GžOvr-14/2023-2

   Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                           GžOvr-14/2023-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Daliboru Dukiću, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice A. b. d.d. Z., OIB:…, protiv ovršenice I. K., Č., OIB:…, zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici u Č., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljice protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, broj Ovr-447/2022 od 26. listopada 2022. godine, dana 11. travnja 2023. godine

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditeljice kao neosnovana i potvrđuje  rješenje Općinskog suda u Čakovcu, broj Ovr-447/2022 od 26. listopada 2022. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je F. a. da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava s računa ovršenice koja se nalaze na posebnom računu kod F. a., u postupku izravne naplate temeljem pravnog osnova, ovršne isprave – zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem Ov-15627/04 i to do daljnje obavijesti suda odnosno do donošenja pravomoćne odluke u postupku P-320/19 koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu.

2. Protiv tog rješenja žalbu je izjavila ovrhovoditeljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) i u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ) s  prijedlogom da se postupi u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba nije osnovana.

4. Iz pobijanog rješenja i podataka u spisu predmeta proizlazi:

4.1. da je ovrhovoditeljica protiv ovršenice (kao sudužnice) pokrenula kod F… postupak izvansudske ovrhe temeljem ovršne isprave – zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika pod brojem Ov-15627/04, kao sredstva osiguranja po ugovoru o kreditu sklopljenim s pravnim prednikom ovrhovoditelja broj 146-236/2004 od 25. studenog 2004. godine, a koji ugovor se odnosi na razdoblje koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 (slučaj franak),

4.2. da je ovršenica protiv ovrhovoditelja pokrenula parnični postupak  - radi isplate pozivom na ništetnost odredbi gornjeg ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope – koji je u prekidu po rješenju Općinskog suda u Čakovcu broj P-320/2019,

4.3. da je u očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje na prvom mjestu zavedena zadužnica Ov-15627/04-Z010 radi naplate duga u iznosu od 236.910,23 kn.

5. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud postupio je pravilno i zakonito kada je donio pobijano rješenje pozivom na presudu Suda  Europske unije broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019. godine, kao i pozivom na zaključak usvojen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 11. ožujka 2022. godine.

6. Presudom Suda Europske unije broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019. godine, donesenom povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. UFEU koje je uputio Visoki sud u Mariboru, Slovenija, utvrđeno je da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnosti bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu Direktive, i po toj osnovi treba odgoditi zatraženu ovrhu.

6.1. Nadalje, Sud Europske unije u navedenoj odluci iznosi stav da – ukoliko sud koji odlučuje o prijedlogu za odgodu ovrhe nema po službenoj dužnosti mogućnost kontrole eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu sklopljenim između trgovca i potrošača već o tome može raspravljati samo sud koji odlučuje o meritumu kojem se potrošač obrati za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi – navedeno nije dovoljno da bi se osigurala puna djelotvornost zaštite potrošača koju nalaže Direktiva 93/13.

7. Zaključak usvojen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. godine glasi:

"U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe."

8. Točno je, što u žalbi navodi ovrhovoditeljica, da je za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 65. OZ potrebno da se kumulativno ispune obje zakonske pretpostavke odnosno da je ovršenik pokrenuo navedeni parnični postupak i da učini vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete.

9. No, pri ocjeni okolnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ovršenika potrebno je uzeti u obzir i stavove iznijete od strane Suda Europske unije u presudi broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019. godine (toč. 6. i 6.1. ove presude), kao i navedeni zaključak od 11. ožujka 2022. godine (toč. 7. ove presude).

10. Slijedeći ta pravna stajališta, a suprotno žalbenim navodima, ovršenica u konkretnoj situaciji nije ni bila dužna u smislu odredbe čl. 65. st. 1. OZ učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, a sve u smislu čl. 7. st. 1. Direktive 93/13. Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da o uspjehu u parnici koju je pokrenula ovršenica ovisi i visina obveze koja proizlazi iz zadužnice kao sredstva osiguranja naplate po ugovoru o kreditu u odnosu na koji se vodi postupak utemeljen na tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ukoliko bi tužbeni zahtjev ovršenice u tom postupku i bio odbijen ovrhovoditeljica može nastaviti provoditi ovrhu na imovini ovršenice, a tim više što je iz ugovora o kreditu vidljivo da ovrhovoditeljica ima upisano i založno pravo na nekretnini, kao dodatni instrument osiguranja vraćanja kredita.

11. Nije osnovana žalba ovrhovoditeljice da bi prvostupanjski sud povrijedio njeno pravo na jednakost oružja u ovršnom postupku time što je rješenje o odgodi donio prije nego što je ispoštovao rok od tri dana za očitovanje ovrhovoditeljice na prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe, budući sukladno odredbi čl. 65. st. 2. OZ sud odluku o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe može donijeti i ranije ako se radi o potrebi hitnog postupanja, a sve i zbog toga što je čl. 210. st. 3. OZ određeno da je sud dužan o prijedlogu za odgodu ovrhe odlučiti u roku od osam dana.

12. Budući pri donošenju prvostupanjskog rješenja nisu ostvarene ni postupovne povrede na koje se pazi po službenoj dužnosti valjalo je neosnovanu žalbu ovrhovoditeljice odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje (čl. 380. toč. 2. u vezi s čl. 21. st. 1. OZ).

                            U Šibeniku, 11. travnja 2023. godine

                                                                                                                              S U D A C

                                                                                                                        Dalibor Dukić