- 1 -              I Kž 661/2020-13

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 661/2020-13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 2020. broj K-22/2019., u sjednici održanoj 5. travnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. Š., odvjetnika Đ. V.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 2020. broj K-22/2019 optuženi D. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6. u vezi stavaka 1. i 2. KZ/11. i kaznenog djela protiv života i tijela – nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11. Nakon što mu je za kazneno djelo iz članka 227. stavka 6. u vezi stavaka 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., na temelju te iste zakonske odredbe, kazna zatvora u trajanju osam mjeseci te potom, na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11., uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci iz pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci broj K-647/2016 od 6. prosinca 2017. i presuda Županijskog suda u Splitu broj Kž-398/2018 od 27. studenog 2018., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavaka 1. i 3. KZ/11., optuženi D. Š. je, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. travnja 2017. do 11. lipnja 2018. te od 9. lipnja 2016. do 24. lipnja 2016.

 

2.  Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) odlučeno je da je optuženi D. Š. dužan snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 700,00 kuna, troškove provedenih vještačenja po stalnim sudskim vještacima prometne struke S. H., psihijatrijske struke prof.dr.sc. K. R. i po vještaku dr. V. D. B. u ukupnom iznosu od 11.586,00 kuna, kao i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, po okončanju kaznenog postupka.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. Š. po branitelju, odvjetniku Đ. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predloženo je da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno je zamoljena obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

4. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podnijelo je odgovor na žalbu optuženika predloživši da se ista odbije kao neosnovana.

 

5. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog D. Š., odvjetnika Đ. V., a, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.),  u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog D. Š. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

7. Žalba nije osnovana. 

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., optuženik ističe da pobijana presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je zaključeno da je on počinio kazneno djelo nepružanja pomoći u subjektivnom smislu učina tog djela. 

 

8.1. Prije svega valja reći da se kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11., za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, može počiniti samo s oblikom krivnje koji se u kaznenom pravu zove izravna namjera. Naime, prema zakonskom opisu, to kazneno djelo čini onaj "tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga." No, neovisno o tome, treba istaknuti da je u obrazloženju pobijane presude u odnosu na to kazneno djelo jasno navedeno da je optuženik „bio svjestan da je prouzročio prometnu nesreću, te da je udaljivši se s mjesta nezgode pok. oštećenicu N. U. ozlijeđenu ostavio bez pomoći, a pomoć joj je mogao pružiti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga.“ (stranica 9., odlomak 8. obrazloženja pobijane presude). Premda to nije i izrijekom navedeno, iz takvog obrazloženja jasno i nedvojbeno proizlazi da je optuženik navedeno kazneno djelo počinio upravo s izravnom namjerom.

 

8.2. Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a niti ispitivanjem pobijane presude, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik to kazneno djelo počinio svojim postupanjem i nepozivanjem hitne pomoći i policije. Ovo stoga što smatra da sud nije objektivno sagledao situaciju u kojoj se dogodila prometna nesreća i okolnosti pod kojima je optuženik napustio mjesto nesreće. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka, kao i iz obrane optuženika, proizlazi da je optuženik, nakon što se dogodila ova nesreća, vidio oštećenicu kako leži na kolniku, ljude koji su svjedočili nesreći i ostale ljude koji su se počeli okupljati na mjestu nesreće, kao i vozača autobusa, zaključivši da uslijed navedenog njegova pomoć nije potrebna, već da će ju pružiti druge osobe. Ističe da se nesreća dogodila u urbanom dijelu grada, a ne na napuštenoj prometnici, tako da joj je svjedočilo nekoliko očevidaca koji su odmah nakon nesreće priskočili u pomoć, dok je on, s obzirom na svoj profil ličnosti, koji je potvrdila i vještakinja, napustio mjesto nesreće u strahu, ali tek nakon što se uvjerio i shvatio da ima dovoljno drugih ljudi oko oštećenice, a koji joj u tom trenutku mogu pružiti pomoć.

 

9.1. Međutim, kao što je već prethodno navedeno, kazneno djelo nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11. čini onaj tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga. Pri tome je bitno da osoba u opasnosti u tom trenutku mora biti živa, bez obzira na to koliko će dugo nakon toga živjeti i koliko bi pružena pomoć bila svrhovita, a na odgovornost vozača ni na koji način ne utječe prisutnost drugih osoba koje također mogu pružiti pomoć.

 

9.2. U konkretnom slučaju optuženik je nakon prometne nesreće koju je sam prouzročio (a što ne osporava ni on sam, već naprotiv, u cijelosti priznaje počinjenje kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi stavaka 1. i 2. KZ/11.) napustio mjesto prometne nesreće, ne pruživši pomoć oštećenici koja je u tom trenutku još uvijek bila živa. Naime, svjedok R. M. u svom je iskazu naveo da je vidio vrh vozila koje se zaustavilo i tijelo kako pada s tog vozila i koje se potom dokotrljalo skoro do prednjeg lijevog kotača autobusa (u kojemu je sjedio ovaj svjedok). Automobil je stao, mrvicu krenuo naprijed te je vidio da je vozač pogledao tijelo i da su mu se micale usne kao da je nešto govorio, a nakon toga je krenuo i otišao s lica mjesta. I svjedok Z. K. iskazao je slično, navevši da je, nakon što je oštećenica sletjela s haube vozila uz autobus koji je bio parkiran na ugibalištu, to vozilo nekoliko sekundi stajalo uz tu gospođu i onda je vozač pobjegao. Da optuženik nakon prometne nesreće koju je sam skrivio nije pružio pomoć oštećenoj N. U., proizlazi i iz iskaza svjedoka F. B., a koji je kritične zgode bio suvozač u vozilu kojim je upravljao optuženik. On je, naime, u svom iskazu naveo da je optuženik nakon sraza s oštećenicom usporio, ali da nije u potpunosti stao, a zatim se vozilom nastavio kretati po cesti te su drugom ulicom došli do svjedokove kuće. Postupajući na naprijed opisani način, optuženik je, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, ostvario sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11.

 

9.3. Pri tome je, kao što je već navedeno, neodlučno što se prometna nesreća dogodila u urbanom dijelu grada i što joj je svjedočilo nekoliko očevidaca koji su odmah nakon nesreće priskočili oštećenici u pomoć te pozvali policiju i hitnu medicinsku pomoć. Jednako tako, niti psihološki profil optuženika utvrđen po stalnoj sudskoj vještakinji medicinske struke iz područja psihijatrije, prim. dr. sc. K. R. ne oslobađa istoga kaznenopravne odgovornosti za ovo kazneno djelo. Naime, iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane vještakinje (listovi 420 do 429 spisa Općinskog suda u Rijeci broj K-662/2017) proizlazi baš suprotno od onoga što se tvrdi u žalbi. Prema njezinom utvrđenju osobe s dissocijalnim poremećajem ličnosti kakav je dijagnosticiran kod optuženika, između ostaloga, pokazuju sklonost zanemarivanja  i nepoštivanja prava drugih ljudi, neuvažavanja društvenih normi i zakona, umanjivanja vlastite odgovornosti, projiciranja vlastite krivnje na druge, dok odluke donose u trenutku, bez promišljanja ili razmatranja posljedica po sebe ili druge te imaju malu grižnju savjesti zbog posljedica svog ponašanja, a bijeg s mjesta nezgode, u konkretnom slučaju, proizlazi upravo iz osobina optuženikove ličnosti u okviru poremećaja ličnosti (izbjegavanje odgovornosti, neuvažavanje drugih ljudi). Posebno se očitujući na pitanje obrane, postavljenom joj na raspravi pred Općinskim sudom u Rijeci u predmetu K-662/2017 održanoj 15. svibnja 2018., u pogledu toga kako se takve osobe ponašaju u kontekstu straha, vještakinja je odgovorila da takve osobe osjećaju strah kao i drugi, no isti može biti manjeg intenziteta. Strah je više izražen u odnosu na sebe, u smislu da ne budu povrijeđenog psihofizičkog integriteta, nego u odnosu na drugoga.

 

9.4. Dakle, nakon što je svojim postupanjem prouzročio opasnost za oštećenicu, optuženik je napustio mjesto događaja ostavivši oštećenicu bez da se uvjerio u kakvom je ona stanju i bez da joj je na bilo koji način pokušao pružiti pomoć. On je, naime, tijelo oštećenice, koja je tada bila živa, tek pogledao iz vozila, a da pritom iz njega nije čak niti izašao kako bi se uvjerio o njezinom zdravstvenom stanju te na bilo koji način iskazao volju i želju da joj pruži pomoć i nakon svega nekoliko sekundi vozilom je otišao s mjesta događaja.

 

9.5. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik ističe da je prvostupanjski sud utvrđene mu olakotne okolnosti - doprinos žrtve počinjenju djela i njegovo zdravstveno stanje - nedovoljno cijenio, dok mu priznanje, izraženo kajanje i žaljenje zbog počinjenja djela, okolnost da je obitelji žrtve izrazio sućut i platio misu te da svakodnevno moli za oprost i snagu za nositi križ zbog znanja da je svojim postupanjem prouzročio smrt jedne osobe nije cijenio olakotnim. Što se tiče otegotnih okolnosti, ističe da je on prema izvatku iz kaznene evidencije neosuđivana osoba, a kako mu je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne zatvora utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci iz pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci broj K-647/2016 od 6. prosinca 2017., ista ne može biti dodatno i otežavajuća okolnost. Smatra da je prvostupanjski sud, želeći ga prikazati opasnim, naveo njegovu prekršajnu kažnjavanost, no pritom nije naveo o kojim je prekršajima riječ, pa je moguće da je to bilo i radi pogrešnog parkiranja. Smatra da se, osobito s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, svrha kažnjavanja može ostvariti i kroz djelomičnu uvjetnu osudu izricanjem mu kazne zatvora u trajanju koliko je ukupno proveo u istražnom zatvoru, a ostatak kroz uvjetnu osudu u najdužem trajanju.

 

10.1. Međutim, protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, ocjena je ovoga suda da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su optuženom D. Š. olakotnima cijenjeni njegovo narušeno fizičko i psihičko zdravlje (koje proizlazi iz spisu priležeće medicinske dokumentacije) te činjenica da se žrtva kretala uz sredinu kolnika, a prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za cestovni i zračni promet, dipl. ing. S. H. do naleta na žrtvu ne bi došlo da se ona kretala bliže bilo kojem rubu kolnika. Otegotnim je optuženiku cijenjena osuđivanost, doduše, ne zbog istovrsnog kaznenog djela te prekršajna kažnjavanost, i to u sva tri navrata zbog kršenja propisa iz ZOSPC-a. Točno je da je, kako se to ističe u žalbi optuženika, prema izvatku iz kaznene evidencije od 24. rujna 2020. na listu 105 spisa predmeta, dakle samo četiri dana starijem od pobijane prvostupanjske presude, on neosuđivana osoba. Međutim, niti sam optuženik u žalbi ne osporava da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-647/2016 od 6. prosinca 2017., koja je postala pravomoćna 27. studenog 2018., on doista osuđen zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 1. i 3. KZ/11. Prema tome, prvostupanjski sud mu je tu osuđivanost pravilno cijenio otegotnom, dok uzimanje kao utvrđene kazne zatvora iz te pravomoćne presude u smislu članka 53. KZ/11., a prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora u ovom kaznenom predmetu, ne predstavlja dodatno tretiranje iste otežavajućom okolnosti, kako se to pogrešno ističe u žalbi optuženika. Što se tiče prekršajne kažnjavanosti iz izvatka iz prekršajne evidencije (list 151 spisa predmeta) proizlazi da je optuženik u dva navrata prekršajno kažnjavan zbog povrede članka 289. stavka 4. ZOSPC-a te u jednom slučaju zbog povrede članka 54. stavka 3. u vezi stavka 1. ZOSPC-a. Prema tome, potpuno je neprihvatljiva  tvrdnja optuženikove žalbe da prvostupanjski sud nije naveo o kojim je prekršajima riječ te da ga je na taj način želio prikazati opasnim.

 

10.2. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je optuženiku za kazneno djelo iz članka 227. stavka 6. u vezi stavaka 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11., opravdano utvrdio kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., na temelju te iste zakonske odredbe, kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci i potom, na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11., uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci iz pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci broj K-647/2016 od 6. prosinca 2017., nakon čega ga je, uz primjenu odredaba o izricanju jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja ovih kaznenih djela te je za očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

10.3. Imajući u vidu značaj svih prethodno navedenih, a po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih, olakotnih i otegotnih okolnosti na strani optuženika, ocjena je ovoga suda da okolnosti na koje se optuženik poziva u žalbi kao one koje su mu također trebale biti cijenjene olakotnima, a nisu (priznanje, izraženo kajanje i žaljenje zbog počinjenja djela, kao i okolnost da je obitelji žrtve izrazio sućut i platio misu te da svakodnevno moli za oprost zbog toga što je svojim postupanjem prouzročio smrt osobe), ne bi dovele do utvrđivanja blažih pojedinačnih kazni zatvora niti do osude na blažu jedinstvenu kaznu zatvora, a isto tako niti do izbora drugačije kaznenopravne sankcije. Ovo osobito kada se ima na umu da u konkretnom slučaju nije riječ o priznanju koje je, s obzirom na svoj sadržaj i stadij postupka u kojemu je dano, olakšalo dokazivanje i kao takvo doprinijelo tome da se ovaj kazneni postupak još lakše i brže okonča.

 

10.4. Stoga niti žalba optuženog D. Š. zbog odluke o kazni nije osnovana.

11. Slijedom svega izloženoga, a kako niti ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-22. ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. travnja 2023.