Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2876/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. Y. I. GmbH W., Nj., kojeg zastupa opunomoćenica J. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi povrata poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3877/19-7 od 19. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3877/19-7 od 19. travnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3877/19-7 od 19. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-19/19-01/2, urbroj: 513-04-19-3 od 20. rujna 2019. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za nerezidente, klasa: UP/I-410-03/2015-002/001602, urbroj: 513-07-01-12/2018-0019 od 26. listopada 2018., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je uz elektronički zahtjev za povrat podnesen 25. rujna 2015. priložio sve propisane priloge, uključujući račune, u odgovarajućem formatu te naknadno dostavio i putem DHL-a izvornike računa te ugovore iz kojih proizlaze predmetni računi. Nadalje, navodi da je sud propustio utvrditi da je tužitelj kao priloge predmetnim računima dostavio račune društva M. K. d.o.o. na hrvatskom jeziku, s iznosima naknade i poreza na dodanu vrijednost navedenim u kunama, a sud je zanemario i činjenicu da su u zahtjevu tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost navedeni iznosi u kunama, a ne u eurima, slijedom čega je poreznom tijelu bio olakšan izračun i provjera povrata poreza. Navodi da sud pogrešno utvrđuje da iz dostavljenih vlasničkih sporazuma o angažiranju jahte za čarter proizlazi da je tužitelj obavljao usluge posredovanja. Tužitelj je sporazumima bio ovlašten u ime i za račun vlasnika plovila sklapati ugovore o čarteru s gostima ili agencijama. Sva plaćanja prema ugovorima obavljala su se na račun tužitelja, a tužitelj je za vlasnika plovila obavljao sva plaćanja i formalnosti. Stoga je sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao da su isporuke po ulaznim računima bile u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti tužitelja. Ukazuje i na različitu praksu poreznog tijela prilikom odlučivanja o dva zahtjeva za povrat opreza na dodanu vrijednost (tužitelja i sestrinskog društva B. GmbH) koja su podnesena na temelju istog činjeničnog stanja i istih zakonskih odredbi te je nejasno kako je isto porezno tijelo postupilo na različit način i donijelo različite odluke. Dodaje da sud nije obrazložio iz kojih razloga i na temelju čega je porezno tijelo od tužitelja zatražilo dodatnu dokumentaciju. Pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u stavu suda da je tužitelj u smislu članka 68. stavka 3. točke 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14.) tijekom razdoblja za koje je tražio povrat poreza na dodanu obavljao usluge posredovanja u tuzemstvu što predstavlja zapreku za mogućnost ostvarivanja prava na povrat povrat poreza na dodanu. Smatra da je trebalo primijeniti članak 47. stavak 1. c Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojim je kao jedan od izuzetaka od uvjeta da porezni obveznik tijekom razdoblja za koje traži povrat poreza na dodanu vrijednost nije obavljao usluge u tuzemstvu, predviđeno obavljanje usluga iznajmljivanja plovila u tuzemstvu. Dodaje da rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost ne sadrži zakonom propisane bitne sastojke predviđene člankom 98. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18.; dalje: OPZ). Bitna povreda postupka ogleda se u propustu suda da odluči o nepravilnostima upravnog postupka na koje je ukazivao tužitelj (da je porezno tijelo postupilo suprotno članku 6. stavcima 1. i 2. OPZ-a, članku 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP), da je nepotpuno utvrdilo okolnosti važne za konkretan poreznopravni odnos, da je povrijedilo Povelju o suradnji porezne uprave i poreznih obveznika te da rješenje tuženika ne upućuje na određene porezne propise i razloge temeljem kojih odbija zahtjev). Tužitelj predlaže da Visoki upravni sud poništi pobijanu prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar. Potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, odgovor na žalbu nije podnio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 26. listopada 2018. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. kolovoza 2015. u iznosu od 135.595,32 kune.
7. Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj 25. rujna 2015. podnio zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za 2015. po 16 ulaznih računa koje mu je izdalo domaće društvo V. Y. d.o.o. Porezno tijelo je u više navrata od tužitelja zatražilo prevedene izvornike ulaznih računa, koji sadržavaju iznose u kunama s obzirom da je tužitelj dostavio račune društva V. Y. d.o.o. sastavljene na njemačkom jeziku koji sadržavaju iznose u eurima. Navedeno je zatraženo pozivom na odredbu članka 71. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano da će porezno tijelo zatražiti daljnje dodatne podatke koji mogu uključivati dostavu izvornika ili preslike odgovarajućeg računa ili uvoznog dokumenta, ako postoji opravdana sumnja u valjanost zahtjeva za povrat. Rješenjem od 23. svibnja 2016. porezno tijelo je odbilo tužiteljev zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost. Rješenjem tuženika od 16. listopada 2017. poništeno je rješenje od 23. svibnja 2016. i predmet vraćen poreznom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku porezno tijelo je ponovno od tužitelja zatražilo ranije spomenutu dokumentaciju. Odgovarajući na to, tužitelj je dostavio prevedene račune i objašnjenja u kojima je navedeno da se radi o prefakturiranim računima društva M. K. d.o.o. izdanim društvu V. Y. d.o.o. za najam vezova i poslovnih prostora u marini. Tužitelj je dostavio i ugovore iz kojih bi proizlazilo da se pojedinim vlasnicima plovila obvezao u njihovo ime i za njihov račun iznajmljivati plovila za čarter te naplaćivati i raspodjeljivati prihode od toga, a za to su mu trebali vezovi koje je na ovaj način plaćao. Na temelju dostavljene dokumentacije porezno tijelo je utvrdilo da tužitelj nije priložio dokaze prema kojem su isporuke navedene na ulaznim računima obavljene u svrhu njegove gospodarske djelatnosti, slijedom čega je odbilo zahtjev tužitelja. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja.
8. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni Suda tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 68. stavka 3., članka 70. stavka 5., članka 71. stavka 5. i članka 81.Zakona o porezu na dodanu vrijednost.
10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbene navode tužitelja uz obrazloženje s kojim je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.
11. Prvostupanjski sud ocjenjuje zakonitim postupanje poreznog tijela uz obrazloženje da se u svakom konkretnom slučaju može preispitivati opravdanost pojedinih zahtjeva poreznog tijela prema podnositelju zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost, ali u konkretnom slučaju tužitelj već inicijalno poreznom tijelu nije dostavio izvornike spornih ulaznih računa, njihove prijevode s njemačkog na hrvatski ili engleski jezik, a također su ti računi bili iskazani samo u eurima, a ne i u kunama čime je postupio suprotno odredbi članka 70. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano da je podnositelj podatke u zahtjevu za povrat poreza na dodanu vrijednost, kao i bilo koje dodatne podatke, obvezan dostaviti na hrvatskom ili engleskom jeziku i odredbi članka 81. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano da se iznosi na računima se iskazuju u kunama, a uz to mogu biti iskazani i u bilo kojoj drugoj valuti, pod uvjetom da je iznos poreza na dodanu vrijednost koji treba platiti iskazan u kunama uz primjenu odgovarajućeg tečaja. Slijedom navedenog, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je porezno tijelo imalo razloga za opravdanu sumnju u valjanost zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost pa je stoga na temelju članka 71. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost imalo pravnu osnovu tražiti od tužitelja dostavu dodatne dokumentacije radi utvrđivanja valjanosti zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost.
12. Nadalje, prvostupanjski sud je uvidom u dostavljene ugovore sklopljene s vlasnicima plovila utvrdio da se tužitelj tim vlasnicima obvezao u njihovo ime i za njihov račun iznajmljivati plovila za čarter te naplaćivati i raspodjeljivati prihode od toga. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da iz dostavljenih ugovora proizlazi da tužitelj u tuzemstvu nije obavljao uslugu iznajmljivanja plovila, već poslove posredovanja u ime i za račun vlasnika plovila. Stoga, zaključuje da je tužitelj u smislu odredbe članka 68. stavka 3. točke 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost obavljao usluge u tuzemstvu, što predstavlja zapreku za mogućnost ostvarivanja prava na povrat poreza na dodanu vrijednost. Naime, iz odredbe članka 68. stavka 3. točke 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi da se postupak povrata poreza na dodanu vrijednost primjenjuje na poreznog obveznika koji nema sjedište u tuzemstvu i tijekom razdoblja povrata nije isporučio dobra ili obavljao usluge koje se smatraju isporučenima ili obavljenima u tuzemstvu, osim prijevoznih i s prijevozom povezanih usluga oslobođenih plaćanja poreza na dodanu vrijednost u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom 35., člankom 45. stavkom 1., člancima 46. i 47., člankom 48. stavkom 1. točkama a), b), c), d) i e), člankom 49. te člankom 51. stavkom 3. ovoga zakona, tijekom razdoblja za koje je zatražio povrat poreza na dodanu vrijednost.
13. Uvidom u račune društva V. Y. d.o.o. utvrđeno je da se svaki račun poziva na odgovarajući račun koji je društvo M. K. d.o.o. izdalo društvu V. Y. d.o.o. i to u identičnim iznosima, po tečaju preračunavanja iz kuna u eure navedenom u računima društva V. Y. d.o.o. izdanim tužitelju. Pravilno prvostupanjski sud napominje da ne nalazi postojanje bilo kakve gospodarske svrhe u pukom prefakturiranju računa društva M. K. d.o.o. jer je nejasno koja je to dobra ili usluge i od koga tužitelj primio te koje je gospodarska uloga društva V. Y. d.o.o., koje samo tužitelju preračunava iz kuna u eure fakture koje je tom društvu izdalo društvo M. K. d.o.o. za najam vezova i poslovnih prostora u marini.
14. Sud je u postupku pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Pri tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužitelja, s čime je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.
15. Prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede postupka, stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.
16. Suprotno stajalištu tužitelja, rješenje tuženika valjano je obrazloženo te je tuženik odgovorio na sve prigovore tužitelja uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud. Rješenje tuženika doneseno je sukladno odredbi članaka 98. OPZ-a. Ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj Sud smatra neosnovanima i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, odnosno prihvatio obrazloženja poreznih tijela, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.
17. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a s obzirom da je tužitelj izgubio spor u cijelosti.
18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
19. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 5. travnja 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.