- 1 -              I Kž 3/2023-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 3/2023-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika J. C. zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz čl. 250. st. 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s kaznenim djelima krijumčarenja iz čl. 214. KZBiH, teške krađe iz čl. 287. st. 1. KZBiH i iznude iz čl. 295. KZBiH sve u vezi čl. 53. KZBiH, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 23. veljače 2023. broj Kv II-1557/2022-4 (Kir 1585/2022), u sjednici vijeća održanoj dana 6. travnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Žalba izručenika J. C. odbija se kao neosnovana.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 33. i čl. 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (''Narodne novine'',br. 178/04 – u daljnjem tekstu: ZOMP) i čl. 7. Ugovora između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o izručenju (''Narodne novine'', br. 1/2014 – u daljnjem tekstu: Ugovor o izručenju), utvrđuje se da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje hrvatskog državljana J. C. Republici Bosni i Hercegovini radi kaznenog progona zbog kaznenih djela organiziranog kriminala iz čl. 250. st. 3. KZBiH u vezi s kaznenim djelima krijumčarenja iz čl. 214 KZBiH, teške krađe iz čl. 287. st. 1. KZBiH i iznude iz čl. 295. KZBiH, sve u vezi čl. 53. KZBIH.

 

1.1. Nastavno, pod toč. 2. izreke pobijanog rješenja, izručenje J. C. dopušteno je pod uvjetima iz čl. 37. st. 1. ZOMP-a.

 

2. Protiv tog rješenja žali se izručenik J. C. po svom branitelju G. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenoga postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije zamolba za izručenje, a podredno da se to rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Temeljem čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen sucu izvjestitelju.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Žalbom se tvrdi da je izreka prvostupanjskog rješenja nerazumljiva i sama sebi proturječna, obrazloženje rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni i proturječni. Stoga žalitelj smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

5.1. Suprotno tvrdnji žalbe, istodobna primjena odredaba ZOMP-a i odredaba Ugovora o izručenju nije nerazumljiva niti sama sebi proturječna, a pobijano rješenje može se s uspjehom ispitati.

 

5.2. Naime, prema čl. 1. st. 1. ZOMP-a, taj zakon se primjenjuje ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Međunarodni ugovori koji se, uz odredbe ZOMP-a, ovdje primjenjuju su odredbe Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. s dva Dopunska protokola (''Narodne novine'' – međunarodni ugovori br., 14/94 – u daljnjem tekstu Europska konvencija o izručenju) te odredbe Ugovora o izručenju, kao bilateralnog akta između Republike Hrvatske te Republike Bosne i Hercegovine. Međunarodni ugovori, koji su ratificirani od strane Hrvatskog sabora, postaju sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona, kako jasno slijedi iz odredbe čl. 134. Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga, u situaciji kada odredbe ZOMP-a i odredbe navedenih međunarodnih ugovora reguliraju istu pravnu materiju, ali na različiti način, primijeniti će se međunarodni ugovori, kao pravni akti jačeg ranga. U slučaju da pojedina pitanja međunarodne pravne pomoći nisu regulirana međunarodnim ugovorom, primijeniti će se odredbe ZOMP-a koje s tim ugovorima nisu u suprotnosti.

 

5.3. Iz izloženog proizlazi da istodobna primjena ovih pravnih akata na pojedini slučaj nije u međusobnoj koliziji niti je zbog toga izreka pobijanog rješenja nerazumljiva ili sama sebi proturječna.

 

5.4. Nadalje, obrazloženje pobijanog rješenja sadrži jasne i dostatne razloge temeljem kojih se ispravnost odluke suda prvog stupnja može s uspjehom ispitati. Suprotno tvrdnji žalbe, pri ocjeni obostrane kažnjivosti, kao pretpostavke izručenja, nije nužno u obrazloženju rješenja citirati zakonske opise kaznenih djela po domaćem pravu i po pravu države moliteljice. Kada prvostupanjski sud zaključuje da kaznena djela zbog kojih se izručenje traži sadrže sva bitna obilježba kaznenih djela i po domaćem zakonu (toč. 9. obrazloženja pobijanog rješenja), tada žalitelj, ako smatra suprotno, za to u žalbi treba navesti odgovarajuće razloge, koji su izostali. Isto se odnosi i na visinu zapriječenih kazni koje, za kaznena djela organiziranog kriminala sukladno čl. 7. st. 1. Ugovora o izručenju, prema domaćem pravu trebaju biti propisane u trajanju od četiri godine zatvora ili teža kazna. Prvostupanjski sud zaključuje da sva kaznena djela za koja se izručenje traži ispunjavaju navedeni uvjet, a žalitelj ne tvrdi suprotno. Stoga, imajući u vidu i da su, prema odredbama domaćeg prava, počiniteljima kaznenih djela u sastavu zločinačkog udruženja u čl. 329. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu: KZ/11), propisane strože kazne od onih za osnovno kazneno djelo, pa tako: za kazneno djelo izbjegavanja carinskog nazdora iz čl. 257. KZ/11 (čl. 214. KZBiH) te kazneno djelo iznude iz čl. 243. KZ/11 (čl. 295. KZBiH), propisane su kazne od jedne do deset godina zatvora, dok je za kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. KZ/11 (čl. 287. st. 1. KZBiH) propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina, očito je zaključak suda prvog stupnja o ispunjenju navedenog uvjeta osnovan.

 

5.5. Stoga, u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije ostvarena.

 

6. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja koji obrazlaže izostankom osnovane sumnje o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži.

 

6.1. Naime, tvrdi se da država moliteljica nije uz zamolbu dostavila dokumente koji sadrže dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je izručenik počinio inkriminirana kaznena djela niti je prvostupanjski sud izvršio uvid u te dokaze, zbog čega se zaključak tog suda o izostanku zapreke iz čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a ne može prihvatiti.

 

6.2. Prije svega, ovim navodima žalbe apelira se na primjenu odredbi ZOMP-a i ujedno obeskrepljuje prethodna tvrdnja o nemogućnosti istovremene primjene odredba ZOMP-a i Ugovora o izručenju, što razloge žalbe čini same sebi proturječnim.

 

6.3. Nadalje, prema odredbi čl. 4. Ugovora o izručenju, kojom se u potpunosti regulira pitanje koju dokumentaciju država moliteljica treba uz zamolbu priložiti, ne proizlazi obveza prilaganja dokaza za osnovanu sumnju. Sukladno tome, odredbama tog Ugovora nije propisano niti da izostanak osnovane sumnje o učinu kaznenih djela može biti razlogom odbijanja molbe za izručenje (čl. 10. do čl. 16. Ugovora o izručenju).

 

6.4. Na jednak način to pitanje je regulirano i u čl. 12. Europske konvencije o izručenju koja također ne propisuje obvezu prilaganja dokaza o osnovanoj sumnji.

 

6.5. S obzirom da se, dakle, ovdje radi o ugovornom izručenju između dvije države koje međusobno ne traže prilaganje dokaza i provjeru osnovanosti sumnje o učinu kaznenih djela za koja se izručenje traži, niti je to, kao uvjet, propisano odredbama Europske konvencije o izručenju, tada primjena odredbe čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a, kao pravnog akta nižeg ranga, ovdje nije opravdana.

 

6.6. Međutim, s obzirom da se prvostupanjski sud, iako suvišno, pod toč. 13. svog obrazloženja, upustio u ocjenu osnovane sumnje o učinu kaznenih djela za koje se izručenje traži, treba reći da, prema rješenju o određivanju pritvora Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 4. travnja 2022. broj S1 2 K 015388 17 Krn 161, osnovana sumnja se temelji na provedenim posebnim istražnim radnjama, videozapisima lokacija na kojima su ostavljena otuđena vozila, zapisnicima o ispitivanju osumnjičenika, zapisnicima o ispitivanju svjedoka te drugim materijalnim dokazima u spisu. Pri tome, u postupku izručenja sud zamoljene države nije ovlašten provoditi dokazni postupak niti odlučivati o uvjerljivosti i vjerodostojnosti pojedinih dokaza.

 

7. Nadalje, nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, žalitelj dovodi u vezu odredbu čl. 34. Ugovora o izručenju s navodima činjeničnog opisa kaznenih djela prema kojem bi zločinačko udruženje, u čijem sastavu se izručenik tereti da je činio kaznena djela, djelovalo u periodu od 2011. do 2017. pa ''postoji mogućnost da je on počinio djela za koja se tereti u razdoblju prije stupanja na snagu Ugovora'' za koja kaznena djela izručenje nije dupušteno.

 

7.1. Prema čl. 34. u vezi čl. 7.Ugovora o izručenju, izručenje vlastitih državljana za kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca, primjenjuje se samo na kaznena djela počinjena nakon datuma potpisivanja tog Ugovora. Utoliko su netočni navodi žalbe da se izručenjem ne mogu obuhvatiti kaznena djela počinjena prije stupanja na snagu tog Ugovora tj. 6. ožujka 2014., već je relevantan datum potpisivanja tog Ugovora 28. studenog 2012.

 

7.2. Iako je, doista, činjeničnim opisom obuhvaćeno kriminalno djelovanje većeg broja osoba (ukupno njih preko trideset) kroz dulji vremenski period od 2011. do 2017., iz opširnog obrazloženja već citiranog rješenja o određivanju pritvora Suda Bosne i Hercegovine proizlazi da se izručeniku J. C., konkretno, stavljaju na teret kaznena djela u sastavu kriminalnog udruženja vezano za događaje od 14. listopada 2015., 26. srpnja 2016. te 16. kolovoza 2016., dakle, kaznena djela koja su počinjena nakon potpisivanja Ugovora o izručenju.

 

7.3. Slijedom toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za izručenje hrvatskog državljanina J. C. Republici Bosni i Hercegovini te nema zapreka na koje žalitelj ukazuje, tim više jer se izručenik nije odrekao načela specijalnosti.

 

8. Kako time navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijanog rješenja, u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 6. travnja 2023.

              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.