Poslovni broj: I Kž-rz-28/2022-10

Poslovni broj: I Kž-rz-28/2022-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim., Tomislava Juriše, mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. K. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbama optuženog R. K. i optuženog M. Đ., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. srpnja 2022. broj K-Rz-18/2012-54, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog R. K., odvjetnika K. P.i branitelja optuženog M. Đ., odvjetnika H. L.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe optuženog R. K. i optuženog M. Đ. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženici R. K. i M. Đ. su u odsutnosti proglašeni krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, pa su na temelju istog zakonskog propisa osuđeni svaki na kazne zatvora u trajanju od pet godina.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) optuženici su oslobođeni obveze nakade troškova kaznenog postupka.

 

2. Protiv ove presude žalbe su podnijela obojica optuženika.

 

2.1. Optuženi R. K., po svom branitelju K. V., odvjetniku u O., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe.

 

2.2. Optuženi M. Đ. žali se po branitelju R. V., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, podredno, da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Na žalbe optuženika državni odvjetnik je podnio odgovore, uz prijedlog da se te žalbe odbiju kao neosnovane.

 

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sukladno članku 475. stavak 1. i 3. ZKP/08. sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti branitelja optuženog R. K., odvjetnika K. P.u zamjenu za odvjetnika K. V. te branitelja optuženog M. Đ., odvjetnika H. L.u zamjenu za odvjetnika R. V..

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženi R. K. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ''iz članka 367. stavak 1. točka 11. jer je presuda nerazumljiva, proturječna razlozima presude, te u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama'' čime sadržajno smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Tu žalbenu osnovu obrazlaže na način da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka F. P. i da nije primijenio ''načelo in dubio pro reo budući da nema dovoljno dokaza za počinjenje djela''.

 

7.1. Međutim, tim žalbenim navodima optuženi K. pobija utvrđeno činjenično stanje smatrajući da je iskaz svjedoka F. P. u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka te da postoji sumnja u pogledu činjenica koja se ''ima odraziti'' u korist optuženika, a ne ostvaruje se niti jedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

7.2. Optuženi M. Đ. smatra da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka ''dijelom uzrokovana i pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem'' dok ''drugi dio'' obrazlaže proturječnošću između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju izjava svjedoka i samih tih izjava čime upire na procesnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a nakon toga uopćeno analizira iskaze svjedoka, smatrajući da postoje proturječnosti u njihovim iskazima, pa sadržajno upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ne bitnu procesnu povredu.

7.3. Stoga, nisu osnovane žalbe optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti je sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., utvrdio da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženi K. i Đ. žale se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja upirući na iskaz ispitanog svjedoka F. P. koji optuženi K. ocjenjuje suprotnim ostalim iskazima, a optuženi Đ. upire da je taj svjedok bio prisutan cijelom odgađaju i opisuje kako je optuženi Đ. ''stajao iza cijele grupe za to vrijeme''. Međutim, F. P. je opisao događaj na način da su bili prisutni optuženi R. K. i M. Đ. time da je K. tukao svjedokovog brata za koje vrijeme je optuženi Đ. stajao iza leđa sa automatskom puškom tako da nisu mogli pomoći žrtvi I. P. iz čega jasnim proizlazi podjela uloga i radnje optuženog M. Đ.. Osim toga, žrtva S. M. je opisao da su iz auta izašli R. K. i M. Đ. kada je K. repetirao pušku, a poslije su obojica optuženika tukli njega, M. M. i I. P.. Jednako događaj opisuje i očevidac D. P. i to da su optuženici dojurili autom, počeli tući I. P. time da je R. K. tukao više nego M. Đ. ali je optuženi Đ. uperio pušku u njih sve u radnom vodu. U bitnom na isti način događaj opisuju A. O., S. S. i P. R.. Stoga, u ovom dijelu je iskaz F. P. suglasan ostalim personalnim dokazima, iskazima svjedoka očevidaca. Dio iskaza svjedoka F. P., koji prvostupanjski sud nije prihvatio i razloge detaljno obrazložio pod točkom 21. pobijane presude, odnosi se na činjenicu da taj svjedok nije čuo kako bi optuženi K. govorio da imaju deset dana da se isele prihvaćajući u tom dijelu iskaze svjedoka S. S. i P. R. te posrednog svjedoka M. P.. 

 

8.1. Osim toga, neosnovano optuženi K. smatra da iskaz M. P., supruge I. P., ne potvrđuje navode o ozljeđivanju njenog supruga jer iz njezinog iskaza proizlazi su njih dvoje otišli iz B. 8. kolovoza 1995., nakon što joj je suprug dan ranije pretučen na groblju, u radnom vodu, a pretukli su ga R. K. i M. Đ. tako da sutradan, kada su se ozljede ohladile, njen suprug se nije mogao ustati iz kreveta.

 

8.2. Dakle, nisu u pravu optuženici kada suštinski osporavaju svoje sudjelovanje u počinjenju djela i predlažu primjenu pravnog pravila in dubio pro reo i oslobođenje optuženika od optužbe.

 

8.3. Protivno tim žalbenim navodima, osnovano je prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, zaključio da su upravo optuženici počinitelji inkriminiranog kaznenog djela pa nebitne nesuglasnosti u iskazima svjedoka na koje se ukazuje u žalbama, ne dovode u sumnju taj zaključak posebno jer je od događaja do presuđenja proteklo 27 godina pa je posve jasno da se svjedoci ne mogu do u detalja sjetiti događaja, ali jasno i dosljedno opisuju ponašanje i uloge optuženika u odnosu na odlučne okolnosti. Manje razlike u iskazima svjedoka na koje se pozivaju žalbe optuženika su očigledno posljedica proteka vremena od počinjenja djela pa do davanja iskaza i nisu relevantne, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, jer su svjedoci bili suglasni u opisu načina počinjenja djela te dosljedni u iskazima o njegovim počiniteljima, već prema tome što je koji od svjedoka vidio.

 

8.4. Stoga je osnovano prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka pa je tako na temelju iskaza očevidaca događaja, pripadnika tzv. radnog voda S. S., D. P., S. M., F. P., A. O. i P. (P.) R. utvrdio da su optuženici, kao pripadnici teritorijalne obrane B., došli vozilom u blizinu groblja na kojem su osobe hrvatske nacionalnosti kao radni vod uređivali okoliš mjesnog groblja te izašli iz vozila naoružani te započeli nečovječno postupanje i nanošenje ozljeda civilima.

 

8.5. Neosnovane su i daljnje žalbene tvrdnje optuženika da iz provedenih dokaza ne proizlaze riječi optuženog K. da imaju 10 dana da se isele jer će ih sve poubijati te da su naredili da se križaju i govore ''Brate P. mi te volimo'' ispred groba pripadnika srpskih paravojnih postrojbi P. M. jer su svjedoci A. O., S. S., P. R., D. P., S. M. i M. P. to jednako opisivali, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

8.6. Nadalje, optuženi Đ. nije s uspjehom doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je postupanje optuženika bilo motivirano nacionalnom pripadnosti žalbenim navodima da postoji mogućnost kako se radilo ''o nekakvim ranijim netrpeljivostima i sukobima između sudionika događaja koji su postojali i ranije budući su svi živjeli u istom selu'' jer je ispravno prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio, a potom i pravilno obrazložio da je kazneno počinjeno ''samo zato što je pao K. (Oluja je počela 5. kolovoza 1995.)'' o čemu su iskazivali i svjedoci F. P., A. O. i S. S..

 

8.7. Konačno, u odnosu na činjenične prigovore, treba navesti kako je radi utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka ispitao mnogobrojne svjedoke, njihove je iskaze u pobijanoj presudi detaljno reproducirao pa se stoga u ovoj drugostupanjskoj presudi neće ponovno iznositi sadržaji njihovih iskaza, potom ih je dovodio u međusobnu vezu te u vezu s dokumentacijom koju je pročitao i na temelju svega provedenog iste je cijenio i vrednovao, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi i ukupnosti i na temelju tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja donio je odgovarajuće zaključke u odnosu na odlučne činjenice, koji su kao takvi u cijelosti prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud.

 

8.8. S obzirom na navedeno, osnovano prvostupanjski sud nalazi dokazanim da su upravo optuženici kao pripadnici teritorijalne obrane pri ''Štabu teritorijalne obrane B. tzv. SAO Krajine počinili kazneno djelo za koje su proglašeni krivima, pa stoga nisu prihvaćene žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Nadalje, optuženi R. K. neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08. tvrdeći da je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 120. stavak 1. OKZRH primijenio zakon koji nije mogao primijeniti jer se radi o strožem zakonu u odnosu na odredbe Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje: KZ SFRJ) koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela.

 

9.1. Međutim, optuženici su proglašeni krivima zbog kaznenog djela počinjenog u kolovozu 1995. kada je na snazi bio OKZRH pa se procjena blažeg zakona za optuženika može odnositi isključivo na zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjena djela te naknadnih zakona Republike Hrvatske. Dakle, kako je vrijeme počinjenja djela 1995. godina, potrebno je istaknuti da je KZ SFRJ preuzet kao zakon Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ br. 53/91, stupio na snagu 8. listopada 1991.) te Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“br. 91/92) promijenjen je i naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune odnosno izmjene i dopune te pročišćeni tekst („Narodne novine“ br. 108/95, 28/96 i 31/93) ovu odredbu nisu mijenjale.

 

9.2. Nadalje, Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske je u odnosu na predmetno kazneno djelo ratnog zločina blaži i u odnosu na odredbe članka 158. i članka 160. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) i u odnosu na odredbu članka 91. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 - dalje: KZ/11.) koji gornju mjeru kazne za predmetno kazneno djelo ratnog zločina predviđaju izricanje kazni dugotrajnog zatvora, tako da nema sumnje da je sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08. jer je primijenio zakon koji je za optuženike najblaži.

 

10. Zbog odluke o kazni žali se optuženi M. Đ. smatrajući da je s obzirom na njegov doprinos djelu kazna previsoka te da je kazna na koju je on osuđen jednaka kazni optuženog R. K. čiji je doprinos veći. U odnosu na optuženog R. K., koji se ne žali zbog odluke o kazni, prvostupanjska presuda je u tom dijelu ispitana sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

10.1. Prvostupanjski sud je, prilikom odmjeravanja kazne, optuženicima cijenio činjenicu da je kazneno djelo počinjeno u odnosu na tri žrtve, da su žrtve bile potpuno bespomoćne i obespravljene, da su optuženici postupali osvetnički samo zato što je pao K. te se iživljavali nad žrtvama zbog nesrpske nacionalnosti dok je olakotnim cijenio optuženom Đ. da je neosuđivan.

 

10.2. U nedostatku žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud nalazi da su kazne zatvora u trajanju od pet godina primjerene svim prethodno utvrđenim okolnostima, težini počinjenog djela, posljedicama koje su zbog toga nastupile i ličnosti samih optuženika, pri čemu je valjalo i optuženom K. olakotnim cijeniti njegovu neosuđivanost, a upravo takvim kaznama ostvarit će se sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, prvenstveno zahtjevi specijalne i generalne prevencije.

 

10.3. U odnosu na žalbene navode optuženog Đ., valja istaknuti da se radilo o podjeli uloga između optuženika pa tako činjenica da je optuženi Đ. prijetio automatskom puškom dok je optuženi K. tukao žrtve ne ukazuje da je njegov ''doprinos'' manji već je prijetnjom puškom onemogućavao ostale pripadnike tzv. ''radnog voda'' da priskoče u pomoć žrtvama. Osim toga, konkretno se radilo o osobama koje su već bile fizički oslabljene od prisilnog rada, umorne i iscrpljene te su ih optuženici poredali u dva reda tako da je optuženi Đ. stajao s puškom za koje vrijeme je optuženi K. tukao žrtvu I. P., M. M. i S. M., a zatim je udarce zadao i optuženi Đ. pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje optuženog Đ. da je ''njegov doprinos manji''.

10.4. S obzirom da se radi o teškom kaznenom djelu koje je počinjeno primjenom mjera zastrašivanja, nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu i nanošenjem ozljeda tjelesnog integriteta, blaže kazne ne bi ispunile svrhu kažnjavanja, niti bi u dostatnoj mjeri izrazile adekvatnu društvenu osudu.

 

10.5. Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

 

11. Slijedom naprijed navedenog, kako žalbe optuženika nisu osnovane, a sud prvog stupnja nije počinio povrede na koje drugostupanjski sud na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. je presuđeno kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 5. travnja 2023.