Pristupanje sadržaju
- 1 - Revd 1222/2023-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-696/2020-3 od 24. veljače 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3586/17-40 od 4. svibnja 2020., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,
r i j e š i o j e :
Prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije odbacuju se kao nedopušteni.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-696/2020-3 od 24. veljače 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3586/17-40 od 4. svibnja 2020.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije i tužitelja i tuženice postavljena određena pravna pitanja za koja smatraju da su važna, te su određeno izloženi razlozi zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
3. Odgovor na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
4. Prijedlozi nisu dopušteni.
5. Razmatrajući prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, ovaj sud je postupajući sukladno odredbi čl. 385.a i čl. 387. ZPP ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.1. Naime, imajući u vidu da je Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH), u nizu svojih odluka, pa tako u svojoj odluci poslovni broj U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., u kojoj se radilo o parničnom postupku koji je vođen o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ponovio načelna shvaćanja o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci poslovni broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., u kojima je slijedio pravno shvaćanje iz odluke poslovni broj U-IIIB-890/2012 od 14. svibnja 2016. ("Narodne novine" broj 54/16), u kojoj ističe da „Trpljenje i poniženje koji su povezani sa nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravka u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“.
5.2. Nadalje, i ESLJP u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). U toj odluci ESLJP precizira da će se čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije obično moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:
(1) ako su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3m2 kratka, povremena i minimalna,
(2) ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe te
(3) ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.
6. Prema tome, po ocjeni ovog suda pitanje prava na novčanu satisfakciju zbog nezadovoljavajućih uvjeta u zatvoru ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja pa se stoga ne mogu mehanički i doslovno svako odstupanje od standarda smještaja u zatvoru smatrati povredom prava osobnosti koje bi opravdavalo dosuđivanje štete zatvoreniku.
7. Slijedom navedenog kako odluka u ovakvom sporu ovisi isključivo o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog spora, to pitanje koje postavlja tužitelj nije pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu pa je slijedom toga valjalo odlučiti kao u izreci na temelju odredbi čl. 392. u svezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a.
8. Naime, tužitelj u pitanjima polazi od pogrešne pretpostavke, da nisu primijenjena načela i standardi za ocjenu prenapučenosti jer su sudovi primijenili mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora iz presude Muršić protiv Republike Hrvatske (paragraf 137. i 138.) ne uzimajući samo u obzir (u situaciji kad je osobni prostor po zatvoreniku ispod 3 m2 površine) kratkotrajnost i povremenost smještaja tužitelja, već i preostale dvije kumulativne pretpostavke navedene u paragrafu 138. navedene presude (dovoljna sloboda kretanja i prikladne aktivnosti izvan sobe, te primjerena zatvorska ustanova).
9. Slijedom navedenog, u odnosu na sadržaj tužiteljeva prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP riješeno kao u izreci.
10. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da i u odnosu na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije suprotno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom npr. u odluci broj Rev 1744/2014-2 od 3. travnja 2019., Rev 1951/2017-2 od 28. siječnja 2020. ali i prakse Europskog rada ljudska prava i predmetima Muršić protiv Republike Hrvatske i dr. pa odluka nižestupanjskog suda ne odstupa od prakse revizijskog suda (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1661/2020-2 od 21. srpnja 2020.
11. Pored navedenog postavljena se pitanja u svojoj biti svode na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz istog razloga se ne može podnijeti ni prijedlog za dopuštenje revizije niti revizija iz čl. 385. i 385.a ZPP.
10. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu i u odnosu na prijedlog tuženika ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije to je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP valjalo prijedlog tuženice odbaciti kao nedopušten i riješiti kao u izreci.
Ivan Vučemil, v.r.