Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2814/22-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Ljiljane Karlovčan - Đurović, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja W. B. d. o. o. M., kojeg zastupa opunomoćenik S. J., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-224/22-10 od 9. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-224/22-10 od 9. svibnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/157, urbroj: 513-04-21-2 od 16. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/21-01/5, urbroj: 513-07-08/21-1 od 11. siječnja 2021.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja od 11. siječnja 2021. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2017. u iznosu porezne obveze od 1.384.414,59 kuna uz pripadajuće kamate i porez na dodanu vrijednost za 2018. u iznosu porezne obveze od 1.427.861,79 kuna uz pripadajuće kamate, s nalogom za uplatu utvrđenih iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe i utvrđenja da žalba ne odgađa izvršenje.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud razmatrao samo jedan od razloga nezakonitosti pobijanog rješenja i predmetu pristupio pretjerano formalistički. Ističe da sud prilikom odlučivanja u predmetu nije uzeo u obzir sve tužbene navode. Upire na praksu Suda Europske unije te ističe da se poreznom obvezniku ne može osporiti odbitak pretporeza samo na temelju toga što isporučitelj dobra nema PDV ID broj, odnosno ne posluje u sustavu PDV-a, ako su pritom ispunjeni uvjeti za odbitak PDV-a. Ističe da je takav pravni stav izražen u nekoliko odluka Suda Europske unije te citira odluke broj C-277/14 i C-590/13. Upire na to da je Porezna uprava u mišljenju od 6. lipnja 2017. istaknula da svaki porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza ako ima formalno uredan račun za isporuku koja mu je izvršena bez obzira na to je li mu račun izdao porezni obveznik koji nije upisan u registar obveznika PDV-a. Stava je da bi osporavanje prava na odbitak pretporeza bilo opravdano samo ako bi se dokazalo da su transakcije učinjene s namjerom izbjegavanja plaćanja PDV-a i da su sudionici u transakcijama sudjelovali s namjerom i saznanjem da jedan od njih nije ispunio poreznu obvezu. Ističe da se u konkretnom slučaju nije utvrđivalo je li tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u isporuci koja dovodi do utaje PDV-a. Upire na to da je tužitelj postupao u skladu s dobrim poslovnim običajima, povećanom pažnjom gospodarstvenika i načelom savjesnosti i poštenja. U žalbi opisuje tijek suradnje s bugarskim trgovačkim društvom te tvrdi da je za to društvo PDV ID broj objavljen nekoliko mjeseci nakon što su to društvo i tužitelj započeli poslovnu suradnju. Ističe da tužitelja nitko iz Porezne uprave ni Carinske uprave nije upozorio ili obavijestio o činjenici da je izvršena obustava PDV ID broja odnosnog trgovačkog društva te da je tužitelj postupao u dobroj vjeri. Osvrće se na okolnost da su se tijekom 2015. i 2016. izmijenile odgovorne osobe tužitelja, da je postupak likvidacije nad tužiteljem započeo nakon prestanka suradnje s bugarskim trgovačkim društvom pa se ta dva događaja ne mogu dovesti u korelaciju, kao i da je prestanak poslovanja tužitelja uvjetovano tržišnim i poslovnim okolnostima pa se, iz tih razloga, zaključci tuženika ukazuju neosnovanim i nepotkrijepljenim. Ističe da je neosnovana konstatacija da je tužitelj pokrenuo postupak likvidacije u vrijeme kada je porezno tijelo započelo postupak poreznog nadzora. Stava je da bi bilo nepravično sankcionirati tužitelja zbog eventualnog propusta isporučitelja dobara te da postupanjem tužitelja nije nanesena šteta državnom proračunu. Predlaže da Visoki upravni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev te poništi rješenje tuženika od 16. prosinca 2021. i prvostupanjsko rješenje od 11. siječnja 2021., a podredno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak te tuženika obveže na naknadu troška upravnog spora tužitelju.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba protiv presude nije osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, a kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
8. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nad tužiteljem proveden postupak poreznog nadzora te mu je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2017. i 2018., o čemu je sastavljen zapisnik klasa: 471-02/19-01/1103, urbroj: 513-07-08/19-24 od 30. listopada 2020.
9. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud nije počinio niti jednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a. Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju tako da se može ispitati. Stoga nema istaknute procesne povrede da se presuda ne može ispitati.
10. U okviru manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) suprotno žalbenim navodima, pravilno je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza po ispostavljenim računima dobavljača G. ko Ltd. iz B. Naime, navedenom dobavljaču je prije ispostavljenih računa obustavljen PDV identifikacijski broj (PDV ID broj), 1. prosinca 2017.
11. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16.; dalje: OPZ) propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Pritom se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama čiji materijalni sadržaj nedvojbeno odražava nastali poslovni događaj u skladu s člankom 66. stavkom 2. OPZ-a.
12. Odredbom članka 27. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13.,153/13., 143/14. i 115/16. – dalje: ZPDV) je propisano da se mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije smatra mjesto gdje završava otprema ili prijevoz dobara stjecatelju (stavak 1.). Neovisno o stavku 1. toga članka, mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije u smislu članka 4. stavka 1. točke 2.a) toga Zakona smatra se područje države članice koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stjecatelj stekao ta dobra, osim ako stjecatelj dokaže da je na stečena dobra PDV bio obračunan u skladu sa stavkom 1. ovoga članka (stavak 2.). Ako stjecatelj dokaže da je PDV na stjecanje obračunan u državi članici u kojoj je otprema ili prijevoz dobara završio, porezna osnovica se odgovarajuće umanjuje u državi članici koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stekao ta dobra (stavak 3.). Neovisno o stavku 2. toga članka smatra se da je PDV obračunan na stjecanje dobara unutar Europske unije u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, ako stjecatelj: a) dokaže da je stjecanje obavio u svrhu daljnje isporuke na području države članice u skladu sa stavkom 1. ovoga članka za koju je primatelj dobara obvezan platiti PDV u skladu s člankom 75. stavkom 1. točkom 3. toga Zakona, b) podnese Zbirnu prijavu u skladu s člancima 88. i 89. toga Zakona (stavak 4.).
13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda te je tužitelju pravilno utvrđena obveza PDV-a 2017. u iznosu porezne obveze od 1.384.414,59 kuna uz pripadajuće kamate i porez na dodanu vrijednost za 2018. u iznosu porezne obveze od 1.427.861,79 kuna uz pripadajuće kamate budući da tužitelj kroz knjigu URA nije iskazao stjecanje dobara iz Europske unije, odnosno evidentirao je račune od društva G. Ko Ltd. kroz knjigu URA, ali bez iskazanog i obračunatog PDV-a, dok je istovremeno podatke iskazao u PDV prijavama. Također, provjerom u VIES sustavu Ministarstva financija je utvrđeno da na ime PDV ID broja stjecatelja strani isporučitelj nije iskazao isporuke dobra i usluga.
14. Jednako tako, tijekom nadzora je utvrđeno da je tužitelj kao trgovačko društvo osnovano 25. studenog 2015., da tijekom 2015. i 2016. i do 1. rujna 2017. nije bilo nikakvih poslovnih aktivnosti kod tužitelja, a gospodarska aktivnost je izvršena u razdoblju od rujna 2017. do veljače 2018. sa spomenutim bugarskim trgovačkim društvom kojem je 1. prosinca 2017. obustavljen PDV ID broj. Prvostupanjski sud je zaključio da je, vezano za navedene poslovne događaje, tužitelj trebao izvršiti provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika na internetskoj stranici Porezne uprave, na kojoj je dostupan podatak tko je obveznik PDV-a.
15. U predmetnom postupku porezno je tijelo dostatno obrazložilo zašto smatra da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza, a koja utvrđenja je utemeljeno prihvatio tuženik i prvostupanjski sud, dok je s druge strane tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza po izlaznim računima ispostavljenim od strane isporučitelja koji nema valjani PDV ID broj.
16. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iz tog razloga sporni računi u porezno pravnom smislu ne predstavljaju vjerodostojne knjigovodstvene isprave na temelju kojih bi se tužitelju moglo priznati pravo na odbitak pretporeza po izdanim računima. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je porezno tijelo trebalo priznati pravo na odbitak pretporeza.
17. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
18. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1., članak 27 i članak 34. ZPDV-a i članke 65. i 66. OPZ-a te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika i rješenja prvostupanjskog tijela kojim je tužitelju utvrđen iznos manje obračunatog PDV-a u iznosima kako je to navedeno u prvostupanjskom poreznom rješenju.
19. Neosnovan je prigovor bitne povrede pravila postupka jer je člankom 66. stavkom 2. ZUS-a jasno propisano da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe toga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.
20. Vezano i za ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj sud smatra da su isti neosnovani i nemaju utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.
21. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi tužitelja ne nalaze se pravno odlučnim, pa je ma temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.
22. Odluka o žalbenom trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 5. travnja 2023.
Sanja Štefan, v.r.