Poslovni broj: 8 Kžmp-19/2022-4

 

Poslovni broj: 8 Kžmp-19/2022-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marte Premec, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. D., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19 i 84/21, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku (dalje: ODO) podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: 23 Kmp-33/2022-19 od 19. srpnja 2022., na sjednici održanoj 5. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe optuženog mlađeg punoljetnika L. D. i ODO-a kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj: 23 K-33/2022-19 od 19. srpnja 2022. proglasio je krivim optuženog mlađeg punoljetnika L. D. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – pokušajem teške tjelesne ozljede, opisano i kažnjivo po čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ/11 te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a uz primjenu čl. 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je optuženi osuđen neće izvršiti ukoliko optuženi u vremenu provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom se u izrečenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 4. siječnja 2019. do 27. ožujka 2019.

 

1.2               Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne navodi puni naziv ovog Zakona, a niti brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj zakon kao i njegove kasnije izmijene i dopune objavljen).

 

2.              Protiv te presude žali se ODO zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

3.              Protiv te presude žali se i optuženi L. D. po branitelju M. B., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-614/2022-3 od 15. studenog 2022. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalbe nisu osnovane.

 

6.              Optuženik ostvarenje žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka nalazi u tome da je izreka pobijane nerazumljiva, proturječna sama sebi i odlučnim činjenicama, čime očito upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Međutim, u daljnjem tekstu žalbe takve uopćene tvrdnje, kojima ustvari samo parafrazira dio zakonskog teksta citirane odredbe, ne konkretizira niti posebno ne obrazlaže.

 

Isto tako, optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže u čemu konkretno nalazi ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

 

Polazeći od cjelokupnog konteksta žalbe, može se uočiti da optuženik ostvarenje citiranih žalbenih osnova ustvari nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se međutim ne radi o žalbenim navodima koji ulaze u okvire žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, već je riječ o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

6.1.              Ovaj žalbeni sud je povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije u tvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.).

 

7.              Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.1.              Suprotno žalitelju, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik, na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku.

 

7.2.              Optuženik u žalbi u bitnome sugerira da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz oštećenika, a ne njegovu obranu u kojoj je poricao počinjenje kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Pritom posebice upire na činjenicu da svjedoci M. G. i B. G. nisu imali neposrednih saznanja o zbivanju koje je uslijedilo nakon što su on i žrtva izašli iz stana, već samo o zbivanju koje se odigralo u njegovoj unutrašnjosti, tako da nisu vidjeli što se točno zbivalo na hodniku, odnosno tko je koga prvi napao i kako je oštećenik zadobio inkriminirane ozljede.

 

Nadalje, u žalbi upire i na rezultate provedenog sudsko medicinskog vještačenje iz kojih proizlazi da je vještak dopustio da je rezna rana na laktu lijeve ruke oštećenika mogla nastati i prilikom pokušaja oduzimanja noža, a što potvrđuje njegovu obranu.

 

Naposljetku, smatra da je iskaz oštećenika u dijelu gdje je navodio da ga je žalitelj namjeravao ubosti nožem u lijevi dio trupa zbog čega je u cilju obrane od takvog ataka ispred tog dijela tijela stavio ruku nelogična, budući da je provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem utvrđeno da u području lakta lijeve ruke nije zadobio ubodnu, već reznu ranu.

 

7.3.              Suprotno optuženiku, prvostupanjski sud je iskaz oštećenika pravilno ocijenio kao vjerodostojan i istinit dokaz, za razliku od njegove obrane, koju s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo.

 

7.4.              Vezano za konkretne žalbene tvrdnje, prije svega valja primijetiti kako je doduše točno da je sudsko-medicinski vještak u svome iskazu na raspravi naveo da dopušta da je rezna rana na laktu lijeve ruke oštećenika mogla nastati i prilikom pokušaja oduzimanja noža ili u bilo kakvoj drugoj dinamici, međutim, žalitelj očito ispušta iz vida da je vještak takve mogućnosti dopustio samo na razini teoretskih razmatranja, te da kao najvjerojatniji način njezina nastanka drži mehanizam u kojem je ozljeda nastala kada je oštećenik podigao lijevi lakat u svrhu obrane od napada nožem.

 

Vještak je na raspravi dodatno pojasnio da kada je u pitanju rezna rana na laktu takva ozljeda u pravilu nastaje ispruživanjem podlaktice/nadlaktice/lakta prilikom obrane u smjeru suprotnom od djelovanja sredstva kojim se prijeti (u konkretnom slučaju noža).

 

Stoga optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da rezultati provedenog sudsko-medicinskog vještačenja potvrđuju njegovu obranu u kojoj je u bitnome tvrdio da se oštećenik sam nabio na nož koji je on samo držao u ruci.

 

Dapače, prethodno izloženi rezultati provedenog sudsko-medicinskog vještačenja podupiru upravo iskaz oštećenika iz kojeg proizlazi da je optuženik zamahnuo nožem u predjelu njegovog trupa, međutim, uspio je staviti ruku ispred tijela na koji način je spriječio ubod.

 

Nadalje, premda je točno da svjedoci M. G. u B. G. nisu bili očevici samog inkriminiranog zbivanja, prvostupanjski sud pravilno uočava da isti imaju važnih saznanja o zbivanju koje je prethodilo samom inkriminiranom događaju.

 

Tako iz iskaza tih svjedoka proizlazi da je oštećenik u stanu prvi fizički napao optuženika, na način da ga je nekoliko puta udario, gušio i srušio na tlo, nakon čega je izašao iz stana, da bi ubrzo nakon toga, pošto je došao k sebi i uzeo kuhinjski nož, iz stana izašao i optuženik, pritom mašući nožem i vičući: "ubit ću ga, ubit ću ga". Na ovom mjestu valja primijetiti iz same obrane optuženika proizlazi da je nakon napada oštećenika bio izbezumljen, da nije znao što radi te da je to bio jako čudan osjećaj zbog kojeg je uzeo nož.

 

Imajući u vidu opisanu dinamiku zbivanja koje je prethodilo samom inkriminiranom događaju u povezanosti sa ponašanjem i emotivnim stanjem optuženika nakon što ga je oštećenik fizički napao i napustio stan (osjećao se izbezumljeno, zbog čega uzima nož te vičući "ubit ću ga, ubit ću ga" izlazi iz stana), tada se i po stavu ovog žalbenog suda, obrana optuženika u kojoj je tvrdio da po izlasku iz stana nije namjeravao ozlijediti oštećenika i da je nož samo držao u ruci, te da je oštećenik u stvari prvi krenuo prema njemu pritom se nabivši na nož u području lakta, doista ukazuje kao krajnje neživotna i nelogična, a na temelju čega prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, takvu njegovu obranu s pravom ocjenjuje kao očitu konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

 

Sasvim suprotno žalitelju, opisana dinamika zbivanja koje je prethodilo samom inkriminiranom događaju u povezanosti sa ponašanjem i emotivnim stanjem optuženika nakon što ga je oštećenik fizički napao i napustio stan, kao i sa prethodno izloženim rezultatima provedenog sudsko-medicinskog vještačenja upravo upućuje na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj se iskaz oštećenika ukazuje kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu.

 

Slijedom svega navedenog optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.               Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kaznenoj sankciji.

 

Prije svega, valja primijetiti da optuženik, premda u žalbi uvodno naznačuje da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, tu žalbenu osnovu u daljnjem tekstu žalbe ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

 

Državni odvjetnik pak u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznene sankcije optuženiku propustio cijeniti kao otegotno da su prema njemu ranije bile izricane odgojne mjere, da tijekom postupka nije priznao djelo niti je iskazao žaljenje zbog počinjenog te prihvatio odgovornost za posljedice koje su proizašle iz takvog njegovog ponašanja, te izraženu izrazitu upornost u protupravnom djelovanju.

 

8.1.              Vezano za žalbene navode državnog odvjetnika, na ovom mjestu prije svega valja primijetiti da je sukladno temeljnim načelima ZKP/08 pravo svakog optuženika da po svom izboru odabere način na koji će se braniti u kaznenom postupku, tako da mu se to što nije priznao počinjenje kaznenog djela i izrazio žaljenje zbog počinjenog nipošto ne može cijeniti kao otegotna okolnost.

 

Nadalje, a suprotno državnom odvjetniku, koji u žalbi upire da su prema optuženiku ranije bile izricane odgojne mjere, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju podataka iz kaznene evidencije optuženika tretirao kao neosuđivanu osobu.

 

Naposljetku, imajući u vidu da je optuženik neposredno prije inkriminiranog događaja bio fizički napadnut od strane oštećenika, na način da ga je isti nekoliko puta udario, gušio i srušio na tlo, državni odvjetnik nije u pravu kada smatra da to što je optuženik najprije prema oštećeniku bacio više staklenih čaša i boca, a potom uzeo nož s kojim je zamahnu u pravcu njegovog trbuha (pri čemu je ovaj žalbeni sud dodatno imao u vidu da se oštećenik od takvog napada uspio obraniti na način da je ispred sebe stavio lijevu ruku) upućuje na izrazitu upornost u njegovom postupanju.

 

Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te na temelju toga pravilno postupio kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelu,

 

Takvu kaznenu sankciju i ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenom i podobnom za ostvarenje svih zakonom propisanih vidova svrhe izricanja kaznenih sankcija.

 

9.              Kako žalbe optuženika i ODO-a nisu osnovane, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 5. travnja 2023.