Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

Poslovni broj 26 Gž-1475/2023-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26-1475/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz D. L., OIB: , kojega zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv tužene N. h. b. d.d., Z., OIB: (ranije S. d.d.), koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u odvjetničkom društvu Ž. i Partneri d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1333/2020-25 od 15. studenog 2022., 5. travnja 2023., 

 

 

r i j e š i o j e

 

Uvažava se žalbe tužitelja I. Š. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1333/2020-25 od 15. studenog 2022. i rješava:

 

Uvažava se prigovor tužitelja protiv rješenja o pristojbi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1333/20-21 od 29. travnja 2022., kao osnovan te se navedeno rješenje ukida.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja protiv rješenja o pristojbi istoga suda poslovni broj P-1333/2020-26 od 15. studenog 2022.

 

2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tužitelj zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje ukinuti.

 

3. Žalba tužitelja je osnovana.

 

 

4. Pobijano rješenje prvostupanjski sud obrazlaže na način  da je tužitelj tužbom uz zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu od 6.041,75 kuna, stavio i zahtjeve za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, dok da je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 6.000,00 kuna, čime smatra da je tužitelj propustio odrediti vrijednost zahtjeva za utvrđenje, a da to naknadno, do zaključenja glavne rasprave, nije utvrdio niti sud, pa da se sukladno odredbi čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a, u svezi odredbe čl. 14. st. 3. ZSP-a, ima smatrati da je vrijednost tog zahtjeva za utvrđenje, iznos od 50.000,00 kuna, a posljedično tome da je vrijednost predmeta spora (kao osnovica za određivanje pristojbene obveze na prvostupanjsku presudu), iznos od 55.615,62 kuna (zbroj zahtjeva za utvrđenje i zahtjeva za isplatu u skladu s čl. 16. st. 1. ZSP-a), pa budući da visina pristojbe prema toj vrijednosti predmeta spora na prvostupanjsku presudu sukladno Tar. br. 2. st. 1 u svezi Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19.) iznosi 906,00 kuna, a da je tužitelj nesporno uplatio dio te pristojbe od 200,00 kuna, cijeni da je tužitelj u obvezi platiti ostatak dužne pristojbe u iznosu od 706,00 kuna.

 

5. Osporavajući pobijano rješenje tužitelj upire na pogrešnu primjenu odredbe čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a, pozivajući se na to da se pobijano rješenje temelji na pogrešnoj pretpostavci da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora koju je tužitelj odredio u tužbi i prema kojoj je platio sudsku pristojbu za tužbu, koja vrijednost predmeta spora nije bila sporna do zaključenja glavne rasprave, niti je sud, sukladno ovlastima iz navedenog članka, u istu intervenirao.

 

6. Takvim žalbenim navodima tužitelj ponavlja tvrdnju koju je iznosio u prigovoru protiv rješenja kojim je pozvan na plaćanje razlike navedene sudske pristojbe, da je plaćanjem sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 200,00 kuna, u cijelosti podmirio pistojbu u skladu s vrijednosti predmeta spora.

 

7. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2., u svezi s čl. 381. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Međutim, osnovano u žalbi tužitelj navodi da mu je pogrešnom primjenom odredbe čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a, rješenjem o pristojbi poslovni broj poslovni broj Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1333/20-21 od 29. travnja 2022. naloženo plaćanje razlike sudske pristojbe za presudu.

 

9. Naime, pravilno se sud prvog stupnja u pobijanoj odluci poziva na odredbu čl. 14. ZSP-a (kojom je propisano da se u parničnom postupku pristojbe plaćaju prema vrijednosti predmeta spora, s time da se vrijednost predmeta spora radi naplate pristojbe utvrđuje prema vrijednosti koju predmet spora ima u vrijeme podnošenja tužbe, koja odredba ujedno upućuje sud da se na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak ako ZSP-om nije drukčije propisano) te na odredbu čl. 16. st. 1. ZSP-a (kojom je propisano da se vrijednost predmeta spora kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva).

 

10. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja iznosa predmetne pristojbe, pogrešno primijenio materijalno pravo. To stoga što se pogrešno rukovodio stavom da je tužitelj u tužbi propustio odrediti vrijednost zahtjeva za utvrđenje, posljedično čemu je pogrešno zaključio i o tome da se sukladno odredbi čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 14. st. 3. ZSP-a, ima smatrati da je vrijednost tog zahtjeva za utvrđenje, iznos od 50.000,00 kuna, čemu tužitelj žalbenim navodima osnovano prigovara.

 

11. Naime, u konkretnim slučaju, tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 6.000,00 kuna, s time da je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 6.041,75 kuna (koji je tijekom postupka smanjio na iznos od 5.615,62 kuna), postavio i zahtjev za utvrđenje, dakle nenovčani zahtjev. Iz navedenog slijedi da se radi o dva tužbena zahtjeva (od kojih je jedan nenovčani, a drugi novčani), u odnosu na koja oba zahtjeva je tužitelj naznačio jedinstveni iznos vrijednosti predmeta spora, radi čega se ne može smatrati da je u odnosu na nenovčani zahtjev (na utvrđenje), tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora. Kako tuženica naznačenoj jedinstvenoj vrijednosti predmeta spora nije prigovarala, niti je sud tako naznačenu vrijednost spora ispitivao po službenoj dužnosti, o čemu, stoga, tijekom postupka nije niti odlučivao, tada u takvoj situaciji (u kojoj sud niti po prigovoru tuženice, niti po službenoj dužnosti, nije provjeravao točnost naznačene vrijednosti predmeta spora u odnosu na oba postavljena zahtjeva, a što je mogao učiniti najkasnije na pripremnom ročištu), nakon zaključenja glavne rasprave više nije bilo mjesta odredivati vrijednost predmeta spora u drugom, višem iznosu od one koja je bila naznačena u tužbi, jer odlučivanje o navedenom u toj fazi postupka (nakon zaključenja glavne rasprave, do kada je tužitelj bio u obvezi predati određeni zahtjev za naknadu troškova kojeg je postavio u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora u tužbi, u skladu s kojom je postavio i zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe za tužbu i presudu, za svaku po 200,00 kuna), ne može ići na štetu stranke koja se o navedenom više nema prilike izjasniti, niti u skladu s tako određenom vrijednosti predmeta spora postaviti zahtjev za naknadu troškova.

12. Stoga, ispravno je valjalo primjenom odredbe čl. 14. i 16. st. 1. ZSP-a, u svezi s čl. 35., 37. st. 1. i 40. st. 2. ZPP-a, rukovodeći se vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 6.000,00 kuna, iznos predmetne pristojbe za prvostupanjsku presudu utvrditi sukladno Tarifi sudskih pristojbi (Tar. br. 2.), u iznosu od 200,00 kuna, pri tome imajući u vidu i činjenicu da je konačno postavljenim zahtjevom za isplatu, tražena isplata manjeg iznosa od prvotno utuženog, a koji iznos je u okviru naznačane vrijednosti predmeta spora iz tužbe.

 

13. Kako nije sporno da je tužitelj za prvostupanjsku presudu platio sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 kuna, dakle u cijelosti (u skladu s vrijednosti predmeta spora), valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, pobijano rješenje preinačiti na način da se uvaži prigovor tužitelja protiv navedenog rješenja o sudskoj pristojbi (o plaćanju razlike sudske pristojbe za tužbu) i isto rješenje u tom dijelu ukine.

 

U Zagrebu 5. travnja 2023.

 

     Sutkinja:

       Roberta Pandža, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu