- 1 -              III Kr 29/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 29/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog L. R. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi sa čl. 34. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 7. ožujka 2022., broj K-21/2021, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. studenog 2022., broj I Kž-250/2022-9, u sjednici održanoj 6. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Utvrđuje se da zahtjev osuđenog L. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. studenog 2022., broj I Kž-250/2022-9, te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1.              Pravomoćnom presudom, koju čini presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 7. ožujka 2022., broj K-21/2021, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 8. studenog 2022., broj I Kž-250/2022-9, L. R. je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11., te kazna zatvora u trajanju jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11., pa je primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine.

 

2.              Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik, putem braniteljice B. G. P., odvjetnice iz P., na temelju čl. 515. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 88/22.- dalje: ZKP/08.). Podnositelj tvrdi da drugostupanjski sud svoju odluku ''... o dvostrukom povećanju kazne zatvora uopće ne obrazlaže ... ona je arbitrarna i potpuno paušalna ... ne sadrži nikakve, a posebno ne dostatne razloge.......'', uslijed čega mu je, kako tvrdi, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže ukinuti presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak. Zahtjev je podnio i branitelj osuđenika D. Š., odvjetnik iz P., na temelju čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08., zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu, ali samo uz obrazloženje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

3.              Imajući u vidu sadržaj ovih zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, oni će se razmatrati kao jedinstveni zahtjev osuđenog L. R..

 

4.              Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se očitovalo na zahtjev osuđenika, podnesenog putem braniteljice B. G. P., s prijedlogom zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan. Prvostupanjski sud je, pravovremeno, dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji je podnio branitelj osuđenika D. Š., odvjetnik iz P., na koji nije podneseno očitovanje ali zakon i ne propisuje obvezu odgovora na zahtjev.

 

5.              Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske na zahtjev podnesen putem braniteljice B. G. P., dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

6.              Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je osnovan.

 

7.              Podnositelja, međutim, valja uputiti na sadržaj odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08., koja propisuje da se zahtjev može podnijeti zbog određenih, zakonom jasno propisanih povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, odnosno zbog prekoračenja ovlasti u odnosu na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta. Zahtjev se može podnijeti i zbog određenih, zakonom jasno propisanih povreda odredaba kaznenog postupka, te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu. Zahtjev se može podnijeti i ukoliko je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

7.1.              Usprkos tome, iz zahtjeva se može iščitati i osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. Podnositelj tvrdi kako se ne može raditi o pokušaju ubojstva već, eventualno, o pokušaju teške tjelesne ozljede. Nadalje, tvrdi kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer sud nije utvrdio postojanje namjere, odnosno da li se radilo o nužnoj obrani. Kod kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa droge sud je, navodno, propustio nedvojbeno utvrditi da li se radilo o nedopuštenoj materiji.

 

7.2.              Primjenom citirane odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08., ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog prigovora činjeničnim utvrđenjem. Tvrdnje podnositelja zahtjeva su izravno usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pokušaju da se izazove odluka suda trećeg stupnja, mimo zakonskih uvjeta i protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

8.              Podnositelj zahtjeva ističe i povredu iz odredbe čl. 515. st. 1. ZKP/08., a koja se zakonska odredba, izravno, referira na odredbu čl. 517. st. 1. ZKP/08. Podnositelj tvrdi kako iz odluke o kazni drugostupanjskog suda ''... nije moguće utvrditi da li se odnosi na konkretnog optuženika i konkretni kazneni predmet, jer je riječ o potpuno općenitim navodima koji se mogu primijeniti na neograničeni i unaprijed neodređeni broj presuda ...''. Svoj navod da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, podnositelj specificira tvrdnjama o arbitrarnoj i potpuno paušalnoj drugostupanjskoj presudi u odnosu na odluku o kazni, te se u prilog svojih tvrdnji poziva na presude Ustavnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

8.1. Kako podnositelj, izričito i jasno, osporava postojanje razloga za konkretnu odluku o kazni (''... ne sadrži nikakve, a posebno ne dostatne i relevantne razloge ...'') on time upućuje na tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. ZKP/08., u kojem je dijelu, nastavno, zahtjev i razmatran.

 

8.2.              Međutim, prije razmatranja zahtjeva valja istaknuti i sljedeće: kada je riječ o pravu na pravično suđenje, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Stoga, povreda prava na pravično suđenje postoji ukoliko presuda uopće nema razloga, odnosno ako su razlozi nedvojbeno pogrešni, paušalni, proizvoljni ili očito nerazumni, o čemu će nastavno biti više riječi.

 

9.              Kako to iz spisa predmeta proizlazi, Županijski sud u Puli-Pola proglasio je krivim L. R. za dva kaznena djela, pa mu je za kazneno djelo iz čl. 110. u svezi čl. 26. i čl. 34. KZ/11., primjenom odredbi o ublažavanju utvrdio kaznu zatvora u trajanju dvije godine, a za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. u svezi čl. 26. KZ/11., primjenom odredbi o ublažavanju utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske preinačena je prvostupanjska presuda, na način da je za kazneno djelo iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11., primjenom odredbi o ublažavanju utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine. Naposljetku je L. R. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine.

 

10.              Prvostupanjski je sud, odlučujući o kazni, utvrdio olakotnom osuđenikovu raniju neosuđivanosti, te činjenicu da se radi o ovisniku o drogama narušenog zdravlja (''... koja se ovisnost u medicinskom smislu definira kao kronična, dugotrajna i recidivirajuća bolest ...''). Olakotnim je ocijenio i činjenicu što su kod oštećenika izostale teže posljedice, dok otegotnih okolnosti nije našao. Obrazlažući primijenjenu zakonskog ublažavanja kazne, istaknuo je postojanje izričito propisanih pretpostavki iz čl. 26. KZ/11. i čl. 34. st. 2. KZ/11., u odnosu na kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11., odnosno postojanje pretpostavke iz čl. 26. KZ/11., u odnosu na kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11.

 

11.              U svojoj odluci, u kojoj je znatno povećao pojedinačno utvrđene i bitno povećao jedinstvenu kaznu zatvora, drugostupanjski sud je konstatirao da su ''... u ovoj kaznenopravnoj stvari ...'' ispunjeni uvjeti za zakonsko ublažavanje kazne zbog utvrđenog pokušaja kaznenog djela i utvrđene bitno smanjene ubrojivosti optuženika tempore criminis, a ''... sve u kontekstu dosadašnje optuženikove neosuđivanosti ...''. Usprkos tome, drugostupanjski sud za jedno od dva kaznena djela, za razliku od prvostupanjskog suda, nije utvrdio kaznu blažu od propisane, ali takvu svoju odluku nije obrazložio. Kada je znatno povećao pojedinačno utvrđene i bitno povećao jedinstvenu kaznu zatvora, drugostupanjski sud nije cijenio, niti je mogao cijeniti otegotne okolnosti, jer prvostupanjski nije ni utvrdio neku otegotnu okolnost.

 

12.              U pravu je podnositelj zahtjeva kada tvrdi kako ''... nije moguće utvrditi zbog čega  drugostupanjski sud smatra da osuđenika treba strože kazniti, zbog čega je potrebno izrečenu kaznu povisiti za dvostruko ...''. U pravu je da se radi o potpunom deficitu razloga za odmjeravanje konkretne zatvorske kazne koja je, kako tvrdi ''... relevantan aspekt sudske odluke, posebice imajući u vidu činjenicu najtežeg zahvata u prava i slobode pojedinca ...''.

 

13.              Prema praksi Europskog suda za ljudska prava '' ... odbijajući žalbu, žalbeni sud u načelu može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud ... '' (Garcia Ruiz protiv Španjolske, stavak 26). Međutim, kada se radi o preinačavanju prvostupanjske presude i pooštravanju odluke o kazni, a što je za okrivljenika izuzetno važno a često i najvažnije pitanje, onda jamstva pravičnog suđenja uključuju obvezu sudova pružiti dostatno obrazloženje za takvu svoju odluku: ''... Obrazloženja sudskih odluka koja ne sadrže relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odluka dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnom smislu ...'' (npr. odluke Ustavnog suda RH: U-III/5090/2016; U-III/ 1566/2018; U-III/1128/2015; U-III/1771/2016; U-III/2249/2013;).

 

14.              S obzirom na ustavna i konvencijska prava, nepostojanje relevantnih razloga za značajno povećanje zatvorske kazne ukazuje da nisu zadovoljeni kriteriji obrazloženosti sudske odluke, u smislu prava na pravično suđenje S tim povezano, Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo kako je ''… nedvojbeno da uvjerenje suda višeg stupnja o razmjernosti i svrhovitosti značajnog povećanja zatvorske kazne izrečene po prvostupanjskom sudu, može biti opravdano time što je sud višeg stupnja prevrednovao one olakotne ili otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud kao otegotne odnosno olakotne uzeo u obzir, ili time što je sud višeg stupnja uzeo u obzir neku utvrđenu otegotnu okolnost koju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, iako je trebao. Podrazumijeva se da takva neupitna sloboda, uvijek, zahtijeva cjelovito obrazloženje … prosudba nije diskrecijska jer je podvrgnuta načelu zakonitosti ...'' (presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/2374/2009., od 4. listopada 2010.).

 

15.              Kao što je već navedeno, prvostupanjski sud je, odlučujući o kazni, specificirao tri olakotne okolnosti (ranija neosuđivanost, ovisnost o drogama kao kroničnu bolest te izostanak težih posljedica). U odnosu na oba kaznena djela se pozvao i na dvije zakonom izričito propisane pretpostavke na temelju kojih se može izreći kazna blaža od propisane za određeno kazneno djelo. I to se pozvao upravo na bitno smanjenu ubrojivost i pokušaj, koje je i drugostupanjski sud prihvatio, te konstatirao da su ispunjeni uvjeti za zakonsko ublažavanje kazne ''... u ovoj kaznenopravnoj stvari ...''.

 

16.              Nema dvojbe da je drugostupanjski sud bitno povećao zatvorsku kaznu na štetu podnositelja. Kao što je to već navedeno, značajno povećanje zatvorske kazne zahtijeva cjelovito obrazloženje, jer takva prosudba višeg suda nije, ne može i ne smije biti diskrecijska. Naime, kada se drugostupanjski sud, svojim ''prevrednovanjem'' utvrđenih okolnosti relevantnih za izbor i mjeru kazne, opredjeljuje za određenu vrstu i visinu kazne  ''... on mora objasniti na temelju čega je donio zaključak o prevrednovanju  neke  utvrđene otegotne ili olakotne  okolnosti, poglavito tamo gdje je na temelju takvog zaključka  došlo do znatnijeg preinačenja izrečene kazne na štetu optuženika ...'' (presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/2374/2009., od 4. listopada 2010.).

 

17.              Za ''prevrednovanje'' dviju olakotnih okolnosti, uslijed kojih je došlo do ''znatnijeg preinačenja izrečene kazne na štetu optuženika'', drugostupanjski sud nije izložio razloge koji sadrže jamstva pravičnog suđenja.

 

17.1.              Očitujući se o ''prevrednovanju'' okolnosti, drugostupanjski sud je zaključio kako je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11., prvostupanjski sud pogrešno ocijenio olakotnom okolnosti to što su izostale teže posljedice. Po ocjeni drugostupanjskog suda nije bilo mjesta tu okolnost okvalificirati olakotnom ''... jer je djelo ostalo u pokušaju ...''. Međutim, činjenica što su u konkretnom slučaju izostale teže posljedice nije, po nekom automatizmu, vezana uz svaki pokušaj kaznenog djela. Stoga je takva apodiktička tvrdnja nedvojbeno pogrešna. Kod pokušaja kaznenog djela posljedice ne moraju ni nastupiti, odnosno mogu biti i znatno teže od posljedice koje su nastupile, a da bi se opet radilo o pokušaju. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno, kao olakotno, uzeo optuženikovu dugogodišnju ovisnost o drogama ''... jer je ista ta okolnost u podlozi njegove bitno smanjene ubrojivosti, pa se radi o nedopuštenoj dvostrukoj valorizaciji jedne te iste okolnosti ...''. U pravu je podnositelj kada tvrdi da nije jasno na koji je to način i u kojoj mjeri utvrđeno dvostruko vrednovanje jedne te iste okolnosti. Međutim, i pod pretpostavkom da je to točno trebalo je, a kako bi se izbjegao prigovor arbitrarnosti, izložiti razloge zašto je, pored ostalih olakotnih i potpunog izostanka otegotnih okolnosti, došlo do znatnog povećanja kazne zatvora.

 

18.              Kako je dužnost valjanog obrazloženja neizostavna sastavnica načela pravičnog suđenja, to je drugostupanjski sud, u ovom slučaju, propustio obrazložiti što je to bitno drugačije vrednovao od prvostupanjskog suda, odnosno što je to uzrovalo ''znatnije preinačenja izrečene kazne na štetu optuženika''.

 

19.              Kao što je već navedeno, ne radi se o tome kako bi pojedini dokazi trebali biti ocijenjeni, niti se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti zbog prigovora činjeničnim utvrđenjem, već se radi o tome da nedostaju razlozi drugostupanjskog suda o znatnom povećanju pojedinačnih i bitnom povećanju jedinstvene kazne zatvora. Iznesene tvrdnje, koje se mogu okvalificirati ''paušalnim, proizvoljnim i diskrecijskim'' u smislu ustavnih i konvencijskih prava na pravično suđenje, ne daju odgovor na ovo bitno pitanje.

 

20.              S obzirom da je, na taj način, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 468. st. 2. ZKP/08., trebalo je presudu suda drugog stupnja ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje, sukladno čl. 519. u svezi čl. 513. ZKP/08.

 

Zagreb, 6. travnja 2023.