15. P-704/2021-32

 

15. P-704/2021-32

  Republika Hrvatska

  Općinski sud u Osijeku

  Europska avenija 7

  31000 Osijek

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. P.-K. iz O., , OIB: , zastupane po punomoćniku S. H., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., , OIB: , zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. d. K. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. ožujka 2023. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice, odvjetnice V. Š. B. iz Osijeka, i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika M. Š., iz Osijeka, uz javnu objavu od dana 11. travnja 2023. godine,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu pod brojem, od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: , dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi:" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

 

              II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem , od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: , dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 23,893.03 (dvadesettritisućeosamstodevedesettri švicarskih franaka i tri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

 

              III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem , od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O. pod brojem: , dana 27. 01. 2005. godine, koji glasi:"u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

 

              IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Zagreb, , OIB , tužiteljici R. P.-K. iz O., , OIB , zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 1.118,73 €/8.429,08 kn [1], s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

na iznos od 5,77 €/43,49 kn od 31.10.2008. pa do isplate,

na iznos od 0,98 €/7,39 kn od 31.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 12,64 €/9,92 kn od 31.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,11 €/61,10 kn od 28.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,75 €/28,24 kn od 31.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,32 €/32,52 kn od 30.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 0,62 €/4,66 kn od 30.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,50 €/26,40 kn od 31.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,70 €/42,94 kn od 31.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 6,38 €/48,09 kn od 28.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 10,87 €/81,89 kn od 31.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 9,94 €/74,93 kn od 30.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 11,76 €/88,59 kn od 31.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 27,49 €/207,09 kn od 30.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 19,69 €/148,35 kn od 31.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 35,51 €/267,55 kn od 31.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 30,75 €/231,66 kn od 30.09.2010. pa do isplate

na iznos od 25,66 €/193,31 kn od 31.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 36,85 €/277,65 kn od 30.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 47,34 €/356,69 kn od 31.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 41,16 €/310,15 kn od 31.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 44,82 €/337,73 kn od 28.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 41,66 €/313,91 kn od 31.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 39,39 €/296,76 kn od 30.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,87 €/451,11 kn od 31.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 63,58 €/479,06 kn od 30.06.2011. pa do isplate,

na iznos od 79 ,16 €/596,44 kn od 31.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 70,72 €/532,82 kn od 31.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 61,43 €/462,82 kn od 30.09.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,90 €/451,35 kn od 31.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 59,69 €/449,77 kn od 30.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 63,00 €/474,64 kn od 31.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 67,98 €/512,22 kn od 31.01.2012. pa do isplate,

na iznos od 68,73 €/517,84 kn od 29.02.2012. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

 

              V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu pod brojem , od dana 26. 01. 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: , dana 27. 01. 2005. godine, koja glasi:" 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

 

              VI. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., , OIB, tužiteljici R. P.-K. iz O., , OIB , isplatiti iznos od 506,78 €/3.818,34 kn [2], s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

              VII. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., , OIB , tužiteljici R. P.-K. iz O., , OIB , naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.659,04 EUR / 12.500,00 kn [3] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana presuđenja, odnosno od 11. travnja 2023. godine, pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

              VIII. S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je  s tuženikom 26. siječnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj , kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška. 

 

              2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana  26. siječnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

 

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke I. K. d.o.o., O., te saslušao tužiteljicu.

 

              4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

 

5. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je takav prigovor u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, našao neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako ju tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

6. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

 

7. Budući da tužitelj ima prebivalište u O., zatim da je glavni ugovor zaključen u O., te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred Općinskim građanskim sudom u Z. trebao putovati na sud u Z., te bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 12. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 26. siječnja 2005. godine došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.

 

8. Saslušanjem tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da je ista ugovor o kreditu kod tuženika realizirala 2005. godine na način da je tužiteljici u auto kući dan već pripremljen ugovor o kreditu na potpis pri čemu joj nije ništa objašnjeno o promjeni kamata i tečaja CHF, valuti CHF, a nije joj niti objašnjeno što je to ulazna naknada i zašto je ustvari plaćena, dakle nije bilo nikakvih pregovora tužiteljice s tuženikom vezano za ugovorne odredbe o kreditu. Nadalje, sud utvrđuje saslušanjem tužiteljice da je tužiteljica razumjela odredbe ugovora o kreditu i da joj je isti uredno isplaćen, no nije znala da bi otplatne rate kredita mogle toliko porasti, a osobno vozilo koje je kupila putem toga kredita da je koristila za osobne potrebe, te da nije imala niti obrt, niti je to vozilo unešeno u imovinu nekakvog trgovačkog društva. Tužiteljica iskazuje i to da je za trošak ulazne naknade saznala u trenutku potpisivanja ugovora i da je uvjet za ostvarenje kredita bilo i to da među ostalim pristane i na trošak ulazne naknade, te da nije sklopila neki drugi ugovor o kreditu u drugoj valuti jer joj je ponuđen isključivo kreditu CHF.

 

9. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka I. K. d.o.o., , O. od 7. ožujka 2022. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 8.429,08 kn, a koji se odnosi na tečajne razlike u otplati anuiteta u spornom periodu. 

             

10. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

 

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

 

12. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

 

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

 

14. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

16. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,55 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.665,46 kn.

 

17. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.665,46 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

 

18. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

 

19. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

20. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

22. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

 

23. Iznos od 8.429,08 kn koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta koja se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno na preplaćenost kredita zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF važećem na dan isplate kredita, u razdoblju od listopada 2008. do zaključno do veljače 2012. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

 

24. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 8.429,08 kn osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

 

25. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora o kreditu broj od 26. siječnja 2005. godine, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, stoga odluka kao pod VI. izreke presude.

 

26. Uzimajući u obzir sve prednje utvrđeno, sud je odbio prijedlog tuženika na saslušanje javnog bilježnika L. P., kao nepodobnim i nepotrebnim.

 

27. Glede istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, sud takav prigovor nalazi osnovanim u odnosu na potraživanje tužitelja glede promjenjive kamatne stope. Naime, kako je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13  od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak", glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (za sedam tuženih banaka osim S. d.d.), to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle 14. lipnja 2014. godine, pa je na taj način rok za podnošenje tužbe po ovom osnovu istekao danom 14. lipnja 2019. godine. Kako je tužba za povrat po osnovu preplaćenih iznosa po osnovu promjenjive kamatne stope u ovom postupku podnesena danom 15. lipnja 2021. godine, to je ista s obzirom na prednje izloženo ukazuje u smislu odredbe 245. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO), a u svezi s člankom 225. ZOO-a, u zastari, pa je stoga iz gore obrazloženih razloga u ovome dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

 

28. Glede prigovora zastare tuženika vezano za potraživanje tužiteljice po osnovu tečajne razlike, ovaj sud zauzima stav da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije u zastari s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina, počevši od 15. lipnja 2018. godine. Kako je tužba u ovosudnom postupku po ovom osnovu podnesena danom 15. lipnja 2021. godine, to se evidentno ne radi o zastari potraživanja tužiteljice po ovom osnovu, a iz gore obrazloženih razloga.

 

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

 

30.  Odluka o trošku temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,) a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe u iznosu od 132,72 eura, sastav podnesaka od 3. prosinca 2021., 13. lipnja 2022. i 27. ožujka 2023. svaki u iznosu od 132,72 eura, zastupanje na ročištima od 10. veljače 2022. u iznosu od 132,72 eura, zastupanje na ročištu od 6. veljače 2023. u iznosu od 199,08 eura, zastupanje na ročištu od 29. ožujka 2023. u iznosu od 132,72 eura, što uz trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,59 eura i sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,63 eura, daje konačni iznos troška od 1.659,04 eura.

 

31. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak srazmjerno njegovom uspjehu u sporu iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

 

 

U Osijeku 11. travnja 2023. godine

 

SUDAC

                                                                                                                      DAVOR LIŠČIĆ, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku

 

Protiv  ove  presude  nezadovoljna  stranka  ima  pravo  žalbe  u  roku  od  15  dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

 

 

 

Dostaviti
1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika