1

Poslovni broj: Gž-1682/2022-3

Poslovni broj: Gž-1682/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja D. Š., OIB: …, iz O., zastupanog po punomoćniku F. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženog L. d. R. G., OIB: …, L. L., zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj Pn-21/2020-23 od 13. rujna 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2023.,

p r e s u d i o   j e  

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj Pn-21/2020-23 od 13. rujna 2022. u točkama I. i III. izreke presude.

II. Točke II. i IV. izreke presude nisu ispitivane u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku L. d. R. G., L. L., da plati tužitelju D. Š. iz L. L., iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 eura1 sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva iznad gore dosuđenog, odnosno sa iznosom od 774,18 kn/102,75 eura kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku L. d. R. G., L. L., OIB: …, da plati tužitelju D. Š. iz L. L., troškove parničnog postupka u iznosu od 22.755,00 kn/3.020,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj sa viškom zahtjeva za naknadom parničnog troška iznad dosuđenog, kao neosnovanim."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tužitelja obveže da tuženiku podmiri troškove parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Na temelju odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a ovaj sud je presudu suda prvog stupnja ispitivao u povodu žalbe tuženika samo u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu, dakle, u odnosu na točke I. i III. izreke. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je odbio dokazne prijedloge tuženika, a za odbijanje u presudi nije naveo razloge, kao što tvrdi da sud nije obrazložio osnovanost tuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika osnovane, međutim, u tom dijelu ovaj sud je o žalbi odlučivao primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a. Naime, točno je da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge tuženika, međutim, na ročištima na kojima su dokazni prijedlozi odbijeni, sud je odbijajući te dokazne prijedloge naveo da ih odbija zbog toga što je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, iz čega proizlazi da je sud očito smatrao da provođenje daljnjih dokaza po prijedlogu tuženika nije potrebno. Također, u odnosu na izneseni prigovor promašene pasivne legitimacije, sud nije izrijekom u obrazloženju pobijane presude naveo da je taj prigovor neosnovan, međutim, sud je u obrazloženju jasno naveo da je tuženik odgovoran za nastalu štetu utvrđujući da je šteta nastala naletom srne kao opasne stvari na vozilo tužitelja te da za nju odgovara tuženik kao ovlaštenik lovišta. Na taj način sud je iznio jasan stav o tome da prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika nije osnovan.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj od tuženika traži isplatu naknade štete koja se dogodila u području lovišta kojim gospodari tuženik 23. studenog 2010. u 6,50 sati, kada je došlo do naleta srne na osobno vozilo tužitelja, reg. oznake …. Provedenim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da se je u trenutku naleta na srnu tužitelj svojim vozilom kretao brzinom od oko 46,2 km/h te da se srna pojavila na istočnom rubu kolnika kada je vozilo tužitelja bilo udaljeno oko 11,8 m te bi na tom razmaku tužitelj mogao intenzivnim kočenjem zaustaviti svoje vozilo do mjesta naleta na srnu da je vozio brzinom od 30 km/h. Po ocjeni suda, na strani tužitelja kao vozača nema doprinosa štetnom događaju jer je on prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, s obzirom da je na mjestu štetnog događaja brzina ograničena na 50 km/h, a tužitelj se kretao manjom brzinom od maksimalno dopuštene brzine. U odnosu na među strankama spornu činjenicu postojanja prometnog znaka „divljač na cesti“, sud utvrđuje da je taj znak bio postavljen što je utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka J. J. i I. S.. Po ocjeni suda, odgovornost tuženika za naknadu štete proizlazi iz odredbe članka 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10.), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a koji propisuje odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, na način da za nju odgovara vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku, osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama istog Zakona, ukoliko nije postupila sukladno članku 7. toga Zakona te osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima. Sukladno citiranom propisu sud u konačnici zaključuje da tuženik odgovara prema općim propisima obveznog prava koji se odnose na odgovornost za štetu od opasne stvari iz članka 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22; dalje: ZOO). Kako tuženik odgovara po načelu uzročnosti, a u postupku je utvrđeno da je srna, kao opasna stvar, uzrokovala štetu na vozilu tužitelja, sud zaključuje da tuženik u cijelosti odgovara tužitelju za štetu jer u ovom postupku nije dokazao razloge koji bi ga mogli osloboditi odgovornosti sukladno odredbi članka 1067. stavak 1. i 2. ZOO-a.

6.1. U odnosu na visinu štete sud utvrđuje da je tužitelj popravio štetu u vlastitoj režiji i to tako da je nove dijelove koji su bili oštećeni (hladnjak motora, hladnjak klime, filter klime, hladnjak zraka, prednji branik, prednji vezni lim, prednja maska sa znakom te prednje svjetlo) nabavio u B. (B. i H.), dok je ostale dijelove (poklopac motora, nosač filtera ulja, mrežice na braniku i desni blatobran) nabavio na auto-otpadu „N.“ u D. R., time da o kupnji dijelova nije imao račune, ali je u iskazu navodio da ga je ukupno popravak vozila koštao oko 15.000,00 kn. Naime, auto mu je lakirao prijatelj te je prijatelju tu uslugu platio 400,00 EUR. Vještak prometne struke Z. I. u svom nalazu i mišljenju naveo je da tehničkim putem nije moguće isključiti da su troškovi popravka vozila tužitelja iznosili 15.000,00 kn te, iako u spisu nema tehničke dokumentacije koja bi se odnosila na popravak vozila, po mišljenju vještaka iskaz tužitelja o visini štete popravljene u vlastitoj režiji tehnički je prihvatljiv, na temelju kojih činjenica sud zaključuje da je tužitelj u ovom postupku dokazao da šteta na njegovom vozilu iznosi 15.000,00 kn, kao šteta popravka vozila. Na presuđeni iznos naknade imovinske štete sud je tužitelju dosudio zatražene zakonske zatezne kamate na temelju odredbe članka 1089. stavak 2. ZOO-a i to od dana donošenja presude, obzirom da je visina štete izražena u novcu utvrđena u ovom postupku.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik, kao ovlaštenik lova, odgovara za štetu po načelima odgovornosti za štetu od opasne stvari, obzirom da Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/2005, 75/2009, 153/2009), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, nije propisana odgovornost za štetu nastalu na vozilu koju je uzrokovala divljač, a prema ustaljenoj sudskoj praksi divljač na cesti predstavlja opasnu stvar (Rev-2449/90, Rev-2070/92, Rev-2436/95). Isti pravni stav zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016. i U-III-3356/2018 (U-III-3465/18) od 20. prosinca 2018. Obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelju štetu uzrokovala divljač – nalet srne, pravno su neodlučne žalbene tvrdnje tuženika koje se odnose na postojanje prometnog znaka opasnosti „divljač na cesti“, jer postojanje tog znaka ili eventualno nepostojanje, ni na koji način ne utječu na odgovornost tuženika za štetu od opasne stvari. Također su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika o tome da sud nije utvrdio iz kojeg lovišta je potekla divljač koja je uzrokovala štetu, pozivajući se na činjenicu da cesta na kojoj se šteta dogodila predstavlja granicu dvaju lovišta različitih ovlaštenika te da je trebalo utvrditi tko su osobe lovoovlaštenika s lijeve, odnosno desne strane ceste na kojoj se štetni događaj dogodio. Naime, u ovom postupku je utvrđeno prometnim vještačenjem da je srna prelazila kolnik od istoka prema zapadu u smjeru kretanja vozila tužitelja, odnosno konkretno od desne strane u lijevo. Tuženik u postupku nije iznosio činjenicu da on nije ovlaštenik lova u lovištu koje se nalazi na istočnoj strani uz cestu kojom se kretao tužitelj, a kojom činjenicom tuženik raspolaže, dok je iz zapisnika policije o obavljenom očevidu od 23. studenog 2010. vidljivo da je policija utvrdila da se radi o srni koja potječe iz lovišta tuženika. Također neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio visinu štete pozivom na odredbu članka 223. ZPP-a s iznosom od 15.000,00 kn, jer tužitelj ni u ponovljenom postupku visinu štete nije dokazao. Iako je točna žalbena tvrdnja da nije bilo uvjeta za utvrđivanje visine štete primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, pozivanje suda na tu odredbu nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude iz razloga što je sud, osim pozivanja na tu odredbu, detaljno obrazložio da je utvrđenje o visini štete temeljio na iskazu tužitelja, a za kojeg je prometni vještak naveo da je tehnički prihvatljiv jer tehničkim putem nije bilo moguće precizno utvrditi visinu troškova popravka u vlastitoj režiji, na koji način je tužitelj popravio svoje vozilo, time da je vještak dopustio mogućnost da je popravak vozila na takav način mogao iznositi i manje, ali isto tako i više od 15.000,00 kn te je zbog toga obrazložio da je iznos od 15.000,00 kn tehnički prihvatljiv. Po ocjeni ovog suda, na takav način sud je pravilno utvrdio visinu štete iz kojih razloga su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

8.1. Odluku o parničnim troškovima tuženik osporava isključivo zbog toga što osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa kako je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj u ovom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva (5%), zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pravilno je primijenio odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) kada je obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 22.755,00 kn/3.020,10 EUR.

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a.

Koprivnica, 6. travnja 2023.