1

Poslovni broj: 37 Gž-1095/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-1095/2022-2

 

 

              U   I M E                 R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D., OIB:..., iz D., koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u D., protiv tuženika 1. O. C. d.o.o. u stečaju, OIB:..., G., kojeg zastupa punomoćnik N. F., odvjetnik u R. i tuženice 2. K. Š., OIB:..., iz D., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u D., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. društva C. D. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik A. L., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 11. travnja 2022. poslovni broj: P-522/2020, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-522/2020 od 11. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

" 1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Ovr-746/11 od 14. rujna 2011. godine (kasniji broj Ovr-419/2019) na posebnom dijelu nekretnine - mansarda u površini od 73,54 m2, u čest. zgr. 672, zk. ul. 1123 K.O. D. (zk. tijelo VI – 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo E3).

2. Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana, i pod prijetnjom ovrhe."

 

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku 1. troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn u roku 15 dana. Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici umješaču na stani tuženika 1. društvu C. D. d.o.o. naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.750,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (odluka o trošku nije žalbeni razlog). Predlaže nadležnom drugostupanjskom sudu u smislu članka 373. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku preinačiti prvostupanjsku presudu te usvojiti tužbeni zahtjev, podredno, u smislu članka 370. istog Zakona, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-746/11 od 14. rujna 2011. godine (kasniji broj Ovr-419/2019) proglasi nedopuštenom na posebnom dijelu nekretnine – mansarda u površini od 73,54 m2, u čest. zgr. 672, zk. ul. 1123 K.O. D. (zk. tijelo VI – 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo E3). Između stranaka nesporno je da je na prijedlog tuženika  O. C. d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) od 28. lipnja 2011. kao ovrhovoditelja, protiv tuženice K. Š. (dalje u tekstu: tuženica) kao ovršenice, Općinski sud u Dubrovniku rješenjem o ovrsi posl.broj: Ovr-764/11 od 14. rujna 2011. odredio ovrhu na nekretnini ovršenice upisane u zk.ul.1123 poduložak 3, mansarda u čest. zgr. 672 u površini 73,54 m2 uz odgovarajući dio cijele nekretnine – etažno vlasništvo E-3, te da je tužiteljica povodom prigovora od 14. veljače 2020., kao treća osoba rješenjem ovršnog suda od 12. lipnja 2020. upućena na pokretanje postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je da je tuženica sa tužiteljicom, svojom kćeri, zaključila Darovni ugovor 1. rujna 1999. kojim tuženica daruje tužiteljici stan u potkrovlju zgrade oznake čest. zgr. 672 k.o. D. u površini  73,45 m2 te da je tužiteljica stupila u posjed stana danom potpisa Darovnog ugovora u kojem neprekinutom posjedu se nalazi i danas sa svojom obitelji. Kako valjani pravni posao predstavlja pravni temelj za stjecanje prava vlasništva te osoba koja stupi u zakoniti, istiniti i pošteni posjed, ima valjani pravni temelj stjecanja i na njezinoj strani egzistira istinit način stjecanja nekretnine, prvostupanjski sud zaključuje da takvu osobu treba smatrati predmnijevanim vlasnikom te nekretnine u smislu članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV).

 

7. Suprotstavivši predmnijevanom pravu vlasništva tužiteljice načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige koje znači da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama čl. 122. st. 1., u svezi sa čl. 130. st.2. ZV-a, prvostupanjski sud odlučnim za zahtijevanu sudsku zaštitu smatra potrebnim utvrditi savjesnost ovrhovoditelja u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, jer tek za slučaj da je ovrhovoditelj u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu znao da se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od onog izvanknjižnog, odnosno da je ovrhovoditelj postupao nepošteno, zlouporabom prava ili nesavjesno, ovrha ne bi bila dopuštena. Budući tužiteljica nije niti tvrdila da je ovrhovoditelj u ovršnom postupku znao za sklopljeni Ugovor o darovanju i predaju nekretnine u posjed tužiteljici, a niti da je podnošenjem prijedloga za ovrhu protiv tuženice K. Š. ili na drugi način postupao nesavjesno, prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

8. Tužiteljica u žalbi tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se uopće ne može ispitati, izreka presuda proturječi razlozima, u obrazloženju nisu navedeni niti obrazloženi razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika. Iz daljnjeg sadržaja žalbe u kojem iznosi obrazloženje prvostupanjskog suda, može se zaključiti da tužiteljica bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje u tekstu: ZPP) nalazi u činjenici da je unatoč utvrđenju da ima valjani pravni temelj i istiniti način stjecanja stvari, prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev. Tužiteljica, dakle obrazlaže jedino žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pri tome se pozivajući na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi pod brojem: Revt-172/11 od 14. listopada 2015. smatrajući da se isto može u potpunosti primijeniti u ovom parničnom postupku, a to budući da je kao daroprimatelj 1. rujna 1999. zakonito stupila u posjed predmetnog posebnog dijela nekretnine u skladu s člankom 3. Darovnog ugovora te je kao kvalificirani posjednik (samostalan, zakonit, istinit i pošten) stekla pravo vlasništva  predmetnog posebnog dijela nekretnine protekom 10 godina računajući od dana stupanja u kvalificirani posjed, a prije nego što su nastupili pravni učinci publicitetne funkcije upisa zabilježbe ovrhe pod brojem Ovr-746/11 od 14. rujna 2011.

 

9. Ispitivanjem pobijane presude, a protivno žalbenim navodima, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP budući da je prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a niti pobijana presude ima bilo kakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

 

10. Sadržajem žalbe tužiteljica ne pobija činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu već isključivo pobija pravilnost primijenjenog materijalnog prava pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: Revt 172/11-2 od 14. listopada 2015.

 

11. Za ocjenu nedopuštenosti ovrhe u okolnostima konkretnih činjenica (da tužiteljica ima valjani pravni temelj – titulus - za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu te da je stupila u posjed istog još 1. rujna 1999., a da je izostao modus stjecanja prava vlasništva – upis u zemljišne knjige, te da je na temelju rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda broj: Ovr-746/11 od 14. rujna 2011. upisana zabilježba ovrhe u zemljišne knjige) odlučne su odredbe članka 122. ZV prema kojoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično  i pravno stanje nekretnine pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona (stavak 1.), dok je stavkom 2. istog članka određeno da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Prema stavku 3. istog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Gotovo na identičan način načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano je člankom 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 - ispravak i 108/17 - dalje u tekstu: ZZK). Člankom 130. stavkom 2. ZV  propisano je da se vlasništvo stečeno na temelju zakona (što je i dosjelost na koji način tužiteljica tvrdi da je stekla vlasništvo predmetne nekretnine), ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi valja zaključiti da pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava vlasnika čije je pravo vlasništva stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano, pri čemu je odlučna savjesnost stjecatelja.

 

12. U naprijed navedenom smislu Građanski odjel Vrhovnog suda Republike na svojoj sjednici održanoj 22. veljače 2018. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.", a takvo stajalište našlo je primjenu i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao npr. broj Rev 1031/2020 od 21. listopada 2021. što pak ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio pravno shvaćanje kakvo je izraženo u odluci broj: Revt-172/11-2 od 14. listopada 2015.

 

13. Tužiteljica nije isticala nesavjesnost, nepoštenje ili nedostatak dobre vjere tuženika u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a niti to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, pa su stoga nastupile posljedice zaštite povjerenja u zemljišne knjige i zbog čega je prvostupanjski sud pravilom primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi utvrdio da nisu ispunjene sve pretpostavke za zaštitu predmnijevanog prava vlasništva tužiteljice zahtijevanom izlučnom tužbom.

 

14. Slijedom iznesenog nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda na koje na temelju članka 365. stavka 2. ZPP ovaj sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavka 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima sadržanu u točkama II. i III. izreke u vezi koje tužiteljica ne iznosi nikakve konkretne žalbene razloge, a da ovaj sud istu više ne ispituje po službenoj dužnosti s aspekta pravilne primjene materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

U Varaždinu 5. travnja 2023.