principu s obzirom da se bavi građevinskim radovima koji se smatraju opasnom djelatnošću.

 

15. U odnosu na žalbene navode I. tuženika da nije utvrđeno sa sigurnošću na kojoj su se visini izvodili radovi te da su radnici I. tuženika dobivali upute od radnika II. tuženika, valja reći da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru vezano za ozljedu na radu tužitelja, jasno proizlazi da su se radovi izvodili na drugoj etaži stambenog objekta u izgradnji dok se tužitelj nalazio na samom rubu objekta u izgradnji na visini od oko 9 m od razizemlja, a etaža nije imala nikakve zaštitne ograde niti je radnik bio vezan sigurnosnim pojasom te je došlo do pada radnika s visine od oko 9 metara u razinu razizemlja, a nakon toga s razizemlja u podrumski iskop od 3 metra, s time da visina betonske ploče od razizemlja do stropne ploče gdje je prije pada stajao tužitelj iznosi 6,90 m. Stoga proizlazi da su utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu jer su se radovi na gradilištu izvodili na način suprotan propisima Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima u dijelu II. Vanjska mjesta rada na gradilištu jer se padovi s visine moraju fizički spriječiti ograđivanjem svih radnih mjesta na visini dovoljno čvrstim i visokim ogradama koje ima najmanje podnu rubnu dasku, koljeničku prečku i rukohvat i ograde se mogu izvesti i na drugi siguran način, a rad na visini ne smije se obavljati bez odgovarajuće opreme ili pak uz korištenje sigurnosnih naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud slijedom čega su žalbeni navodi I. tuženika neosnovani.

 

16. Naime, odredbom čl. 44. st. 1. ZZR, poslodavac je obvezan planirati, pripremati i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, uvažavajući pri tome najvišu moguću razinu zaštite od rizika na radu i u vezi s radom, u skladu s pravilima zaštite na radu i drugim propisima. Pri tome, činjenica da je A. B. radnik II. tuženika bio voditelj gradilišta odnosno glavni inženjer gradilišta, nije od utjecaja na utvrđenu objektivnu odgovornost I. tuženika jer je i sam zz I. tuženika naveo da su radili kao kooperanti za II. tuženika te su zajedno raditi i zajedno izvodili građenje, te je I. tuženik kao poslodavac bio dužan omogućiti tužitelju obavljanje poslova na siguran način.

 

17. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi I. tuženika da je tužitelj morao pregledati mjesta rada te ukoliko je ustanovio da nedostaje ograda da je trebao odbiti izvršenje radnog zadatka, budući da je predmetnog dana radio sukladno radnim nalozima te je zajedno sa kolegom Lj. M. ručno prebacivao daske s poda etaže na konzolnu skelu, kako bi od istih načinili pod skele, a daske za pod skele nalazile su se položene na podu etaže na kojoj nije bilo nikakve zaštitne ograde. Dakle, radilo se tek o postavljanju skele na početku rada i do ozljeđivanja tužitelja došlo je za vrijeme vršenja poslova njegovog radnog mjesta i po nalogu nadređene osobe odnosno tužitelj je postupao sukladno postavljenim radnim zadacima tijekom radnog procesa.

 

18. Stoga su žalbeni navodi vezani uz osporavanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju, bez pravnog uporišta s obzirom da tuženici odgovaraju tužitelju za pretrpljenu štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti te se odgovornosti za naknadu iste može osloboditi ako dokaže da se radilo o događajima nastalima zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na koje poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati.

 

19. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda jasno i decidirano proizlazi da tuženici nisu dokazali postojanje niti jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO, pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda o njihovoj isključivoj odgovornosti za štetu nastalu tužitelju budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelju nije omogućeno obavljanje rada na siguran način.

 

20. Naime, sukladno odredbi čl. 10. ZZR, I. tuženik kao poslodavac te II. tuženik kao glavni izvođač radova na gradilištu bili su dužni osigurati uvjete rada na siguran način, a kako bi se izbjegle moguće ozljede na radu, a što tuženici nisu učinili pa su stoga odgovorni za štetu koja je nastala tužitelju, a pravilno je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka da tužitelj nije postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom, te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 25. st. 2. ZZR, da se tuženike oslobodi, potpuno ili djelomično, od odgovornosti za štetu.

 

21. Isto tako, u odnosu na žalbene navode II. tuženika da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja jer nije taj dan nosio zaštitnu kacigu budući da mu je padala sa glave, valja reći da je poslodavac bio dužan osigurati radniku odgovarajuću kacigu za sigurno obavljanje rada pri čemu činjenica da tužitelj nije imao ispravnu kacigu nije niti od utjecaja budući da bi zadobivene ozljede (zrak u lijevom prsištu, serijski prijelom od 3. do 9. rebra lijevog prsišta, prijelom trupa 2. i 3. slabinskog kralješka, komplicirani prijelom II stupnja desne bedrene kosti, gnječno razderne rane stražnje strane obje natkoljenice, razderotinu desnog živca suralisa, natučenje lijevog prsišta, zdjelice i lijevog kuka), zadobio i da je nosio pravilnu i odgovarajuću kacigu, slijedom čega žalbeni navodi u tom smislu nisu relevantni.

 

22. Također, u odnosu na žalbene navode II. tuženika da se činjenice odgovarajućih mjera zaštite na radu ne mogu utvrđivati saslušavanje svjedoka, već samo temeljem pozitivnih propisa i stručnih mišljenja vještaka građevinske struke, valja reći da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 02. svibnja 2018. jasno proizlazi da su utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu, odnosno da su se radovi na gradilištu izvodili na način suprotan propisima Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima, dio II Vanjska mjesta rada na gradilištu 5. Radovi s visine odnosno da se radovi s visine moraju fizički spriječiti ograđivanjem svih radnih mjesta na visini dovoljno čvrstim i visokim ogradama koje ima najmanje podnu rubnu dasku, koljeničku prečku i rukohvat. Ograde se mogu izvesti i na drugi siguran način, a isto tako, rad na visini ne smije se obavljati bez odgovarajuće opreme ili pak uz korištenje sigurnosnih naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže.

 

23. Isto tako, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika u kojima preocjenjuju izvedene dokaze, valja reći da na isto nisu ovlašteni, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost, a kako je već navedeno.

 

24. Nadalje, sud prvog stupnja je dosudivši naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od ukupno 235.000,00 kn pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, jer obzirom na sve okolnosti o kojima sud vodi računa u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO, a posebno jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha, stupnja smanjenja životne aktivnosti od 50%, te zaostalog naruženja kao i svrsi pravične novčane naknade, dosuđena naknada predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud, sukladno nalazu i mišljenju vještaka utvrdio da je kod tužitelja zaostalo naruženje srednjeg stupnja u vidu mnogobrojnih ožiljaka detaljno opisanih u nalazu i mišljenju kao i korištenje štake, zbog čega je mu je pravilno dosuđena naknada neimovinske štete.

 

25. Također, pravilno je tužitelju dosuđena i naknada imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 9.000,00 kn budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da mu je tuđa pomoć bila potrebna ukupno 360 sati (30 dana po 3 sata dnevno, 75 dana po 2 sata dnevno te još 120 dana po 1 sat dnevno) i to nakon bolničkog liječenja i rehabilitacije u S. t., te su istu tužitelju pružale supruga i susjed po primjerenoj cijeni sata tuđe pomoći i njege od 25,00 kn, što je prvostupanjski sud detaljno obrazložio u pobijanoj odluci. Isto tako, u odnosu na žalbene navode I-tuženika da mu tuđu pomoć nije mogla pružati supruga jer da je sam naveo da ista živi u inozemstvu gdje i radi, valja reći da iz iskaza tužitelja danog na ročištu 12. veljače 2000. jasno i decidirano proizlazi da mu je takvu pomoć i njegu kada mu je bila potrebna pružala supruga, a sada (dakle, u vrijeme iskaza) takva pomoć mu nije više potrebna i sada supruga radi u inozemstvu, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

 

26. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

27. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbe I. tuženika i II. tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima pod točkom I. i III. te odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove odluke.

 

28. Tuženicima nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalbe nisu bile osnovane (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. i III.

 

 

 

U Zagrebu 12. travnja 2023.

 

 

     Predsjednica vijeća:

                                                                                     Jasenka Grgić, v.r.