- 1 -              Revd 1428/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1428/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika R. A. d.d., OIB …, Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G.&G. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja A. M., OIB …, V. B., …, zastupanog po punomoćnici I. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M.&P. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja-protuženika E. M. d.o.o. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici M. R., po generalnoj punomoći broj Su-137/18, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-660/2022-3 od 29. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-477/2016-65 od 5. siječnja 2022., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje podnošenja revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-660/2022-3 od 29. studenoga 2022., kojom je potvrđena točka II. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-477/2016-65 od 5. siječnja 2022.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja u t. II. izreke preinačena je se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-477/2016-65 od 5. siječnja 2022., u dijelu pod stavkom II. izreke i u tome je dijelu suđeno:,

 

"1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              Nalaže se tuženiku A. M., G. K., OIB … da trećoj osobi E. M. d.o.o., Z., OIB …, namiri tražbinu u iznosu od 1.754.314,26 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.272.837,77 kn od 30.11.2012. do 31.7.2015., u visini stope određene čl. 29. ZOO i to prema eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate u visini stope određene člankom 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te da mu naknadi trošak protesta u iznosu od 5.550,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od dana 14.1.2013. pa do 31.7.2015. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to prema eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015 do isplate u visini određene člankom 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedenog dijela drugostupanjske presude prijedlog za dopuštenje revizije podnio je tužitelj, a u prijedlogu je postavio pravno pitanje koja glasi:

 

              "Je li, u situaciji kad je tražbina koja je predmet postupka otuđena tijekom parnice, tužitelj kao Cedent ovlašten uskladiti svoje procesnopravno ovlaštenje sa novonastalom materijalnopravnom situacijom na način da tužbenim zahtjevom zahtijeva ispunjenje cedirane tražbine u korist Cesionara temeljem odredbe čl. 195. ZPP-a, i to osobito ako je Cesionar stupio u predmetni parnični postupak kao umješač na strani Cedenta čemu se Cedent nije usprotivio čime je nedvojbeno da je ovlastio Cedenta da u svoje ime i za račun Cesionara vodi parnični postupak?''

 

3. Tužitelj smatra da je navedeno pitanje važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njezinoj primjeni, obzirom da je pravni stav izražen u t. II. pobijane odluke Županijskog suda u Zagrebu suprotan ustaljenoj sudskoj praksi zauzetoj u odlukama, primjerice: ŽS u Zagrebu posl. br. Gž-404/20 od 24.2.2021., posl.br. Gž-2862/17., ŽS u Varaždinu posl.br. Gž-1084/17., ali i VSRH posl. br. Revt-370/13., VTS RH posl.br. Pž-239/08., VSRH posl.br. Rev-118/01., Rev-117/03., VTS RH posl. br. Pž-1584/21., ŽS u Puli posl.br. Gž-923/2. Uz navedeno smatra da je protivna i stavu VSRH zauzetom na trećoj sjednici Građanskog odjela br: Su-IV-47/2020-9., donesenom 30. studenoga 2020., u kojem je navedeno da tužitelj ima pravo nastaviti parnični postupak sukladno odredbi čl. 195. ZPP-a ako tužbenim zahtjevom uskladi svoju poziciju.

 

4. Tuženik u odgovoru na prijedlog smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenje revizije budući da odluka o pravnom pitanju sadržanom u prijedlogu prije svega nije važna niti je u vezi s odlukom u konkretnom sporu imajući u vidu da je tužitelj u konkretnom sporu „uskladio svoje procesno pravno ovlaštenje s novonastalom materijalnom situacijom“ na način da je izvršio preinaku tužbu o čemu je donijeto rješenje od strane suda na koje se tužitelj nije žalio, pa je tužitelju bilo priznato ovlaštenje da postupi na opisani način, te je stoga postavljeno pitanje promašeno u odnosu na stanje samog postupka, jer postavljenim pitanjem tužitelj nastoji stvoriti privid uskraćivanja nekih procesnih ovlaštenja na njegovu štetu, a što nije bio slučaj. nadalje navodi da su odluke županijskih sudova ujednačene glede predmetne situacije, a isto tako ovdje pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa stoga odluka koja bi se donijela povodom prijedloga za reviziju ne bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije u cijelosti smatra neosnovan jer se ne radi o važnom pitanju iz članka 385a. stavak 1. ZPP-a. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Prijedlog za dopuštenje revizije je neosnovan.

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1,754.314,26 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (po tužbi), te zahtjev za utvrđenje ništetnima Ugovora o kreditu broj 07318020200 od 13. prosinca 2007. godine, Dodatka broj I. tome Ugovoru od 13. prosinca 2007. godine, Drugog dodatka tome ugovoru od 23. siječnja 2008. godine, Trećeg dodatka tome Ugovoru od 10. rujna 2008. godine, Četvrtog dodatka tome Ugovoru od 8. lipnja 2009. godine, te Petog dodatka tome Ugovoru od 13. siječnja 2010. godine, vlastite trasirane mjenice serije A broj 05663456, izdane dana 13. prosinca 2007. godine, zahtjev za zabranu tužitelju-protutuženiku i svakoj trećoj osobi, naplate i korištenja predmetne mjenice, kao i nalaganje vraćanja te mjenice tuženiku-protutužitelju (po protutužbi).

 

7. Prvostupanjski sud svoju odluku je temeljio na zaključku da je tužbeni zahtjev osnovan, obzirom da je tužitelj-protutuženik predmetnu tražbinu, utemeljenu na valjanoj vlastitoj trasiranoj mjenici serije A broj 05663456, izdanoj dana 13. prosinca 2007. godine, prenio na umješača E.-M. d.o.o., Ugovorom o prijenosu od 15. veljače 2018.

 

8. Drugostupanjski sud je imajući u vidu:

              - da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – vlastite trasirane mjenice serije A broj 05663456, izdane dana 13. prosinca 2007. godine na iznos od 1,754.872,63 kn s dospijećem na dan 29. studenoga 2012.,

              - da su 15. veljače 2018. tužitelj-protutuženik (kao cedent) i E.-M. d.o.o. iz Z., (kao cesionar), sklopili Ugovor o prijenosu, kojim je cedent prenio cesionaru svoja potraživanja i s njima povezana sredstva osiguranja prema Ugovoru o kreditu od 13. prosinca 2007., te svim dodacima tome Ugovoru, a s njima i povezana sredstva osiguranja, prava iz svake pojedine zadužnice i rješenja o ovrsi, koja se odnose na prenesena potraživanja, te je cesionar, temeljem čl. 5. Ugovora o prijenosu, postao nositelj svih hipoteka, založnih prava i fiducijarnog vlasništva, upisanih u čl. 2. toga Ugovora,

              - da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-477/2016-7 od 18. svibnja 2018., dopuštena objektivna preinaka tužbe, na način kako je zatraženo podneskom tužitelja od 23. ožujka 2018., i to u dijelu kojim je zatraženo da tuženik novčanu tražbinu ispuni, umjesto tužitelju, trećoj osobi E.-M. d.o.o.,

 

              zaključio da je sklapanjem ugovora o cesiji, sukladno čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), došlo je do promjene u obveznom odnosu na strani subjekta, na način da je tražbina s tužitelja-protutuženika, kao dosadašnjeg vjerovnika, prešla na umješača, kao novog vjerovnika, čime je tužitelj prestao biti vjerovnik tuženika-protutužitelja, a između umješača, kao novog vjerovnika i tuženika-protutužitelja, kao dužnika, uspostavljen je odnos koji je ranije postojao između tužitelja-protuženika i tuženika-protutužitelja, pa posljedično navedenom tužitelj-protutuženik, koji više nije vjerovnik sporne tražbine, nema pravo zahtijevati ispunjenje tražbine, niti sebi, niti umješaču, kao novom vjerovniku, već pravo tražiti ispunjenje tražbine, nakon učinjene cesije, sukladno odredbi čl. 84. ZOO, pripada samo umješaču, kao novom vjerovniku. Dakle, smatra da otuđenjem predmetne tražbine tijekom ovoga postupka, tužitelj-protutuženik nije izgubio procesnopravnu legitimaciju za vođenje ovoga spora, ali je izgubio matarijalnopravnu legitimaciju, s obzirom da iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018., ne proizlazi da je ugovoreno da je tužitelj-protutuženik ovlašten u svoje ime i za račun cesionara, provesti ovaj postupak, niti je tužitelj-protutuženik tvrdio da je to ugovoreno. Zbog navedenih razloga, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ocijenio je tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

9. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. podstavak 1. ZPP-a jer navedeno pravno pitanje nije važno jer polazi od pogrešne pretpostavke da je Cesionar stupajući u predmetni parnični postupak kao umješač na strani Cedenta, čemu se Cedent nije usprotivio, "nedvojbeno ovlastio Cedenta da u svoje ime i za račun Cesionara vodi parnični postupak", a uz to izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pitanju nije protivno shvaćanju revizijskog suda, (Su-IV-47/2020-7, prihvaćenim na trećoj sjednici održanoj 14. rujna 2020.), koje glasi:

 

              ''Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava), osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo,''

 

i shvaćanju (Su-IV-33/2022-11, prihvaćenom na četvrtoj sjednici održanoj 6. lipnja 2022.), koje glasi:

 

              "U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga tužitelj može nakon izdavanja platnog naloga preinačiti tužbu samo tako da na temelju iste činjenične i pravne osnove poveća tužbeni zahtjev ili istakne drugi zahtjev, uz već postojeći, iznad iznosa određenog platnim nalogom.''

 

kao i shvaćanju zauzetom u presudi Rev-268/2023-2 od 4. travnja 2023., prema kojem:

 

              "U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga gubitak materijalnopravne legitimacije otuđivatelja kao tužitelja se u pravilu odražava na meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali se iznimno, u takvom postupku o meritumu tužbenog zahtjeva može odlučivati kao da do otuđenja tražbine nije niti došlo, odnosno u situaciji kada je tužitelj svoju tražbinu temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a ustupio trećoj osobi zbog čega on (tužitelj) više nema potraživanje prema tuženiku već to potraživanje može imati samo cesionar, tada tužitelj ne može više zahtijevati ispunjenje obveze kako je to određeno platnim nalogom u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa činjenica da je on prenio svoju tražbinu na treću osobu to nije zapreka da se postupak među istim strankama dovrši, obzirom da tužitelj u tom postupku zadržava procesnu legitimaciju, dok ta treća osoba iznimno u toj situaciji ima, odnosno stječe materijalnu legitimaciju, samo ukoliko je to između stranaka ugovoreno" (tako i u Rev-315/2021 od 31. ožujka 2021.).

 

10. Slijedom navedenog, valjalo je u temeljem odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

 

11. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. travnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Jasenka Žabčić, v.r.