1

Poslovni broj: 27 Gž-441/2022-3

 

 

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-441/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća i izvjestiteljice i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB:... iz S., i tužiteljice M. O., OIB:... iz Z., zastupanih po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z. protiv tuženice R. H., OIB:..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-502/2019-29 od 12. siječnja 2022., na sjednici vijeća 5. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   i  r i j e š i o   j e

 

 

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-502/2019-29 od 12. siječnja 2022. u točki I. i III. izreke.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka. 

 

III. Žalba tuženice u odnosu na točku II. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici M. M. iznos od 46.560,43 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 12. siječnja 2022., te tužiteljici M. O. iznos od 46.249,60 kn sa zateznom kamatom od 12. siječnja 2022., kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 18.546,75 kn. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točki I. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljica u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljice nisu odgovorile na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljica za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u suvlasništvu tužiteljica koji se nalazi u obiteljskoj stambenoj zgradi na adresi Z.,  prema konačno postavljenom zahtjevu u iznosu od 46.560,43 kn za tužiteljicu M. M., odnosno u iznosu od 46.249,60 kn za tužiteljicu M. O. za razdoblje od studenoga 2015. do studenoga 2018., a koji činjenično temelje na tvrdnji da trpe štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nisu u mogućnosti ugovoriti slobodnu najamninu za stan u njihovom vlasništvu opterećenim pravom zaštićenog najmoprimca Z. M..

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih nespornih činjenica:

 

- da su tužiteljice suvlasnice nekretnine upisane u zk.ul.br. 3100 k.o. T., u naravi stan na drugom katu površine 68,61 m2 na adresi Z.,

- da su tužiteljice kao najmodavci i Z. M. kao najmoprimac dana 14. ožujka 2014. sklopili ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, kojim je ugovorena zaštićena najamnina u iznosu od 195,30 kn mjesečno,

- da nije sporan izračun visine tržišne najamnine jer je visina tržišne najamnine utvrđena iz službene dokumentacije Ministarstva financija, Porezne uprave i GSKG-a,

- da su se tužiteljice prije podnošenja tužbe obratile tuženici radi mirnog rješenja spora, koji zahtjev je tuženica odbila dopisom od 24. prosinca 2018., čime je ispunjena procesna pretpostavka propisana odredbom čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP),

 

te ocjenjujući neosnovanim:

- prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, jer iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da su upravo tužiteljice upisane kao suvlasnice predmetne nekretnine svaka u ½ dijela, a koju su nekretninu naslijedile iza pok. K. J., a kako to proizlazi iz priloženog rješenja o nasljeđivanju, te da su kao najmodavci sklopile ugovor za zaštićenom najamninom s najmoprimcem Z. M.,

- prigovor zastare potraživanja i zastare samog prava, jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen dana 2. studenoga 2018., a utuženo je razdoblje od studenoga 2015. do srpnja 2018., pa kako se u ovom konkretnom slučaju radi o naknadi štete s osnova gubitka zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno te u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijeva za tri godine, to je tužba podnesena unutar zastarnog roka od tri godine,

 

i pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava Statileo c/a Hrvatska (a

kojom je Europski sud za ljudska prava odlučio povodom činjenično usporedivih zahtjeva podnositelja s predmetom u ovom sporu na način da je utvrdio da je Zakonom o najmu stanova povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koja jamči svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva time što su vlasnici stanova kroz zaštićeni najam onemogućeni u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine, između ostalog i na posjedovanje stana, iznajmljivanje i ostvarivanje najamnine, pravo na otkaz najma i dr., a na kojoj i tužiteljice temelje svoj zahtjev), odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-762/1998 i broj U-I-533/2000, te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.,

 

zaključuje da je tuženica svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika, zbog čega je dužna naknaditi tužiteljicama štetu u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega je prihvatio zahtjev tužiteljica u cijelosti te obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici M. M. iznos od 46.560,43 kn, a tužiteljici M. O. iznos od 46.249,60 kn, a prema izračunu tužiteljica u podnesku kojim je konačno postavljen tužbeni zahtjev i koji izračun tuženica nije osporavala.  

 

7. Tuženica u žalbi navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u činjenici što nema elemenata protupravnosti u njezinom postupanju jer kada nastupa kao zakonodavac tj. postupa iure imperii i donosi zakon kojim se određenim adresatima ograničavaju određena prava, ne može odgovarati za time prouzročenu štetu jer donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljicama pripada pravo na naknadu u visini tržišne najamnine, te ističe da tužiteljicama ne bi pripadalo pravo na naknadu štete u visini tržišne najamnine već značajno manja naknada, pri čemu se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava kojom je odstupljeno od pravila propisanog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda da visina naknade odgovara tržišnoj vrijednosti.

 

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, prihvativši zahtjev tužiteljica. Naime, presudom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova (Narodne Novine br.: 91/96.) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne Novine br.: 40/97., 107/15.) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

 

8.1. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca, a što je, vezano za pretpostavke odgovornosti za štetu, sukladno pravnom stavu izraženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., na koje se u pozvao i prvostupanjski sud, a glasi: ''Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.'', pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

9. Pravilnom i zakonitom ovaj sud ocjenjuje i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki I. i III. izreke pobijane presude, koju tuženica pobija ne iznoseći konkretne žalbene razloge, jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljicama pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti obzirom da su u cijelosti uspjele u parnici, dok s druge strane tuženici ne pripada pravo na trošak obzirom da je u cijelosti izgubila parnicu, pri čemu pogrešno pozivanje na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a umjesto na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a nije od utjecaja na pravilnost odluke o trošku, dok je visinu pravilno utvrdio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 i 126/2022) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/2019 i 92/2021).

 

10. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke.

 

11. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom.

 

12. Obzirom da su točkom II. izreke presude odbijene tužiteljice sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, to tuženica, koja u prijedlogu postupanja po žalbi predlaže preinačiti točku II. izreke, nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na navedenu točku pobijane presude, jer je u tom dijelu uspjela u parnici, pa

 

je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

 

U Varaždinu 5. travnja 2023.

 

                                                                                    Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.