Poslovni broj:  25 P-361/2020-35

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A 

   Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari I tužiteljice M. P. M. V. 48, T., OIB: i II tužitelja D. mldb. P., M. V. 48, T., OIB:, zastupan po majci i zakonskoj zastupnici M. P., oboje zastupani po punomoćnicima iz ZOU M. F. i B. P. V., odvjetnicima u V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 69, Z., OIB:, zastupan po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 28. veljače 2023. u nazočnosti I tužiteljice M. P., punomoćnice tužitelja B. P. V., odvjetnice u ZOU M. F. i B. P. V. iz V. i zamjenika punomoćnika tuženika Z. B., odvjetnika u Č., 06. travnja 2023. objavio je i

   p r e s u d i o   j e

 

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-4736529 od 03. ožujka 2008. sklopljen između prednika tužitelja M. P., M. V. 48, T., OIB: i D. mldb. P., OIB:  – T. P. iz T., M. V. 48 i tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 69, Z., OIB: u čl. 7. a koji glasi:

"kredit se otplaćuje u…. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća….",

kao i u čl.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., M. c. 69, Z., OIB:, da tužiteljima M.P., M. V. 48, T., OIB: i D. mldb. P., M. V. 48, T., OIB:, i to svakome na jednake dijelove isplati iznos od 4.590,93 eura/ 34.590,36 kuna[1] (četiri tisuće petsto devedeset eura i devedeset tri centa/ trideset četiri tisuće petsto devedeset kuna i trideset šest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to :

na iznos 37,09 kuna / 4,92 EUR sa kamatom od 28. veljača 2009. do plaćanja;

na iznos 47,23 kuna / 6,27 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2009. do plaćanja;

na iznos 547,84 kuna / 72,71 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2009. do plaćanja;

na iznos 84,28 kuna / 11,19 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2009. do plaćanja;

na iznos 101,28 kuna / 13,44 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2009. do plaćanja;

na iznos 113,28 kuna / 15,03 EUR sa kamatom od 30. rujan 2009. do plaćanja;

na iznos 96,28 kuna / 12,78 EUR sa kamatom od 31. listopad 2009. do plaćanja;

na iznos 2.607,92 kuna / 346,13 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2010. do plaćanja;

na iznos 430,24 kuna / 57,10 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2011. do plaćanja;

na iznos 930,16 kuna / 123,45 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2012. do plaćanja;

na iznos 806,11 kuna / 106,99 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2012. do plaćanja;

na iznos 10.415,11 kuna / 1.382,32 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2012. do plaćanja;

na iznos 563,11 kuna / 74,74 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2012. do plaćanja;

na iznos 506,11 kuna / 67,17 EUR sa kamatom od 30. rujan 2012. do plaćanja;

na iznos 362,66 kuna / 48,13 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2013. do plaćanja;

na iznos 6,66 kuna / 0,88 EUR sa kamatom od 30. rujan 2013. do plaćanja;

na iznos 61,11 kuna / 8,11 EUR sa kamatom od 31. listopad 2013. do plaćanja;

na iznos 1.267,22 kuna / 168,19 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2013. do plaćanja;

na iznos 706,11 kuna / 93,72 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2014. do plaćanja;

na iznos 167,04 kuna / 22,17 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2014. do plaćanja;

na iznos 481,73 kuna / 63,96 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2014. do plaćanja;

na iznos 714,38 kuna / 94,81 EUR sa kamatom od 30. rujan 2014. do plaćanja;

na iznos 701,91 kuna / 93,16 EUR sa kamatom od 31. listopad 2014. do plaćanja;

na iznos 501,91 kuna / 66,61 EUR sa kamatom od 30. studeni 2014. do plaćanja;

na iznos 701,91 kuna / 93,16 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2014. do plaćanja;

na iznos 235,81 kuna / 31,30 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2015. do plaćanja;

na iznos 1.074,49 kuna / 142,61 EUR sa kamatom od 28. veljača 2015. do plaćanja;

na iznos 10.321,38 kuna / 1.369,88 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2015. do plaćanja;

 

sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku da tužiteljima u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.170,93 eura/ 16.356,87 kuna (dvije tisuće sto sedamdeset eura i devedeset tri centa/ šesnaest tisuća tristo pedeset šest kuna i osamdeset sedam lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelji su 07. prosinca 2020. podnijeli tužbu radi isplate u kojoj navode kako je njihov prednik, T. P. s tuženikom 03. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-4736529, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 26.635,01 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate. Korisnik kredita T. P. umro je 06. prosinca 2018., te su temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika S. T. broj O-2269/18 od 08. siječnja 2019. njegovim zakonskim nasljednicima proglašeni tužitelji M. P. i D. mldb.P. Stoga su isti aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe. Navodi kako je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,05 % godišnje, kao i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula je ništetna, te ista uzrokuje neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Navedena ugovorna odredba ništetna je temeljem čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, navedena odredba protivna je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, koje je u konkretnom slučaju povrijeđeno skladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Između ostalih bitni sastojci ugovora su svakako i prezentiranje i upoznavanje protivne strane o svim parametrima koji utječu na promjenu tečaja valute uz koju je vezano potraživanje banke. Nadalje, tužitelji se pozivaju na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa ukazuju na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz te presude i u ovom predmetu. Navode kako tuženik nije prednika tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojasnio specifičnost "valute utočišta", jer je isti sklapanjem ugovora preuzeo opći rizik valutne klauzule, ali i dodatni rizik koji nosi sa sobom švicarski franak, pri čemu navedeni rizik banka razumije, a potrošač ne razumije. Stoga ovom tužbom traži da se utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao i isplatu iznosa kojeg je prednik tužitelja na temelju takvog ugovora preplatio zbog povećanja tečaja.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelji ističu kako je točno da je predmetni ugovor o kreditu otkazan 26. lipnja 2015., a preostalo dugovanje isplaćeno je od strane Croatia osiguranja d.d., međutim je prednik tužitelja predmetno dugovanje regresirao Croatia osiguranju d.d., što je i vidljivo iz potvrde od 13. veljače 2017. Nadalje navode kako je sud vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, te se poziva na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Navode kako je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pozivaju se na presudu Visokog trgovačkog sud broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.09.2019.g. kojom je obrazloženo kako je upravo ugovornom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je potrošač rizik preuzeo na sebe, pritom ne znajući za taj rizik jer ga tuženik kao banka o tome nije informirao, prouzročena neravnoteža između prava i obveza stranaka, te je tuženik takvim postupanjem povrijedio kolektivni interes i prava potrošača. Tuženik kao banka nije informirao potrošače, u konkretnom predmetu i prednika tužitelja kao potrošača, o značenju specifične valute tzv. ''valute utočišta'', a koja znači da je CHF siguran za ulagače s obzirom da nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, pri čemu potrošač koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje a ne zarađuje u valuti CHF, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, na sebe preuzima rizik ''valute utočišta'' i ne znajući za taj opisani rizik. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. obrazložio je kako prosječnom potrošaču ugovorne odredbe nisu bile razumljive s obzirom da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti solemnizacija ugovora ne utječe na uklanjanje ništetnosti ugovornih odredaba na koje tužitelji ukazuju u tužbi. Nadalje, ni u kom slučaju prednik tužitelja i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu kako to tvrdi tuženik. Prednik tužitelja nije mogao birati između kredita uz valutnu klauzulu CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Jedino je bio kreditno sposoban prema izračunima i kriterijima tuženika za predmetni ugovor o kreditu, pa prema tome nije bilo nikakve mogućnosti izbora. Tako je proizlazilo iz pravila tuženika koja su tada vrijedila. Prednik tužitelja nije donio odluku da je za njega najprihvatljiviji ovaj modus kredita, već je to bio kredit koji je jedino mogao podići. Prije svega nisu bili određeni i predniku tužitelja prezentirani, a niti poznati parametri promjenljivosti tečaja za CHF. Tuženik nije objasnio predniku tužitelja kakav rizik preuzima, ugovarajući valutnu klauzulu vezanosti tražbine banke prema predniku tužitelja u CHF. Također nije mu bilo prezentirano značenje riječi ''valute utočišta'', i kakvi se rizici vežu glede povećanja rate uz valutu CHF. Činjenica jest da su banke znale u trenutku kada su nudile potrošačima na sklapanje ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF kakav rizik potrošači preuzimaju na sebe, a nisu potrošačima navedeno obrazložile na način da bi to prosječni potrošač mogao razumjeti, jer da su im na takav način obrazložile sigurno nijedan od potrošača ne bi sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s obzirom da su zbog nerazumijevanja ugovornih odredaba potrošačima obveze koje su se odnosile na isplatu anuiteta od prvotno ugovorenih anuiteta postale gotovo dvostruke. Poziva se na čl. 502.s. Zakona o parničnom postupku, te navodi kako je sud u ovom predmetu vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, te predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tužitelji su tužbeni zahtjev uredili nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 12. rujna 2022., kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, te kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 4.590,93 eura/ 34.590,36 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu, kao i u podnesku zaprimljenom 13. siječnja 2022. tuženik se očitovao na navode tužitelja i prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Prigovara aktivnoj i pasivnoj legitimaciji. Predniku tužitelja 24. lipnja 2015. otkazan je kredit te je naknadno aktivirao policu osiguranja od štete od C. o., te je osiguravatelj putem regresa preuzeo potraživanje.

3.1. Tuženik smatra neosnovanom tvrdnju tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. U konkretnom slučaju potrebno je utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Tužitelju su isto tako stavljeni na znanje promotivni uvjeti zaduženja te je bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Ističe kako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".1 Tuženik ujedno ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega predlaže da se odbije tužbu u tom dijelu. Podredno ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe.

3.2. U podnesku zaprimljenom 13. siječnja 2022. tuženik ističe kako tužitelji nisu dokazali da je prednik tužitelja potrošač, niti da je ugovor sklopio u potrošačke svrhe, te se u prilog tome poziva na sudsku praksu. Sve i da se radi o potrošačkom ugovoru, ističe kako je tražbina zastarjela, jer tužba treće osobe ne može prekinuti tijek zastarnog roka, čak niti ako se radi o kolektivnoj tužbi.

3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljima naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-361/20-9 od 24. kolovoza 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1544/21-2 od 19. studenog 2021.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u ugovor o kreditu broj 218504736529 od 03.03.2008., u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika S. T. broj O-2269/18 od 08.01.2019., u presudu Visokog trgovačkog sura RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., u presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 03.09.2019., u otplatni plan od 05.03.2008., u izjavu o otkazu kredita od 24.06.2015., u izjavu o ustupu prava od 15.10.2015., u obavijest o isplati od 29.09.2015., u izjavu o ustupu prava o isplati od 05.10.2015., u obavijest o dospijeću kredita od 07.04.2015., u promotivne uvijete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.02.2008. do 29.02.2008., u presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1431/21-2 od 07.12.2021., u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka N. J. od 08.09.2022., te je saslušana I tužiteljica.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice J. C., obzirom kako ista nije neposredno sklapala s prednikom tužitelja predmetni ugovor o kreditu. Naime, iz iskaza I tužiteljice proizlazi kako je prednik tužitelja svu potrebnu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu dobio upravo u autokući u kojoj je kupovao automobil, te mu je bilo rečeno da mora doći samo potpisati ugovora kod javnog bilježnika. Stoga sud smatra kako bi iskaz javne bilježnice bio irelevantan za donošenje odluke u ovom postupku, jer ista nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora prednika tužitelja i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III-3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022.

7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju  činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Nesporno je da su prednik tužitelja, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 03. ožujka 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4736529 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č. pod brojem OV-4422/08 od 04. ožujka 2008., a koji je ugovoren na iznos od 26.635,01 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, te kako je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen.

10. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,05% godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

11.Tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja kao nasljednika korisnika kredita. Uvidom u rješenje u nasljeđivanju poslovni broj O-2269/2018, UPP/OS Varaždin-123/2018 vidljivo je da su nasljednici iza pokojnog T. P. supruga M. P., M. V. 48, OIB:  i njegov sin D. mldb. P., M. V. 48, OIB:. Sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje Zakon o nasljeđivanju), sud smatra da su nasljednici u ovom slučaju aktivno legitimirani u postupku te je irelevantno da li je potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju, iako je u konkretnom slučaju uneseno. Nasljednik je univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenje o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine, a Zakon o nasljeđivanju poznaje institut naknadno nađene imovine iz čl. 234. Zakona o nasljeđivanju. Smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je stoga prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

12. Tuženik ističe i prigovor pasivne legitimacije jer je prednik tužitelja po otkazu predmetnog ugovora o kreditu 24. lipnja 2015. aktivirao svoju policu osiguranja od štete od C. o., te je osiguratelj putem regresa preuzeo potraživanje naspram prednika tužitelja. Sud smatra kako je prigovor pasivne legitimacije neosnovan jer je prednik tužitelja u cijelosti regresirao C. o. d.d. iznos od 33.050,78 kuna, a što je vidljivo iz potvrde o podmirenju duga koju je isto osiguranje izdalo 13. veljače 2017. Iz navedenog proizlazi kako jest C. o. d.d. uplatilo dio dugovanja prednika tužitelja, ali ne besplatno, već regresno, što znači da je u konačnici prednik tužitelja dugovanje podmirio u cijelosti.

13. Stoga sud prigovor aktivne i pasivne legitimacije u ovom predmetu smatra neosnovanim.

14. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

15. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Prema  čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

17. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

20. I tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je predmetni ugovor o kreditu njezin pokojni suprug zaključio 2008. s tuženikom i to s namjenom kupnje osobnog automobila. Tada nije imao u vlasništvu nikakav obrt niti firmu, te je automobil koristio za svoje osobne potrebe. Po zanimanju je bio konobar, te misli da je u to vrijeme bio zaposlen u restoranu P. u Č. Prije tog ugovora o kreditu ranije nije imao kreditnih zaduženja. Prije sklapanja ugovora nije se interesirao kod drugih banaka jer su ga u auto kući kod koje je kupovao auto direktno uputili na tuženika, te mu rekli da će srediti svu potrebnu dokumentaciju. Ne sjeća se da li je bio u banci, zna samo da je sve papire trebao odnijeti u auto kuću. Nije joj poznato na koji način se pregovaralo o ugovornoj odredbi vezano za valutnu klauzulu. Ona je u to vrijeme bila trudna i nije s njim išla u auto kuću, a kod kuće nije ništa posebno spominjao. Zna da je za dobivanje kredita trebao sudužnika, bilo mu je rečeno da kad sve bude riješeno mora samo doći kod javnog bilježnika na potpis ugovora. Ne sjeća se točno da li su za vrijeme otplate kredita kod kuće dolazile bilo kakve obavijesti od banke vezano za promjenu kamatne stope i visine tečaja. Nakon što je došlo do rasta mjesečnih rata ne sjeća se da li je njezin suprug bio u banci te da li se raspitivao zbog čega je to tako, niti da li je tražio izmjenu ugovora o kreditu, odnosno da li mu je banka istu ponudila. Mjesečna rata na početku je iznosila oko 1.500,00 kuna mjesečno, a kasnije je porasla na oko 2.200,00 kuna mjesečno. Mjesečne rate plaćao je njezin suprug na račun banke, misli da preko uplatnice.

21. Iz navedenog proizlazi kako je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis predniku tužitelja dao tuženik.

22.  Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja,  da li se  pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno je li odredba ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna.

23.  Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

24. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25.  Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 07. prosinca 2020.

29. Iz iskaza I tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da prednik tužitelja nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik prednika tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s prednikom tužitelja nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prednika tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

31. Tuženik nije dokazao da je prednika tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je prednika tužitelja upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok prednik tužitelja nije bio svjestan da do nekog znatnijeg rasta može doći jer mu isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.

32. Sud smatra kako je tuženik je bio dužan prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je prednika tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je prednik tužitelja bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg prednik tužitelja ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

33. Temeljem svega ranije iznijetog, sud je utvrdio kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora, a koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, te ne proizvode pravne učinke među parničnim strankama. Stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

34. Obzirom kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

35. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji N.J. temeljem ovosudnog rješenja od 31. svibnja 2022. na okolnost utvrđenja visine iznosa za koji su tužitelji kao potrošači oštećeni, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove i to primijenjujući prilikom vještačenja tečaj CHF koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora za cijelo vrijeme otplatnog odnosa. Vještakinja N. J. je dostavila svoj nalaz i mišljenje 08. rujna 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 4.590,93 eura/ 34.590,36 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje tužitelji niti tuženik nisu stavili primjedbe. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

36. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 4.590,93 eura/ 34.590,36 kuna, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljima s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je prednik tužitelja plaćao pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.

37. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.590,93 eura/ 34.590,36 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

38. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).

39. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim su tužitelji uspjeli u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljima.

40. Tužiteljima su priznati troškovi sastava tužbe od 07. prosinca 2020 u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), sastava podneska od 30. travnja 2021. u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), sastava podneska od 03. veljače 2022. u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr.8. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), sastava podneska od 01. lipnja 2022 u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), sastava podneska od 12. rujna 2022. u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), dakle ukupno četiri obrazložena podneska, zastupanja na ročištu od 02. veljače 2022. u iznosu od 124,43 eura/ 937,52 kuna (Tbr. 9. t. 2. Tarife u svezi Tbr.36. Tarife), zastupanja na ročištu 31. svibnja 2022. u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna  (Tbr. 9. t. 1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), zastupanje na ročištu 28. veljače 2023. u iznosu od 248,86 eura/ 1.875,04 kuna (Tbr.9.t.1. Tarife u svezi Tbr.36 Tarife), sve uključujući sa uračunatim porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25%, zatim trošak vještačenja u iznosu od 165,91 eura/ 1.250,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,19 eura/ 348,01 kuna i na presudu u iznosu od 92,38 eura/ 696,03 kuna.

39. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 06. lipnja 2022., kao niti putni trošak za dolazak na ročište 28. veljače 2023., te trošak izbivanja iz pisarnice 28. veljače 2023., jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da na isto nije pristupio.

40. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.170,93 eura/ 16.356,87 kuna.

41.  Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

Čakovec, 06. travnja 2023.

Sutkinja:

Jadranka Potočnjak

 

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:  Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku istoga, pismeno u 3 primjerka, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4.Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 67/18, 21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka

 

 

O tom obavijest:

1. tužitelji po punomoćnicima

2. tuženik po punomoćniku