REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-144/2023-6

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja S. T. iz K., V. M. 35, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u O. društvu K. i p. j. t. d., sa sjedištem u R., R. 4, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, 7.

travnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II410-23/21-01/205, URBROJ: 513-04-22-2 od 21. prosinca 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-41602/17-01/401, URBROJ: 513-07-08/2020-17 od 8. prosinca 2020.

 

II.             Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.                 Osporavanom odlukom tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-416-02/17-01/401, URBROJ: 513-07-08/2020-17 od 8. prosinca 2020., kojim je djelomično uvažen zahtjev tužitelja, te je utvrđeno da je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga u ukupnom iznosu od 143.696,08 kn, koji se odnosi na kamatu, te je odbijen zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu glavnice poreznog duga koji na dan 1. siječnja 2020. iznosi ukupno 138.243,04 kn.

 

2.                 Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako se u konkretnoj stvari radi o poreznim obvezama utvrđenim u 2008. i 2009., za koje da je u 2010. uknjiženo založno pravo radi osiguranja novčane tražbine na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Ističe da tuženik pravilno navodi da je zastara prava na naplatu duga za 2008.  počela teći 1. siječnja 2009., no pogrešno ističe da je porezna obveza utvrđena i 2009. te da zastarni rok za istu počinje teći od 1. siječnja 2010., da se u konkretnoj stvari radi o poreznim rješenjima donesenim tijekom 2008. i da su stoga sve porezne obveze (temeljene na tri rješenja tuženika) utvrđene u 2008., sukladno čemu svi zastarni rokovi da počinju teći 1. siječnja 2009., tuženik da potom izvodi sasvim pogrešan zaključak, da za predmetne porezne obveze nije nastupila zastara. Navodi kako tuženik iznijeti stav temelji na odredbi članka 108. i 109. OPZ-a N.N. br. 115/16 do 42/20, iako je, kako je prethodno opisano, u ovoj pravnoj stvari riječ o poreznim rješenjima iz 2008. sukladno čemu se ima primijeniti Opći porezni zakon „Narodne novine“ br. 127/00, 86/01, 150/02, a što da jasno proizlazi i iz prijelaznih i završnih odredbi Općeg poreznog zakona „Narodne novine“ br. 147/08.  Primjenjujući OPZ NN br. 127/00, 86/01, 150/02, konkretno odredbu sadržanu u članku 92. istog, da se dolazi do zaključka da apsolutna zastara prava poreznog tijela na naplatu poreza i kamata nastupa protekom šest godina računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći, da je zastara počela teći 1. siječnja 2009. te da je apsolutna zastara nastupila najkasnije 1. siječnja 2015., a neovisno o apsolutnoj zastari, člankom 90. stavkom 1. istog Zakona da je propisano da pravo poreznog tijela na naplatu poreza i kamata zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Dakle, odredbama OPZ-a N.N. br. 127/00, 86/01, 150/02 koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari da se dolazi do nedvojbenog zaključka da je nastupila i relativna i apsolutna zastara prava prvostupanjskog tijela na naplatu poreza po gore naznačenim rješenjima iz 2008, te ističe da predmetnim primjenjivim OPZ-om uopće nije bila propisana odredba kojom zastara prava na naplatu tražbine po osnovi poreza, kamata i troškova ovrhe ne nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom upisanim u javnu knjigu.  Navodi da je pogrešan i zaključak tuženika kako činjenica da nije pokrenut ovršni postupak radi naplate navodno nezastarjelog duga, nije od značenja za ovaj postupak, da prvostupanjsko tijelo predmetno (zastarjelo) dugovanje može, eventualno, naplatiti jedino iz nekretnina opterećenih zalogom i to sukladno rješenju o osiguranju Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-848/10 od 29. ožujka 2010. Stoga je prvostupanjsko tijelo, kada već nije utvrdilo apsolutnu zastaru predmetnog poreznog duga, moralo utvrditi da se zbog nastupanja apsolutne zatare predmetno porezno dugovanje ne može naplatiti iz svih predmeta i sredstava ovrhe različitih od opterećenih nekretnina. Stoga da je odluka prvostupanjskog tijela, time i tuženika, manjkava u tom dijelu. Dakle, prvostupanjsko tijelo da je u pobijano rješenje moralo unijeti točku kojom utvrđuje da se predmetno porezno dugovanje može naplatiti jedino iz nekretnina na kojima je upisano založno pravo sukladno rješenju o osiguranju Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-848/10. Propuštanjem uvrštavanja ovakve točke u rješenje, da tužitelju nastaje šteta u vidu mogućnosti da porezno tijelo pokrene ovrhu na nekom drugom sredstvu i predmetu ovrhe različitom od nekretnina na kojima je upisano založno pravo. Primjerice, porezno tijelo da može podnijeti prijedlog za ovrhu tražeći da se predmetno dugovanje namiri iz novčanih sredstava tužitelja, a da pritom tužitelj ne uživa nikakvu pravnu zaštitu sukladno Općem poreznom zakonu. Navodi da prvostupanjsko tijelo svoju odluku temelji jedino na odredbi kojom je propisano da zastara prava na naplatu tražbine po osnovi poreza, kamata i troškova ne nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom ili hipotekom koji su upisani u javnu knjigu, ali da tuženik i prvostupanjsko tijelo ne primjenjuje odredbe članka 95. Općeg poreznog zakona (NN 147/08) kojim je uređeno pitanje prekida zastare, da je nedvojbeno da je tijek zastare prekinut prijedlogom za osiguranje podnesenim od strane poreznog tijela 16.

ožujka 2010. Općinskom sudu u Rijeci, kao i donošenjem rješenja o osiguranju 29. ožujka 2010. pod poslovnim brojem Ovr848/10 od strane Općinskog suda u Rijeci, čak i rješenjem Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Z-13315/10 od 1. rujna 2010. kojim se dopušta uknjižba ovršnog prava zaloga na nekretninama poreznog obveznika, ovdje tužitelja. Međutim, prvostupanjsko tijelo i tuženik da ne primjenjuju stavak 3. članka 95. Općeg poreznog zakona (NN 147/08) kojim je izričito propisano da nakon poduzetih radnji od strane poreznog tijela (podnošenje prijedloga za osiguranje i donošenje rješenja o osiguranju te rješenja o uknjižbi zaloga) zastarni rok počinje ponovno teći. Ako računamo da je tijek zastare prekinut najkasnije s danom donošenja rješenja o uknjižbi ovršnog prava zaloga (1. rujna 2010.), a moguće i ranije, te da nakon toga nije pokrenut postupak ovrhe radi naplate predmetnog potraživanja iz opterećenih stvari, da je očito da je relativna zastara nastupila najkasnije 1. rujna 2013., dok je apsolutna zastara nastupila 1. rujna 2016. Čak i ako bi se računalo da zastara nastavlja teći  1.siječnja 2011. (istekom godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu), da je relativna zastara  nastupila 1. siječnja 2014. dok je apsolutna zastara nastupila dana 1. siječnja 2017. Naglašava kako je tužitelj zahtijevao donošenje rješenja kojim se utvrđuje nastupanje zastare obračunatih poreznih dugovanja utvrđena poreznim rješenjima pod KLASAMA: UP/I-410-09/2008-01/01918, UP/I-410-09/2008-01/24115, UP/I-471-02/08-01/314 i UP/I740-04/09-02/208. U odnosu na rješenje pod KLASOM UP/I-740-04/09-02/208, prvostupanjsko tijelo je 16. studenog 2017. pravilno donijelo rješenje pod KLASOM: UP/I-416-02/17-01/401, URBROJ: 513-07-28-01/2017-05, kojim se predmetni zahtjev usvaja te se utvrđuje nastupanje apsolutne zastare za novčanu kaznu za prekršaje, šifra vrste prihoda 6025 u iznosu od 7.300,00 kn. Međutim, prvostupanjsko tijelo da ne donosi jednako rješenje u odnosu na preostala tri rješenja, već donosi rješenje KLASA: UP/I-416-02/17-01/401, URBROJ: 513-07-28-01/2017-04 kojim odbija zahtjev poreznog obveznika, ovdje tužitelja, da se utvrdi nastupanje apsolutne zastare, iako se radi o identičnim situacijama. Stoga da se postavlja pitanje, kako prvostupanjskom tijelu tako i tuženiku, zbog čega se donose dva različita rješenja u pogledu istovjetne situacije?, te ukazuje na nastajanje velike pravne nesigurnosti sankcionirane svim pozitivnim propisima Republike Hrvatske i samim Ustavom Republike Hrvatske. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

3.                  U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ostaje kod svih navoda iz osporavane odluke te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva.   

 

4.                 U ovom upravnom sporu 3. travnja 2023. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 27/19, 110/21, u nastavku teksta ZUS) dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. 

 

5.                 Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra da je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga i da je OPZ lex specialis u odnosu na druge propise. Dodano navodi, podredno da ako i nije nastupila zastara zbog upisa založnog prava na nekretnini, da se tada postavlja pitanje predmeta ovrhe jer se nedvojbeno u odnosu na bilo koji drugi predmet ovrhe ista ne može provesti zbog nastupa apsolutne zastare te da bi se ista eventualno mogla provesti na nekretnini na kojoj je upisano založno pravo, a posljedično tome da mora postojati i način da se to adekvatno uknjiži u knjigama porezne uprave. Konačno navodi da bi država bila obvezna pokrenuti postupak ovrhe nad nekretninom na kojoj je upisano založno prava, te da je nepoznato iz kojeg razloga to ne čini jer da bi se kroz taj postupak ovrhe na nekretnini konačno razriješilo pitanje dugovanja tužitelja.

 

6.                 Na istom ročištu za raspravu izveden je dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena. 

 

7.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 

 

8.                  U konkretnom slučaju se radi o ponovljenom postupku nakon što je Upravni sud u Rijeci, presudom pod poslovnim brojem: 5 Us I-858/2020-8 od 23. listopada 2020. poništio rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/18-01/05, URBROJ: 513-0420-3 od 28. svibnja 2020. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-416-02/17-01/401, URBROJ: 513-07-2801/2017-04 od 16. studenog 2017., te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a sve u svezi nastanka zastare prava na naplatu kamate poreznog duga. 

 

9.                 Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga po osnovi poreza na cestovna motorna vozila utvrđenog rješenjem od 21. siječnja 2008. i rješenjem od 21. kolovoza 2008. te poreza (i prireza) na dohodak utvrđenog  rješenjem od 18. prosinca 2008., te da je dug osiguran založnim pravom na nekretnini tužitelja temeljem rješenja o osiguranju Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ovr-848/10 od 29. ožujka 2010. 

 

10.             Upravni sud u Rijeci je gore navedenom presudom utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za otpis glavnice poreznog duga utvrđenog naprijed navedenim rješenjima, pa da je stoga i zahtjev tužitelja u tom dijelu pravilno odbijen. Stoga se citiraju navodi iz spomenute presude koji glase:

„Odredbom čl. 94. st. 7. OPZ/08, koja je bila na snazi u vrijeme donošenje rješenja o osiguranju, bilo je propisano da zastara prava na naplatu tražbine po osnovi poreza, kamata i troškova ne nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom ili hipotekom koji su upisani u javnu knjigu. U tom slučaju tražbina će se naplatiti iz opterećenih stvari.

             Prethodno citirana odredba bila je na snazi od 1. siječnja 2009. do 16. veljače 2011. kada je izmijenjena odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona (NN br. 18/11; dalje: ZIDOPZ). 

             Od 17. veljače 2011. na snazi je odredba koja glasi: 

„Kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim, zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.“

             Ovakvo pravno uređenje nije mijenjano naknadnim izmjenama i dopunama OPZ-a/08, štoviše, isto je preuzeto i u OPZ-u/16 – čl. 109. st. 10. 

              Dakle, prema pravnom režimu koji je bio važeći u razdoblju od 1. siječnja 2009. – 16. veljače 2011. rješenje o osiguranju tražbine osnivanjem založnog prava na stvarima u vlasništvu poreznog dužnika imalo je učinak zastoja zastare. Pod pojmom zastoja (ili mirovanja) zastare podrazumijeva se  nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok takve okolnosti ne otpadnu. Od 17. veljače 2011. pa nadalje, okolnost što je tražbina osigurana založnim pravom ne uzrokuje zastoj zastare, dakle zastara nesmetano teče ali njen nastup ne utječe na pravo založnog vjerovnika da namiri svoj dug (glavnica + nezastarjela kamata) iz opterećene stvari.  

            Po ocjeni ovog Suda, okolnost što je rješenje o osiguranju doneseno u vrijeme kada je na snazi bila odredba čl. 94. st. 7. OPZ-a/08 relevantna je glede učinaka koje je to rješenje proizvelo samo u razdoblju važenja tog propisa dok se nakon toga učinci te „radnje“ ocjenjuju prema pravnom režimu koji je na snazi od 17. veljače 2011. i koji se do danas nije izmijenio.

  Slijedom gore izloženog, Sud zaključuje da pravno shvaćanje zauzeto u osporavanim aktima tuženika i prvostupanjskog tijela nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava. 

            Utvrđivanje nastupa zastare, po službenoj dužnosti ili na inicijativu stranke, ima za posljedicu otpis duga iz poreznih evidencija. U upravno-sudskoj praksi zauzet je stav da se nakon donošenja odluke o osiguranju založnim pravom na nekretnini više ne može s uspjehom isticati prigovor nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga, niti u tom slučaju postoji osnova za otpis toga duga zbog zastare jer porezno tijelo taj dug može naplatiti iz osigurane stvari i ako je proteklo vrijeme zastare. Međutim, prethodno iznijeto može se primijeniti samo u odnosu na glavnicu duga, a što jasno proizlazi iz ranije spomenute odredbe 109. st. 10. OPZ-a/16.

             Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da nisu ispunjene pretpostavke za otpis glavnice poreznog duga utvrđenog Iº rješenjima od 21. siječnja, 21. kolovoza i 18. prosinca 2008., pa je stoga zahtjev tužitelja u tom dijelu pravilno odbijen no isto se, obzirom na trenutak od kada je zastara prava na naplatu počela teći i protek vremena, ne može reći i za kamate.“ 

 

11.             Slijedom izloženog, prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su u potpunosti postupili po uputi Upravnog suda u Rijeci, pa je na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu, utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog Suda, zbog čega se pobijana rješenja ocjenjuju zakonitim, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost osporene odluke.

 

12.             Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

13.             Odluka o troškovima ovog upravnog spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

 

U Rijeci 7. travnja 2023.

                                                                                          

                                                                                                Sutkinja                             

 

                                                                     Danica Vučinić, dipl. iur.

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).