REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Nevenke
Baran, člana vijeća, u parničnom postupku tužitelja VICTA d.o.o. Split, OIB
63467075102, Velebitska 123, kojeg zastupa punomoćnik Jere Matić, odvjetnik u
Splitu, protiv 1. tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB
14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, 2.
tuženika H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 13667298928, kojeg
zastupa punomoćnica Jasna Belčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić,
Bahtijarević i Krka d.o.o. Zagreb i 3. tuženika ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju
Split, OIB 75237018400, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović
Kologranić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama prvotuženika,
drugotuženika i trećetuženika protiv djelomične presude Trgovačkog suda u Splitu
poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja

2023.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se djelomična presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
P-50/2022 od 14. srpnja 2022. u točki I. njezine izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ništetan je Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja
sklopljen između tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. ( ranije HYPO ALPE-ADRIA-
BANK d.d. Zagreb) kao vjerovnika i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. kao
dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u
Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004.g upisanog kod Općinskog suda u
Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je
dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. ( ranije
HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 Eur-a u odnosu
na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište
ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio
povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 2

od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta,
ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1,
ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je
suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne
površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817,
zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički
dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine
132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817,
zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički
dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine
82,56 m2.“

II. Nalaže se tužitelju platiti prvotuženiku i trećetuženiku troškove postupka u iznosu od 622,07 EUR / 4.687,50 kn svakome, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Ukida se djelomična presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022. u točki III. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Djelomičnom presudom poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022. Trgovački sud u Splitu je presudio:

„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev iz pripojenog predmeta P-544/2021. u dijelu koji glasi:

„Ništetan je Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja
sklopljen između tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-
BANK d.d. Zagreb) kao vjerovnika i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. kao
dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u
Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004.g upisanog kod Općinskog suda u
Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je
dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije
HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 Eur-a u odnosu
na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište
ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio
povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji
od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta,
ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1,
ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je
suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne
površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817,
zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički
dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine
132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817,
zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 3

dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2.

II. Odbija se tužbeni zahtjev iz pripojenog predmeta P-544/2021 u dijelu koji glasi:

„a ukoliko tako ne postupi ova će presuda zamijeniti takvu ispravu tako što će
upis brisanja tužitelj moći postići temeljem ove presude.“

III. Po službenoj dužnosti utvrđuje se ništavost Ugovora o izdavanju devizne
garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. godine između
tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb)
kao banke i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. (sada Atrium splatum d.o.o. u
stečaju) kao nalogodavatelja.“

2. Rješenjem donesenim istoga dana pod istim poslovnim brojem dopustio je
ponavljanje postupka i ukinuo je presudu tog suda poslovni broj P-543/2013 od 5.
veljače 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-2541/15 od 28. svibnja 2018. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Rev-3263/18 od 25. rujna 2019. (točka I. izreke), kao vrijednost
predmeta spora u pripojenom predmetu P-544/2021 utvrdio je iznos od 101.000,00
kn (točka II. izreke) te je naložio prvotuženiku i trećetuženiku solidarno platiti tužitelju
troškove postupka u iznosu od 15.625,00 kn s kamatama (točka III. izreke). O
žalbama tuženih na rješenje odlučeno je u drugoj odluci ovog suda poslovni broj
Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023.

3. Prvostupanjski sud u obrazloženju djelomične presude navodi da je
svrsishodno donijeti djelomičnu presudu o tužbenom zahtjevu iz spojenog postupka
poslovni broj P-544/2021 jer bi u slučaju pravomoćnosti djelomična presuda
predodredila odlučivanje o ostalim tužbenim zahtjevima te da je djelomičnom
presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj u odnosu na prvotuženika i
trećetuženika traži utvrđenje da je ništetan javnobilježnički akt-sporazum radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i
založnog prava na pravu građenja sklopljenog između prvotuženika i trećetuženika i
to primjenom materijalnog prava iz odredaba Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje:
ZOO), Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 i
114/01; dalje: ZZK), Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne
novine“ broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,
81/15 i 94/17; dalje: ZV) i Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj:
111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11,
111/12 i 68/13; dalje: ZTD).

4. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio prvotuženik
zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu
podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu
troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kn uvećano za trošak sudske
pristojbe na žalbu. U žalbi u bitnome navodi da je sud pogrešno zaključio da
nemogućnost oslanjanja na načelo povjerenja u zemljišne knjige dovodi do

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 4

ništetnosti pravnog posla na temelju kojeg je došlo do upisa u zemljišnu knjigu, da je
sud pogrešno protumačio odredbu čl. 103. ZOO-a, da je sud pogrešno utvrdio da
prvotuženika ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige, da niti javnobilježnički akt,
Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretninama i založnog prava na pravu građenja niti Ugovor o izdavanju devizne
garancije nisu ništetni te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je donesena
pogrešna i nezakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

5. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio drugotuženik
zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu
podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu
troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.266,25 kn. U žalbi u bitnome navodi da je
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a
jer je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, da je počinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je točkom III. izreke
presude prekoračio tužbeni zahtjev budući je povrijedio i temeljno načelo parničnog
postupka prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji
su stavljeni u postupku, da je sud pogrešno protumačio odredbu čl. 103. ZOO-a, da
je sud pogrešno utvrdio da prvotuženika ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige,
da niti javnobilježnički akt, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem
založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja niti Ugovor o
izdavanju devizne garancije nisu ništetni te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno
i da je donesena pogrešna i nezakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

6. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio trećetuženik
zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu
podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu
troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kn uvećano za trošak sudske
pristojbe na žalbu. U žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je presuda nerazumljiva i ne
može se ispitati, da su pogrešna utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti
ugovora, da je iz utvrđenog činjeničnog stanja proizveden pogrešan zaključak i na
takovom pogrešnom zaključku sud je temeljio djelomičnu presudu te da je sud
pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i donio
djelomičnu presudu.

7. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe.

8. Žalbe su osnovane.

9. Djelomična presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP),
u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog
Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 5

10. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi nisu počinjene bitne
povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj
dužnosti, pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženici ukazuju u žalbi
budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne postoji proturječnost između
izreke i obrazloženja i ne proturječi sama sebi i razlozima presude.

11. U ovom postupku prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj
P-543/2013 od 5. veljače 2015. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i kojim je
naloženo prvotuženiku ispustiti tužitelju tabularnu ispravu kojom će kod nadležnog
suda zatražiti i postići upis uknjižbe brisanja prava zaloga u iznosu od 5.000.000,00
EUR upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem
Z-7854/04, temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 29. srpnja

2004. kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim
brojem OU 1783/2004., u korist Hypo Alpe–Adria- Bank d.d. Zagreb, u odnosu na
1669/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU
15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji
suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1
koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva
wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu
građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816
Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora
br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na
pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU
15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog
prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade
sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta
upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom
prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2, utvrđen je
ništetnim i bez pravnog učinka „Ugovor o ustupu tražbine“ potvrđen između cedenta
Hypo Alpe - Adria- Bank d.d. i cesionara H-Abduco d.o.o. pred Mladenom Matošem,
javnim bilježnikom u Zagrebu pod poslovnim brojem OV-5069/14 i to u dijelu članka
3) i članka 5) stavak 4), točka 1) koji s odnosi na ustup zaloga na nekretninama
tužitelja, naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu izvršiti
brisanje upisanog prava zaloga upisanog pod brojem Z-5837/2014 na nekretninama
tužitelja te uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je prethodilo upisu prava
zaloga na tvrtku tvrtku H-Abduco d.o.o na način da se izvrši upis prava zaloga na
predmetnim česticama u korist Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. te je odlučeno i o
troškovima postupka. Rješenjem istog poslovnog broja i donesenim istoga dana kao
vrijednost predmeta spora u pripojenom predmetu P-649/2014 određen je iznos od

201.000,00 kn.

12. Prvotuženik i drugotuženik podnijeli su žalbe na navedenu presudu koje je
ovaj sud ocijenio osnovanim te je donio presudu poslovni broj Pž-2541/2015 od 28.
svibnja 2018. kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev te je
rješenjem ukinuo prvostupanjsko rješenje bez potrebe vraćanja na ponovan
postupak.

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 6

13. Tužitelj je podnio i reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio
neosnovanom te je presudom poslovni broj Rev-3263/2018-8 od 25. rujna 2019.
odbio reviziju tužitelja.

14. Iz podataka u spisu proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni
broj P-50/2022 od 8. travnja 2022. spojio postupak poslovni broj P-544/21 na
postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-50/2022 te je odlučio da će se voditi
jedinstveni postupak pod poslovni brojem P-50/2022. Tužbenim zahtjevom u
spojenom postupku (P-544/2021) tužitelj traži da se utvrdi ništetnim javnobilježnički
akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika kao
vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka
Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog
kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04, i to u dijelu
temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO
BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00
EUR u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU
15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji
suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1
koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva
wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na
čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak
84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 8, u
podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na
čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak
85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 9, u
podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na
čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak
86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 10, u
podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2. O tom je tužbenom zahtjevu odlučeno
predmetnom pobijanom djelomičnom presudom u točki I. izreke dok je točkom III.
izreke sud po službenoj dužnosti utvrdio ništavost Ugovora o izdavanju devizne
garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između
prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja.

15. Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj tvrdi da je od trećetuženika na
temelju sklopljenog glavnog ugovora iz 2004. kupio poseban dio stambene zgrade:
-1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište
ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio je
povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji
od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta,
ukupne površine 1668,42 m2,

-67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište
ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio
povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13
m2,

-133/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 7

povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2,

-83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište
ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio
povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56
m2., da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji i uplate po istom na dan 29.
srpnja 2004. na predmetnoj nekretnini bilo upisano fiducijalno pravo vlasništva u
korist prvotuženika po ugovoru o kreditu broj 555/2001 i zalog po ugovoru o kreditu
broj HR662 upisano u korist HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNATIONAL AG (dalje:
HAAB International AG), da je kupoprodajnu cijenu uplatio na račun trećetuženika
koji račun je trebao biti založen u korist prvotuženika u svrhu zatvaranja kredita te da
je trećetuženik odmah nakon zaprimljene uplate tužitelja dio uplaćenog iznosa uplatio
prvotuženiku za podmirenje kredita 555/2001, da su prvotuženik i trećetuženik istog
dana kad je izvršena uplata tužitelja sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i
zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika
Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je
upisano kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04 u
kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama
trećetuženika, da je založno pravo upisano usprkos činjenici što su prvotuženik i
trećetuženik znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više ne
pripadaju trećetuženiku, da se zbog toga prvotuženik ne može pozivati na načelo
povjerenja u zemljišne knjige jer to načelo štiti samo poštenog stjecatelja što
prvotuženik nije jer je stekao založno pravo na nekretnini tužitelja očito znajući da je
za istu nekretninu tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i da je tom isplatom zatvoren
kredit 555/2001. Dalje tvrdi kako je neposredno nakon uplate tužitelja izvršeno
brisanje fiducijalnog prava vlasništva po ugovoru o kreditu 555/2001 u korist
prvotuženika, a potom je brisan i zalog po ugovoru o kreditu broj HR662 temeljem
brisovnice HAAB International AG izdane 27. rujna 2004. iz čega je potrebno
zaključiti da su svi tereti koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora između tužitelja
i trećetuženika izbrisani, a tek potom i to upravo 2. kolovoza 2004. izvršen je upis
zaloga u korist prvotuženika temeljem ugovora o izdavanju devizne garancije sa
sporazumom o zasnivanju založnog prava iako prvotuženiku u vrijeme sklapanja tih
ugovora nije moglo ostati nepoznato da trećetuženiku više nije bilo dopušteno
raspolagati nekretninama tužitelja za koji je uplaćena kupoprodajna cijena.

16. Iz podatka u spisu dalje proizlazi da prvotuženik osporava tužbu i tužbu i
zahtjev, da sporazum o osiguranju sklopljen povodom izdavanja devizne garancije
nije ništetan, a da niti tužitelj ne navodi pravni temelj ništetnosti, da su činjenični
navodi tužitelja neistiniti jer da 29. srpnja 2004. tužitelj s trećetuženikom nije sklopio
ugovor, već predugovor o kupoprodaji nekretnine, dok je sami ugovor sklopljen 28.
prosinca 2004., da ga štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige jer na dan 29. srpnja

2004. tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u odnosu na sporne nekretnine zbog
čega je i sklopljen sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog
prava na nekretnini uz napomenu da u trenutku sklapanja tog sporazuma niti
izvanknjižno stanje nije bilo različito od knjižnog stanja jer je između tužitelja i
trećetuženika ugovor o kupoprodaji sklopljen tek 28. prosinca 2004., odnosno više od
3 mjeseca nakon što je prvotuženik upisao založno pravo sukladno sporazumu, da

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 8

se dobra vjera prvotuženika ogleda u činjenici što je knjižno i izvanknjižno stanje bilo
identično te prvotuženik nije znao niti je imao razloga posumnjati da predmetna
nekretnina ne pripada trećetuženiku tim više što je trećetuženik člankom 8. ugovora o
hipoteci potvrdio da je jedini i isključivi vlasnik nekretnine. Drugotuženik i treće
tuženik osporavaju tužbeni zahtjev te predlažu isti odbiti kao neosnovan, a
trećetuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije.

17. Iz obrazloženja pobijane djelomične presude proizlazi sljedeće:
- da iz Predugovora o kupnji poslovnog prostora broj 01-97/270/2004 proizlazi
da su 29. srpnja 2004. trećetuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac dogovorili
kupnju predmetnih poslovnih prostor, upisanih u poduloške 83, 84, 85 i 86, zk.ul.
15816 k.o. Split, da su čl. 1. st. 2. ugovorne strane utvrdile da je na predmetnim
nekretninama upisano založno pravo u korist prvotuženika i da je kupac s time
upoznat, da je čl. 3. predugovora ugovorena kupoprodajna cijena, a u čl. 4. je
utvrđena dinamika plaćanja na žiro račun koji je naveden u predugovoru, da su se čl.

7. stranke obvezale sklopiti ugovor o kupoprodaji nakon izvršenog tehničkog
pregleda objekta,

- da iz sadržaja ugovora o prodaji proizlazi da je ugovor sklopljen 28. prosinca

2004. između tužitelja kao kupca i trećetuženika kao prodavatelja, da su čl. 2.
označeni poslovni prostori koji su predmet kupoprodaje sukladno izvršenom
etažiranju, da je u čl. 4. utvrđeno da je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti,
čl. 6. ugovora prodavatelj, dakle, trećetuženik jamči kupcu da na predmetu
kupoprodaje ne postoji pravo treće osobe koje isključuje, opterećuje ili ograničava
pravo vlasništva kupca,

- da iz sadržaja ugovora HR662 proizlazi da je sklopljen 9. lipnja 2003. između
trećetuženika kao korisnika kredita i društva HAAB International AGkao davatelja
kredita za iznos kredita od 5.000.000,00 EUR, čl. 10. su propisana sredstva
osiguranja, čl. 11. se korisnik kredita obvezao otvoriti račun kod prvotuženika na koji
će pristizati uplate prihoda iz prodaje stambeno poslovnog prostora Lazarica te je
ugovoreno da će se taj račun založiti u korist banke, a trećetuženik je dao ovlaštenje
da svi uplaćeni iznosi na navedeni račun služe u svrhu povrata obveza iz ugovora o
kreditu,

- da je ugovor o izdavanju devizne garancije sklopljen između trećetuženika i
prvotuženika 29. srpnja 2004. pod brojem 011-43/2004 te je sklopljen i sporazum radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama
sagrađenim na pravu građenja i taj je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Ilonke
Lisonek 30. srpnja 2004.,

- da se u čl. 1. ugovora o izdavanju devizne garancije stranke pozivaju na
ugovor o kreditu HR 662, a u čl. 3. se ugovara kao sredstvo osiguranja, sklapanje
sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretninama trećetuženika dok se u čl. 11. ugovara ovlaštenje banke da se za
nepodmirene tražbine može naplatiti iz svih sredstava sa deviznog ili kunskog računa
trećetuženika,

- da je sporazum radi osiguranja novčane tražbine sklopljen između
prvotuženika i trećetuženika i predan je na provedbu kod Općinskog suda u Splitu 2.
kolovoza 2004. te je potom pod brojem Z-7854/04 proveden upis zasnivanjem
založnog prava u korist prvotuženika,

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 9

- da je između prvotuženika i trećetuženika sklopljen 7. veljače 2002. ugovor o
kreditu broj 555/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom
prava vlasništva nekretnine i prava građenja, a iznos kredita ugovoren je u iznosu od

2.556.500,00 EUR, 24. svibnja 2007. je sklopljen ugovor o odobrenju okvira za
financijsko praćenje broj 011-20/2007. sa sporazumom o osiguranju novčane
tražbine,

- da su na temelju ugovora sklopljenih između prvotuženika i trećetuženika te
društva HAAB International AG, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu
provedeni upisi fiducijalnog ili založnog prava:

1. povodom kredita broj 555/2001., 12. ožujka 2004. upisano je fiducijalno
pravo vlasništva na nekretninama i pravu građenja trećetuženika, brisano upisom u
listu C podrednim brojem 5. dana 20. studenog 2009. pod brojem Z-10993/09;
2. povodom kredita HR662 u listu C na nekretninama i pravu građenja
trećetuženika upisano je pravo zaloga u korist HAAB International AG, sve temeljem
suglasnosti prvotuženika, upis zaloga je brisan rješenjem Z-10058/04,

3. temeljem sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 29. srpnja 2004. u
listu C pod redim brojem 3. na nekretninama i pravu građenja prvotuženika upisano
je pravo zaloga u iznosu od 5.000.000,00 EUR u korist prvotuženika,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ante Blaževića od 30.
kolovoza 2021. proizlazi da je nakon uplate tužitelja 29. srpnja 2004. trećetuženik
platio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn, koji iznos odgovara iznosu kvartalnog
anuiteta po ugovoru broj 555/2001, da je kredit 555/2001 „zatvoren“ 24. svibnja 2007.
kada je trećetuženiku odobren okvir za financijsko praćenje, da je tužitelj
trećetuženiku kupoprodajnu cijenu za poslovni prostor isplatio u cijelosti putem 7
transakcija u ukupnom iznosu protuvrijednosti od 1.846.000,00 EUR, da je
trećetuženik po ugovoru o kreditu broj HR662 dugovao 5.000.000,00 EUR s osnova
glavnice i 1.810.364,52 EUR s osnova ostalih troškova te da je trećetuženik društvu
HAAB International AG po kreditu broj HR662 isplatio ukupno 1.694.736,93 EUR, da
je prvotuženik sukladno ugovoru o izdavanju devizne garancije kao banka garant
isplatilo društvu HAAB International AG iznos od 5.115.627,59 EUR čime je
zatvoreno dugovanje po kreditu HR662, da je trećetuženik isplatio prvotuženiku na
ime ukupnih obveza po ugovoru o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004
ukupni iznos od 5.934.375,00 kn,

- da iz iskaza vještaka proizlazi da prvotuženik vještaku nije dostavio konto
karticu kao temeljni knjigovodstveni dokument kao niti tekst devizne garancije u kojoj
su trebali biti kumulativno navedeni uvjeti pod kojima banka garant ostvaruje prava i
obveze iz garancije, za odnos prvotuženika i društva HAAB International AG vještak
je kazao da odnos banke matice i banke kćeri koja je u 100% vlasništvu matične
banke nalaže obvezu izrade konsolidirane bilance u kojoj se pojedine stavke
zbrajaju, a pojedine kompenziraju uz napomenu da mu je iz njegovog bankarskog
iskustva poznato kako su društva kćeri izdavala garancije društvu matice, ali da kod
tih pravnih odnosa ostaje pitanje koliko je to poslovno opravdano, u odnosu na
postojanje založnog prava na žiro računu vještak je iskazao da je u praksi to
uobičajeno te da u tom slučaju založni vjerovnik sva sredstva sa žiro računa
založnog dužnika može koristiti za pokriće svih dospjelih obveza, dok je na poseban
upit je li uobičajeno da banke prate priliv na žiro računu korisnika kredita vještak je
iskazao kako ozbiljne banke to naravno prate te da su pojedini zaposlenici točno

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 10

određeni za praćenje promjena na pojedinom žiro računu onih klijenata kod kojih su
ovlašteni raditi naplatu,

- da sud odlučuje djelomičnom presudom uz obrazloženje da bi eventualna
pravomoćnost djelomične presude bitno utjecala na odluku o ostalim tužbenim
zahtjevima,

- da je ništetan javnobilježnički akt-sporazum radi osiguranja novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja
sklopljen između prvotuženika i trećetuženika, budući da je prvotuženik znao
podredno da je imao dovoljno razloga posumnjati da je ono što je upisano u
zemljišnoj knjizi različito od izvanknjižnog stanja s obzirom na činjenicu da je tužitelj
iznos kupoprodajne cijene platio na žiro račun trećetuženika koji je otvoren kod
prvotuženika i na kojem je trebalo biti uspostavljeno založno pravo sukladno kreditu
HR662, dodatni razlog je što je trećetuženik dio od izvršene uplate tužitelja odmah
preusmjerio prvotuženiku radi zatvaranja obveza po kreditu 555/2001 kako bi kod
istog mogao osigurati nove kreditne linije, da je prvotuženik znao ili mogao znati da u
trenutku sklapanja sporazuma o zasnivanju založnog prava od 29. srpnja 2004.
sporna nekretnina više nije predstavljala imovinu trećetuženika po ocjeni tužitelja ima
za posljedicu ništetnost upisanog založnog prava zbog čega je tužbenim zahtjevom i
zatražena ništetnost navedenog javnobilježničkog akta.

- da su tužitelj kao kupac i trećetuženik kao prodavatelj 29. srpnja 2004.
sklopili predugovor o kupnji poslovnog prostora broj 01-97/270/2004 kojim je određen
predmet kupoprodaje, cijena za kupljene nekretnine i dinamika plaćanja po
predugovoru, da je sukladno odredbi čl. 26. ZOO/91 ugovor sklopljen kada su se
ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa su stranke u konkretnom
slučaju 29. srpnja 2004. stvarno sklopile ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, a
ne predugovor kako su ga stranke nazvale,

- da je ugovor o prodaji kojeg su tužitelj i trećetuženik sklopili 28. prosinca

2004. aneks prethodno sklopljenog ugovora o kupoprodaji u odnosu na pitanja koja
nisu regulirana pravnim poslom od 29. srpnja 2004.

- da je tužitelj uplatom od 30. srpnja 2004. i 6. kolovoza 2004. sukladno članku

3. ugovora o kupoprodaji u propisanom roku, a čak i prije od toga trećetuženiku kao
prodavatelju isplatio ugovorenih 80% ugovorne cijene, što je sukladno članku 10.
ZOO/91 dopušteno i moguće budući da u obveznim odnosima vlada načelo
dispozitivnosti te stranke samostalno odlučuju na koji će način urediti svoj obvezni
odnos,

- da je preostali iznos kupoprodajne cijene tužitelj uplaćivao putem više uplata,
izvan ugovorenog roka, ali očito između ugovornih stranaka to nije bilo sporno i nitko
nije dovodio u pitanje navedeni pravni posao,

- da je vezano za odnos prvotuženika i trećetuženika u svezi danih kredita i
praćenja stanja na žiro računu trećetuženika 2001. godine sklopljen ugovor o kreditu
za iznos od 2.556.500,00 EUR sa sporazumom o zasnivanju založnog prava, da
trećetuženik ima otvoren račun kod prvotuženika, da je člankom 18. ugovoreno pravo
zapljene računa u korist prvotuženika, da je čl. 14. ugovoreno da je trećetuženika bio
dužan redovito izvješćivati banku o svim okolnostima koje su važne za osiguranu
nekretninu koja je ostala u posjedu trećetuženika,

- da je prvotuženik bio zainteresiran i bila mu je obveza pratiti promjene stanja
na žiro računu trećetuženika jer je na taj način najizravnije mogao kontrolirati

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 11

poslovanje trećetuženika i tako štititi svoje interese i interese banke matice u svezi plasiranih kredita,

- da je prvotuženik 30. srpnja 2004. preko svojih zaposlenika zasigurno uočio
činjenicu uplate na račun trećetuženika u iznosu od 10.166.456,10 kn, a potom istog
dana još i iznos od 16.229,63 kn, s naznakom „uplata po predugovoru“ sve uplaćeno
od tužitelja pa je račun trećetuženika povećan za više od 6 puta od iznosa
prethodnog dana, da je zasigurno uočena činjenica da je istog dana trećetuženik
proslijedio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn, da takav promet na žiro računu
poslovnog subjekta u hrvatskim okvirima po ocjeni suda predstavlja značajnu
novčanu transakciju i za sud je nezamislivo da nitko kod prvotuženika to nije
zabilježio i zapitao se otkud trećetuženiku toliki iznos novca,

- da je slijedom toga prvotuženik 30. srpnja 2004. znao ili mogao znati da su
sporne nekretnine na kojima je trebalo zasnovati založno pravo u međuvremenu
otuđene od trećetuženika zbog čega ne bi mogle biti predmetom upisa založnog
prava,

- da je sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama trećetuženika
sklopljen 29. srpnja 2004., da su potpisi ovlaštenih osoba ugovornih stranaka
ovjereni po javnom bilježniku 30. srpnja 2004. pa sud zaključuje da je sporazum radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama
sagrađenim na pravu građenja sklopljen 30. srpnja 2004.,

- da sve i da se prihvati tumačenje prvotuženika da u trenutku sklapanja
sporazuma nije imao saznanja o prodaji odnosno o novčanim transakcijama, sud
ukazuje da je sporazum predan na uknjižbu 2. kolovoza 2004. pa je po ocjeni suda
bilo dovoljno vremena između sastavljanja sporazuma i zatražene uknjižbe da se
pribavi informacija na što se odnosila uplata tužitelja te s tim po potrebi i izmjeni
predmetni sporazum,

- da načelo povjerenja u zemljišne knjige u konkretnom slučaju ne može štititi
prvotuženika jer je mogao znati da je izvanknjižno stanje u međuvremenu izmijenjeno
u odnosu na knjižno,

- da je prvotuženik nesavjesni stjecatelj založnog prava temeljem
javnobilježničkog akta – sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem
založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljenog
između prvotuženika i trećetuženika ovjerenog 30. srpnja 2004. i njegov upis je
protivan čl. 8. st. 3. ZZK-a kao i čl. 12. st. 2. ZV-a, a time i ništav, pa je sud
djelomičnom presudom odlučio prihvatiti taj dio zahtjeva, pozivom na čl. 103. st. 1.
ZOO/91,

- da je sud sukladno čl. 109. ZOO/91 dužan po služenoj dužnosti paziti na
razloge ništetnosti, pa utvrđuje kako ništavost ugovora o izdavanju devizne garancije
i s njim povezanog javnobilježničkog akta – sporazuma radi osiguranja novčane
tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu
građenja sklopljenog između prvotuženika i trećetuženika ovjerenog 30. srpnja 2004.
proizlazi i iz još jedne pravne osnove, jer je sporni sporazum protivan prisilnim
propisima, ugovora o izdavanju devizne garancije i s njim povezanog sporazuma
protivan je i poslovnom moralu,

- da je razlog ništetnosti i činjenica da je prvotuženik bio u 100% vlasništvu
društva HAAB International AG iz Austrije pa se može kazati da je to odnos ovisnog i
vladajućeg društva sukladno čl. 475. ZTD jer HAAB International AG na taj način ima
i jedini utjecaj na izbor članova uprave i nadzornog odbora, odnos između matičnog

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 12

društva i prvotuženika kao društva kćeri raspravljen je u kontekstu činjenice što je
HAAB International AG 2003. sklopio s društvom trećetuženikom ugovor o kreditnom
poslovanju s inozemstvom broj HR662 na iznos kredita od 5.000.000,00 EUR
temeljem kojeg se je trećetuženik kao korisnik kredita sukladno članku 10. i 11.
ugovora obvezao dati nekoliko sredstava osiguranja za povrat kredita te se tako osim
osobnih sredstava osiguranja privatnih osoba obvezao zaključiti i sporazum radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na spornim nekretninama
u korist banke te voditi poslovanje i otvoriti račun kod prvotuženika i isti račun založiti
u korist kreditora, time što bi se sve uplate pristigle na taj račun koristile u svrhu
povrata obveza iz kredita, kreditor HAAB International AG je naknadno i proveo upis
založnog prava temeljem rješenja Općinskog suda u Splitu broj Z-4913/03, nakon što
mu je prvotuženik kao fiducijalni vlasnik nekretnina upisanih u ZKU 15816 i 15817
k.o. Split dao izričitu suglasnost da upiše založno pravo na navedenim nekretninama,
- da je suglasnost za upis založnog prava neposredan dokaz da je prvotuženik
bio u ovisnom položaju u odnosu na svog vlasnika, da je prvotuženik bio društvo
provedbe temeljem kojeg je HAAB International AG realizirao sredstva osiguranja iz
kredita HR/662, iako prvotuženik nije bio stranka tog ugovora, pa sud zaključuje da je
prvotuženik na neposredan način postupao po nalozima svog vlasnika te je sukladno
tome u realizaciji tog ugovora poduzimao sve potrebne aktivnosti, da Ugovorom o
kreditnom poslovanju s inozemstvom broj HR662 kao sredstvo osiguranja kredita nije
bilo predviđeno izdavanje devizne garancije, a niti je itko od stranaka tijekom
postupka objasnio zbog čega je trećetuženik više od godinu dana nakon sklapanja
ugovora HR 662 zatražio od prvotuženika izdavanje devizne garancije uz prethodno
sklapanje ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004 na temelju kojeg
ugovora je garancija potom i izdana, da iz tog proizlazi da trećetuženik nije imao
nikakvog razloga i potrebe u redovitim okolnostima sklopiti ugovor o izdavanju
devizne garancije izuzev ako mu je ta obveza nametnuta, da trećetuženiku nije bilo u
interesu izdavanje devizne garancije pa sud zaključuje da je to bilo u interesu društva
HAAB International AG jer je nakon brisanja fiducijarnog prava po kreditu 555/2001. i
brisanja zaloga po kreditu HR 662, to društvo imalo jedini upisani zalog na imovini
trećetuženika,

- da je i ugovor o izdavanju devizne garancije ništetan jer je protivan
poslovnom moralu, ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (članak 11),
načelu savjesnosti i poštenja (članak 12), zabrani zloupotrebe prava (članak 13),
zabrani stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja (članak 14), te osobito
načelu jednake vrijednosti davanja (članak 15) i zabrani uzrokovanja štete (članak
16), što i nije čudno budući da je prvotuženik bio dio koncerna HAAB International
AG te je sasvim sigurno postupao u interesu svog vlasnika, da je prvotuženik u svezi
sklapanja ugovora o izdavanju devizne garancije od trećetuženika naplatio znatni
trošak garancije kao vlastiti prihod i upisao novo založno pravo,

- da je trećetuženik prilikom sklapanja ugovora o deviznoj garanciji očito bio u
podređenom položaju te mu je zasigurno sklapanje tog ugovora bilo nametnuto,
- da je na temelju članka 109. ZOO/91 po službenoj dužnosti utvrđena
ništetnost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., zbog protivnosti
poslovnom moralu jer je nemoralno drugoj ugovornoj stranci nametati dodatnu
obvezu koja nije bila predviđena osnovnim ugovorom i time narušiti ravnopravnost
ugovornih stranaka i jednakost vrijednosti davanja, nemoralno je i nepošteno ne
iskoristiti jedno ugovoreno i vrlo efikasno sredstvo osiguranja u vidu založnog prava

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 13

na žiro računu, a od druge stranke tražiti novo, vrlo skupo sredstvo osiguranja u vidu
devizne garancije čiji trošak je iznosio 5.934.375,00 kn što je protivno ponašanju
dobrog stručnjaka u izvršavanju svojih obveza, nemoralno je, a uzgred i lažno u
uvodu ugovora o izdavanju devizne garancije napisati da se isti sklapa po osnovi
ugovora HR662 kada u tom ugovoru o deviznoj garanciji nema niti spomena,
nemoralno je za obvezu izdavanja devizne garancije koja nije bila propisana
osnovnim ugovorom, od korisnika kredita, ovdje trećetuženika naplatiti 5.934.375,00
kn ili oko 15% od ukupnog iznosa kredita HR662 te dodatno opteretiti imovinu
trećetuženika novim upisom založnog prava te time trećetuženiku prouzročiti
neposrednu i posrednu štetu te je nemoralno iskorištavati svoj nadređeni položaj u
odnosu na podređeni položaj svog klijenta i njegove poslovne teškoće iskoristiti za
ostvarenje svojih probitaka,

- da je zbog protivnosti moralu društva utvrđena ništavost Ugovora o izdavanju
devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između
prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja.

18. Prvostupanjski sud pobijanom djelomičnom presudom prihvaća tužbeni
zahtjev da je ništetan Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane
tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu
građenja sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i
založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod
poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza

2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa
uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. u iznosu od 5.000.000,00 EUR u
odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817,
zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83, 84., 95. i 86 te po
službenoj dužnosti utvrđuje ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj
011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao
banke i trećetuženika kao nalogodavatelja. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe
čl. 103. i čl. 109. ZOO-a.

19. Prvostupanjski sud je donio pogrešnu odluku o tužbenom zahtjevu jer je
pogrešno zaključio da je predmetni Sporazum radi osiguranja novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja
sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog
dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim
brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod
brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe
prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.
Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 EUR u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade
sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU
15816 Poduložak 83, 84., 85. i 86. KO Split, ništetan.

20. Naime, odredba čl. 103. ZOO-a propisuje da je ugovor koji je protivan
Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav, ako cilj
povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom
slučaju ne propisuje što drugo. Sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZOO-a na ništavost
sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 14

21. Tužitelj tijekom postupka niti konkretno ne navodi kojim bi prisilnim
propisima predmetni Sporazum bio protivan, nego tvrdi da je u vrijeme sklapanja
ugovora o kupoprodaji i uplate kupoprodajne cijene 29. srpnja 2004. na predmetnoj
nekretnini bilo upisano fiducijalno pravo vlasništva u korist prvotuženika (po ugovoru
o kreditu broj 555/2001) i zalog po ugovoru o kreditu broj HR662 upisano u korist
HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNATIONAL AG, da je kupoprodajnu cijenu uplatio
na račun trećetuženika koji je trebao biti založen u korist prvotuženika u svrhu
zatvaranja kredita te da je trećetuženik odmah nakon zaprimljene uplate tužitelja dio
uplaćenog iznosa uplatio prvotuženiku za podmirenje kredita 555/2001., da su istoga
dana prvotuženik i trećetuženik sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i
zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika
Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je
upisano kod Općinskog suda u Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04
u kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama
trećetuženika, a da je to učinjeno usprkos činjenici što su prvotuženik i trećetuženik
znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više ne pripadaju
trećetuženiku, da načelo povjerenja u zemljišne knjige štiti samo poštenog stjecatelja
što prvotuženik nije jer je stekao založno pravo na nekretnini tužitelja očito znajući da
je za istu nekretninu tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i da je tom isplatom zatvoren
kredit 555/2001. Prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj dokazao svoje
tvrdnje te obrazlaže da sa „potpunom sigurnošću zaključuje da je prvotuženik
najmanje mogao znati da zbog tužiteljeve uplate kupoprodajne cijene izvanknjižno
vlasništvo nije isto kao i knjižno vlasništvo na predmetnoj nekretnini“, da je
prvotuženik stoga nesavjesni stjecatelj založnog prava te da je predmetni Sporazum
ništetan.

22. Cijeneći sadržaj isprava u spisu, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio
da bi predmetni Sporazum bio protivan Ustavu, pozitivnim propisima, ili moralu
društva, pri čemu niti konkretno ne navodi kojim bi odredbama Ustava ili kojim bi
pozitivnim propisima bio protivan. Prvo, pogrešno je utvrđenje prvostupanjskog suda
da su prvotuženik i trećetuženik nakon tužiteljeve uplate kupoprodajne cijene 29.
srpnja 2004. za predmetne nekretnine sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi
osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i
zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika
Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je
upisano kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04 u
kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama
trećetuženika, iako su znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više
ne pripadaju trećetuženiku. Naime, upravo suprotno proizlazi iz podatka u spisu
budući da iz podataka u spisu proizlazi da u vrijeme sklapanja Sporazuma
prvotuženik ni na koji način nije mogao imati saznanje o izvanknjižnom tužiteljevom
vlasništvu na predmetnim nekretninama, a tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u
odnosu na predmetne nekretnine, pa su prvotuženik i trećetuženik u dobroj vjeri
sklopili predmetni Sporazum. Čak što više, trećetuženik je u čl. 8. Sporazuma
potvrdio da je jedini i isključivi vlasnik nekretnina. Ovdje sa napominje da je tužitelj,
iako je predmetni Sporazum bio predan na provedbu kod Općinskog suda u Splitu 2.
kolovoza 2004. te je potom pod brojem Z-7854/04 i proveden upis zasnivanjem

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 15

založnog prava u korist prvotuženika, a tužitelj je usprkos tome s trećetuženikom sklopio ugovor o kupoprodaji 28. prosinca 2004.

23. Stoga je pogrešno i utvrđenje suda glede načela povjerenja u zemljišne
knjige. Naime, iz podatka u spisu proizlazi, a to između stranaka nije niti sporno, da
je trećetuženik na dan sklapanja Sporazuma bio upisan kao vlasnik predmetnih
nekretnina, a tužitelj na temelju predugovora nije niti predbilježio svoje pravo
vlasništva u zemljišnoj knjizi. Valja ukazati da je temeljno načelo zemljišnoknjižnog
prava, načelo povjerenja u zemljišne knjige, u skladu s kojim načelom se smatra da
zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, te
onaj tko je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih
upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga
stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. 1. ZV-a). Stjecatelj je bio u
dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije
znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar
pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV-a).

24. Valjalo je stoga na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku
djelomičnu presudu u točki I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je to
navedeno u izreci ove presude.

25. U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je sud po
službenoj dužnosti utvrdio ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-
43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i
trećetuženika kao nalogodavatelja, valja reći da niti jedna od strana u postupku nije
postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog ugovora pa je prekoračen tužbeni
zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo. Slijedom navedenog
valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a,
ukinuti pobijanu presudu u tom dijelu te odlučiti kao u izreci rješenja.

26. Ovdje se ukazuje prvostupanjskom suda da iz podataka u spisu proizlazi
da je Ugovor o izdavanju devizne garancije sklopljen upravo na zahtjev trećetuženika
pa mu to nije bilo nametnuto, kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud pri čemu
nije od važnosti što izdavanje devizne garancije nije bilo predviđeno kreditom broj

662. Ono što je od važnosti je da je založno pravo osnovano Sporazumom radi
osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije zamijenilo založno
pravo radi osiguranja tražbine iz kredita broj HR622, da je založnim pravom radi
osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije osiguran isti iznos kao i
prethodno brisanim založnim pravom (5.000.000,00 EUR) te da je kredit broj HR662
u cijelosti podmiren isplatom devizne garancije. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi
postupanje prvotuženika kao izdavatelja devizne garancije bilo protivno načelima iz
čl. 11., čl. 12., čl. 14., čl. 15., čl. 16. i čl. 18. ZOO-a, a čak i da je povrijeđeno neko od
navedenih načela, to ne predstavlja povredu morala društva, budući su za povredu
propisane druge sankcije. Bankarska garancija je dopušteni pravni posao kojim se
jedna banka, u ovom slučaju prvotuženik, obvezuje prema korisniku garancije da će
mu za slučaj da treća osoba ne ispuni svoju obvezu o dospjelosti namiriti tu obvezu
ako za to budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji pa je to dopušten i uobičajen
pravni posao u pravnom prometu. Moral društva (prema lat. moralis: ćudoredan,

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3 16

moralan) sustav je nepisanih društvenih normi što određuju način ponašanja u
određenoj društvenoj skupini, a moralno ponašanje procjenjuje se kroz ocjenu o
poštivanju etičkih pravila. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju poistovjetio
osnovna načela obveznog prava i moral društva, što je pogrešno.

27. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 151. i čl. 154. st. 1.
ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima postupka prema zahtjevu tuženih. Prvotuženiku
i trećetuženiku je priznat trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10. t. 1. Tarife u iznosu
od 3.750,00 kn uvećano za trošak poreza u iznosu od 937,50 kn ili svakome ukupno
iznos od 4.687,50 kn kako je to navedeno u točki II. izreke ove odluke. O trošku
drugotuženika odlučeno je u rješenju ovog suda poslovni broj Pž-4319/2022 od 6.
travnja 2023. kojim je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda o ponavljanju
postupka.

Zagreb, 6. travnja 2023.

Predsjednik vijeća
Dubravka Zubović