1                                  Broj: Ppž-5070/2022

                        

                   Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

  Zagreb

Broj: Ppž-5070/2022

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                     

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.B., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okr. M.B., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku od 3. ožujka 2022., broj 25. Pp-1279/2021-16, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                  Odbija se kao neosnovana žalba okr. M.B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.            

 

2.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. M.B.obvezan je naknaditi paušalne troškove žalbenog postupka u iznosu 30 eura (trideseteura)/226,04 kuna (dvjestodvadesetšestkunaičetirilipe)[1], u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sisku od 3. ožujka 2022., broj 25. Pp-1279/2021-16 proglašen je krivim okr. M.B. da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od 3 mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

1.1.           Istom presudom okrivljenik je oslobođen naknade paušalnih troškova prekršajnog postupka

 

2.               Protiv te presude okr. M.B. po branitelju odvjetniku M.R. podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a okrivljenik oslobodi odgovornosti i kazne.

 

3.               Žalba nije osnovana.

 

4.               Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl.195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.               Žalbom se ističe da je iz obrazloženja presude vidljivo da je sud proglasio okrivljenika krivim za počinjenje prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na štetu svoje izvanbračne supruge na temelju njezinog iskaza i subjektivnog dojma suda, jer u ovom postupku nema neposrednih očevidaca događaja, pa postoje dva iskaza, oštećenice i okrivljenika. Po mišljenju žalbe, sud je u ovakvoj okolnosti trebao primijeniti načelo in dubio pro reo i okrivljenika osloboditi odgovornosti i kazne.

 

Žalitelj smatra da je bitna okolnost da je do prijave ovog djela došlo četiri dana nakon što se navodni događaj dogodio, kada je oštećenica vidjela da bi na neki način mogla „iskoristiti“ masnice koje su nastale uslijed trošenja lijekova, kako bi potencirala svoj položaj „žrtve“ prilikom donošenja odluke o tome s kim će mlt. djeca stranaka živjeti.

 

5.1.           Nije u pravu podnositelj žalbe da je činjenično stanje u postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

 

5.2.           Prvenstveno, ovaj se prekršajni postupak vodi protiv okr. M.B. zbog nasilja u obitelji prema supruzi u nazočnosti njihove zajedničke maloljetne djece, rođ. 2014. i 2017. Dakle, radi se o prekršaju koji se u većem broju slučajeva odvija isključivo u krugu obitelji, bez ikakvih, a najmanje „nezavisnih“ svjedoka, kao što je i u ovoj situaciji. Iz navedenih razloga, u svakoj situaciji u kojoj postoje dva proturječna iskaza u vezi nasilja u obitelji (počinitelja i žrtve), sud bi, prema stavu žalitelja morao donijeti odluku u korist okrivljenika primjenom načela in dubio pro reo. Međutim, sud u smislu čl. 88. st. 1. Prekršajnog zakona, ocjenjujući dokaze, nije ograničen ili vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, već slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje dokaza.  

 

5.3.           Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje M.B. i njezin je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Neosnovano okrivljenik osporava iskaz navedene svjedokinje, jer je dan jasno, okolnosno i uvjerljivo i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza, a svjedokinja je, sukladno odredbi čl. 173. Prekršajnog zakona, između ostalog, upozorena da je dužna govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Nasuprot detaljnom kazivanju oštećenice, kako o kritičnom događaju, tako i o odnosima između nje i okrivljenika koji su zadnja dva do tri mjeseca prethodila navedenom događaju, okrivljenik se prvotno branio šutnjom, da bi na glavnoj raspravi 1. ožujka 2022. naveo da će iznijeti obranu, u kojoj, se međutim uopće nije očitovao o događaju od 14. ožujka 2021, već se samo osvrnuo na činjenicu da ga je supruga prijavila četiri dana kasnije. 

 

6.               Nadalje, odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji određeni su oblici nasilja u obitelji, pa je tako u t. 1. propisano da je tjelesno nasilje primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda.

 

6.1.           Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nedvojbeno proizlazi da je tjelesno nasilje primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, pa je, prema tome, izostanak tjelesne ozljede odlučna činjenica koja čini biće prekršaja iz čl. 22. st. 1. (u ovom slučaju čl. 22. st. 3.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jer u protivnom, u slučaju nastupa tjelesne ozljede, postupanje počinitelja iz prekršajnog  prelazi u sferu kaznenog postupka.

 

6.2.           Neosnovano se navodi u žalbi da okrivljenik nije počinio tjelesno nasilje nad oštećenicom, već da je ona „iskoristila“ masnice koje su nastale uslijed trošenja lijekova. Naime, u izreci pobijane presude, kao ni u optužnom prijedlogu nigdje se ne navodi da je oštećenica uslijed fizičkog napada okrivljenika zadobila masnice, pa su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom smjeru, a fizički napad utvrđen je iskazom oštećenice, čiji je iskaz sud cijenio vjerodostojnim budući je svjedokinja jasno iskazivala i dobro se sjećala događaja. I prvostupanjski sud u odjeljku 6. obrazloženja navodi da u činjeničnom opisu djela prekršaja nema podataka da je oštećenica zadobila prilikom događaja bilo kakve povrede, pa je i prigovor žalbe da se sud uopće nije osvrnuo na fotografije ruku oštećenice bespredmetan. 

 

6.3.           Činjenica koja se ističe žalbom, da se sud ne osvrće na dokaze koje je obrana dostavila, prepisku međusobne dokumentacije okrivljenika i oštećenice iz koje je vidljivo da je neposredno prije događaja njihov odnos bio normalan i korektan i da okrivljenik nije imao motiva počiniti djelo koje mu se stavlja na teret, nije od značaja na utvrđeno činjenično stanje konkretnog događaja.

 

6.4.           Žalbom se ističe i nevjerodostojnost iskaza oštećenice jer njezin iskaz koji se odnosi na navedeni događaj razlikuje se kako od materijalne dokumentacije tako i u odnosu na sam iskaz koji oštećenica iskazuje. U odnosu na izjavu koju je oštećenica dala u CZSS Sisak 18. ožujka 2021. navodi se da izjava M.B. kao svjedoka pred djelatnicom Centra za socijalnu skrb nije dokaz o prekršajnom djelu i počinitelju na kojem bi se mogla temeljiti presuda u prekršajnom postupku, već isprava koja potvrđuje da je takva radnja ispitivanja u upravnom postupku provedena. Stoga sadržaj te isprave nije dokaz niti se može tijekom prekršajnog postupka predočavati, ali predstavlja izvor saznanja o tome treba li i na koje okolnosti M.B. neposredno ispitati u svojstvu svjedoka na raspravi. Međutim, na raspravi oštećenica nije navela da bi u događaju zadobila bilo kakve povrede, kao što je utvrđeno neposrednim opažanjem službenika policije navedenom u Izvješću o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 18. ožujka 2021. u rubrici „oštećena osoba“.

6.5.           Konačno, žalitelj pogrešno interpretira obrazloženje pobijane presude „svjedok je o događaju jasno i tečno iskazivao i dobro ga se sjećao, što je sud neposredno utvrdio i svojim ponašanjem okrivljenik je izazvao nemir i strah kod oštećene“, navodeći da sud na zapisniku od 1. ožujka 2022. uopće nije konstatirao činjenicu na koju se poziva u pobijanoj presudi u odnosu na svoj subjektivni dojam prema oštećenoj, da bi ista bila uznemirena na samoj raspravi. Naime, sud u obrazloženju uopće ne navodi da je oštećenica bila uznemirena na raspravi, već da je neposredno utvrdio da je oštećenica jasno i tečno iskazivala i dobro se sjećala događaja te nastavno sud utvrđuje da je „svojim ponašanjem okrivljenik izazvao nemir i strah kod oštećenice“. 

 

7.               U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prekršajnog prava žalbom se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz ovakvog obrazloženja evidentno je da žalitelj ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se dakle ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ovu žalbenu osnovu razmatrao samo po službenoj dužnosti, kako je već i navedeno.

 

7.1.           Iz navedenih razloga, nije osnovana niti žalba zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8.               Iako okrivljenik nije podnio žalbu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu, budući žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i  žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

8.1.           Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okr. M.B., ovaj sud smatra da mu je za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka, a primjerena je stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

8.2.           Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana je novčana kazna od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prvenstveno, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i novčanu kaznu ublaženu znatno ispod propisanog posebnog minimuma za počinjeni prekršaj. Imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za daljnjim ublažavanjem novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

8.3.           Iako je nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona,  ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za navedenog okrivljenika. Naime, kako je žalitelju izrečena novčana kazna znatno niža od propisane, a donošenje „novog“ Zakona je isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona, budući je novčana kazna od strane prvostupanjskog suda više nego primjerena svim okolnostima slučaja, zbog čega „novi“ zakon nije povoljniji za okr. M.B..

 

9.               Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura/226,04 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućem iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okr. M.B..

 

10.           Slijedom navedenog na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude. 

 

Zagreb, 5. travnja 2023.

 

Zapisničar:                                                                                  Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                 Gordana Korotaj, v.r.                                                                                                                                                         

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sisku u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.