Poslovni broj 64 Gž-1487/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 64 Gž-1487/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja F. K. iz Š. - B., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici B. B., F. B., I. B. S., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. B., F. B., I. B. S., Š., protiv tuženika R. A. d.d. Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1683/2019 od 10. veljače 2023., dana 6. travnja 2023.

 

 

r i j e š i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1683/2019 od 10. veljače 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

 

2. Rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijano rješenje odnosno ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje, uz nadoknadu troškova u povodu žalbe s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Tužitelj je Općinskom sudu u Šibeniku podnio tužbu radi isplate.

 

5. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje, u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP te je naveo da su čl. 12. predmetnog Ugovorom o kreditu br. … od 5. prosinca 2006. ugovorne strane ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (čl. 70. ZPP).

 

6. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredaba čl. 49. i čl. 50. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14,110/15, 14/19 – dalje: ZZP/14), koji je sada na snazi, utvrdivši da su u konkretnom slučaju stranke predmetnim ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (Općinski građanski sud u Zagrebu) zaključio kako se radi o ugovorenoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarivanja svojih prava pred sudom tužitelj bio u obvezi putovati u Z., što bi, s obzirom da isti živi u Š., uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovorenim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u Z. i natrag te naposljetku, da je navedena odredba ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Sud je podredno obrazložio kako je sudska praksa zauzela pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nenadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te da je ista ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

7. Slijedom izloženih razloga, sud prvog stupnja je zaključio kako su ispunjene sve pretpostavke propisane odredbama ZZP, koje moraju biti ostvarene da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Stoga je sud ocijenio kako između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

 

8. Nadalje, polazeći od utvrđenja da se poslovna jedinica tuženika nalazi u Š., na adresi …, a što predstavlja poslovnu jedinicu u smislu odredbe čl. 59. ZPP, odnosno da se poslovna jedinica nalazi izvan sjedišta tuženika pravne osobe, a i da je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice, sud prvog stupnja je donio pobijano rješenje.

 

9. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi. Pobijano rješenje nema nedostatke radi kojih se ne bi moglo ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP/14 na koje se pozvao sud prvog stupnja i u koji Zakon je transponirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

 

11. Prema tumačenju Suda Europske uniju u presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98., obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

 

12. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

 

13. Članak 87. st. 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja s obzirom na to da su kriteriji kojima se rukovodio suda prvog stupnja u skladu sa smjernicama koje je Sud Europske unije izložio u prethodnoj citiranoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98.

 

14. Slijedom izloženih razloga, odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti je - ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

15. Suprotno žalbenim navodima, prema odredbi čl. 89. st. 1. i 2. ZPP, neovisno o izboru kvalificiranog punomoćnika, stranka ima pravo pristupa sudu, i sud stranku koja ima punomoćnika može pozvati da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici, odnosno stranaka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, a u praksi sudova je općeprihvaćeno shvaćanje koje je izraženo u pobijanoj odluci (koje je podudarno s obvezujućim tumačenjem Suda EU), a ne pravno shvaćanje na koje se poziva tuženik u podnesenoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz priloženog dopisa tužitelja tuženiku od 15. svibnja 2019., u spisu predmeta (str. 4.) proizlazi adresa tužitelja naznačena i u tužbi: Š. - B., J. Stoga se ne mogu prihvatiti, ničim potkrijepljene tvrdnje tuženika, da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe 12. lipnja 2019., nije imao prebivalište u mjestu podnošenja tužbe.

 

16. Nadalje, odredbom čl. 48. st. 1. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, odredbom čl. 59. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što znači da je to pravilo ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice i da za primjenu tog pravila nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru (rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-185/2020 od 21. svibnja 2020.), već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što je ovdje slučaj (tuženik ne osporava činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u njegovoj podružnici u Š.), već u žalbi izlaže suprotno pravno shvaćanje koje je suprotno pravnom shvaćanju ovoga suda, kako je to prethodno izloženo. Stoga je, u tom smislu, neosnovano (i) pozivanje tuženika na sudsku praksu u žalbi navedenih županijskih sudova.

 

17. Slijedom navedenog, a budući da je predmetni spor nastao u povodu tuženikove djelatnosti plasmana kredita po poslovnoj jedinici tuženika u Š., to je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 59. ZPP, kada je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

18. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kako neosnovanu, i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

 

U Zagrebu 6. travnja 2023.

 

 

         Sutkinja

    Vesna Žulj, v.r.