Poslovni broj: 62 P-93/2022-35

 

 

 

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-93/2022-35

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice N. Z., OIB:… iz V., …, zastupane po punomoćnici S. P. K., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:… iz Z., … zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & partneri iz Z., radi ništetnosti i isplate novčane tražbine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 01. ožujka 2023., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika  tuženika, odvjetnika I. K. iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 05. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

              I. Utvrđuju se ništenim sve odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-4026697 solemniziranog dana 12.04.2007.g. kod javnog bilježnika R. G. iz V., broj: OV-1967/2007, zaključenog između tužiteljice N. Z., OIB: …, …, kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z.. …, kao kreditora, koje su vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, i to:

              -čl. 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

              -čl. 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata… promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose…

              -“čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…““

 

              II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z., … da isplati tužiteljici N. Z., OIB: …, …,, iznos od 1.913,70 EUR-a[1] / 14.418,59 kn  zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% do 31.07.2008. godine, a od 01.08.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022..g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. godine pa nadalje po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, kako slijedi

31.03.2008. 0,88 kn 0.12 EUR

31.10.2008. 42,84 kn 5,69 EUR

31.12.2008. 58,61 kn 7,78 EUR

31.01.2009. 69,63 kn 9,24 EUR

28.02.2009. 75,11 kn 9,97 EUR

31.03.2009. 42,27 kn 5,61 EUR

30.04.2009. 46,08 kn 6,12 EUR

31.05.2009. 28,52 kn 3,79 EUR

30.06.2009. 15,95 kn 2,12 EUR

31.07.2009. 21,12 kn 2,80 EUR

31.08.2009. 30,00 kn 3,98 EUR

30.09.2009. 30,85 kn 4,09 EUR

31.10.2009. 24,84 kn 3,30 EUR

30.11.2009. 40,47 kn 5,37 EUR

31.12.2009. 53,37 kn 7,08 EUR

31.01.2010. 71,10 kn 9,44 EUR

28.02.2010. 69,03 kn 9,16 EUR

31.03.2010. 92,66 kn 12,30 EUR

30.04.2010. 90,18 kn 11,97 EUR

31.05.2010. 100,04 kn 13,28 EUR

30.06.2010. 172,49 kn 22,89 EUR

31.07.2010. 159,79 kn 21,21 EUR

31.08.2010. 206,28 kn 27,38 EUR

30.09.2010. 192,81 kn 25,59 EUR

31.10.2010. 169,89 kn 22,50 EUR

30.11.2010. 224,42 kn 29,79 EUR

29.12.2010. 12.764,34 kn 1.694,12 EUR,

a sve to u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.918,81 eur¹ /14.457,27 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno 5. travnja 2023. pa sve do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

              IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 198-50-4026697 dana 11. travnja 2007., koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora tuženik je tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.340,05 CHF, obračunato po srednjem tečaju CHF Kreditora na dan korištenja. Tijekom otplate kredita početno ugovoreni anuiteti su se povećavali zbog dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram KN. Na dan zaključenja ugovora početna kamatna stopa iznosila je 5,20 % godišnje, a ista je bila promjenjiva sukladno Odluci banke.

1.1. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br: P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7.izreke kojom se utvrđuje, da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14- 02 od 09.04.2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.).

1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

1.4. Dakle, citiranim presudama utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

1.5. Odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. stavka 1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično određuje i Zakon o zaštiti potrošača, koji u odredbi čl. 138.a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.6. Predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivim kamatama, a ništetni ugovor ne može konvalidirati u valjani pravni posao. Prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan onda kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

1.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena je na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u naprijed citiranim odlukama. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

1.8. Kako je tužiteljica osoba koja ne raspolaže stručnim znanjem, niti potpunom dokumentacijom da bi postavila specificirani tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćenost pojedinih anuiteta s obzirom na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer ne raspolaže podacima koliko bi iznosio pojedini anuitet da valutna klauzula u CHF nije ugovorena, kao i promjenjiva kamatna stopa. Iz navedenog razloga tužitelj je VPS postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, te izvođenja drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, isti će moći specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186 b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

1.9. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu, koje su vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i to: u čl. 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenj.“; u čl. 2. koji glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata….promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose…“; u čl. 7. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“ Također, tužiteljica predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 10.001,00 kn na ime preplate zbog razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita te zbog ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika, a ukupan novčani iznos tužitelj će specificirati naknadno, nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

2. Podneskom od 17. svibnja 2022. tužiteljica je specificirala točku I. petita tužbenog zahtjeva na način da se utvrđuju ništetnim sve odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje su vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kako je naznačeno u izreci ove presude u toč. I.

2.1.Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti kao u toč. I. izreke presude te za isplatu u toč. II. Izreke presude podneskom od 27. siječnja 2023. na način da potražuje isplatu samo preplaćenih razlika zbog promjene tečaja za CHF uključujući i negativne stavke tečajne razlike, što iznosi 14.418,59 kn /1.913,70 eura.

 

3. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 16-21 spisa) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je prigovor ovaj sud odbio kao neosnovan rješenjem od 13. travnja 2022. (l. 42-45 spisa), a koje je postalo pravomoćno 12. svibnja 2022. kada je Županijski sud u Sisku odbio – kao neosnovanu - žalbu tuženika protiv prvostupanjskog rješenja.

3.1.U odnosu na tužbeni zahtjev, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Također, tuženik smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe i da je tužiteljica mogla točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev te je predložio odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

3.2. Tuženik smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda  RH broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., jer su ove presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva se zaštita pruža na općenitoj razini. Stoga tuženik smatra da je na svakom pojedinom potrošaču  da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne.

3.3. Tuženik ističe da su tužitelju sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

3.4. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u čl. 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ružice Gagro, pod brojem OV-1967/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala0.

3.5. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina pa nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila  svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

 

4. Pored navedenog, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice, a naknadno je tijekom postupka osporavao tužiteljici svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa je na tu okolnost predložio da se izvede dokaz saslušanjem tužiteljice i pribavom podataka od Porezne uprave na okolnost je li tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta. Nadalje, tuženik tvrdi da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive, razumljive i dopuštene. Pored toga, tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

 

5. Tužiteljica se tijekom postupka protivila svim navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbenim navodima, osporava tuženikov prigovor zastare i prigovor da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača. Ujedno ističe da dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

5.1. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

5.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.bZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za

naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi

iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

5.3. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na

utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude

Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda,

nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za

potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

5.4. Isto tako, dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i vezanjem valute uz švicarski franak, ništetan, jer je isti potrošaču nerazumljiv, niti se

o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik

vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,

48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

5.5. Prigovor zastare je neosnovan, jer zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 4. travnja 2012. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a.

 

6. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 27. siječnja 2023. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog  vještačenja po Financije LB d.o.o., vještaku L. B., tako da u točci II/ tužbenog zahtjeva na iznos od ukupno 14.418,59 kn/1.913,70 eura (razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike), s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude. Naime, tužiteljica nakon provedenog vještačenja ne potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi razlike kamate,

 

7. Nakon uređenja tužbenog zahtjeva tužitelja po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju tuženik je podneskom od 16. veljače 2023. obavijestio sud da je uređenjem tužbenog zahtjeva tužitelj preinačio tužbu, jer je povećao tužbeni zahtjev, ali tuženik ne daje svoj pristanak na preinaku tužbenog zahtjeva.

 

8. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu te pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: pročitao ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika 11. travnja 2007. na listu 7-10 spisa, odgovor tuženika na tužbu na listu 16-21, zahtjev za kredit na listu 22, ugovor o kreditu na listu 23-26, potvrda (solemnizacija) tog ugovora po javnom bilježniku R. G. iz B. na listu 27, zadužnice na listu 28-31 spisa. Pročitana je ponuda na listu 32 spisa i izvršen uvid u sudsku praksu na listu 33-37 spisa te suglasnosti na listu 38-41 spisa. Pročitano je rješenje ovog suda od 13. travnja 2022. na listu 42-45 spisa, žalba tuženika protiv tog rješenja na listu 47-52 spisa i izvršen uvid u priloge tuženika odnosno sudsku praksu na listu 53-82. Pročitano je rješenje Županijskog suda u Sisku od 12. svibnja 2022. na listu 88-92 spisa, podnesak tužiteljice od 17. svibnja 2022. na listu 94-95 spisa, podnesak tužiteljice od 27. lipnja 2022. na listu 96-99 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 6. srpnja 2022. na listu 105-117 spisa i izvršen uvid na priloge na listu 118-135 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 13. srpnja 2022. i izvršen uvid u prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom ugovoru o kreditu na listu 138-140 spisa te u početni otplatni plan na listu 141-144 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 25. listopada 2022. na listu 151, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po F. LB d.o.o. za usluge B. te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka na listu 154-160 spisa. Pročitan je podnesak tužiteljice od 9. siječnja 2023. na listu 166, dopuna financijsko knjigovodstvenog vještačenja na listu 169-170, podnesak vještaka od 26. siječnja 2023. na listu 171, podnesak tužiteljice od 27. siječnja 2023. kojim specificira tužbeni zahtjev na listu 174-176 spisa, podnesak tuženika od 1. veljače 2023. na listu 177-179 spisa, podnesak tuženika od 16. veljače 2023. na listu 180-181 spisa. Pročitano je očitovanje vještaka na podnesak tuženika od 1. veljače 2023. na listu 182 spisa.

 

              9. Podneskom od 25. listopada 2022. (list 151 spisa) punomoćnik tuženika obavijestio je sud da predložena svjedokinja V. M.  – P. nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljicom vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu pa stoga odustaje od predloženog dokaznog prijedloga saslušanja iste, radi čega sud nije izveo dokaz saslušanjem ove svjedokinje.

 

              10. Na glavnoj raspravi od 01. ožujka 2023. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribavi podatak da li je vozilo kupljeno kreditom tužiteljica unijela u imovinu obrta, kao nesvrsishodan i odugovlačeći, jer je iz iskaza tužiteljice na glavnoj raspravi od 20. listopada 2022., a na koji iskaz nije bilo primjedbi, utvrđeno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imala nikakav poslovni udio niti otvoren obrt, kao ni njezin suprug.

 

11. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno sljedeće:

-da su tužiteljica i tuženik 11. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-4026697, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.340,05 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 7-10 spisa);

-da je predmetni kredit odobren tužiteljici za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 7 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,20% te je člankom 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužiteljici slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da kredit nije konvertiran;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

 

12. Među strankama je sporno prvenstveno je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, kao i jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene.  Također je sporno mogu li se na konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva te ima li tužitelj svojstvo potrošača, odnosno tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika. Dakle, među strankama je sporna, kako osnova – tako i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu  vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koji glasi kao u izreci ove presude u točci I. osnovan, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 14.418,59 kn/1.913,70 eura, koji se odnosi na preplatu predmetnog kredita radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja CHF na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, kako je pobliže naznačeno u točci II. izreke presude.

 

14. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kao u točci I. i II. izreke presude temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

15. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatila prema izračunu vještaka za koje nije nastupila zastara potraživanja (preplata zbog tečajne razlike kada je tečaj bio viši u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita). Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o  valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.             

 

              16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, a vezano za konačno postavljen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te isplatu preplaćenog iznosa po osnovi tečajne razlike (razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike),  sud je stava da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

              17. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

 

              18. U dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu presuda istog suda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 04. veljače 2022. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba za isplatu preplaćenih iznosa zbog većeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim u tom dijelu.

 

              19. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

20. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

21. Upravo nakon objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH vezano za pitanje zastare, tužiteljica je, vezano za isplatu preplaćenih iznosa, tužbeni zahtjev za isplatu specificirala samo u odnosu na tečajnu razliku, kako je naprijed u obrazloženju navedeno, dok isplatu zbog preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope ne potražuje. Za napomenuti je da pravo na isticanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ne zastarijeva.

 

22. Vezano za prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, sud je na prijedlog tuženika izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na glavnoj raspravi od 20. listopada 2022.godine. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu za kupnju automobila 11. travnja 2007., jer je tada bio najpovoljniji kredit u švicarcima s najmanjom kamatnom stopom. Tada su bili mlada obitelj i imali su malu bebu staru tri mjeseca, radi čega im je trebao novi automobil za obiteljske potrebe, jer u stari nisu mogli staviti niti autosjedalicu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala otvoren nikakav obrt, a niti suprug. Vozilo je korišteno isključivo za obiteljske svrhe, a suprug tužiteljice je tek nakon 10 godina od tog kredita otvorio obrt. Na upit izjavljuje da je kredit otplaćivala ili osobno ili je suprug otplaćivao, jer su zajedno otplaćivali rate kad je tko bio slobodan. Kada je sklapala taj ugovor o kreditu, niije mogla niti pretpostaviti da će kasnije divljati rate kredita te je više puta sa suprugom išla u banku vidjeti da li se što može učiniti, jer joj je rata jako porasla. Nitko iz banke nije posebno pojasnio niti obrazložio kakve rizike preuzima ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Nije uzela kredit u eurima, jer je rata kredita bila veća, dok je najpovoljniji bio tada u švicarcima pa se zato i odlučila za isti obzirom da joj je plaća bila mala. Ona i suprug su se informirali u bankama te je i u drugim bankama također najpovoljniji kredit bio u R., a imali su i posrednika u auto kući, koji su također preporučili kredit kod R. banke kao najpovoljniji. Na upit izjavljuje da se odlučila za R. bank d.d. iz privatnih razloga, a čula je od kolega na poslu da su zadovoljni s R. bankom, te je dosta njih otvaralo kredite u toj banci. Kad je sklopila kredit bila je zadovoljna ugovoren uvjetima. Razumjela je kod sklapanja ugovora da će joj se visina rate mijenjati ovisno o tečaju, ali  nije znala da će tečaj švicarskog franka toliko rasti. Očekivala je da će plaćati rate u dogovorenom iznosu kao kad je sklapala ugovor o kreditu, jer da je znala da će joj rata toliko porasti, odnosno biti duplo veća ne bi pristala na takav ugovor. Kredit je zatvoren prije više godina. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala nikakav poslovni udio. Kupljeno vozilo je korišteno isključivo u privatne svrhe te  nije korišteno ni za kakve porezne olakšice. Tekst ugovora je izradila banka, a pregovore su vršili s muškim službenikom banke, ali se ne sjeća njegovog imena.

Na iskaz tužiteljice nije bilo primjedbi.

 

23. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužiteljice kao vjerodostojan dokaz, jer je iskazivala uvjerljivo i razložno te sukladno materijalnoj dokumentaciji u spisu. Dakle, i u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, u razdoblju koje obuhvaća i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

24. Jednako su tako identične i posljedice u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, među kojima i tužena banka, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

 

25. Saslušanjem tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da nije osnovan tuženikov prigovor da tužiteljica nema svojstvo potrošača, kao što nije osnovan prigovor koje tuženik, opreza radi, ističe glede nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i pasivne legitimacije tuženika. Ovo stoga što je predmetni ugovor o kreditu zaključila upravo tužiteljica kao korisnik kredita (u privatne svrhe za kupnju automobila), kao slabija strana s tuženom bankom (trgovcem) te je vršila  otplatu kredita upravo tuženiku. Iz samog ugovora je razvidno da je zaključen s tužiteljicom kao fizičkom osobom. Tužiteljica nije imala otvoren nikakav obrt, a automobil financiran sredstvima kredita kupila je za potrebe obitelji, u privatne svrhe. Sud je, dakle, utvrdio da je tužiteljica -kao slabija stranka - potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njezine profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužiteljice proizlazi iz njezine (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

 

26. U konkretnom slučaju sud smatra da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe bez obzira na činjenicu što je otplatila predmetni kredit , obzirom da je s tuženikom sklopila isti ugovor 11. travnja 2007., dakle u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Za napomenuti je i da prema praksi Suda Europske Unije proizlazi da za pojam „potrošača“ nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, primjerice ispunjenjem, jer korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao (ispunjenjem).

 

27. U odnosu na prigovor tuženika glede nedostatka aktivne i pasivne legitimacije sud smatra da ovi prigovori također nisu osnovani. Ovo stoga što su stranke ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima upravo tužiteljica kao korisnik kredita i banka kao davatelj kredita. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno.

 

28. Nadalje, po stavu ovog suda, tužba je dopuštena i po njoj se može postupati, jer je podnesena sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), a tužiteljica tužbeni zahtjev nije mogla točno i precizno postaviti bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi isplate svakog preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obzirom da ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem za isto. U tužbi je samo okvirno naznačena vrijednost predmeta spora iznosom od 10.001,00 kn, a po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju 27. siječnja 2022. (list 174-176 spisa).

 

29. U ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužiteljica u ovoj parnici poziva na iste. Naime, citirane odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a. Svrha čl. 88. Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača/07 te čl. 118. Zakona  o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/11) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ostvarili konkretnu zaštitu svojih prava pa sud smatra da je volja zakonodavca bila da u parničnim postupcima kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a čemu u prilog govori i odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2018-4 od 13. lipnja 2014. koja ne ograničava individualnu  zaštitu samo na postupke radi naknade štete.

 

30. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača,  koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

31. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, posebice uzevši u obzir iskaz tužiteljice, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužiteljica, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava. Tuženik nijednim dokazom u ovom postupku nije dokazao suprotno.

 

32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

33. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

34. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je  isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka),  nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

35. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

36. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

37. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.  Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.  

 

38. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.  Člankom 87. istog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

39. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene. 

 

40. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

41. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga  stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

 

42. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike ista preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

43. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom Odlukom Banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. I u konkretnom slučaju se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku. 

 

44. Prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.). U presudi Suda EU donesenoj u predmetu broj C-26/13, zauzet je pravni stav vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

45. Slijedom iznijetoga, osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o kreditu i to: čl. 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata…promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose…“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

 

46. Radi utvrđenja preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku L. B. (F. LB d.o.o. B.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.

46.1. Vještačenjem su utvrđene razlike plaćene kamate prilikom uplate svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao i početno ugovorene kamate i razlike tečaja za CHF između tečaja kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita

46.2. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: od 18. travnja 2007. do 31. listopada 2007. kamatna stopa iznosila je 5,20%; od 01. studenog 2007. do 30. travnja 2008. iznosila je 6,20%; od 01. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. iznosila je 6,75%, od 01. ožujka 2009. do 29. prosinca 2010. iznosila je 7,75%. U otplatnim planovima vještak je prikazao svaki anuitet podijeljen na otplatnu kvotu i kamatu, kako bi bilo moguće usporediti iznose kamata u prvobitno ugovorenom otplatnom planu i realiziranom otplatnom planu sa mijenjanim kamatnim stopama. U tablici 1. prikazan je otplatni plan sukladno prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 %. U tablici 2. prikazan je otplatni plan sukladno mijenjanim kamatnim stopama prema odlukama tuženika, upravo kako ih je tužitelj i plaćao tuženiku. U tablici 3. prikazan je iznos više plaćenih kamata koje su nastale temeljem navedenih povećanja kamatnih stopa po predmetnom kreditu, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 %. Navedeni više plaćeni iznosi izraženi su u CHF i preračunati su u kune prema srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Više plaćena kamata izračunata je tako da je od izračunate kamate u tablici 2 oduzeta izračunata kamata u tablici 1. Tuženik je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 732,13 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 3.606,40 HRK. Tijekom otplate kredita kamatna stopa nije niti u jednom momentu bila niže od početno ugovorene, pa u tom periodu nije bilo negativnih razlika plaćenih kamata.

46.3. Zadatak vještaka je bio izračunati razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom. Stoga je vještak sačinio izračun ukupno više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio tuženiku, u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet uz ugovorenu kamatnu stopu i prema tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita. Od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa (kolona 7) vještak je oduzeo ranije izračunate preplate po osnovi povećanja kamatnih stopa (kolona 8), kako bi dobila preplaćene iznose temeljem razlika u tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita (kolona 9). Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % anuitet je iznosio 218,26 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 18.04.2007. godine od 4,507347 iznosi 983,77 HRK. Datum isplate kredita utvrđen je iz otplatnog plana (list 141 spisa). Tužitelj je tijekom perioda otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 14.418,59 HRK. U mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita. Negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 474,98 HRK. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike bi iznosili 14.893,57 HRK. U koloni 7 tablice 4 prikazane su stavke razlike anuiteta koje u sebi sadrže i razliku plaćenih kamata i tečajnu razliku u ukupnom iznosu od 18.024,99 HRK, a u istoj su uključene i negativne stavke. Samo pozitivne stavke razlike anuiteta iznosile bi ukupno 18.499,97. HRK, a samo negativne stavke iznosile bi ukupno 474,98 HRK.

46.4. Dopunskim vještačenjem utvrđeno je da je tijekom otplate kredita tužitelj platio anuitete u većem iznosu temeljem promjena kamatnih stopa u ukupnom iznosu od 3.606,40 HRK, odnosno 478,66 EUR, a po osnovi promjena tečaja za CHF uključujući i negativne stavke tečajne razlike, platio je više ukupno 14.418,59 HRK, odnosno 1.913,70 EUR. Tužitelj je platio više temeljem promjena kamatnih stopa i promjena tečaja uključujući i negativne stavke, sveukupno 18.024,99 HRK, odnosno 2.392,36 EUR.

 

 

47. Tuženik je nakon provedenog vještačenja stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, koje su pravne prirode, budući da u podnesku od 01. veljače 2023. (list 177-179 spisa) tuženik samo ponavlja navode iz odgovora na tužbu i tijekom postupka vezano za odredbe predmetnog ugovora o kreditu o  promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da su ove odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o istima pojedinačno pregovaralo, kao i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

 

48. Vještak L. B. se podneskom od 22. veljače 2023. (list 182 spisa) očitovala da su primjedbe i prigovori tuženika iz naprijed navedenog podneska pravne prirode te se na iste ne može očitovati, tako da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

 

49.  Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti, jer je vještak stručan i nepristran, te je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.913,70 eura/ 14.418,59, kn koji predstavlja više plaćeni iznos radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje koje tužitelj potražuje, kako je u izreci presude u stavku II. Naznačeno.

 

50. Naime, tužiteljici pripada na preplaćeni iznos i zatezna kamata kako to tužiteljica potražuje, uz primjenu odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima joj pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, budući je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete.

 

              51. Uređenje tužbenog zahtjeva tužitelja nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja je bilo opravdano, jer je tužiteljica već u tužbi, kao i tijekom postupka navela da će tužbeni zahtjev specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a nakon provođenja financijsko vještačenja. Sud smatra da tužiteljica nije mogla točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev za isplatu, jer ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem prije provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, pa je dopustio preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženika, jer je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka.

 

              52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelja u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom.

 

              53. Tužiteljica potražuje troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku na listu 188 spisa, kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, za sastav podneska od 08. veljače 2022. iznos od 49,77 EUR / 375,00 kn, za sastav podneska od 17. svibnja 2022. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, za sastav podneska od 27. lipnja 2022. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, za zastupanje na ročištu od 30. lipnja 2022. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, za zastupanje na ročištu od 20. listopada 2022. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn, za sastav podneska od 12. studenog 2022. iznos od 49,77 EUR/ 375,00 kn, sastav podneska od 09. siječnja 2023. iznos od 99,54 EUR / 750,00 kn, sastav podneska od 27. siječnja 2023. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn zastupanje na ročištu od 01. ožujka 2023. iznos od 199,08 EUR / 1.500,00 kn.  Pored navedenog, tužitelj potražuje trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura/200,00 kn i presudu u iznosu od 66,36 eura/499,99 kn te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn. Dakle, tužiteljica na ime troška postupka sveukupno potražuje iznos od 2.018,38 EUR / 15.199,99 kn.

 

              54. U odnosu na trošak tužiteljice, sud nije priznao  trošak sastava podneska od 08.02.2022. u iznosu od 49,77 eura, jer taj trošak nije bio nužan, obzirom da je tim podneskom ista samo obavijestila sud o uplati sudske pristojbe na tužbu i dostavila dokaz o uplati. Također, tužiteljici nije  priznat trošak sastava podneska od 12.11.2022. u iznosu od 49,77 eura, jer je tužiteljica uz taj podnesak dostavila samo dokaz o uplati predujma za vještačenje,  a koji je dokaz o uplati mogla dostaviti  i bez podneska pa se ne radi o nužnom trošku. U ostalo dijelu troškovnik tužiteljice je sukladan važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

             

              55. Stoga je sud dosudio tužiteljici trošak postupka koji je bio nužan za vođenje ovog postupka u iznosu od ukupno 1.918,81 eur/14.457,27 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troška postupka odbijen kao neosnovan, jer nije bio nužan.

             

             

 

U Valpovu 05. travnja 2023.

 

 

                                                                                                                         Sutkinja

                                                                                                                              Tatjana Varžić

 

 

 

 

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

                          

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćniku tužiteljice,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.