Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 286/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. n. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I., O. & P. d.o.o. iz Z., radi diskriminacije, mobinga, naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-202/2018-2 od 22. studenog 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2629/15-28 od 12. siječnja 2018., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 235.456,34 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.250,00 kuna (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a st. 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te prihvatiti tužbeni zahtjev odnosno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija je neosnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Drugostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju opisno ukazuje revident.
9. Neosnovano revident ukazuje da bi nižestupanjske odluke bile protivne odredbi čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske u kojem se jamči pravo na pravično suđenje te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - u daljnjem tekstu: Konvencija) jer je u konkretnom slučaju navedenim presudama sudova nižeg stupnja proveden postupak unutar nadležnosti suda, a tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku, praćenje tijeka postupka, ulaganje pravnih lijekova i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih radnji, a osporene presude donesene su u postupku provedenom na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava.
10. Također, neosnovano je i pozivanje revidenta na bitnu povredu postupovnih odredaba iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, jer su nižestupanjski sudovi u obzir uzeli sve dokaze provedene radi utvrđenja odlučnih činjenica te su dali ocjenu svakog od tih dokaza, kako svakog zasebno, tako i vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka.
11. Revident navodima da tužitelj nije obavljao poslove primjerene njegovom zdravstvenom stanju jer je zdravstvena ustanova donijela uvjerenje da tužitelj nije zdravstveno sposoban te da je dvije godine i dva mjeseca morao dolaziti na radno mjesto za koje je utvrđeno da nema zdravstvenu sposobnost zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje i daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Vezano za takve revizijske navode kojima revident osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u vezi s čl. 399. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode revidenta nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
12. Predmet spora je naknada štete zbog diskriminacije i mobinga na radnom mjestu, izgubljena zarada, razlika otpremnine i naknada za 4 slobodna dana zbog smrti majke.
13. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:
- da je tužitelj od 1. listopada 2010. bio zaposlen na radnom mjestu "dežurni tehničar",
- da je tuženik 29. listopada 2012. donio Odluku kojom je smanjen broj izvršitelja radnog mjesta "dežurni tehničar" sa pet na tri, a prema Katalogu radnih mjesta od 1. kolovoza 2013. to radno mjesto više nije sistematizirano,
- da je tuženik dežurne tehničare zbrinuo ponudom novih ugovora za nova radna mjesta,
- da je tužitelju kao i još dvojci tehničara (H. i Š.) ponudio radno mjesto "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta",
- da je Svjedodžbom Ustanove za zdravstvenu skrb M. (dalje: Ustanova M.) o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 30. listopada 2012. utvrđeno da je tužitelj zdravstveno sposoban za radno mjesto "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta",
- da je tužitelj prilikom utvrđivanja zdravstvene sposobnosti u Ustanovi M. potpisao izjavu da se nije liječio od živčanih i duševnih bolesti,
- da je tužitelj od 1. studenoga 2012. bio zaposlen na radnom mjestu "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta" (dalje: "manipulant") na temelju Ugovora o radu od kojeg je potpisao 12. studenoga 2012.,
- da je tužitelj nakon što mu je pokazano na Terminalu Ž. što mora raditi (penjati se po vlaku, puniti autocisterne, rad na visini) obratio Ustanovi M. i dostavio medicinsku dokumentaciju nakon čega je Ustanova M. izdala s danom 30. listopada 2012. Svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti s ocjenom neocijenjen za radno mjesto "manipulant", a nakon ponovne medicinske obrade u ustanovi M. (o čemu je ustanova M. obavijestila tuženika dopisom od 4. ožujka 2013.) tužitelju je izdana Svjedodžba o zdravstvenoj sposobnosti od 14. ožujka 2013. da je tužitelj zdravstveno nesposoban za radno mjesto "manipulant",
- da tužitelj boluje od shizofrenije,
- da je tužitelj, nezadovoljan ponuđenim radnim mjestom "manipulanta" dopisom od 5. studenog 2012. podnio prigovor tuženiku koji je odgovorio dopisom od 8. studenog 2012.,
- da je tuženik dopisom od 4. ožujka 2013. obavijestio tužitelja da mora dolaziti na radno mjesto "manipulant" na Terminal Ž. s time da će tužitelj privremeno obavljati poslove u skladu sa zdravstvenom sposobnošću dok tuženik ne dobije pravovaljani dokument o nesposobnosti za obavljanje poslova ovog radnog mjesta,
- da je tuženik dopisom od 8. svibnja 2013. zatražio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) kontrolu postupka i odgovor radi provođenja zakonske procedure prema članku 78. i 79. Zakona o radu,
- da je HZZO dopisom od 22. svibnja 2013. odgovorio tuženiku da je izabrani doktor opće/obiteljske medicine dužan uputiti osiguranika na ocjenu preostale radne sposobnosti i invalidnosti,
- da je dopisom od 16. srpnja 2013. na traženje tuženika iz dopisa od 29. svibnja 2013. o tome kako tumačiti potvrdu liječnika opće medicine o zabrani rada s opasnim, zapaljivim i eksplozivnim sredstvima budući da nije zaprimio rješenje o priznavanju prava radnika iz mirovinskog sustava, Ministarstvo zdravlja odgovorilo tuženiku da izabrani doktor nije uputio tužitelja na ocjenu radne sposobnosti, da tužitelj ne posjeduje mišljenje i ocjenu nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja zbog čega tuženik nije u obvezi postupiti u skladu s člankom 78. Zakona o radu, odnosno ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban,
- da je tuženik 14. listopada 2014. donio Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom je otkazan ugovor o radu za radno mjesto "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta" i ponudio tužitelju sklapanje ugovora o radu za radno mjesto "administrator skladištenja derivata",
- da tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora za radno mjesto "administrator skladištenja derivata",
- da je tužitelju radni odnos prestao 12. svibnja 2015., a odluku o otkazu nije pobijao.
14. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije jer tužitelj nije naveo diskriminatornu osnovu iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD), da bi se tek u žalbi pozvao na svoje zdravstveno stanje. Nadalje, sudovi su ocijenili da se ne radi o diskriminaciji, uzimajući u obzir pojedinačne postupke tužitelju nadređenih tako i objektivne okolnosti cjelokupnog radnog okruženja te činjenicu da tužitelj radnjama tuženika kao poslodavca nije stavljen u nepovoljniji položaj s obzirom na svoje zdravstveno stanje, već je tuženik vodeći računa da tužitelj ne ostane bez posla istom ponudio drugo radno mjesto, istina s posebnim uvjetima rada, u koju svrhu je tužitelja kao i druge radnike kojima je ponudio to radno mjesto uputio na liječnički pregled, na kojem je tužitelj izrijekom izjavio da nije liječen od duševnih bolesti, da bi naknadno izjavio da je liječen, iz kojeg razloga je Ustanova za zdravstvenu skrb M. najprije izdala svjedodžbu da je tužitelj sposoban, a nakon toga svjedodžbu s istim datumom „neocijenjen“, dok je nakon kontrolnog pregleda tužitelja svjedodžbom navedene ustanove od 14. ožujka 2013. utvrđena zdravstvena nesposobnost tužitelja za obavljanje poslova radnog mjesta „manipulant“. Pri tome je poslodavac svjestan obveze da ne ugrožava zdravstveno stanje tužitelja tolerirao da isti na tom radnom mjestu obavlja administrativne, a ne i fizičke poslove, u tu svrhu tužitelja je uputio na dodatni liječnički pregled što je isti neopravdano odbio te je tužitelju u konačnici ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto administrator skladištenja derivata, što je tužitelj također odbio, nakon čega mu je otkazan ugovor o radu.
14.1. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka dalje proizlazi da tužitelj nije dokazao niti da bi se radilo o uznemiravanju sukladno čl. 3. ZSD jer u postupku nije utvrđeno da bi postupanje tuženika kao poslodavca, kao i nadređene osobe tuženika imalo obilježja uznemiravanja ili općenito elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužitelja. Nadalje, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) dokazao postojanje štetne radnje.
14.2. Zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između plaće radnog mjesta "dežurnog tehničara" te radnih mjesta "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta" i "administrator skladištenja derivata" nižestupanjski sudovi su odbili jer je ugovor o radu za radno mjesto "dežurnog tehničara" prestao sklapanjem ugovora o radu za radno mjesto "manipulant vagonpretakališta i autopunilišta" pa je onda neosnovan i zahtjev tužitelja za obračun otpremnine prema plaći koju je primao na radnom mjestu "dežurnog tehničara". Nadalje, odbijen je i zahtjev za naknadu za četiri radna dana zbog smrti majke tužitelja jer je majka tužitelja umrla za vrijeme dok je tužitelj bio u otkaznom roku u kojem je bio oslobođen rada pa kako za vrijeme otkaznog roka nije radio, konzumirao je pravo na četiri slobodna dana prema Kolektivnom ugovoru.
15. Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR/09) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Jednako je propisano i odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17 - dalje: ZR/14)
16. Odredbom čl. 5. st. 4. ZR/09 (odnosno čl. 7. st. 4. ZR/14) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je stavkom 5. istog članka (odnosno st. 5. čl. 7. ZR/14) propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
17. Postupak zaštite dostojanstva radnika u smislu odredbe članka 130. ZR/09 (odnosno čl. 134. ZR/14) propisan je radi posebne zaštitu radnika od diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu.
18. Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD propisano je da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
19. Čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a stavkom 2. istog članka je propisano da neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi čl. 1. st. 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
20. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).
21. Tužitelj je u tužbi naveo da tužitelj boluje od shizofrenije. Međutim sama ta činjenica nije dovoljna za zaključak da je tužitelj bio diskriminiran, a niti je tužitelj tu činjenicu naveo kao diskriminatornu osnovu sukladno čl. 1. ZSD.
22. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik prema tužitelju u svemu postupao jednako kao i u odnosu na ostale radnike. Tako je tužitelj bio jedan od 5 radnika koji je radio na radnom mjestu dežurnog tehničara za koje je tuženik najprije smanjio broj izvršitelja, a potom u potpunosti ukinuo to radno mjesto. Jednako kao i ostalim radnicima koji su radili na tom radnom mjestu, tuženik je ponudio ugovor o radu za radno mjesto "manipulanta". S obzirom na to da je poslodavac uputio tužitelja na procjenu radne sposobnosti u ovlaštenu zdravstvenu ustanovu te da je tužitelj najprije ocijenjen kao sposoban za to radno mjesto (pri čemu je sam tužitelj na pregledu zatajio svoje zdravstveno stanje odnosno činjenicu da boluje od duševne bolesti-shizofrenije), nije bilo nikakve zapreke da mu tuženik ponudi to radno mjesto (kao i preostaloj dvojci radnika). Kada je tužitelju nakon novog pregleda najprije izdana svjedodžba da je neocijenjen, a potom da je nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta "manipulant", tuženik je tužitelja uputio na obavljanje administrativnih, a ne fizičkih poslova. Budući da tužitelj nije imao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o postojanju invalidnosti odnosno neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti, tuženik nije niti imao obvezu postupiti sukladno čl. 78. ZR/09 (odnosno čl. 41. ZR/14). Međutim, tuženik je, uvažavajući tužiteljevo zdravstveno stanje, unatoč tome uputio tužitelja na obavljanje administrativnih poslova te mu je i ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto "administrator skladištenja derivata" što je tužitelj odbio.
23. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir cjelokupno postupanje tuženika koji je postupao prema tužitelju jednako kao i prema ostalim radnicima koji su obavljali poslove radnog mjesta dežurnog tehničara, da je tužitelj posjedovao valjanu svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti za radno mjesto "manipulanta" u trenutku kad je tužitelju ponudio, a tužitelj prihvatio novi ugovor o radu za to radno mjesto te da je tužitelju kada je saznao za tužiteljevu zdravstvenu nesposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta "manipulant" omogućio obavljanje administrativnih poslova, prema ocjeni ovog suda nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je tužitelj diskriminiran.
24. Tvrdnje tužitelja da tužitelj nije zadovoljio niti uvjete za prvo radno mjesto dežurnog tehničara su bespredmetne kod činjenice da je prema tvrdnji tužitelja te poslove obavljao još od 1991. (dakle, više od 20 godina), a da nema utvrđenja da je prije ukidanja tog radnog mjesta 2012. tužitelj uopće upozoravao tuženika na nemogućnost obavljanja poslova tog radnog mjesta.
25. Tužitelj je tijekom postupka svojim navodima ukazivao i na mobing. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom zakonu, ali prema (sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno, psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale.
26. Za naknadu štete zbog „šikaniranja“ tužitelja, poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza).
27. Međutim, u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da postupanja tuženika kao poslodavca, imaju općenite elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja tuženika s ciljem eliminacije tužitelja s radnog mjesta.
28. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazano da postoji štetna radnja tuženika (mobing), koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost. Već je ovo bilo dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se zahtjeva naknada neimovinske štete pa su neosnovane revizijske tvrdnje tužitelja da je kod tužitelja došlo do progresije bolesti i do smanjenja opće životne i radne aktivnosti.
29. Revident iznosi tvrdnje o povredi odredaba čl. 73.- 82. Kolektivnog ugovora tuženika. Međutim, odredbom čl. 391. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba obrazloženo navesti i obrazložiti razloge zbog kojih podnosi reviziju uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
30. Budući da revident nije obrazloženo naveo u čemu se sastoji povreda odredaba čl. 73.- 82. Kolektivnog ugovora tuženika već tužitelj iznosi samo paušalnu tvrdnju o povredi tih odredaba, sud takve tvrdnje nije mogao uzeti u obzir.
31. Pri tome se ističe da tužitelj tijekom postupka nije isticao povrede tih konkretnih odredaba Kolektivnog ugovora niti je dostavio u spis mjerodavne odredbe Kolektivnog ugovora pri čemu sudu odredbe tog ugovora nisu dostupne niti na drugi način pa sud nije niti mogao provjeriti istinitost tvrdnji tuženika o njihovoj povredi.
32. Slijedom iznesenog, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
Ivan Vučemil, v.r.