1

Poslovni broj Gž-2385/2020-4

 

Poslovni broj Gž-2385/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. Z. iz  Ž., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice M. Š. iz T., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u T., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 55 P-6538/2015-53 od 2. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.  

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I  Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 55 P-6538/2015-53 od 2. ožujka 2020. u točki II izreke.

 

II   Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 55 P-6538/2015-53 od 2. ožujka 2020. u točki I izreke i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica Z. F. O.: .., suvlasnica u udjelu od 1/3 čest. 1147 pašnjak, 1148 pašnjak, 1149 pašnjak, 1150 pašnjak, 1151 oranica, 1242/1 oranica, 1242/2 vinograd, 1243/1 vinograd, 1243/2 oranica, 1244 oranica, 1245 vinograd, sve k.o. K. S., što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva naznačenih čestica na ime tužiteljice i na teret suvlasničkog udjela od 1/3 prednice tuženice Z. J. ž. I., u roku od 15 dana."

 

              2. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.459,95 eur/11.000,00 kn[1] (slovima: tisućučetiristopedesetdeveteura i devedestpetcenti/ jedanaesttisućakuna) u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu se zahtjev tuženice odbija kao neosnovan.

 

 

                                                             Obrazloženje

 

            1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u 1/3 dijela nekretnina k.č.br. 1147 pašnjak, 1148 pašnjak, 1149 pašnjak, 1150 pašnjak, 1151 oranica, 1242/1 oranica, 1242/2 vinograd, 1243/1 vinograd, 1243/2 oranica, 1244 oranica, 1245 vinograd, sve u k.o. K. S., što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva naznačenih nekretnina na ime tužiteljice i na teret suvlasničkog udjela od 1/3 prednice tuženice J. Z. u roku od 15 dana (točka I izreke). U točki II izreke odbijen "popis troška tužiteljice od 21. siječnja 2020." kao neutemeljen.

 

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužiteljica protiv presude u točki II izreke pozivajući na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženica protiv presude u točki I izreke,pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

            3. Tužiteljica u žalbi navodi da je do zaključenja glavne rasprave predala sudu zahtjev za naknadu parničnog troška, u skladu s odredbom čl. 164. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), da taj zahtjev sadrži naznaku suda kojemu se podnesak predaje, broj predmeta na koji se podnesak odnosi, predmet podneska i specificirani popis troška pa da je nejasno što bi taj popis troška trebao predstavljati, ako ne zahtjev za naknadu troška.

              4. U dopuni žalbe ukazuje na sudsku praksu različitih sudova glede tog pitanja, prema kojoj je izraženo stajalište da i u slučaju kada stranka nije do završetka raspravljanja priložila popis troškova, ukoliko je u tužbi ili nekom drugom pismenu popisala trošak, tada da se ne može smatrati da nije zatražila naknadu troškova, već o zahtjevu koji je sadržan u podnesku treba odlučiti.

              5. Predlaže stoga pobijano rješenje o troškovima preinačiti i obvezati tuženicu da joj nadoknadi trošak cijelog postupka, podredno u tom dijelu rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, pri čemu zahtjeva nadoknadu troška žalbenog postupka.

              6. Tuženica u žalbi osporava da bi tužiteljica bila posjednica prijepornih nekretnina, ali smatra da, i pod pretpostavkom da se prihvati utvrđenje da je bila posjednica, suvlasništvo u 1/3 dijela prijepornih nekretnina nije mogla steći dosjelošću, jer da njezin posjed, sve kada bi i postojao, nije bio ni zakonit, ni istinit, niti pošten, budući da je tužiteljica kao kćer pokojne J. Z. i sestra tuženice jako dobro znala da joj ne pripada pravo na posjed, što znači da bi bila nepoštena posjednica. Poriče da bi tužiteljica dolazila na prijeporne nekretnine, da bi ih počela čistiti, pri čemu da o posjedu tužiteljice i posjedovnim činima najbolje govori stanje prijepornih nekretnina koje su zarasle u gustu šikaru i na kojima nitko nije bio najmanje zadnjih četrdesetak godina. Pored toga postavlja pitanje kako je to tužiteljica posjedovala i čistila predmetne nekretnine, kada do njih nema adekvatne putne veze, a pored toga postavlja pitanje koji dio nekretnina je držala u posjedu, s obzirom na činjenicu da je suvlasnica idealnog dijela istih nekretnina. Smatra da je u ovom postupku činjenično stanje sasvim jasno, a da se u presudi iskrivljuju činjenice iz nepoznatih razloga.

7. Ponavlja da je iza smrti djeda parničnih stranaka I. C. utvrđeno što spada u njegovu ostavinsku imovinu, s tim što su prijeporne nekretnine bile predmetom nasljeđivanja, a njegovim nasljednicama su proglašene kćerke M., M. i J., svaka u 2/6 dijela, da su sestre potpisale Izjavu 24. prosinca 1976. prema kojoj uređuju međusobne suvlasničke odnose na način da M. C. pripada 2/3 dijela, a J. Z. 1/3 dijela, budući da se njihova sestra M. odrekla svog suvlasničkog udjela u korist sestre M. pa su tako u zemljišnim knjigama i upisane kao suvlasnice, dakle M. u 2/3 dijela i J. u 1/3 dijela. Nakon smrti M. C. da je njezina ostavinska imovina prešla na sestre M. i J., na jednake dijelove, dok je iza smrti M. C. na prijepornim nekretninama kao nasljednica proglašena tužiteljica. Prije toga da je 28. prosinca 1987. sklopljen Ugovor o darovanju između majke stranaka J. Z. te tuženice i tužiteljice, prema kojemu je J. Z. darovala tužiteljici 1/3 dijela nekretnina iz z.k.ul. 2060 k.o. K. S., koje su predmetom ovog postupka, dok je tuženici darovala nekretnine upisane u drugim katastarskim općinama. Kako je J. Z. bila suvlasnica prijepornih nekretnina u 2/3 dijela, a darovala je svoj suvlasnički dio od 1/3 dijela, u zemljišnim knjigama je J. Z. ostala upisana suvlasnicom u 1/3 dijela, koji upis je egzistirao i u trenutku njezine smrti. Prema stajalištu tuženice, da je njihova majka željela darovati tužiteljici cijeli svoj suvlasnički udio u prijepornim nekretninama, tada bi to i učinila, što znači da bi u darovnom ugovoru stajalo da joj daruje 2/3 dijela istih nekretnina, a ne 1/3 dijela kako je to u ugovoru navedeno. Ističe da u pobijanoj presudi uopće nije protumačen ugovor u skladu s njegovim sadržajem, a da navod u presudi da je bilo dogovoreno u obitelji da tužiteljici pripadne sporna zemlja u K. S. u cijelosti, nema uporište u provedenim dokazima. Glede iskaza saslušanih svjedoka, ističe da iz iskaza svjedoka D. A., rođaka stranaka, proizlazi da je majka stranka J. Z. izjavila da bi prodala nekretninu u K. pored željezničke pruge (prijepor), ali da nije bila zadovoljna ponuđenom kupoprodajnom cijenom pa da je nejasno što bi to ona prodavala, ukoliko je svoj cijeli suvlasnički udio darovala tužiteljici. Analizom iskaza svjedoka L. Z., sina tužiteljice, zaključuje da se i tuženicu pitalo u vezi prodaje, jer je tužiteljici bilo dobro poznato da je ona nasljednica svoje majke, jednako kao i tužiteljica, u odnosu na suvlasništvo prijepornih nekretnina.

              8. Nadalje ističe da je u ostavinskom postupku koji je vođen iza smrti J. Z., tužiteljica izjavila da suvlasnički udio od 1/3 dijela prijepornih nekretnina ne ulazi u ostavinsku imovinu, jer da je ostaviteljica usmenim ugovorom o darovanju te nekretnine darovala kćerki F. Z. (tužiteljici), koji ugovor da je realiziran njezinim uvođenjem u posjed. U ovom postupku, međutim, da je stvar postavila potpuno drugačije, tvrdeći da je iste nekretnine stekla Ugovorom o darovanju od 28. prosinca 1987., iako u ugovoru stoji da joj majka daruje suvlasnički udio od 1/3 dijela. Na kraju ukazuje da je tužiteljica tijekom postupka vršila pritisak na sud, što da kod tuženice izaziva opravdanu sumnju u objektivnost i nepristranost sutkinje koja je donijela odluku, tim više što je obrazloženje pravno neutemeljeno.

              9. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezu nadoknade troškova postupka tuženici, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              10. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženice ističe da je u svom iskazu opisala na koji način je stekla prijeporne nekretnine i stupila u posjed, da je stekla vlasništvo željom M. C., što da su prihvatile njezine sestre, a glede pravnog slijeda vlasništva u odnosu na suvlasnički udio J. Z., ističe da je općepoznata činjenica da suvlasnici mogu bez obzira na pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili drugu ispravu, svoje odnose riješiti drugačije jer da je to njihova slobodna volja, što da se u konkretnom slučaju i dogodilo. Glede tvrdnje koja se iznosi u žalbi da tužiteljica ne zna gdje se prijepor nalazi, ističe da se nekretnine jako dobro vide sa groba njezinog pokojnog muža koji da je sahranjen u obiteljskoj grobnici C. u K. Š. na izričit zahtjev M. C.. Glede iskaza "profesionalnog svjedoka" D. A., navodi da je glede kupoprodaje prijepornih nekretnina o kojoj da je razgovarao s majkom stranaka, vremenski locirao taj događaj u vremenu kada majka stranaka više nije bila živa, a glede iskaza L. Z., navodi da ne poriče da se i tuženicu pitalo za prodaju, budući da je majka stranaka bila upisana u zemljišne knjige kao suvlasnica pa su se potencijalni kupci obraćali tuženici kao njezinoj kćeri, koja da ih je upućivala na tužiteljicu kao vlasnicu. Još ističe da Ugovor o darovanju iz 1987. kojim joj majka daruje 1/3 dijela prijepora, nije proveden u katastru, da se 1996. izvršila promjena katastarskih podataka na način da je kao posjednica u 2/3 dijela upisana M. C., budući da joj je J. Z. ustupila svoj suvlasnički udio te navodi da bi, da je promjena suvlasničkog udjela M. C. bila izvršena u zemljišnim knjigama nakon njezine smrti, tužiteljica bila upisana u cijelosti, a ovako da je izgubila vlasništvo 1987. i 1996. Osporava tvrdnju tuženice da nije imala fer i pošteno suđenje, budući da ju je u ovom postupku zastupala profesionalna osoba koja je aktivno sudjelovala i predlagala dokaze, imala mogućnost iznositi prigovore i primjedbe te ni u čemu nije bila onemogućena.

              11. Predlaže stoga odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

              12. Žalba tuženice je osnovana, uslijed čega je žalba tužiteljice protiv odluke o trošku neosnovana, budući da zbog uspjeha tuženice u parnici, tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu parničnog troška.

              13. Sud prvog stupnja je počinio bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su razlozi presude proturječni i nejasni. Međutim, kako je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, ovaj sud je ovlašten, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uveo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, te neovisno o postojanju narečene povrede postupka, presudu preinačiti primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a. Pogrešno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenjeno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na prijepornim nekretninama dosjelošću.

              14. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnice prijeporne nekretnine upisane tužiteljica u 2/3 dijela i majka stranaka pokojna J. Z. u 1/3 dijela,

- da prijepor u naravi čini jedanaest parcela iz k.o. K. S., sve upisane u z.k.ul. 2060, u ukupnoj površini od 12627 m2,

- da je 1977. u zemljišnim knjigama izvršen upis suvlasništva na prijepornim nekretninama u korist M. C. za 2/3 dijela te majke stranaka J. Z. u 1/3 dijela, na temelju Izjave koju su potpisale sestre J. Z., M. C. i M. C.,

- da je u listopadu 1987. na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojne M. C. izvršen upis u zemljišnim knjigama na način da su kao suvlasnice upisane M. C. u 2/6 dijela te majka stranaka J. Z. u 2/6 dijela (na suvlasničkom udjelu M. C. od 2/3 dijela), dok je u prosincu 1987. na temelju Ugovora o darovanju sklopljenog između majke stranaka J. Z. kao darovateljice te tužiteljice F. Z., tužiteljica upisana kao suvlasnica istih nekretnina u 1/3 dijela,

- da je 2008. na temelju rješenja o nasljeđivanju iza M. C. izvršen upis suvlasništva tužiteljice u daljnjih 1/3 dijela (ukupno 2/3 dijela),

- da je 2010. umrla majka stranaka J. Z. te je u ostavinskom postupku doneseno djelomično rješenje o nasljeđivanju, koje ne obuhvaća prijeporne nekretnine, budući da je u tom postupku utvrđeno da postoji spor između nasljednica oko opsega ostavinske imovine njihove majke i to upravo glede prijepornih nekretnina.

              15. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da majka stranaka J. Z. u vrijeme smrti (2010.) nije bila ni stvarni ni uknjiženi vlasnik predmetnih nekretnina, jer da je za života raspolagala svojim udjelom od 1/3 dijela u korist tužiteljice, jednako kao što je istim udjelom raspolagala u korist tuženice, ali u odnosu na druge nekretnine koje nisu predmetom ovog postupka. Stoga zaključuje da je upravo tužiteljica stvarna vlasnica prijepornih nekretnina u cijelosti, jer da je dokazala pravni slijed posjedovanja i vlasništva od svojih prednika te se ponašala kao vlasnik počev od sklapanja Ugovora o darovanju 1987., pri čemu da ju nitko nije u tome smetao niti svojatao prava na istim nekretninama. S obzirom na utvrđenje da je tužiteljica u nesmetanom posjedu od 1987. od kada je tužiteljica sa suprugom i sinom povremeno dolazila na prijepor, čistila parcele koje su bile zarasle šumom i neobrađene, zatim uvažavajući činjenicu da su namjeravali na istim nekretninama zasaditi maslinik, zauzima stajalište da sve opisano predstavlja temelj za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Pritom ocjenjuje da su za stjecanje vlasništva ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), budući da neprekinuti posjed traje preko dvadeset godina. Istovremeno utvrđuje da "nitko od tuženika" (a samo je jedna tuženica) nije osporio "tužitelju" (u ostalom dijelu tekstu se označuje kao tužiteljica) isključivo pravo posjeda i vlasništva, zbog čega da treba kao utemeljene prihvatiti navode "tužitelja" da je upravo on stvarni i fakrtični vlasnik i posjednik utuženih nekretnina.

              16. Glede odluke o parničnom trošku, navodi da tužiteljica nije postavila odgovarajući zahtjev ni u tužbi niti tijekom postupka, već da je prije zaključenja glavne rasprave dostavila popis parničnog troška pa da nema pravo zahtijevati naknadu.

              17. Iako se u razlozima pobijane presude isprepliću dvije osnove stjecanja vlasništva, a to su pravni posao (ugovor o darovanju) i stjecanje na temelju zakona (dosjelost), budući da sud prvotno utvrđuje da majka stranaka u trenutku svoje smrti nije bila vlasnica prijepornih nekretnina, jer je svoj suvlasnički udio darovala tužiteljici, a potom se spominje dosjelost kao način stjecanja preostalog suvlasničkog udjela, proizlazilo bi da je odluka donesena primjenom odredbe čl. 159. st. 3.ZV-a, na temelju utvrđenja da je vlasništvo stečeno (izvanrednom) dosjelošću.

18. Prije svega treba istaći da je majka stranaka J. Z. u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnica prijepora u 1/3 dijela te da je takvo stanje postojalo i u vrijeme zaključenja glavne rasprave pa je nejasan zaključak suda prvog stupnja da ona u vrijeme smrti nije bila "ni stvarni niti uknjiženi vlasnik" predmetnih nekretnina. Nadalje je proturječan zaključak da je majka stranaka za života raspolagala svojim cijelim suvlasničkim udjelom u prijepornim nekretninama u korist tužiteljice, budući da isprave koje su priložene u spisu takav zaključak ne potkrjepljuju.

19. Naime, iz priloženog Ugovora o darovanju koji je sklopljen 28. prosinca 1987. između majke stranaka J. Z. kao darovateljice te tužiteljice i tuženice kao daroprimateljica, jasno proizlazi da J. Z. daruje tužiteljici svoj suvlasnički udio od 1/3 dijela prijepornih nekretnina iz z.k.ul. 2060 k.o. K. S., a pored toga i neke nekretnine iz k.o. K. Š., dok tuženici daruje nekretnine iz k.o. K. N. i k.o. K. Š., koje nisu obuhvaćene tužbom u ovom postupku. U vrijeme sklapanja tog ugovora, dakle 1987., a kako to proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga, majka stranaka J. Z. je bila upisana kao suvlasnica prijepornih nekretnina u 2/3 dijela, i to u 1/3 dijela na temelju Izjave od 24. prosinca 1976., a u preostalih 1/3 dijela na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojne M. C., njezine sestre, iz čega treba izvesti zaključak da Ugovorom o darovanju nije raspolagala svojim cijelim suvlasničkim udjelom. U ostavinskom postupku iza pokojne J. Z. je tuženica zahtijevala da se kao ostavinska imovina ostaviteljice rasporedi i njezin suvlasnički udio od 1/3 dijela u prijepornim nekretninama, dok je tužiteljica izjavila da te nekretnine nisu ostavinska imovina iz razloga što je majka za života raspolagala svojim suvlasničkim udjelom u njezinu korist usmenim Ugovorom o darovanju koji je realiziran njezinim uvođenjem u posjed. S obzirom na spor o opsegu ostavinske imovine, u odnosu na te nekretnine nije doneseno rješenje o nasljeđivanju, međutim, valja naglasiti da tužiteljica tijekom postupka nije pojasnila kada bi bio sklopljen navodni usmeni ugovor o darovanju i zbog čega u svezi s tim nije, do smrti majke stranaka, sačinjena neka isprava koja bi bila podobna za upis tog prava u zemljišnim knjigama. U svakom slučaju valja zaključiti da postojanje takvog usmenog ugovora tužiteljica nije dokazala, a tijekom postupka je izmijenila osnovu stjecanja vlasništva, tvrdeći da je stupila u posjed 1987. te da je bila poštena posjednica prijepora i protekom roka od dvadeset godina stekla vlasništvo na temelju zakona, dosjelošću.

20. Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

 

21. Drugim riječima, ako posjed nije pošten, ni protekom roka od dvadeset godina samostalnog posjedovanja nije moguće steći pravo vlasništva dosjelošću.

 

22. Sud prvog stupnja uzima dokazanim da je tužiteljica stupila u posjed prijepora na temelju Ugovora o darovanju od 28. prosinca 1987. Međutim, propušta cijeniti činjenicu da je nakon sklapanja tog ugovora majka stranaka ostala suvlasnicom prijepornih nekretnina u 1/3 dijela te da je tužiteljica, kao suvlasnica, svakako imala pravo posjedovati prijepor te, između ostalog, izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnik, kako je propisano odredbom čl. 38. st. 1. ZV-a. Dakle, tužiteljica je bila ovlaštena stupiti u posjed i posjedovati prijeporne nekretnine, čistiti ih i održavati i kao suvlasnica, a ne samo isključiva vlasnica pa okolnost stupanja u posjed ne bi bila odlučna za računanje početka roka za stjecanje prava vlasništva, tim više što se radi o kompleksu od jedanaest parcela u površini većoj od 12000 m2. Glede poštenja posjeda, treba ponovno ukazati na činjenicu da je u zemljišnim knjigama, i nakon sklapanja Ugovora o darovanju od 28. prosinca 1987., majka stranaka J. Z. ostala upisana kao suvlasnica prijepora u 1/3 dijela, a posebno treba ukazati na činjenicu da je tužiteljica bila stranka i u ostavinskom postupku koji je vođen iza tete stranaka M. C., da je kao njezina ostavinska imovina utvrđen, između ostalog, suvlasnički udio u prijepornim nekretninama od 1/3 dijela, a da je ostaviteljica raspolagala oporukom svojim suvlasničkim udjelom u tim nekretninama u korist tužiteljice, te je u konačnici rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika I. R. iz S. poslovni broj O-2728/07 od 3. lipnja 2008. tužiteljica proglašena nasljednicom ostaviteljice u odnosu na prijeporne nekretnine u 1/3 dijela. Kako je tužiteljica, dakle, sudjelovala u tom postupku, na nju se odnose pravni učinci rješenja o nasljeđivanju. Pritom treba naglasiti da zbog okolnosti što su stranke sestre, što je njihova majka u zemljišnim knjigama od 1976. upisana u kontinuitetu kao suvlasnica prijepornih nekretnina (tada u 1/3 dijela, potom 1987. u 2/3 dijela, a nakon Ugovora o darovanju 1987. ponovno u 1/3 dijela), valja zaključiti da, i kada bi se radilo o kontinuiranom samostalnom posjedu prijepora od 1987., da takav posjed nema karakteristike poštenog posjeda, jer je tužiteljica znala da joj ne pripada pravo na isključivi posjed pa stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

23. Još treba dodati da je tužiteljica tijekom postupka ukazivala na promjenu posjedovnog stanja u katastru u korist M. C., u potkrjepu tvrdnje da majka stranaka više nije imala udjela u prijepornim nekretninama. Međutim, vlasništvo se stječe na jedan od načina propisanih odredbom čl. 114. ZV-a, dakle na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da je na suvlasničkom udjelu svoje majke (1/3 dijela) stekla vlasništvo na jedan od zakonom propisanih temelja stjecanja pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.  

 

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice prihvatiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke preinačiti, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

25. Glede odluke o parničnom trošku, prije svega treba istaći da je u konačnici tuženica uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice. Utoliko je žalba tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke pobijane presude neosnovana. Treba ipak dodati da je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva ("odbija se popis"), a razlozi nejasni, budući da je tužiteljica dostavila sudu troškovnik, da je na glavnoj raspravi sutkinja prethodno pozvala stranke "na popis parničnog troška", da je u zapisniku evidentirano da su punomoćnici stranaka priložili "popis troška" pa je nejasan zaključak o tome da tužiteljica nije postavila zahtjev za nadoknadu parničnog troška. Međutim, kako je tuženica u konačnici uspjela u parnici, tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženice, što znači da je zahtjev tužiteljice neosnovan.

 

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki II izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

27. Odlučujući u okviru zahtjeva tuženice za nadoknadu parničnog troška, a na temelju vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi (11.000,00 kn), proizlazi da tuženici pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn, prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 6. lipnja 2016. 250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, za pristup na ročišta održana 1. ožujka 2016., 7. lipnja 2016., 3. svibnja 2017., 6. srpnja 2017., 29. rujna 2017., 24. studenog 2017., 29. ožujka 2019. te 21. siječnja 2020. po 1.000,00 kn za svako, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a za pristup na ročišta održana 9. studenog 2016. i 27. veljače 2019. po 250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife, što daje ukupan iznos od 9.750,00 kn. Tuženica je uspjela u žalbenom postupku pa joj pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife, odnosno ukupan trošak u iznosu od 11.000,00 kn/1.459,95 eura, pa je o troškovima cijelog postupka odlučeno primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.   

 

U Rijeci 5. travnja 2023.

 

 

                            Predsjednica vijeća

                       Helena Vlahov Kozomara, v.r.