Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3532/21-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Borisa Markovića, članova vijeća, te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice J. L. iz Z., koju zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1000/19-8 od 8. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1000/19-8 od 8. lipnja 2021.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se žalba tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1000/19-8 od 8. lipnja 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog sud, klasa: UP/II-114-04/19-02/11, urbroj: 511-01-158-19-4 od 18. veljače 2019. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke), dok je rješenjem odbijen prijedlog tužiteljice za odgodnim učinkom tužbe.
2. Navedenim rješenjem tuženika od 18. veljače 2019. odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/I-114-04/18-02/264, urbroj: 511-01-158-18-8 od 20. prosinca 2018., kojim je utvrđeno da je tužiteljica, zaposlena u MUP-u RH od 3. prosinca 2007. odgovorna da je počinila težu povredu službene dužnosti, činjenično i pravno opisanu u izreci rješenja, te joj je izrečena disciplinska kazna prestanka državne služe.
3. Navedenu presudu tužiteljica pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je kao resorna predstavnica MUP-a upućena, te rješenjem Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 20. listopada 2016. raspoređena s danom 1. rujna 2016. na rad na određeno vrijeme do 14. lipnja 2020. u Stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri Europskoj uniji i Europskoj zajednici za atomsku energiju, Sjedište B. Navodi da je kao privatna osoba, bez znanja i suglasnosti tijela u koje je upućena, kao i tijela koje ju je uputilo dana 12. svibnja 2017. registrirala internetsku domenu eu2020.hr, na kojoj prezentira pružanje informacija o hrvatskom presjedanju EU i pružanje savjeta malim i srednjim poduzećima o tome kako da unaprijede svoje poslovanje. Ističe kako je 19. i 22. siječnja 2018. pozivana od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH da u mirnom postupku prenese predmetnu domenu na RH, što navodno nije učinila, te je navodno dana 19. ožujka 2018. dopisom naslovljenog na Ministara unutarnjih poslova uvjetovala deaktivaciju predmetne domene sklapanjem sporazuma o profesionalnom napredovanju, zvanju, obrazovanju, te upućivanje na rad u druge institucije EU-a ili plaćanjem novčanog iznosa u slučaju neprovođenja ugovorenog sporazuma. Navodi kako je bila korisnik i administrator web-domene eu2020.hr, koja je jedna od mogućih potrebnih za predsjedanje Republike Hrvatske vijećem Europske unije 2020. Prepuštanjem te domene Republici Hrvatskoj bilo je predmet pregovora između tužiteljice i MUP-a, a pregovori nisu tekli kako je MUP očekivao, pa je tužiteljici skraćen raspored u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri Europskoj uniji i Europskoj zajednici za atomsku energiju, sjedište B., zaključno s danom 31. srpnja 2018. Smatra kako se povrede pravila sudskog postupka ogledaju u činjenici da je sud postupio protivno temeljnim odredbama i svrsi Zakona o upravnim sporovima iz članka 2., te je isto tako povrijeđeno načelo zakonitosti propisano člankom 5. istog Zakona.
Ističe kako je temeljem članka 19. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, te da puna kontrola zakonitosti traži i kontrolu činjeničnog stanja, te da činjenično stanje sud utvrđuje na temelju dokaza koji se mogu koristiti u upravnom sporu, a to su isprave, saslušanje stranaka, iskaz svjedoka, mišljenje i nalaz vještaka, očevid, kao i druga dokazna sredstva sukladno članku 33. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima. Smatra kako je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario nezakonitosti provedenog upravnog postupka. Ponajprije s aspekta poštivanja osnovnih načela upravnog postupka, a kako javnopravno tijelo nije pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, povrijeđeno je načelo zakonitosti iz članka 5. ZUP-a, te načelo materijalne istine iz članka 8. istog Zakona. Tako da niti u prvostupanjskom, a niti u drugostupanjskom postupku nije utvrđeno pravo stanje stvari, te sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, dok je povreda načela samostalnosti i slobodne ocjene dokaza iz članka 9. ZUP-a vidljiva iz toga što javnopravnog tijelo nije samostalno utvrdilo sve činjenice i okolnosti, te nije cijenilo sve dokaze koji su relevantni u ovom predmetu. Smatra kako je sud propustio utvrditi sve navedene povrede, te je u potpunosti zauzeo pravno stajalište postavljeno od strane javnopravnog tijela, koje je svojim pogrešnim i nedosljednim tumačenjem, a potom i i primjenom propisa na štetu tužiteljice donijelo nezakonitu odluku. Poziva se na odredbu članka 33. Zakona o upravnim sporovima, te prigovara tvrdnji tuženika da nije nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, jer da je početak subjektivnog roka počeo teći s danom 6. rujna 2018., jer da je tek s navedenim datumom podnositelj zahtjeva sa sigurnošću saznao za djelo i počinitelja, te da je tada predmet kompletiran, što je prihvatio i sud. Ističe kako je iz spisa predmeta, a što navodi prvostupanjski sud, razvidno da je dana 2. veljače 2018. obavljen razgovor s I. P. na okolnosti tijeka i sadržaja korespondencije s tužiteljicom, a vezano uz saznanja da je ista korisnik i administrator, odnosno vlasnik navedene domene, te da je dana 19. svibnja 2017. registrirala navedenu internetsku domenu. Smatra kako, s obzirom da je predmetni postupak zbog teže povrede službene dužnosti pokrenut dana 6. rujna 2018., kada je protiv tužiteljice podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, pogrešno zaključuje prvostupanjski sud da je isti pokrenut unutar zakonskih rokova zbog teže povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od godine dana od dana saznanja za počinjenu povredu i počinitelja, kako to propisuje odredba članka 109. stavka 2. Zakona o policiji, a ne kako to tumači prvostupanjski sud od dana kada je podnositelj zahtjeva sa sigurnošću kompletirao spis.
Ističe, kako budući da je podnositelj zahtjeva saznao za navedenu povredu službene dužnosti tijekom 2017., a što se nedvojbeno može zaključiti iz dostavljenih dokaza u spisu, te iz izjava svjedoka, proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja disciplinskog postupka, jer su protekli zastarni rokovi kako je to propisano navedenim člankom. Navodi kako je vezano za njen radno-pravni status pogrešno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio da joj nije prestao status policijske službenice, iako je nesporno da je tužiteljica u predmetnom vremenu obavljala poslove državnog službenika u okviru Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Smatra kako je ključna činjenica da je bila u zvanju policijskog službenika, ali ne i u obavljanju dužnosti policijskog službenika, a to znači da za vrijeme u kojem ne obavlja dužnost policijskog službenika se na nju ne mogu primjenjivati ni propisi koji važe za te službenike, a što je potpuno jasno iz priležeće dokumentacije ukoliko ju se ne tumači tendenciozno, odnosno proizvoljno. Ističe da je imala status ugovornog diplomata iz članka 36. Zakona o vanjskim poslovima, te se na ugovornog diplomata primjenjuje Zakon o vanjskim poslovima, a u prilog tome ide i činjenice da je bila ocjenjivana kao državni službenik, a ne kao policijski službenik. Smatra kako policijskom službeniku prestaje služba sukladno odredbi članka 29. stavak 1. Zakona o policiji kada policijski službenik vrati službenu značku, službenu iskaznicu, oružje i streljivo, te drugu propisanu opremu, a što nije sporno da je tužiteljica učinila.
Ističe kako tumačenje suda kojim izjednačuje policijsku službu i policijsko zvanje je i suviše formalističko i ne predstavlja pravni smisao i cilj pozitivnih pravnih propisa. Smatra kako sud ne razlikuje zvanje i dužnosti obavljanja službe, a ključna činjenica je da je tužiteljica bila u zvanju policijskog službenika, ali ne i u obavljanju dužnosti policijskog službenika, a to znači da za vrijeme u kojem ne obavlja dužnost policijskog službenika se na nju ne mogu primjenjivati ni propisi koji važe za te službenike, a što je potpuno jasno iz priležeće dokumentacije. Prigovara kako joj je tijekom prethodnog postupka bilo uskraćeno pravo na branitelja, kao i pravo na obranu. Smatra kako je postupak vođen netransparentno i arbitrarno, a ključni dokazni prijedlozi obrane su odbijeni, dok obrani nije dano dovoljno vremena za pripremu. Smatra kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je pregovarala s poslodavcem oko korištenja registrirane domene i time "ucjenjivala državno tijelo". Ističe kako je registrirala predmetnu domenu, a ta domena nije jedina koju RH može koristiti tijekom svojeg predsjedanja, jer postoje i druge domene koje se mogu koristiti, koje su i danas slobodne, te da navedene domene, kao i predmetna domena koju je ona registrirala, niti u jednom dokumentu nisu određene kao strateški važne. Ističe da postupak korištenja registrirane domene jest bio strogo internog karaktera i da nije nastala niti je mogla nastati šteta ugledu službe, što je bitan element teže povrede, te ono nije bilo učinjeno dostupno javnosti, te sadržaj istog nije mogao umanjiti ugled službe. Smatra kako pogrešno tumači sud kako se radilo o "širem krugu osoba" koje su imale određena saznanja, "širi krug osoba" i javnost nisu istovjetnog značenja, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da taj "širi krug osoba" u biti predstavljaju zaposlenici službe. Smatra kako tuženo tijelo utvrđuje kako nije utvrdilo motiv počinjenja djela koje se tužiteljici stavlja na teret, odnosno da djelo ima koruptivna obilježja koja ničim nisu dokazana. Stoga, u potpunosti pobija utvrđenja da je počinila povrede koje joj se stavljaju na teret, i to s namjerom, te u potpunosti prigovara nadležnosti tuženog tijela u ovom konkretnom predmetu. Smatra kako nema motiva, niti interesa za počinjenje disciplinskog djela, nema niti dokaza za počinjenje samog djela, a shodno tome niti krivnje. Smatra kako je u konkretnom predmetu došlo do propusta u utvrđivanju činjenica važnih za pravilnu primjenu mjerodavnog prava, a taj je propusti uvjetovao da se prvostupanjski sud u svojem postupanju i odlučivanju priklonio utvrđenom postupovnom i materijalnom-pravnom pristupu, koji je u takvim okolnostima dvojben, odnosno manjkav.
Stoga, predlaže da Visoki upravni sud poništi prvostupanjsku presudu, da sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar, te da joj se naknadi trošak sastava žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi kako u odnosu na utvrđeno činjenično stanje drži da je isto u potpunosti pravilno utvrđeno, odnosno da je sud u provedenom postupku izveo sve potrebne dokaze, te iz tako izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak kada je odlučio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Smatra kako pobijana presuda sadrži obrazloženje u kojem su izloženi zahtjevi stranaka tužiteljice i tuženika, činjenice koje su stranke iznijele, dokaze koje su predložile, koje činjenice smatra dokazanima, te zbog čega je primijenjena odredba materijalnog prava kojom je propisana teža povreda službene dužnosti. Stoga, predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana, te da se potvrdi presuda prvostupanjskog suda.
5. Žalba nije osnovana.
6. Sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
8. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom da utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao na tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Naime, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužiteljica proglašena odgovornom za tešku povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 121/16. – dalje: ZOP), opisanu kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije", a s obzirom na utvrđenje da je u vrijeme kada je bila upućena kao resorni predstavnik u Stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri Europskoj uniji i pri Europskoj zajednici za atomsku energiji u B., kao privatna osoba, bez znanja i suglasnosti, kako tijela u koje je upućena, tako i tijela koje ju je uputilo, registrirala internetsku domenu eu.2020.hr., prezentiravši pružanje informacija o hrvatskom predsjedanju EU-om i pružanje savjeta malim i srednjim poduzetnicima o tome kako da unaprijede svoja poslovanja da bi nakon što je 19. i 22. siječnja 2018. u dva navrata pozivana od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova da u mirnom postupku prenese predmetnu domenu na Republiku Hrvatsku, dana 19. ožujka 2018. na ime istoga pokušala za sebe pribaviti nepripadnu materijalnu korist slanjem dopisa naslovljenog na ministra MUP-a, uvjetujući deaktivaciju predmetne domene sklapanjem sporazuma o profesionalnom napredovanju, zvanju, obrazovanju te upućivanju u rad druge institucije i tijela EU ili plaćanjem novčanog iznosa u slučaju neprovođenja ugovorenog sporazuma. Zbog navedenog joj je, temeljem članka 110. stavak 2. točka 6. ZOP-a, izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe, dok je utvrđeno da nije odgovorna u dijelu činjeničnog opisa koji glasi "a da za isto nije pribavila pisano odobrenje glavnog ravnatelja policije".
10. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovore tužiteljice u pogledu nenadležnosti Disciplinskog suda te nastupa zastare vođenja disciplinskog postupka. Stoga, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno ocjenjuje tuženik, a što prihvaća i prvostupanjski sud, da je subjektivni rok za pokretanje disciplinskog postupka počeo teći s danom 6. rujna 2018. godine, tj. od saznanja za djelo i počinitelja, pa je, sukladno članku 104. stavak 2. ZOP-a, disciplinski postupak pokrenut unutar zakonskih rokova, a prije nastupanja relativne i apsolutne zastare.
11. U odnosu na prigovore tužiteljice, a vezano za njen radno-pravni status, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi kako je tužiteljica prije i u trenutku počinjenja povrede koja joj je stavljena na teret, kao i cijelo vrijeme vođenja disciplinskog postupka bila policijska službenica te da za nju slijedom toga iz toga statusa proizlaze prava i obveze. Isto tako prvostupanjski sud, sukladno odredbama članka 56. stavak 1. i članka 120. ZOP-a, pravilno pojašnjava kako se stječe, a kako prestaje status policijskog službenika. Naime, sukladno Sporazumu zaključen između Ministarstva vanjskih i europskih poslova i Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je tužiteljica upućena kao resorni predstavnik u Stalno predstavništvo RH pri Europskoj uniji i pri Europskoj zajednici za atomsku energiju B., se može zaključiti kako je tužiteljica u razdoblju dok se nalazila u B. sva prava i obveze ostvarivala u Ministarstvu unutarnjih poslova, osim plaće i ostalih materijalnih prava koja je ostvarivala na temelju propisa o vanjskim poslovima (budući su isti za nju bili povoljniji).
12. Isto tako, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da tužiteljici u prethodnom postupku nije bilo prekršeno pravo na branitelja i pravo na obranu (članak 105. ZOP-a) jer je prema utvrđenjima iz zapisnika od 31. kolovoza 2018. tužiteljica bila upoznata s okolnostima vezanim uz sumnju za počinjenje teže povrede službene dužnosti te je izjavila da na tijek vođenja razgovora nema primjedbi, te da na njenu izjavu nitko nije utjecao, pri čemu potvrđuje vlastoručnim potpisom da je slušala diktat izjave i isti pročitala. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud kada je u obrazloženju osporene presude naveo kako je tužiteljici pružena mogućnost da se prije pokretanja disciplinskog postupka na zapisnik izjasni o povredi službene dužnosti, kojom prilikom nije tražila nazočnost branitelja niti je tražila da se prekine s postupkom davanja izjave, a niti je odbila iskazivati bez prisutnosti branitelja.
13. Imajući na umu sve naprijed navedeno, ovaj Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda iz obrazloženja osporene presude da se prvostupanjsko tijelo prilikom odmjeravanja vrste i visine disciplinske kazne za težu povredu službene dužnosti rukovodilo odredbom članka 111. stavak 1. ZOP-a, te da je imalo u vidu karakter i težinu počinjene povrede, kao i težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijske službenice, okolnosti pod kojima je povreda počinjena, kao i olakotne i otegotne okolnosti.
14. Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda navedeno u pobijanoj presudi kao logično i argumentirano te utemeljeno na dokazima u spisu predmeta, ovaj Sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti bitne povrede postupka, pa stoga ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.
15. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužiteljice neosnovani te nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužiteljica isticala i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.
16. S obzirom da tužiteljica u žalbi ne ističe niti jedan pravno odlučan razlog kojim bi dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pravilnost primjene mjerodavnog prava, trebalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).
17. Kako je žalba tužiteljice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, tužiteljici sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
18. Tužiteljica je podnijela žalbu i protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je odbijen njen zahtjev za određivanje odgodnog učinka.
19. Žalba podnesena protiv rješenja o odgodnom učinku sukladno članku 26. stavku 1. i članku 72. vezano za članak 67. ZUS-a nije dopuštena, pa je stoga žalbu trebalo odbaciti.
U Zagrebu, 12. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan, v.r.