- 1 -              I Kž 608/2020-8

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 608/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. P. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. rujna 2020. broj K-55/2019, u sjednici održanoj 5. travnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. P., odvjetnika T. H.,

 

r i j e š i o  j e :

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. rujna 2020. broj K-55/2019 optuženi M. P. temeljem odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) oslobođen je optužbe da bi počinio četiri kaznena djela protiv imovine – razbojništvom, iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 51. KZ/11.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08.-19. oštećena trgovačka društva „S. s.“ d.o.o., „P. b.“ d.o.o., „H. O.“ d.d. i „S. o.“ d.d. s imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. ZKP/08.-19. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred izmijenjeno vijeće.

 

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi M. P. po branitelju, odvjetniku T. H. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

 

4. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog M. P., odvjetnika T. H., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten te optuženog M. P., za kojeg se obavijest o sjednici u dva navrata vratila s naznakama „obaviješten, nije podigao pošiljku“ odnosno „nije tražio“ pa je sjednica, na temelju članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

7. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice.

 

7.1. Naime, sud prvog stupnja zaključak da nije dokazano da bi optuženi M. P. počinio kazneno djelo činjenično opisano pod točkom 1.) izreke pobijane presude temelji na činjenici da optuženika tereti samo djelatnica kladionice „S. s.“ d.o.o. T. S., a koja ga je sa sigurnošću prepoznala kao počinitelja ovog kaznenog djela prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe. No, imajući u vidu iskaz ove svjedokinje u kojem ona tvrdi da je počinitelj imao madež na licu, a da optuženik tog madeža nema, da je od počinjenja kaznenog djela pa do radnje prepoznavanja proteklo deset mjeseci, da je počinitelj na glavi imao šilt kapu i naočale debelih okvira, što je utjecalo na njegov izgled, dok osobe koje su sudjelovale u ovoj dokaznoj radnji i koje su stajale na liniji prepoznavanja to nisu imale te da je ona počinitelja opisala kao osobu koja je bitno mlađa i niža od optuženika, prvostupanjski je sud zaključio da se navedeno prepoznavanje i rezultati te dokazne radnje ne mogu prihvatiti kao pouzdan i dostatan dokaz da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.

 

7.2. Međutim, nasuprot ovakvim zaključcima prvostupanjskog suda, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da protek vremena od deset mjeseci od počinjenog kaznenog djela pa do provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe ni na koji način ne može umanjiti vjerodostojnost i pouzdanost navedene radnje. Naime, i po ocjeni drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne radi se o toliko dugom vremenskom razdoblju u kojem bi se neka osoba, u svom izgledu i općim karakteristikama tog izgleda, u tolikoj mjeri i u bitnim obilježjima promijenila da bi zbog toga postala neprepoznatljiva odnosno teško prepoznatljiva. Osim toga, navodi svjedokinje da je počinitelj bio starosti oko 30 godina te visine između 180 i 190 cm, dok je za optuženika nesporno utvrđeno da je u vrijeme inkriminiranog kaznenog djela bio starosti 41 godinu i visok oko 190 cm nisu tako bitne i drastične razlike, kako u pogledu starosti počinitelja, tako i u pogledu njegove visine, da bi samo zbog toga bila dovedena u pitanje vjerodostojnost i uvjerljivost opisa koji je ova svjedokinja dala u odnosu na počinitelja te da bi se, na temelju tih nebitnih razlika, zaključivalo o nepouzdanosti i neuvjerljivosti prepoznavanja, a kako to u izjavljenoj žalbi pravilno zaključuje i državni odvjetnik. Identičan se zaključak odnosi i na tvrdnju prvostupanjskog suda da na uvjerljivost i pouzdanost dokazne radnje prepoznavanja osobe utječe i činjenica da je ova svjedokinja prilikom prepoznavanja navela kako je uočila da je počinitelj po licu imao više madeža, dok je za optuženika nedvojbeno utvrđeno da on nema madeže na licu, pa da se i zbog navedenog ne može raditi o istoj osobi. I u tom dijelu u pravu je državni odvjetnik kada u izjavljenoj žalbi navodi da, prvostupanjski sud donoseći ovakav zaključak, zanemaruje činjenicu da ne samo da je ova svjedokinja kod prepoznavanja bila 100% sigurna da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela, prepoznajući ga pritom po tjelesnoj konstituciji i crtama lica, već da je isto tako tijekom provođenja ove dokazne radnje te tijekom ispitivanja na raspravi sam predmetni događaj opisivala na vrlo jasan, precizan, određen i detaljan način, pri čemu je decidirano i uvjerljivo izjavila kako je "dobro zapamtila izgled počinitelja s obzirom da ga je dugo promatrala, sukladno uputama koje su dobili o načinu kako bi se trebali ponašati u slučaju počinjenog razbojništva", a kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik, pa je prilikom ocjene vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza ove svjedokinje te analize provedene dokazne radnje prepoznavanja osobe sud prvog stupnja trebao navedene okolnosti, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, cijeniti puno detaljnije i s više kritičnosti.

 

8. I u odnosu na kazneno djelo činjenično opisano pod točkom 2.) izreke pobijane presude prvostupanjski sud navodi da, iako je svjedokinja V. T., djelatnica kladionice „H.-P.“ d.o.o., također s potpunom sigurnošću prepoznala optuženika kao počinitelja i ovog kaznenog djela, samo na tom dokazu ne može se temeljiti osuđujuća presuda. Navedenu činjenicu sud prvog stupnja obrazlaže time što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako se počinitelj u kladionici zadržao vrlo kratko, oko jedne minute, da je za to vrijeme djelatnica kladionice svega nekoliko sekundi (tri do četiri sekunde) gledala počinitelja, nakon čega je posegnula za novcem, da je i ovaj počinitelj imao prikriveni izgled zbog kape na glavi i naočala za vid se debljim okvirima, da se radilo o stresnoj, uznemirujućoj i zastrašujućoj situaciji za nju, a s obzirom da je dokazna radnja prepoznavanja provedena tek nakon pet mjeseci od samog događaja, da to je sve skupa, po ocjeni prvostupanjskog suda, zasigurno utjecalo na njezinu mogućnost da na odgovarajući i uvjerljiv način zapamti počinitelja te da ga naknadno, bez bilo kakve dvojbe, i prepozna.

 

8.1. No, i u odnosu na ovakve navode suda prvog stupnja, u pravu je državni odvjetnik kada u izjavljenoj žalbi ističe da je i u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud, barem za sada, pogrešno i preuranjeno zaključio kako nema dokaza da je optuženik počinio i ovo kazneno djelo. Naime, ispravno državni odvjetnik primjećuje da u odnosu na ovaj inkriminirani događaj ne samo da je svjedokinja V. T. sa 100% sigurnošću, prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe, prepoznala optuženika  po tjelesnoj konstituciji i crtama lica kao počinitelja ovog kaznenog djela, pri čemu je prije provođenja ove dokazne radnje detaljno i precizno opisala sam izgled počinitelja, a nego su ti njeni navodi su kasnije potkrijepljeni i njezinim svjedočkim iskazom, ali isto tako i video snimkom nadzorne kamere iz kladionice. Pri tome je isto tako u pravu državni odvjetnik kada navodi da ova svjedokinja, kako prilikom provođenja ove dokazne radnje, tako i prilikom davanja iskaza, niti u jednom trenutku nije navela da zbog kratkoće vremena u kojem se sve odigravalo nije mogla dovoljno dobro zapamtiti izgled počinitelja i da zbog toga, ili nekog drugog razloga, nije potpuno sigurna kako je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela. Naime, i po ocjeni ovog suda, ne postoji neka vremenska odrednica koja je neophodno potrebna da bi se na siguran i nedvosmislen način mogao zapamtiti izgled određene osobe jer je to potpuno individualno i zavisi od osobe do osobe s obzirom da nekome za to treba više, a nekome manje vremena, pa trajanje promatranja neke osobe zasigurno nije jedini ili odlučujući kriterij na temelju kojeg bi se onda trebalo zaključivati o pouzdanosti i vjerodostojnosti dokazne radnje prepoznavanja. Isto tako, kao i u odnosu na kazneno djelo iz točke 1.) izreke pobijane presude, vremensko razdoblje od pet mjeseci, koje je proteklo od počinjenog kaznenog djela pa do provođenja ove dokazne radnje, nije, kako to pravilno uočava i državni odvjetnik, toliko dugo vremensko razdoblje u kojem bi se neka osoba u fizičkom izgledu u bitnome mogla promijeniti na način da bi postala u značajnoj mjeri neprepoznatljiva, pa da bi to onda imalo presudan utjecaj na pouzdanost dokazne radnje prepoznavanja te vjerodostojnost i uvjerljivost rezultata koji su proistekli iz te radnje, osobito u situaciji kada su takvi rezultati potvrđeni i drugim izvedenim dokazima (iskazom svjedoka i video snimkom nadzorne kamere iz kladionice).

 

9. U odnosu na kaznena djela činjenično opisana pod točkom 3.) i 4.) izreke pobijane presude iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako djelatnice predmetnih kladionica, A. C. (točka 3.) izreke) i M. U. (točka 4.) izreke), prilikom provođenja dokaznih radnji prepoznavanja osobe, nisu sa 100% sigurnošću prepoznale optuženika kao počinitelja i ovih kaznenih djela. Međutim, kada se imaju u vidu drugi izvedeni dokazi, a osobito rezultati provedenih vještačenja po sudskom vještaku za biometrijska vještačenja V. M., u pravu je državni odvjetnik kada ističe da su utvrđenja prvostupanjskog suda, u odnosu na odlučne činjenice koje se odnose na ova kaznena djela te zaključak tog istog suda kako nema nedvojbenih dokaza da je optuženik počinio i ova kaznena djela, barem za sada, preuranjeni i neprihvatljivi.

 

9.1. Naime, u odnosu na kazneno djelo činjenično opisano pod točkom 3.) izreke pobijane presude prvostupanjski sud navodi da vještak svoj zaključak da su počinitelj ovog kaznenog djela i optuženik iste osobe ne temelji na nekim posebnim obilježjima optuženika, koja bi bila podudarna s istim takvim obilježjima počinitelja, već isključivo na općim karakteristikama koje, po ocjeni tog suda, ipak nisu podudarne. Pri tome sud prvog stupnja navodi kako je vještak na temelju fotografija sačinjenih sa video snimke nadzorne kamere kladionice utvrdio da počinitelj ima tri naušnice na lijevom uhu te da su i na nespornim fotografijama optuženika vidljive tri rupice za naušnice na lijevom uhu, iako je naknadno utvrđeno da na lijevoj uški ne postoji rupica za naušnicu, već madež, dok druge dvije rupice na ušnoj resici postoje. I u odnosu na nos počinitelja, kako to ističe prvostupanjski sud, postoje značajne razlike između izgleda nosa počinitelja na fotografiji i nosa optuženika, pa su to upravo detalji koji, po ocjeni tog suda, dovode u ozbiljnu sumnju pouzdanost i vjerodostojnost rezultata provedenog biometrijskog vještačenja.

 

9.2. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada ističe da prvostupanjski sud u svojim ovakvim zaključcima zanemaruje činjenicu da je vještak u svom nalazu i mišljenju, kada je na nedvojbeni način utvrdio da su kamere video nadzora 8. i 9. siječnja 2018. registrirale upravo optuženika, decidirano, jasno i bez bilo kakve dvojbe naveo kako počinitelj ovog kaznenog djela ima isti oblik nosa, brade i resice lijeve ušne školjke kao i optuženik te da osim toga i kod počinitelja i kod optuženika na potpuno isti način rastu dlake brkova i brade na području oko usta, a to su sve, i po ocjeni drugostupanjskog suda, precizne, određene i identične individualne karakteristike u izgledu koje u bitnome povezuju upravo ove dvije osobe. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica da je i djelatnica ove kladionice, A. C. u svom iskazu izjavila da je prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe, nakon što je prethodno opisala počinitelja, prepoznala optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela i to po visini i konstituciji tijela, ali da nije htjela reći kako je 100% sigurna isključivo iz razloga što je od počinjenog kaznenog djela pa do provođenja prepoznavanja proteklo određeno vremensko razdoblje, tada je, i po ocjeni ovog suda, barem za sada, preuranjen i neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda kako vještak za biometrijska vještačenja svoje zaključke o tome da su počinitelj ovog kaznenog djela i optuženik iste osobe ne temelji na „posebnim obilježjima optuženika koja bi bila podudarna s počiniteljevim, već na općim karakteristikama“ te da se zbog navedenog može dovesti u ozbiljnu sumnju pouzdanost i uvjerljivost provedenog biometrijskog vještačenja, jer iz rezultata tog istog vještačenja, a kada se ono dovede u vezu i s provedenom dokaznom radnjom prepoznavanja osobe, proizlaze ipak drugačiji zaključci.

 

9.3. Identična utvrđenja odnose se i na kazneno djelo činjenično opisano pod točkom 4.) izreke pobijane presude.

 

9.4. Naime, i u odnosu na ovo kazneno djelo sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude navodi kako vještak za biometrijska ispitivanja nije s dovoljnom sigurnošću utvrdio da se radi upravo o optuženiku kao počinitelju tog kaznenog djela. Pritom sud navodi kako navedeni vještak, analizirajući snimke nadzornih kamera predmetne kladionice za dan 12. veljače 2018. i uspoređujući ih s izgledom optuženika, nije našao nikakvu drugu podudarnost osim odjeće, a koju je počinitelj imao i u toj drugoj kladionici 8. siječnja 2018., s obzirom da je prethodno utvrdio kako su upravo video snimke nadzorne kamere te druge kladionice od 8. siječnja 2018. registrirale optuženika, posebno apostrofirajući da počinitelj tog kaznenog djela i optuženik imaju isti oblik lijeve ušne školjke. Zbog navedenog, prvostupanjski sud smatra da je ovakav zaključak vještaka, a koji se odnosi na počinitelja kaznenog djela opisanog pod točkom 4.) izreke pobijane presude, nedovoljno uvjerljiv i pouzdan da bi se, samo na temelju njega, moglo na potpuno nedvojben način ustvrditi da je upravo optuženik počinitelj i ovog kaznenog djela.

 

9.5. Međutim, i u odnosu na ovo kazneno djelo, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da u ovom trenutku ne postoje valjani i opravdani razlozi zbog kojih sud prvog stupnja ne prihvaća ovako dani nalaz i mišljenje vještaka za biometrijska vještačenja te njegove zaključke da je optuženik počinitelj i ovog kaznenog djela. Naime, i u odnosu na ovo kazneno djelo, kako to pravilno primjećuje državni odvjetnik, vještak je, pojašnjavajući i obrazlažući svoje zaključke, naveo da je u radio vizualnu usporedbu nespornih fotografija optuženika koje je sam sačinio s video snimkama nadzorne kamere iz predmetne kladionice i to prema „morfološkim karakteristikama optuženika“, a to je standardizirana operativna metoda koja se provodi kod biometrijskog vještačenja, koja metoda je, po mišljenju vještaka, u potpunosti potvrdila podudarnost između počinitelja ovog kaznenog djela i samog optuženika. Pri tome sud prvog stupnja, kao i kod kaznenog djela opisanog pod točkom 3.) izreke pobijane presude, zanemaruje i iskaz djelatnice iz ove kladionice, M. U., a vezano za provođenje dokazne radnje prepoznavanja osobe. Naime, iz zapisnika o prepoznavanju osobe proizlazi kako je ona najprije detaljno i precizno opisala počinitelja ovog kaznenog djela, nakon čega je, prilikom provođenja ove dokazne radnje, izjavila kako sa sigurnošću prepoznaje osobu koja se nalazi pod rednim brojem 2 (na toj poziciji nalazio se optuženik) kao osobu koja je najsličnija osobi koja je izvršila razbojništvo, da ga prepoznaje po tjelesnoj konstituciji i crtama lica, ali da to ne može potvrditi sa 100% sigurnošću. Kada je iskazivala kao svjedok na raspravi pojasnila je razloge zbog kojih nije bila apsolutno sigurna da je osoba koja je stajala na poziciji broj 2 počinitelj ovog kaznenog djela, navodeći kako je isključivi razlog to što je od samog događaja pa do prepoznavanja proteklo više od godinu dana i što je počinitelj imao dioptrijske naočale, a osobe u liniji prepoznavanja takve naočale nisu imale na licu. No, i tom prigodom je u cijelosti ostala kod prethodne tvrdnje da je upravo osoba na poziciji broj 2, po tjelesnoj konstituciji i crtama lica, najsličnija počinitelju, a koja konstatacija je, u potpunosti podudarna i s nalazom i mišljenjem vještaka za biometrijska vještačenja i njegovim zaključcima u pogledu osobe počinitelja i optuženika.

 

10. Slijedom svega naprijed iznesenog, pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da nije na nedvojben način dokazano da bi optuženi M. P. počinio predmetna kaznena djela je, s obzirom na manjkavosti i nedostatke u analizi i ocjeni nalaza i mišljenja vještaka za biometrijska ispitivanja, zapisnika o prepoznavanju osoba te iskaza svjedokinja odnosno djelatnica kladionica, a na koje je prethodno ukazano, barem za sada, ozbiljno dovedena u sumnju, čime je ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. ZKP/08.-19., kako to ispravno ističe i državni odvjetnik u izjavljenoj žalbi.

 

11. Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-22., trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, a kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

12. Slijedom prethodno navedenog, prvostupanjski će sud, imajući u vidu sve naprijed izneseno, u ponovljenom postupku izvesti sve raspoložive dokaze koje će potom, svakog zasebno i u vezi s ostalima, valjano i detaljno analizirati i ocijeniti, pri čemu će s puno više kritičnosti i detaljnijom analizom, te međusobnom komparacijom i komparacijom s drugim provedenim dokazima, ocijeniti vjerodostojnost i uvjerljivost iskaza svjedokinja T. S., V. T., A. C. i M. U., zapisnika o prepoznavanju osoba te osobito nalaz i mišljenje sudskog vještaka za biometrijska vještačenja V. M.. Po potrebi sud prvog stupnja provest će i druge dokaze za koje se ukaže potreba te će nakon toga savjesnom i detaljnom  analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza pravilno utvrditi činjenično stanje na kojem će potom temeljiti novu odluku, koju će onda u potpunosti i na valjani način obrazložiti.

 

Zagreb, 5. travnja 2023.