Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja
B. Ž., OIB: ..., iz O., zastupanog po punomoćnici S. J. M., odvjetnici u O., protiv tuženika K. b. c. O., OIB: ..., O., radi nejednakog postupanja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 28. veljače 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, i punomoćnika tuženika D. N., dipl. iur., po objavi 6. travnja 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj B. Ž., OIB: ..., O., kao radnik tuženika K. b. c. O., OIB: ..., O., Upozorenjem sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavljen u nepovoljniji i diskriminirajući položaju odnosu na druge radnike tuženika,
čime je tuženik počinio povredu iz odredaba Zakona o radu.

II. Nalaže se tuženiku da Upozorenje sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od

22. veljače 2021., stavi izvan snage, u roku od 15 dana, a što će u protivnom
zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku K. b. c. O., OIB ..., O., da tužitelju B. Ž., OIB: ..., O.,
plati parnični trošak zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od
donošenja presude pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotnih poena, sve u roku 15 dana."

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. ožujka 2021. navodi da je zaposlen kod tuženika na
radnom mjestu doktora medicine, liječnika specijaliste te da mu je tuženik 22. veljače

2

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

2021. uručio Upozorenje na obveze iz radnog odnosa u svezi s mogućnošću otkaza
ugovora o radu. Navedeno Upozorenje izdano je tužitelju iz razloga kršenja Odluke
ravnateljstva o uporabi liječničkih ID kartica. Naime, tužitelj se tereti da je 10. veljače

2021. za 5 radnih kolega liječnika, uz svoju ID karticu, „otkucao“ i njihove kako bi im
navodno pogodovao u evidentiranju radnog vremena njihovog odlaska sa posla.
Ukazuje na činjenicu da tužitelj svoju ID karticu nije otkucao sve do sljedećeg dana
kada mu je i redovno završilo dežurstvo. Ističe da, čak i ako je navedeno počinio isto
ne predstavlja povredu radne obveze jer je Odluka o načinu i upotrebi ID kartica
interna odluka ravnateljstva i ista nije implementirana čak niti u interni Pravilnik
tuženika. Navedena Odluka se također mjesecima, isto tako „interno“, nije
primjenjivala, navodno zbog situacije sa COVID-om te je unazad nekoliko mjeseci
opet stavljena na snagu i to unatoč činjenici da određeni broj djelatnika tuženika niti
danas nema izrađenu ID karticu. Ukoliko navedeno predstavlja bilo kakav oblik
kršenja radne obveze, zasigurno ne predstavlja takav da bi tužitelju od strane
tuženika bilo izrečeno Upozorenje pred otkaz ugovora o radu, a osobito ne u situaciji
u kojoj tuženik ovakvo Upozorenje ne donosi za drugih 5 liječnika kojima je tužitelj
navodno činio „uslugu“ prikrivajući njihov stvarni odlazak sa posla. Dakle, tužitelj čak i
da je napravio neprimjerenu radnju, spornog dana ostao je raditi pa i prekovremeno
dok drugi djelatnici koji su koristili „uslugu“ od tuženika to nisu već su dali istom svoje
ID kartice kako bi on za njih evidentirao vrijeme odlaska sa posla. Ovih 5 djelatnika
nije dobilo nikakvo Upozorenje od strane tuženika, a osobito ne Upozorenje pred
otkaz ugovora o radu, iako bi se iz njihovog postupanja moglo zaključiti da su
prekršili više odredbi poslodavca od tužitelja, a za navedeno nisu sankcionirani.
Također, tužitelj naglašava da po učinku ispunjava maksimalni broj sati i
prekovremene satnice te da ostvaruje najveći broj fakturiranih računa, daleko veći u
odnosu na druge djelatnike tuženika sa istog odjela. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz
razloga nejednakog postupanja tuženika kao poslodavca u odnosu na njega i ostalih
5 kolega (B. W., V. W., K. L., E. B. te Đ. Š.) uključenih u isti sporni događaj. Tuženi kao poslodavac činom uručenja Upozorenja pred otkaz ugovora o radu samo tužitelju, postupio je diskriminirajuće stavljajući istoga u nepovoljniji položaj te je svojom odlukom povrijedio pravo tužitelja iz članka 2. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakon o radu. Tužitelj je tuženiku nakon što je zaprimio navedeno Upozorenje s mogućnošću otkaza ugovora o radu pravovremeno uputio i Zahtjev za zaštitu prava u vidu prigovora, ali na što se tuženik nije očitovao u zakonskom roku. Slijedom navedenog predlaže sudu da donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj B. Ž., OIB: ..., O., kao radnik tuženika K. b. c. O., OIB: ..., O., Upozorenjem sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavljen u nepovoljniji i diskriminirajući položaju odnosu na druge radnike tuženika,
čime je tuženik počinio povredu iz članka 2. stavak 1. Zakona o radu.

II. Nalaže se tuženiku da Upozorenje sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od

22. veljače 2021., stavi izvan snage, u roku od 15 dana, a što će u protivnom
zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak zajedno sa pripadajućom
zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana."

3

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

Tužitelj je na ročištu 28. veljače 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je u točci I.
tužbenog zahtjeva iza "je počinio povredu iz" izostavio članak 2. stavak 1., te umjesto
toga stavlja riječ "odredaba Zakona o radu".

2. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu u odnosu na točku
II. tužbenog zahtjeva budući da sukladno Zakonu o radu, ustaljenoj sudskoj praksi i
odlukama VSRH protiv Upozorenja s mogućnošću otkaza ugovora o radu nije
predviđena sudska zaštita. Naime, poslodavčevo pisano upozorenje, dano prema
članku 119. stavku 1. Zakona o radu, ne uživa radnikovo pravo na sudsku zaštitu u
smislu odredbe članka 133. Zakona o radu. Takvo će pravo radnik imati tek protiv
odluke o otkazu ugovora o radu (VSRH, br. Revr-343/09 od 21. srpnja 2009.,
Županijski sud u Z.agrebu, br. Gž-8274/01, od 11 lipnja 2002., Županijski sud u
Varaždinu, br. Gž-1444/13 od 13. prosinca 2013.). Takvu je praksu, odnosno
stajalište, potvrdila i Odluka Sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske od 15. listopada 2007., kojom je zaključeno da bi sudska praksa
trebala i dalje ostati pri pravnom shvaćanju koje je već zauzeto u Odluci Vrhovnog
suda Republike Hrvatske, Revr-363/2003-02 od 24. veljače 2004., a koje glasi:
„Upozorenje koje daje poslodavac radniku je izjava koja nema neposredni pravni
učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo radnika iz radnog odnosa. Takva
izjava je, zapravo, odraz zakonske obveze poslodavca u slučaju da radnik krši
obveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz
ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika, a opravdanost takvog upozorenja
ne može se neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog
upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora
o radu“. U odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, tuženik ističe kako tužbenim
zahtjevom tužitelj uopće ne navodi temeljem koje odredbe i koje diskriminatorne
osnove je tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge djelatnike.
Također, tužitelj pogrešno u ovom dijelu petita tužbe navodi da je tuženik počinio
povredu iz članka 2. stavka 1. Zakona o radu što evidentno nije točno s obzirom da
se u toj odredbi navode direktive Europske unije koje se prenose u pravni poredak
Republike Hrvatske! Iako se tužitelj, u obrazloženju svog tužbenog zahtjeva poziva
na članak 2. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (za razliku od petita tužbe
pod točkom I. gdje je naveden Zakon o radu), očito je tužitelj propustio pročitati
definiciju diskriminacije koja je navedena u članku 1. stavak 2. istog Zakona a koja
glasi: „Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji
položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka…“ Nadalje, u članku 1.
stavku 1. Zakona, kao osnova za zaštitu od diskriminacije navode se: rase ili etničke
pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja,
nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu,
obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog
stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne
orijentacije. Dakle očito je da u konkretnom slučaju nema pretpostavke za primjenu
odredbi iz Zakona o suzbijanju diskriminacije! Tužitelj je bio dužan već u tužbi jasno i
uredno postaviti tužbeni zahtjev, a posebice navesti diskriminatornu osnovu iz
Zakona o suzbijanju diskriminacije. S obzirom da tužitelj to nije učinio, te je usto i
pogrešno naveo Zakon, tuženik predlaže sudu i u odnosu na ovu točku tužbenog
zahtjeva odbaciti tužbu s obzirom da tuženik nesporno nije počinio povredu iz članka

2. stavka 1. Zakona o radu! Tuženik se očituje i na suštinske navode tužitelja o
diskriminaciji (koju tužitelj nije specificirao) u odnosu na pet djelatnika koji su također
počinili povrede obveze iz radnog odnosa. Tuženik navodi kako je ostalih pet

4

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

djelatnika priznalo počinjenje povrede obveze iz radnog odnosa te su se ispričali, dok
je tužitelj negirao bilo kakvo počinjenje povrede obveze iz radnog odnosa pa čak i
postojanje zabrane takvog postupanja. Tuženik je takvo priznanje i ispriku ostalih
radnika u cijelosti uzeo u obzir te je uvažavajući te okolnosti odlučio kako protiv
ostalih radnika neće uputiti Upozorenje na obveze iz radnog odnosa u svezi s
mogućnošću otkaza ugovora o radu. Nasuprot tome, a budući da tužitelj očigledno
smatra kako je takvo ponašanje dopušteno te ne predstavlja povredu obveze iz
radnog odnosa, što je vidljivo i iz sadržaja tužbe, tuženik je u svrhu sprječavanja
daljnjeg kršenja obveza iz radnog odnosa tužitelja upozorio u skladu s odredbom
članka 119. Zakona o radu. Apsolutno je netočan navod tužitelja kako zlouporaba ID
kartica ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa budući da je odredbom
članka 6. Odluke ravnatelja o načinu evidentiranja dolaska na rad i odlaska s rada
radnika Kliničkog bolničkog centra Osijek biometrijskim uređajem, od 10. siječnja

2018., pod brojem R1-570/2018, zabranjena bilo kakva zlouporaba, posuđivanje i
korištenje kartice u druge svrhe. Konačno, svaki je radnik pa tako i tužitelj, 23.
listopada 2018., prilikom preuzimanja ID kartice, svojim potpisom potvrdio da je
upoznat da je zlouporaba, posuđivanje i korištenje službene identifikacijske kartice u
druge svrhe zabranjena. Dakle, kršenjem Odluke ravnatelja o načinu evidentiranja
dolaska na rad i odlaska s rada radnika K. b. c. O. biometrijskim uređajem tužitelj je evidentno počinio povredu članka 65. stavka 1. točka 17. Pravilnika o radu kojom je određeno da povredu obveze iz radnog odnosa predstavlja neizvršavanje odluke ravnatelja. Vezano za točku III. tužbenog zahtjeva, tužitelj neosnovano potražuje trošak u iznosu od 2.500,00 kn! Naime, tužitelj prvo u tužbi navodi kako mu za sastav tužbe pripada 100 bodova uvećano za PDV. Budući je Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano kako vrijednost boda iznosi 10,00 kn, nije jasno kako je za 100 bodova tuženik došao do
iznosa od 2.500,00 kn na ime parničnog troška?! Nadalje, ukoliko je tužitelj već
postavio VPS u iznosu od 2.500,00 kn, onda bi sukladno Tbr. 7. Tarife istome
eventualno moglo pripasti 250,00 kn za slučaj uspjeha u sporu. S obzirom na sve
naprijed navedeno te činjenicu da tužitelj nije učinio niti vjerojatnim da je doveden u
diskriminatoran položaj, kao i da protiv Upozorenja s mogućnošću otkaza ugovora o
radu nije predviđena sudska zaštita, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu odnosno
odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je izvršio
uvid u spisu priležeću dokumentaciju te pročitao iskaze svjedoka B. W., K. L. i tužitelja.

4. Tužitelj je odbijen s prijedlogom za saslušanjem svjedoka V. W., Đ. Š., E. B. i T. G., budući su okolnosti na saslušanje kojih su isti predloženi, a to je način na koji se odvio sporni događaj otkucavanja kartica, dovoljno utvrđeni temeljem izvedenih dokaza.

5. Tužitelj je na ročištu 28. veljače 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je u
točci I. tužbenog zahtjeva iza "je počinio povredu iz" izostavio članak 2. stavak 1., te
umjesto toga stavlja riječ "odredaba Zakona o radu". Tuženik se usprotivio ovakvoj
preinaci tužbe, jer da je tužitelj na isto upozoren u odgovoru na tužbi.

5.1. Odredbom članka 191. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08.,

5

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda
Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) je propisano da
tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva,
ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine
navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Prema tome, uređenje
tužbenog zahtjeva koje je tužitelj učinio na ročištu 28. veljače 2023., suprotno stavu
tuženika, ne predstavlja preinaku tužbe.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je Upozorenjem sa
mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22. veljače 2021. stavljen u nepovoljniji i
diskriminirajući položaju odnosu na druge radnike tuženika, čime je tuženik počinio
povredu iz odredaba Zakona o radu, kao i zahtjev da se diskriminacija otkloni
stavljanjem izvan snage Upozorenja sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od 22.
veljače 2021.

7. Pitanje diskriminacije i zaštita od iste normativno je regulirana na više načina.

7.1. Tako je odredbom članka 7. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj
93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. - dalje u tekstu: ZR) propisano da je zabranjena
izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije
za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju,
stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim i
posebnim zakonima.

7.2. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne
novine" broj 85/08. i 112/12. – dalje u tekstu: ZSD) je propisano da se ovim Zakonom
osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka
Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i
uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože,
spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog
podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja,
bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog
naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje, članak 16.
stavak 1. ZSD propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije
povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom
pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku
propisanom u članku 17. ZSD kojim je određeno koje sve tužbene zahtjeve može
istaknuti tužitelj u tužbi za zaštitu zbog diskriminacije, a to su da se utvrdi da je
postupanjem tuženika počinjena diskriminacija, zabranu ili otklanjanje diskriminacije,
naknadu štete te da se presuda kojom je utvrđena diskriminacija objavi u medijima
na trošak tuženika.

7.3. Člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(„Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje:
Konvencija) je propisana zabrana diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su
priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao
što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje,
nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili
druga okolnost.”

6

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

7.4. Odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 56/90.,
135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14; dalje:
Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u
Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu,
jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu,
imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

7.5. Drugim riječima, diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja
slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim
osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju). Prema odredbi
članka 1. stavak 3. ZSD, diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u
nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za
diskriminaciju iz stavka 1. ovog članka (kada diskriminator pogrešno misli da
diskriminirana osoba ima određene osobine npr. da je određene spolne orijentacije,
vjerske pripadnosti i dr., a osoba ta svojstva stvarno nema).

7.6. Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD podrazumijeva
postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u
nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena
u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

7.7. Odredbom članka 20. stavak 1. ZSD je propisano da, ako stranka u sudskom
ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje
prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do
diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na
protivnoj stranci.

7.8. Obzirom na iznijeto tužitelj koji se poziva na diskriminaciju mora, u smislu
odredbe članka 20. stavka 1. ZSD-a, navesti po kojoj od osnova taksativno
navedenih u članku 1. stavka 1. ZSD-a je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na
druge osobe u usporedivoj situaciji. Osim taksativno navedenih osnova, ovaj sud
smatra da tužitelju valja pružiti zaštitu od diskriminacije i u slučaju kada se
diskriminacija ne može utemeljiti na nekoj od taksativno navedenih osnova iz članka

1. stavka 1. ZDS-a već, u smislu odredaba Ustava Republike Hrvatske ili Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje nemaju zatvoreni krug
diskriminatorni osnova, na nekoj od drugih osnova, na koju se tužitelj tada također
treba pozvati. Jednako tako tužitelj je dužan iznijeti činjenice koje opravdavaju
sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupanja. Tek ukoliko tužitelj učini
vjerojatnim da je diskriminiran, tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži
na tuženiku.

8. U tužbi tužitelj navodi da je jedino njemu izdano pisano upozorenje i da je na
taj način diskriminiran, time da se samo općenito poziva na diskriminaciju propisanu
odredbom članka 2. stavka 1. ZSD, ne navodeći pri tom niti jednu od diskriminatornih
osnova koje su propisane odredbom članka 1. stavka 1. ZSD, a niti bilo koji od drugih
mogućih osnova diskriminacije, koje nisu propisane tim zakonom. Jednako tako niti iz
činjeničnog supstrata tužbe nije moguće zaključiti koja bi to osnova bila, osim da se
prema pukoj tvrdnji tužitelja radi o nejednakom postupanju u jednakoj situaciji.
Tužitelj tek u podnesku od 9. srpnja 2021. iznosi kako ga je prilikom donošenja
pisanog upozorenja tuženik svjesno i namjerno stavio u nepovoljniji diskriminirajući

7

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

položaj vršeći na taj način ciljani pritisak, iz razloga jer je tužitelj tražio isplatu
pravomoćne presude za nepravilnosti poslodavca u obračunu i isplati prekovremenih
sati ostvarenih kod poslodavca te je prilikom tog traženja iskazao da će pokrenuti
prisilnu ovrhu radi naplate svog potraživanja. Niže u tom podnesku iznosi da bi osim
navedenog, razlog takvog postupanja tuženika mogao biti i neki drugi razlog, "da ne
zna pravi razlog navedenom", odnosno da jedini njemu poznati razlog jest prijetnja
ovrhom. U istom podnesku tužitelj je naveo kako osnovu za zaštitu prava radi
nejednakog postupanja crpi prvenstveno iz Zakona o radu, a podredno se poziva i na
odredbe Zakon o suzbijanju diskriminacije jer je očito stavljen u nepovoljniji položaj, a
da ne zna pravi razlog navedenom. U daljnjem tijeku postupka, izmjenom pismenih
podnesaka, niti na ročištu 7. prosinca 2022., na kojem je zaključen prethodni
postupak, tužitelj nije naveo nove ili druge činjenice na kojim temelji svoj tužbeni
zahtjev, a koje bi valjalo dokazivati u daljnjem tijeku postupka.

9. Stoga je ovaj sud morao utvrditi predstavlja li diskriminatornu osnovu to što je
tužitelj tražio isplatu po pravomoćnoj presudi i prijetio da će pokrenuti prisilnu ovrhu
radi naplate svog potraživanja. Radi dokazivanja ovaj sud je pročitao dokumentaciju
koju su u spis priložile stranke, saslušao tužitelja i svjedoke K. L. i B. W.

9.1. Svjedok K. L. je iskazao da je 10. veljače 2021. završio sa radom u dječjoj ambulanti oko 13 sati, da je ranije napustio radno mjesto radi odlaska na sud, da je kolegu Ž. zamolio da ga u određeno vrijeme putem ID kartice odjavi sa radnog mjesta. Zna da je takvo njegovo postupanje bilo protivno radnoj obvezi i zbog toga se ispričao ravnateljstvu KBC-a i preuzeo odgovornost. Koliko zna, a radi se o njegovom posrednom saznanju, bilo je još kolega koji su isti dan dali ID kartice kolegi
Ž. radi otkucavanja. Ne zna tko je i kada saznao za otkucavanje ID kartica, sve što zna proizlazi iz dopisa ravnateljstva kojim je pozvan na očitovanje. Pretpostavlja da su i ostali kolege uključujući i Ž. dobili dopis ravnateljstva. Iz razgovora s kolegama je saznao da je tuženik nakon iskazanog žaljenja istih odustao od ikakvog
sankcioniranja. Međutim to se nije odnosilo na kolegu Ž., ne zna zašto. Svi su sudjelovali u tome ali stvarno ne zna iz kojih razloga je odluka KBC-a različita u
odnosu na sudionike. Nikada nije sudjelovao, tj. prisustvovao ikakvim sukobima
između tužitelja i tuženika. Tog dana je zamolio kolegu Ž. da mu otkuca karticu jer je on tog dana bio dežuran. Moguće da je u nekim drugim situacijama zamolio nekog drugog. Na odjelu ima ukupno 9 liječnika, time da ne zna tko je još osim Ž. ostao na odjelu nakon što je njih petero otišlo ranije. Kako je čuo nisu svi djelatnici KBC O. imali ID kartice time da ne zna poimence tko nije imao, niti je to trebao znati.
Oni koji nisu imali ID kartice su se upisivali na određene dokumente, odnosno svoj
dolazak, odlazak. Danas postoji interna kontrola otkucaja ID kartica, pretpostavlja da
je postojala i tada. Ne zna da li je osim njih 5 još netko neovlašteno otkucavao ID
karticu, niti ima saznanja da bi itko bio prozvan ili kažnjavan zbog toga. Moguće je da
je netko drugi od kolega zamolio kolegu da mu otkuca karticu jer je ranije otišao kući.
Postoje situacije kada nije mogao iskoristiti dnevnu pauzu u trajanju od pola sta, npr.
kad je u operacijskoj sali pa je tada odlazio ranije pola sata. Nakon što su dobili poziv
na očitovanje od strane ravnateljstva KBC-a, sastali su se i dogovorili da neće ići u
detalje, tj. da neće obrazlagati zašto su tog dana ranije otišli s posla, te da će napisati
jedno kratko očitovanje i preuzeti odgovornost. Nisu sačinili zajednički dopis, već je
svatko napisao svoj i uputio ga ravnateljstvu KBC-a. Ne može se sad više sjetiti, s
obzirom na protek godina, da li je i tužitelj sudjelovao u tom zajedničkom dogovoru,

8

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

pretpostavlja da jest. I nakon tog zajedničkog razgovora kolege i svjedok su pričali,
na sastancima, kuloarima, sobama, a sve je išlo u pravcu preuzimanja odgovornosti.
Ne može se sjetiti da li je i tužitelj prisustvovao tim razgovorima. Bio je dogovor da
dežurni liječnik zavoda za ortopediju, kada je to bilo potrebno, vrši odjavu ID kartica.
To je i sam znao raditi kada je bio dežuran, povremeno. Ne zna, prvi put čuje da se
temeljem očitanja ID kartica vrši obračun plaća, time da obračun plaća na zavodu za
ortopediju vrši administracija. Pričalo se, pa je pričao i sam tužitelj da je bilo
određenih konflikata između tužitelja i kolega u ravnateljstvu zbog nekih stručnih
stvari. U situaciji da je jedino svjedok kažnjen od njih 6, on bi se smatrao stavljenim u
nejednak položaj. Koliko zna dr. Žulj nije osporavao da je otkucavao kartice, što
proizlazi iz poziva ravnateljstva. Svjedoku nije sugerirano da se ispriča za počinjenu
povredu radne obveze. Nije pročitao očitovanje dr. Ž. i ne zna je li se ispričao.

9.2. Svjedok B W. je iskazao da je interni dogovor između 9 liječnika sa ortopedije bio da u slučaju kada ranije bilo koji od njih pobjegne s posla, dežurni liječnik otkucava ID kartice. Nekad je znao otići jedan, a nekada pet liječnika, tada je dežurni za njih otkucao kartice u 15:30. Svaki put kad je netko htio otići ranije, dao je karticu dežurnom liječniku. U vezi konkretne situacije nisu ništa znali dok nisu dobili prijavu od uprave. Ne zna koliko ih je tada bilo zajedno kada su dobili prijavu. U prijavi je stajalo da se očituju zašto su tog dana otišli ranije i ostavili kartice dr. Ž.
Dogovorili su se da će se očitovati jer je bilo jasno da su krivi i da se neće dalje
petljati. Misli da je svatko očitovanje pisao za sebe, time da su se prethodno
dogovorili na koji način. Očitovanje je bilo vrlo kratko, svega rečenicu, dvije. Misli da
je u tom zajedničkom dogovoru sudjelovao i tužitelj, time da se ne može sjetiti da li je
tužitelj pristao na ono što su se dogovorili. Ne zna što je tužitelj napisao u svom
očitovanju. Nakon očitovanja dobili su od uprave oprost, osim Ž. Ne zna zašto dr. Ž. nije dobio oprost. Svi su isto radili, i svjedok je provlačio kartice i davao kartice na provlačenje, i dr. L., i svi liječnici ortopedije. Nije mu jasno zašto dr. Ž. nije dobio oprost, jer to nije jednako prema svima. Valjda ga je netko mrzio u upravi, a i da je bio u istoj situaciji kao i dr. Ž., mislio bi i da njega netko mrzi. Nikada prije nisu imali kontrole niti pozive da se očituju na otkucavanja. Zna da je postojao sukob između Ž. i uprave, npr. postojala je situacija kada je jedan liječnik fizički napao dr. Ž. pred svima njima na stručnom sastanku i za to je kažnjen ali nekom smiješnom kaznom. Osobno nije nikada vidio kaznu koju je dobio taj liječnik koji je napao dr. Ž. Tada uprava nije zaštitila dr. Ž., s time da se to, misli, dogodilo nakon otkucavanja kartica. Dr. Ž. je jasno na stručnim kolegijima iznosio kako nešto ne odgovara pravilima struke i da će na to ukazati Ministarstvu i HZZO, npr. slučaj sa
nabavkom proteza. Ne zna da li je postupio po izrečenom, zna samo da je često puta
pisao dopise upravi, H ... Nema saznanja da li je itko kažnjen radi otkucavanja
kartica za drugoga. Otkucavanje kartica su vršili i s neurokirurgije, svjedok je znao
otkucati sestrama. Nemaju svi djelatnici ID kartice, već vode vlastitu evidenciju o
dolascima i odlascima, i na kraju mjeseca to predaju svome šefu. Npr. kartice nemaju
dr. K., dr. S., tehničar u ambulanti, i to bilo zato što nisu dobili ili su dobili pa nisu funkcionirale pa su ih vratili.

9.3. Tužitelj B. Ž. je iskazao kako je uvođenje kontrola radnog vremena ID karticama dio pilot projekta ministra K., i postojao je samo u dvije bolnice KBC O. i KBC D. Stoga nije niti donijet pravilnik o uporabi, a jedan dio djelatnika nema tu karticu, dio kartica je krivo otiskan ili ne funkcionira. Dogovor između svih 9 specijalista liječnika s ortopedije je bio da oni djelatnici – liječnici koji

9

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

su svoje radne obveze za taj dan završili ne moraju ostati na radnom mjestu do 15 –
15:30, nego da u njihovo ime dežurni liječnik izvrši odjavu. Na taj način, ne želeći
ispasti da ne pripada kolektivu, pristao je na nešto što mu nije drago jer je bio
svjestan da postoji dugogodišnji sukob između njega i ravnatelja osobno, a koji se
proteže više godine od spornog događaja. Htio se poštedjeti mogućnosti da mu na
formalnoj razini bude izrečena opomena ili sankcija s obzirom da svoj rad obavlja
savjesno, odgovorno, a i više od ostalih. Neposredno prije ovog događaja se javio u
računovodstvo KBC-a gdje je nakon 6.mj. od ovršnosti presude u svezi pogrešnog
obračuna plaće, postavio pitanje kad će dobiti tu isplatu, time da je upozorio i na
mogućnost ovrhe što bi dovelo do troška za KBC. Nakon 3 dana od njegovog
odlaska u računovodstvo iznos mu je u cijelosti isplaćen. Događaj s otkucavanjem
kartica zbio se u prvom njegovom dežurstvu nakon te isplate. Sukladno zajedničkom
dogovoru taj dan je uz zamolbu kolega dobio njihove kartice, spustio se do uređaja
za otkucavanje gdje ih je odjavio u 15:33 sati. U tom trenutku nije ostvario nikakvu
osobnu korist jer je njegovo radno vrijeme završavalo slijedeći dan tek u 7:30 sati za
razliku od kolega koje je odjavio i koji su ranije napustili svoje radno mjesto. Svi
sudionici su dobili zahtjev ravnateljstva za očitovanje. U tom zahtjevu za očitovanje je
bilo navedeno kako je prilikom otkucavanja odjavljivanja viđen od strane referenta za
sigurnost te da je on to prijavio u ravnateljstvo. Pročitavši takav dopis bio je zbunjen i
šokiran iz razloga što sa sigurnošću može tvrditi da nije bio viđen. U svom očitovanju
je naveo da očekuje od ravnateljstva KBC O. da mu podastre podatke o tome kako su došli do te informacije da bi mogao odlučiti kako će dalje, a sve svjestan
činjenice da je uhvaćen s "prstima u pekmezu" i da će vrlo vjerojatno biti
sankcioniran, a pretpostavio je da će biti sankcionirani i drugi kolege. Bilo mu je žao
kolega jer da će oni biti sankcionirani i da će biti kolateralne žrtve osobnog obračuna
ravnatelja sa njim. Iz tog razloga je kolegama rekao da neće vršiti bilo kakav pritisak
na njih, već da nađu način i modalitet vlastite obrane što su oni i učinili. Oni su se
kasnije izolirano sastajali i informirali, nije bio informiran na koji način će se oni
očitovati, već njegova prva spoznaja kako su se dogovorili jest kad je saznao da su
oni oslobođeni a on sankcioniran opomenom sa mogućnošću prekida ugovora o
radu. Tu opomenu je shvatio iznimno osobno jer su u tom trenutku njegovo radno
mjesto i egzistencija bili ugroženi. Osjećao se povrijeđeno i osramoćeno jer je osoba
koju pozna veliki broj ljudi u KBC O. i kao potpredsjednika Hrvatskoga ortopedskog društva, a takve vijesti se brzo šire. Time je povrijeđeno njegovo
dostojanstvo kao djelatnika koji vrlo savjesno obavlja svoje obveze. Ovaj spor ne bi
bio pokrenut da su svi bili jednako kažnjeni, bio je svjestan što je napravio kao i oni, i
bio je svjestan da će biti kažnjeni. U svom očitovanju ravnateljstvu je negirao da je
viđen, očekivao je da će dobiti konkretne informacije. Tada se nije niti sjetio da ide na
verziju ispričavanja, a obzirom na odnos sa ravnateljem, minimum dostojanstva mu je
nalagao da prihvati što je napravio i da prihvati sankciju. Nije komunicirao s
kolegama u vezi načina na koji će se oni očitovati na poziv ravnateljstva. U situaciji
da j, kao i njegovi kolege u očitovanju naveo da se ispričava, ne bi bio tretiran na isti
način kao i kolege. Naime i ranije je bilo pokušaja od strane ravnateljstva da ga se
uhvati u nepoštivanju radnih obveza. Tako je jednom ispred Hrvatskog ortopedskog
društva za vrijeme radnog vremena u parku ispred klinike za kirurgiju davao intervju,
vrlo brzo to je došlo do ravnatelja koji je provjeravao da li ima odobrenje. Tada nije
sankcioniran, jer se nakon intervjua vratio na svoje radno mjesto i odjavio uredno u
15:30 sati. Osobni animozitet između ravnatelja KBC-a i tužitelja je počeo još uslijed
provođenja natječaja koji je započeo 2017. godine i trajao do 2019. godine, naime
KBC je imenovan za provođenje tijeka natječaja u vrijednosti 140 miliona kuna.

10

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

Nakon što je natječaj došao u fazu preuzimanja ponuda, ministar K. je poništio natječaj. Tužitelj je nakon toga pokušavajući spasiti taj natječaj, pomagao u sastavu žalbe J. & J. d.o.o. i drugim ponuđačima, po prvoj žalbi odluka ministra je srušena, ali nakon toga natječaj je opet poništen. Takvo njegovo postupanje razljutilo je ravnatelja pogotovo što je putem medija i javno dostupnih podataka ukazivao na nepravilnosti u provođenju natječaja, i upravo kroz ovakvog njegovog postupanja ravnatelj se našao prozvanim. Na svoj dokumentaciji koju ja za provođenje tog natječaja izradio, KBC je kasnije proveo tri natječaja koja su uspješno završena. Nakon događaja u svezi poništene javne nabave u nekoliko navrata je upozoravao na nepravilnosti rada ravnateljstva i nepoštivanja propisanih procedura,
te se obraćao ministarstvu, AZOP-u, HZZO-u. Nije čuo da bi bilo tko drugi bio kažnjavan zbog otkucavanja kartica. Zna da je u slučajevima ako je nastao kakav problem glede rasporeda rada i slično, radnicima uvijek provjeravano otkucavanje
kartica. Nema konkretnih saznanja o kažnjavanju drugih. Ravnateljstvo je znalo za
otkucavanje kartica, ranije odlaske s posla, tim više što su dvojica kolega uključena u
ovaj događaj u vrlo bliskim odnosima sa ravnateljem i zamjenikom ravnatelja.
Sudjelovao je u zlouporabi kartica jer se nije htio izuzeti iz radnog kolektiva, naime,
djelatnici, liječnici i sestre s kojima provodi većinu svog vremena su njegova druga
obitelj. Time da su neki kolege zbog svog postupanja imali problema sa
ravnateljstvom. Ovakvim postupanjem tuženika mu je povrijeđeno dostojanstvo,
osjećao se osramoćen pred drugima, napadnut javno i javno osramoćen, na njemu je
ravnateljstvo pokazalo svoju moć.

9.4. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tuženik radi evidentiranja
dolazaka i odlazaka svojih radnika s posla uveo identifikacijske kartice i da je 10.
siječnja 2018. donio Odluku o načinu evidentiranja dolaska na rad i odlaska sa rada
radnika K. b. c. O. s biometrijskim uređajem (stranica 33 spisa). Nadalje, radnici tuženika su 21. ožujka 2019. obaviješteni da će se počevši od 2. travnja 2019. početi s evidentiranjem dolaska na rad i odlaska s rada radnika K. b. c. O. u svrhu evidentiranja radnog vremena i praćenja prisutnosti na poslu (Obavijest od 21. ožujka 2019. na stranici 32 spisa). Tužitelj je preuzeo službenu identifikacijsku karticu 23. listopada 2018. te je potpisao izjavu da je upoznat da je zlouporaba, posuđivanje i korištenje u druge svrhe zabranjeno (Izjava od 23. listopada 2018. na stranici 35 spisa). Te identifikacijske kartice (dalje u tekstu: kartice) djelatnici tuženika morali su "otkucavati" prilikom dolaska ili odlaska s posla. Međutim, liječnici odjela za ortopediju, među kojima i tužitelj, su zloupotrebljavali takav način kontrole dolazaka i odlazaka s posla na način da su se dogovorili da će dežurni liječnik, onima koji ranije odlaze s posla, otkucati karticu u vrijeme kad bi oni redovno trebali otići s radnog mjesta. Tako je tužitelj 10. veljače 2021. preuzeo kartice od pet liječnika ortopeda, B. W., Đ. Š., K. L. i E. B. i otkucao njihove kartice u vrijeme 15,33 h (prema evidenciji ulaz - izlaz sa stranice 37-41 spisa), kada im je redovno završavalo radno vrijeme, iako su oni prije toga napustili svoja radna mjesta. Nadalje ovaj sud utvrđuje da je ovo tužiteljevo postupanje otkriveno i ravnateljstvo tuženika je pozvalo tužitelja i svih petero liječnika kojima je tužitelj otkucao kartice da se o događaju očituju.
Liječnici B. W., Đ. Š., K. L. i E. B., su svaki za sebe sačinili izjave (prileže na stranici 49 do 53 spisa) u kojima su priznali da su 10. veljače 2021. svoje ID kartice dali dežurnom liječniku B. Ž., te su priznali svoju odgovornost, iskazujući žaljenje kao i da se isto više neće ponoviti. Tužitelj u svom iskazu priznaje da je "otkucao" kartice svojih kolega, i da je po pozivu ravnateljstva

11

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

tuženika bio svjestan da je "uhvaćen u pekmezu", kao i da je i znao da će zbog toga
biti sankcioniran. Međutim, tužitelj je u svom očitovanju ravnateljstvu negirao da je
viđen, očekivao je da će dobiti konkretne informacije i nije, kao i ostali kolege, išao na
varijantu ispričavanja, smatrajući da mu je minimum dostojanstva nalagao da prihvati
što je napravio i da prihvati sankciju.

9.5. Proizlazi da je tužitelj zloupotrebljavajući identifikacijske kartice s još petero
kolega sudjelovao u radnjama koje predstavljaju kršenje obveza iz radnog odnosa
odnosno u svezi s radnim odnosom. Naime, obveza svakog radnika je da bude
prisutan na radnom mjestu i da to niti na koji način ne zloupotrebljava. Svih petero
liječnika koji su ranije odlazili s posla su napuštajući radno mjesto prije završetka
radnog vremena kršili obveze iz radnog odnosa (propisano člankom 65. stavka 1.
Pravilnika o radu K. b. c. O. iz siječnja 2015. godine), time da se je i tužitelj postupao protivno aktima tuženika kad je, da bi prikrio ranije odlaske svojih kolega s posla, istima"otkucavao" kartice u vrijeme do kada su oni morali biti na poslu, iako ih tada već davno nije bilo na radnom mjestu. Također, ovakvo ponašanje i tužitelja i kolega s odjela je bilo unaprijed dogovoreno i to su radili duže vrijeme. Petero sudionika je izrijekom priznalo da je počinilo povredu radne obveze, priznalo krivnju uz ispriku da se to više neće ponoviti. Međutim, tužitelj je napravio upravo suprotno, povrijeđen jer ga je tuženik na ovakav način "ulovio" u kršenju radnih obveza zanijekao je da je viđen i tražio očitovanja kako i tko ga je vidio.

9.6. Prema stavu ovoga suda, tuženik kao poslodavac ima legitimno pravo i
dužnost u smislu odredbe članka 119. stavak 2. ZR-a upozoriti radnika na obvezu iz
radnog odnosa kao i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te
obveze. Pošto su djelatnici tuženika B. W., Đ. Š., K. L. i E. B., nedvojbeno priznali da su povrijedili svoju radnu obvezu zloupotrebom kartica, da su se ispričali i obvezali da više neće postupiti na način kako su postupili, ovaj sud osnovano zaključuje da su oni shvatili značenje povrede i da su ovaj način otklonili mogućnost da će tako i dalje postupati, pa je to evidentno tuženiku bilo dovoljno da ne ide s pisanim upozorenjem.

9.7. U situaciji kada tužitelj inzistira da nije viđen, a time i sam događaj, onda je
tuženiku jedino preostalo da ga izdavanjem pisanog upozorenja upozori na obveze iz
radnog odnosa odnosno na posljedice daljnjeg kršenja istih.

9.8. Tuženik, na kojem leži dokaz da diskriminacije zbog eventualne prijetnje ovrhom
nije bilo, je potvrdio da su drugi njegovi djelatnici potraživali svoje tražbine i da su
prijetili da će pokrenuti prisilnu naplatu, dok su se neki radnici i ovršili putem FINA-e,
ali je naveo da nisu zbog toga sankcionirani, pa nije niti tužitelj. To dokazuje i e-mail
prepiska (stranica 45 – 48 spisa) iz koji je vidljivo da nekoliko djelatnika tuženika (npr.
I. K., R. K. i dr.) poziva tuženika na isplatu novčanih tražbina po presudama, kao i da će u slučaju neisplate ići u prisilnu naplatu, time da su neki i ovršili tuženika. Iako je tuženik poimence naveo i dokazao e-mail prepiskom koji njegovi djelatnici su tražili naplatu potraživanja, tužitelj nije naveo da je itko od njih i na koji način bio sankcioniran zbog toga, već je samo paušalno naznačio da su imali problema s ravnateljstvom.

9.9. Obzirom na iznijeto ovaj sud ne nalazi osnovanim da bi tuženik diskriminirajuće postupao prema tužitelju jer da je tražio naplatu svojeg potraživanja,

12

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

budući je to legitimno pravo kako tužitelja tako i svih ostalih djelatnika tuženika, koji
su se tima pravom koristili, i koji nisu ni na koji način sankcionirani, pa nije vjerojatno
da je tuženik iz tog razloga diskriminirajuće postupao prema tužitelju.

10. Nadalje na ročištu 28. veljače 2023. tužitelj po prvi puta činjenično iznosi da
postoji osobni animozitet između ravnateljstva KBC-a i njega, a koji je počeo još
uslijed provođenja natječaja koji je započeo 2017. godine i trajao do 2019. godine,
naime KBC je imenovan za provođenje tijeka natječaja u vrijednosti 140 miliona
kuna. Nakon što je natječaj došao u fazu preuzimanja ponuda, ministar K. je poništio natječaj. Tužitelj je nakon toga pokušavajući spasiti taj natječaj, pomagao u sastavu žalbe J. & J. d.o.o. i drugim ponuđačima, po prvoj žalbi odluka ministra je srušena, ali nakon toga natječaj je opet poništen. Takvo njegovo postupanje razljutilo je ravnatelja pogotovo što je putem medija i javno dostupnih podataka ukazivao na nepravilnosti u provođenju natječaja, i upravo kroz ovakvog njegovog postupanja ravnatelj se našao prozvanim. Nakon događaja u svezi poništene javne nabave u nekoliko navrata je upozoravao na nepravilnosti rada ravnateljstva i nepoštivanja propisanih procedura, te se obraćao ministarstvu, AZOP-u, HZZO-u.

10.1. Svjedok K. L. je iskazao da je čuo od kolega i da mu je rekao tužitelj da je bilo nekih sukoba između ravnateljstva tuženika i tužitelja glede stručnih stvari.

10.2. Svjedok B. W. je iskazao da tužitelja valjda netko mrzi u upravi, a i da je bio u istoj situaciji kao i dr. Ž.j, mislio bi i da njega netko mrzi. Zna da je postojao sukob između Ž. i uprave, npr. postojala je situacija kada je jedan liječnik fizički napao dr. Ž. pred svima njima na stručnom sastanku i za to je kažnjen ali nekom smiješnom kaznom. Tada uprava nije zaštitila dr. Ž., s time da se to, misli, dogodilo nakon otkucavanja kartica. Dr. Ž. je jasno na stručnim kolegijima iznosio kako nešto ne odgovara pravilima struke i da će na to ukazati Ministarstvu i HZZO, npr. slučaj sa nabavkom proteza. Ne zna da li je postupio po izrečenom, zna samo da je često puta pisao dopise upravi, H. ...

10.3. Što se tiče samih razloga koje su kako svjedoci tako i tužitelj iznijeli na ročištu

28. veljače 2023., valja navesti da se radi o činjenicama koje je sam tužitelj iznio tek
na ročištu za glavnu raspravu, da se radi o činjenicama koje je tužitelj mogao iznijeti
prije zaključenja glavne rasprave, pa se o tim činjenicama niti ne može raspravljati,
niti mogu izvoditi dokazi, niti se na istim može temeljiti odluka ovoga suda, odnosno
sud ih neće uzeti u obzir (članak 200. stavak 3. ZPP-a)

10.3.1. Uzgredno ovaj sud nalazi shodnim za očitovati se i na iskaze tužitelja i
svjedoka iznijete na ročištu 28. veljače 2023., pa činjenica da se tužitelj i
ravnateljstvo nisu slagali oko nekih stručnih stvari i da je tužitelj na stručnim
kolegijima iznosio kako nešto ne odgovara pravilima struke, niti na koji način ne
ukazuje da bi to mogao biti bilo kakav razlog ili osnova diskriminacije, jer je iznošenje
vlastitog viđenja stvari, rješavanja istih, predlaganja istih vid zdravog način
funkcioniranja radnog kolektiva, dapače i poželjan. Tužitelj spominje slučaj u svezi s
natječajem koji je za tuženika provodio, pa je taj natječaj poništen, a on se radnjama
koje je poduzimao da ga održi na snazi (npr. istupanjem u medijima, pisanjem žalbi)
zamjerio ravnateljstvu tuženika. U ovom pukom navodu tužitelja sud ne nalazi

13

Poslovni broj: 98 Pr-3552/2021-21

osnovu diskriminacije, niti ga može dovesti u svetu s potezom tuženika u svezi davanja Upozorenja.

11. Obzirom na iznijeto ovaj sud ne nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja slijedom čega je odlučio kao u izreci presude.

U O. 6. travnja 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci
koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra
izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je
obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana
kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni
prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj
stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući
od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za
izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. S. J. M., odvjetnica u O.

2. K. b. c. O., O.