1

Poslovni broj: 26 Gž-1745/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1745/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. I. O:..., iz P., koju zastupa punomoćnik Š. V., odvjetnik u P., protiv tuženice R. A. d.d., OIB:..., Z., koju zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-452/2021-20 od 22. studenog 2022., u sjednici vijeća 5. travnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, dok se žalba tužiteljice odbija, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-452/2021-20 od 22. studenog 2022.:

 

              - potvrđuje pod toč. I. i II. izreke, te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim navedeni dio čl. 7. Ugovora o kreditu broj 112-50-2747316 od 5. travnja 2005.,

 

              - potvrđuje pod toč. IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke,

 

              - preinačuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio čl. 1. Ugovora o kreditu broj 112-50-2747316 od 5. travnja 2005. koji glasi: "…na dan korištenja."

 

II. Odbija se zahtjev tuženice i tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj 112-50-274316 koji je sklopljen između stranaka 5. travnja 2005. i kojim je ugovorena nadležnost suda za slučaj spora u mjestu sjedišta kreditora, pod toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu, pod toč. III. izreke utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule u CHF sadržane u čl. 1. i 7. navedenog Ugovora o kreditu, pod toč. IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pod toč. V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova povrata jednokratne naknade iznos od 3.370,17 kn/447,30 EUR sa zateznom kamatom od 11. travnja 2005. do isplate, pod toč. VI. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova preplaćene kamate u iznosu od 2.493,14 kn/330,90 EUR sa zateznom kamatom, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova tečajne razlike iznos od 9.222,79 kn/1.224,07 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka od 13.572,82 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IX. Izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.000,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pod toč. VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22,. 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.493,14 kn/330,90 EUR sa zateznom kamatom i naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka.

 

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u dosuđujućem dijelu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog i žalbenog postupka.

 

4. Stranke nisu podnijele odgovor na žalbu.

 

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, dok žalba tužiteljice nije osnovana.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 12. i 3., te dijelova čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 112-50-2747316 koji je sklopljen između stranaka 5. travnja 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, te kojim je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, kao i ugovoren način promjene redovne kamatne stope i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorena jednokratna naknada od 3,30% koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatu isplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba.

 

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka 5. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 21.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te kojim je u čl. 2. ugovorena kamatna stopa od 5,85% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je u čl. 7. ugovoreno da se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima koji su vezani uz kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća, da se tijekom otplatnog razdoblja ugovorna kamatna stopa mijenjala u više navrata tako da je iznosila u određenim razdobljima 6,45%, 6,75%, 7,75% i 7,25%, te se mijenjao i tečaj CHF;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženici upućena iz auto kuće u kojoj je imala namjeru kupiti osobno vozilo, da joj je ponuđen kredit u CHF uz otplatu mjesečnih rata koje su joj bile prihvatljive, da joj je rečeno da će se kredit umanjiti za jednokratnu naknadu, ali joj nije objašnjeno što se njome podmiruje, a vezano uz promjenu kamate i tečaja CHF da joj ništa nije objašnjeno;

 

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužiteljica ovlaštena se pozvati u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u konkretnoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a obzirom utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite;

 

- da je čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, da je odredba unaprijed formulirana i tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, time da je u trenutku sklapanja ugovora tuženica imala podružnicu u Puli-Pola, koja je brisana u sudskom registru iako je tuženica nastavila svoje poslovanje na istoj adresi, te bi prorogacija mjesne nadležnosti na sud u Zagrebu prouzročila tužiteljici dodatne troškove zbog prostorne udaljenosti od prebivališta u Puli i time bi dovela do znatne neravnoteže u procesnom položaju stranaka na štetu tužiteljice;

 

- da iz nalaza financijskog vještaka T. P. proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu isplatila tuženici 2.493,14 kn, te zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita da je isplatila tuženici iznos od 9.222,79 kn, te da je 11. travnja 2005. na ime naknade za obradu kredita platila tuženici 3.370,17 kn;

 

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova tečajne razlike, dok je osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope, obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, odnosno od 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova promjene kamatne stope, odnosno od 14. lipnja 2018. za potraživanje s osnova promjene tečaja CHF, pa kako je tužba podnesena 3. lipnja 2021. to je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina za potraživanje s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je zastarjela u odnosu na potraživanje isplate s osnova preplaćene kamate;

 

- da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženice, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice,

slijedom čega je prvostupanjski sud izrekom presude pod toč. I., II., III. i IV. utvrdio ništetnim čl. 12. i čl. 3. te dijelove čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, dok je toč. V. i VII. naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.370,17 kn/447,30 EUR na ime plaćene jednokratne naknade za obradu kredita i iznos od 9.222,79 kn/1.224,07 EUR s osnova tečajne razlike, dok je toč. VI. izreke odbijen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova promjene kamate od 2.493,14 kn/330,90 EUR radi zastare.

 

8. U žalbi tužiteljica osporava toč. VI. izreke presude kojom je zbog osnovanog prigovora zastare odbijen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope. U bitnome ističe da se niti u tužbi, a niti u podnescima koje je uputila sudu tijekom postupka u vezi ništetnosti ugovorne obveze o načinu promjene kamatne stope nije pozivala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, nego je tijekom postupka tvrdila da je tuženica svojim postupanjem prekršila niz odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. zauzeo stajalište da ako se sam tužitelj u svojoj individualnoj parnici poziva na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, da se tada rok zastare računa od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite. Međutim, kako se tužiteljica u konkretnom slučaju nije pozivala na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite vezano uz nepošteno postupanje tuženice prilikom ugovaranja načina promjene kamatne stope, to smatra da je u konkretnoj parnici trebalo provesti dokazni postupak i ocijeniti zahtjev za utvrđenje ništetnosti temeljem Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i čl. 82). Povezujući navedeno s praksom Suda Europske unije u predmetima broj C-441/14 i C-614/14, te spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19, kojima je protumačeno načelo djelotvornosti Direktive 93/13/EEZ u primjeni na nacionalne propise o zastarnim rokovima, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare jer je izrazio pravno stajalište protivno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i odluka Suda Europske unije.

 

9. U žalbi tuženica smatra da je na tužiteljici bio teret dokazivanja da su sporne ugovorne odredbe ništetne, obzirom isto ne proizlazi iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, u kojima su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutna klauzula i odredba o načinu promjene kamatne stope nepoštene. Osporava utvrđenje suda da je način promjene kamatne stope ništetan jer je kamatna stopa u cijelom ugovornom razdoblju bila u skladu s čl. 26. Zakona o obveznim odnosima te niti u jednom trenutku nije iznosila više od najviše dopuštene kamatne stope. Osim toga smatra da je u trenutku podnošenja tužbe Ugovor o kreditu bio ispunjen te je prestao proizvoditi pravne učinke, pa i kada bi ugovorna odredba bila ništetna da bi se radilo o ništetnosti manjeg značenja koja se ne može isticati u smislu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima. Osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti valutne klauzule, smatrajući da su u tom dijelu u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, kao što su izostali razlozi na temelju kojih sud smatra da je tuženica nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa. Isto tako sud nije utvrdio jesu li ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, koji standard uvodi praksa Suda Europske unije i definira prosječnog potrošača kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna, čime je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, tuženica navodi da sud nije iznio razloge na temelju kojih smatra da je odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti ništetna pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je ništetna "naknada za prijevremenu otplatu kredita". S tim u vezi osporava visinu tužbenog zahtjeva i ustraje u prigovoru zastare, kao i kod tvrdnje da je sud trebao odbiti "iznos negativnih razlika" bez da je tuženica istakla prigovor radi prijeboja ili postavila protutužbeni zahtjev.

 

Na žalbu tužiteljice:

 

10. Točni su žalbeni navodi kojima tužiteljica ukazuje da se niti u tužbi, a niti u podnescima tijekom postupka vezano uz postavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti načina promjene kamatne stope nije pozivala na presudu iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Međutim, tužiteljica se sadržajno pozivala na činjenice koje su utvrđene u navedenom postupku i na temelju kojih je sud u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa donio zaključak o nepoštenom postupanju banaka (između ostalog i tuženice) prilikom sklapanja ugovora s potrošačima i ugovaranja identičnog načina promjene kamatne stope.

 

Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) u odredbi članak 138.a propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.) koji je važio u vrijeme pokretanja ovog postupka.

 

10.1. Kako se tužiteljica pozvala na nepoštenost ugovorne odredbe sadržajno iz istih razloga radi kojih je u postupku kolektivne zaštite prava i interesa utvrđeno nepošteno postupanje tuženice, a da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u čl. 2. Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao što je utvrđeno u postupku kolektivne zaštite, kao i da tužiteljica nije iznosila, a niti dokazivala neke druge ili dodatne razloge ništetnosti, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa jer ga isti obvezuju u smislu cit. odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

10.2. Isto tako pravilno je ocijenio prigovor zastare, vežući rok zastare uz pravomoćnost presude iz postupka kolektivnog spora, te uvažavajući Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 01. ožujka 2022. u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na pravno pitanje:

 

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“, iznio pravno shvaćanje:

 

"4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. (…)“

 

11. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužiteljice radi zastare pod toč. VI. izreke presude, pa je ovaj sud odbio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

 

Na žalbu tuženice:

 

12. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Međutim, bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjena je u dijelu odluke o sporednoj tražbini (zateznoj kamati) koju je sud dosudio tužiteljici na pojedinačne iznose koje je platila po osnovi tečajne razlike i plaćene jednokratne naknade, smatrajući tuženicu očito nepoštenom stjecateljicom preplaćenih iznosa, a da za to nije iznio razloge. Unatoč tome ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi u tom dijelu primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP-a.

 

13. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te je detaljno navedeno u obrazloženju presude, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i način ispunjenja ugovorne obveze anuitetnom otplatom uz valutnu klauzulu. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica smatra da ne postoje razlozi ništetnosti pozivajući se na čl. 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) nisu osnovani jer to što je kredit otplaćen ne znači da je iz tog razloga otpalo pravo potrošača zahtijevati utvrđenje ništetnosti, a niti da je uzrok ništetnosti u tom slučaju manjeg značenja.

 

14. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužiteljica u iskazu potvrđuje da nije bila obaviještena o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

 

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatila tuženici iznos od 9.222,79 kn /1.224,07 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

16. Pravilno je stajalište prema kojem u izostanku protutužbenog zahtjeva tuženice ili prigovora radi prijeboja, prvostupanjski sud nije bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, pa su stoga žalbeni navodi tuženice kojima inzistira na suprotnom stajalištu bez pravnog uporišta.

 

17. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da prvostupanjski sud nije iznio razloge na temelju kojih smatra nepoštenom ugovornu odredbu o prorogaciji mjesne nadležnosti, obzirom su isti jasno i određeno navedeni pod toč. 12. obrazloženja presude. Iako se ne radi o "isključivoj mjesnoj nadležnosti", kako je definira tužiteljica i prvostupanjski sud, nego se radi o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. ZPP-a, što je evidentno iz sadržaja ugovorne odredbe u kojoj je pod naslovom „SPOROVI“ navedeno: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora“, prvostupanjski sud je iznio dostatne razloge radi kojih je istu izuzeo iz primjene, pravilno temeljeći svoju nadležnost na čl. 59. ZPP-a.

 

18. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "(…) na dan korištenja.“

 

18.1. U čl. 1. Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" je navedeno: "Kunska protuvrijednost CHF 21.350,00 (dvadesetjednatisućatristopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja". Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a  kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna", pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu.

 

19. U žalbi tuženica navodi da osporava i presudu "u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita", obrazlažući razloge na temelju kojih je tuženica imala pravo naplaćivati naknadu za prijevremenu otplatu kredita na sve kredite koji su zaključeni prije 1. siječnja 2010.

 

20. Međutim, prvostupanjskom presudom tuženica nije obvezana isplatiti tužiteljici naknadu koju je platila za prijevremenu otplatu kredita, nego je obvezana isplatiti jednokratnu naknadu koja je ugovorena čl. 3. Ugovora o kreditu u visini od 3,30% od iznosa kredita i naplaćena prilikom odobravanja kredita.

 

20.1. Prvostupanjski sud je pod toč. 15. obrazloženja naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je naknada ugovorena, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženica, koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženica u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je u čl. 9. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužiteljica snosi „(…) javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove (…)“, to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženice su obuhvaćeni ugovorenom naknadom u čl. 3. Ugovora o kreditu.

 

20.2. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

 

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

 

pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu toč. IV. izreke i obvezao tuženicu vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 3.370,17 kn/447,30 EUR toč. V. izreke presude temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženica nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu. Prigovor zastare tuženice nije osnovan jer je ovom presudom utvrđena ništetnost čl. 3. Ugovora o kreditu i zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude.

 

21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i odbio žalbu tužiteljice, te je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., II., IV., V., VI. i VII. izreke, te u dijelu toč. III. izreke kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. III. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetni čl. 1. Ugovora o kreditu i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbio.

 

22. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a.

 

23. U žalbi tuženica navodi da je radi pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o troškovima postupka, te da prvostupanjski sud nije ocijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

23.1. Nisu točni žalbeni navodi tuženice jer je prvostupanjski sud jasno naveo pod toč. 20. obrazloženja troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice kako po vrsti tako i po visini, pa je stoga odluka o troškovima donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Unatoč tome što je ovaj sud djelomično preinačio presudu, radi se o neznatnom dijelu zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela i radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, te isto ne opravdava dosudu troškova u korist tuženice, pa je odluka pravilno utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a.

 

24. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. VIII. i IX. izreke.

 

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice ovaj sud odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 5. travnja 2023.