Broj:10.P-812/2020-10

 

 

Broj:10.P-812/2020-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari I-tužiteljice A.-M. M. M. iz O., OIB, i II-tužiteljice Z. M. iz O., OIB, obje zastupane po punomoćniku V. B., odvjetniku iz O., protiv tuženice V. M. iz O., OIB, zastupane po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., radi utvrđenja nasljednog prava, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. veljače 2023., a u prisutnosti I i II-tužiteljica osobno uz punomoćnika V. B., odvjetnika iz O. i punomoćnika tužene A. F., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 4. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Odbija se tužbeni zahtjev I i II-tužiteljice koji glasi:

„I/              Utvrđuje se da tuženici V. M. iz O., OIB, ne pripada nasljedno pravo iza pokojnog Z. M. s posljednjim prebivalištem u O., OIB.

II/              Nalaže se tuženoj da tužiteljicama naknadi prouzročene parnične troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana.“

 

kao  n e o s n o v a n.

 

II/              Nalaže se I i II-tužiteljicama naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.244,25 eura/9.374,80 kuna[1] sve u roku od 15 dana.

 

III/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužena se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljice u tužbi podnesenoj po punomoćniku navode da je iza pokojnog Z. M., s posljednjim prebivalištem u O., OIB, vođen ostavinski postupak kod javnog bilježnika H. Š. iz O., pod poslovnim brojem O-1555/19, UPP/OS-86/19. Kako su tijekom ostavinskog postupka između tužiteljica s jedne strane i tuženice s druge strane, kao nasljednica iza ostavitelja, postale sporne činjenice o kojima ovisi nasljedno pravo, tužiteljice su Rješenjem Općinskog suda u Osijeku upućene u roku 30 dana od pravomoćnosti rješenja pokrenuti parnični postupak protiv nasljednice V. M. radi osporavanja njezinog nasljednog prava. Tužiteljice su kćeri i zakonske nasljednice pok. Z. M., O., OIB, koji je preminuo 5. lipnja 2019., u O.. Tuženica je sa pok. Z. M. nekoliko mjeseci prije njegove smrti sklopila brak, isključivo radi ostvarivanja prava na njegovu vojnu mirovinu, sukladno zakonskim odredbama. Pok. Z. M. i tuženica V. M. potpisali su dana 3. listopada 2018., Potvrdu koja po svom sadržaju predstavlja sporazum o podjeli njihove izvanbračne i bračne stečevine. Predmetnom potvrdom pok. Z. M. i tuženica V. M. izjavili su da nemaju stečene zajedničke imovine, te da se sva imovina ima smatrati njihovom posebnom imovinom koja je stečena ranijih godina. Nadalje, isti su između ostalog, izjavili i da se odriču bilo kakvih međusobnih potraživanja po pitanju stečenih nekretnina, automobila i grobnih mjesta. Slijedom navedenog, i kako su pok. Z. M. i tuženica V. M. sve svoje imovinskopravne odnose razriješili za života, tužiteljice predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva pobliže opisanog u izreci presude u cijelosti, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.               Tužena se po punomoćniku u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i priznaje se samo činjenica sklapanja braka 10. studenog 2018., dok su svi drugi navodi u tužbi poriču kao neosnovani, sa napomenom očigledne proturječnosti navoda tužbe u odnosu na sadržaj “obvezujuće izjave“ glede notornoga postojanja dugogodišnje izvanbračne zajednice tuženice sa pok. ocem tužiteljica, kao i motiva za sklapanje braka. Tužena u cijelosti poriče da predmetna potvrda po svom sadržaju predstavlja sporazum o podjeli njihove izvanbračne i bračne stečevine i da se sada pok. Z. M. i tužena odriču bilo kakvih međusobnih potraživanja po pitanju stečenih nekretnina, automobila i grobnih mjesta jer se u ovoj parnici, a temeljem pravomoćnoga Rješenja o upućivanju tužiteljica na parnicu i razloga upućivanja na parnicu, ne raspravlja bračna stečevina i prava ostavitelja i tuženice iz bračne stečevine, nego se radi o pitanju statusa tuženice kao nasljednice i njezinih prava na nasljeđivanje. Na način kako to obrazlaže tužba, de facto bi se radilo o odricanju tuženice od prava nasljeđivanja, u kojem slučaju priložena potvrda - “ obvezujuća izjava “ne ispunjava propisane striktne odredbe članka 134. Zakona o nasljeđivanju. Konačno, pismeno “ obvezujuća izjava “ svojim sadržajem ne ukazuje na ono što tvrdi tužba. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

3.               Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Rješenje Općinskog suda u Osijeku od 18. lipnja 2019., poslovni broj O-1555/2019, i Rješenje Općinskog suda u Osijeku od 22. lipnja 2020., poslovni broj O-1555/2019; smrtovnica iza pok. Z. M.; rodni listovi za tužiteljice; obvezujuća izjava od 3. listopada 2018., JB M. P., broj OV-8586/2018; te saslušao R. M., F. M., A. H. M. i I i II-tužiteljice u svojstvu stranke.

 

4.               Uvidom u Rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj O-1555/2019-4, od 22. rujna 2020., utvrđeno je da se ostavinski postupak iza pok. Z. M., umrlog 5. lipnja 2019., prekida, te se zakonske nasljednice ovdje tužiteljice upućuju u roku od 30 dna po pravomoćnosti rješenja pokrenuti parnični postupak protiv zakonske nasljednice, ovdje tužene, radi osporavanja njezinog nasljednog prava, a iz obrazloženja predmetnog rješenja slijedi da su kćerke pok. Z. M., ovdje tužiteljice, koje su se prihvatile nasljedstva koje im po zakonu pripada, osporile nasljedno pravo sunasljednici supruzi pok. Z. M., ovdje tuženoj, navodeći da je ista potvrdom, za koju smatraju da se radi o bračnom ugovoru s ostaviteljem, uredila svoje imovinsko-pravne i nasljedne odnose, budući se ovdje tužena prihvatila nasljedstva koje joj po zakonu pripada osporavajući navode sunasljednica da se potvrda od 3. listopada 2018., može smatrati bračnim ugovorom.

 

5.               Uvidom u potvrdu/obvezujuću izjavu javnog bilježnika M. P., broj OV-8586/2018, od 3. listopada 2018., slijedi da su Z. M. i V. Š.-G., sada M., potvrdili da za vrijeme trajanja njihove zajedničke veze kao i bračne zajednice nemaju zajedničku imovinu već da svatko ima svoju posebnu imovinu, koja je ranijih godina stečena tako da niti jedna strana iz ove potvrde nije u mogućnosti niti raspolagati imovinom suprotne strane. Stoga obje strane suglasno izjavljuju da se odriču bilo kakvih potraživanja po pitanju stečenih nekretnina, automobila i grobnih mjesta, kako i među nasljednim redom iza oboje ne bi došlo do problema i potraživanja koja su neutemeljena i na zakonu neosnovana. Obje strane napominju da su brak odlučili sklopiti isključivo iz emotivnih razloga, a Z. M. izjavljuje da V. Š.-G., po sklapanju braka V. M., iza njega u cijelosti ostvari pravo na njegovu stečenu vojnu mirovinu, sukladno zakonskim odredbama.

 

6.               Iz izjave svjedoka R. M. slijedi da tuženu poznaje kao susjedu više od 6 godina jer stanuje na tom ulazu na V. G. Z. 9. Negdje otprilike prije 6 godina tužena je dolazila poslije posla kod Z. M. i ostala preko vikenda cijelu noć, a preko tjedna je dolazila poslije posla i ostajala do navečer. Tužena i Z. M. bili su u dobrom odnosu sa svjedokinjom. U kakvom su odnosu bili Zlatko i tužena svjedokinja ne zna, no nikada nije čula nikakvu galamu ili svađu iz Z. stana. Povremeno je pričala s tuženom i Z. budući je bila predstavnik stanara, ali nikada nije razgovarala o njihovoj vezi niti joj je išta poznato u vezi stjecanja nekretnina, automobila i grobnice. Jedino što joj je poznato je to da je A.-M. dobila automobil kada je završila medicinu, ali ga nije htjela voziti već je uzela tatin stari automobil. Kada se Z. razbolio V. je stalno vodila brigu o njemu, stalno bila s njim i to u periodu od dvije do tri godine, a od kako se njegova bolest pojavila bila je s njim danonoćno te je samo ponekad otišla obići svoju majku koja je također bila bolesna. Misli da su se Z. i V. vjenčali negdje godinu dana prije njegove bolesti. V. nije bila prijavljena kao član domaćinstva radi režija, budući da je Z. odbijao plaćati režije za još jednog člana.

 

7.               Punomoćnik tužitelja je stavio prigovor na iskaz svjedokinje u djelu u kojemu  navodi da je tuženica dolazila danonoćno kod Z. M. dvije do tri godine prije njegove smrti, odnosno kada se isti razbolio, budući da iz medicinske dokumentacije proizlazi da isti nije bio bolestan u tom razdoblju kako to svjedokinja navodi.

 

8.               Iz iskaza svjedoka F. M. slijedi da je suprug I-tužiteljice, a Z. M. poznaje negdje od 2012., ili 2013., a tuženu je upoznao negdje oko 2015. ili 2016. kada ju je Z. predstavio kao svoju prijateljicu. I-tužiteljica je često kontaktirala s ocem i bila njegova osoba od povjerenja, a svjedok je sa Z. kontaktirao otprilike jedanput u dva tjedna. Z. mu je naglasio kako se jednom oženio i da se više nikada neće ženiti, a prema mišljenju svjedoka između Z. i tužene nije postojala nikakva emotivna povezanost već je to više bilo prijateljstvo. Prilikom druženja sa Z. tužena nikada nije bila prisutna niti je svjedok vidio V. stvari u Z. stanu. U trenutku Z. bolesti V. je češće počela ostajati u stanu. Tužena na vjenčanje svjedoka i prvotužiteljice nije niti došla. U periodu od 2017., do 2018., svjedok je vrlo rijetko viđao tuženu sa Z., no u periodu pogoršanja bolesti, a to je bilo u ožujku ili travnju 2019., V. je u travnju i svibnju 2019., znala i prespavati kod Z. budući da je isti imao intenzivnije zdravstvene probleme. Prema mišljenju svjedoka Z. i V. su se vjenčali samo zato da V. može dobiti njegovu vojnu mirovinu. Za potvrdu je saznao od supruge, koju potvrdu su našli kod javnog bilježnika, a na ostavinskom postupku su se dogovorili da će sve biti onako kako je navedeno na potvrdi, a potvrda je predana naknadno zbog čega se i vodi ovaj postupak. Svjedoku je poznato kako postoji stan na V. I. Č. koji je Z. naslijedio od svojih roditelja, kao i stan na V. G. Z. koji je kupljen za vrijeme braka između Z. i njegove prve supruge te je nakon razvoda dogovoreno da će taj stan pripasti Z., kao i automobil Opel Astra i dva grobna mjesta od kojih je jedno naslijedio od majke, a drugo od ujaka. V. i Z. nisu imali nikakvu zajedničku imovinu. Z. je sam plaćao režije i vodio brigu o svojim financijama.

 

9.               Punomoćnik tuženika je stavio prigovor na iskaz svjedoka u cijelosti kao instruiran budući da isti nema izravnih saznanja o činjenicama o kojima iskazuje.

 

10.          Iz iskaza svjedoka A. H. M. slijedi da je ista bivša supruga sada pok. Z. M. i majka I-tužiteljice i II-tužiteljice. U rujnu 1997., se razvela od Z. poslije 21 godine zajedničke veze i braka. Nakon razvoda su ostali živjeti u zajedničkom stanu u O. na V. G. Z. još četiri godine, a koji stan su stekli nakon prodaje stana u B. naselju. Stan na G. Z. je bio na njezino ime za koji je podigla kredit. Nakon četiri godine odselila je s djecom u kuću Z. majke, no i dalje je ostala u dobrim odnosima s njim jer su se posjećivali i često razgovarali i Z. je vodio brigu o djeci. Nakon smrti njegove majke kuća je prodana te se svjedokinja s djecom preselila u O. u F. ulicu. Stan na V. I. Č. je zajedno sa Z. otkupila negdje 1993. ili 1994., a koji stan se vodio na Z. majku budući da je ona imala stanarsko pravo te je stan nakon njezine smrti naslijedio Z.. Automobil Opel Astru je kupio Z., jedno grobno mjesto je naslijedio od majke, a drugo od ujaka. U odnosu na odnos između Z. i tužene svjedokinja je stekla dojam da je to više prijateljstvo nego veza, to je trajalo negdje od jeseni 2014. te budući da su bili u dobrim odnosima i kontaktu Z. je rekao da su prijatelji. Na vjenčanju njihove kćeri u prosincu 2018. razgovarala je sa Z. o tome zašto je sklopio brak s V. budući da je došao sam, a on joj je rekao da se ne brine i da je sve riješio, no nije spomenuo na koji način. Odnos između Z. i V. je bio turbulentan, često su se svađali, što je pričao Z. te joj rekao da ne želi nikoga pustiti u stan jer ako je pusti ona neće htjeti izaći. Svjedokinji je poznato da je V. dolazila intenzivnije kod Z. negdje dva mjeseca prije njegove smrti, odnosno početkom travnja 2019., kada je znala brinuti o Z. noću. Potvrdu je tek naknadno vidjela i bilo joj je jasno da nije sastavljena u skladu sa zakonom da bi se po njoj moglo postupiti, no smatra da Z. nije bio dovoljno upućen kakva bi trebala biti forma te njegove izjave. Nakon Z. smrti V. je obavila sve u vezi sahrane i nakon toga se našla na kavi s tužiteljicama i rekla im da je Z. želja bila da svakoj od njih pripadne po jedan stan i jedan automobil, a grobnice nije spominjala, što je potvrdila i punomoćnica tužiteljica odvjetnica B. M. ispred vrata javnobilježničkog ureda H. Š., ali na ostavinskoj raspravi to više nije vrijedilo i nije se više ništa spominjalo.

 

11.          Punomoćnik tuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedoka u cijelosti kao neistinit uz posebnu napomenu da nakon razvoda braka nikada nije bila u kontaktu sa Z. M. te da uopće nisu razgovarali.

 

12.              Iz iskaza I-tužiteljice slijedi da je imovina koja je predmet nasljeđivanja iza pok. Z. M., imovina stečena u braku između njene majke A. H. M. i pokojnog oca. Stan u O., na V. I. Č., Z. M. naslijedio je od svojih roditelja, odnosno bake. Osobni automobil i grobnice vode se na imenu pokojnog oca. Osobni automobil je otac kupio nakon razvoda braka od majke, a grobnice su naslijeđene iza njegove majke K. M. i iza Đ. B., njegovog ujaka. Vezu između njenog oca i tužene, ne bi nazvala izvanbračnom zajednicom, niti izvanbračnom vezom, jer otac i tužena nikada nisu živjeli u istom kućanstvu, živjeli su na različitim adresama. Nisu dijelili režijske troškove, niti su imali zajedničke financije. Više bi to nazvala prijateljstvom, a ne vezom. Taj odnos je trajao od 2014., i bio je turbulentan jer je među njima bilo puno svađa, te je to smatrala više prijateljskim nego partnerskim odnosom. Točno je da su tužena i otac išli na zajednička kraća putovanja, a koliko zna, nisu odlazili zajedno na neka obiteljska druženja i događaje. Otac joj je rekao da je sačinio oporuku i da je sve riješeno u vezi nasljeđivanja, te da je ovjerio Izjavu kod javnog bilježnika, da je sve riješeno i da njoj i sestri ide sva imovina, te da bi se gospođi V. htio zahvaliti za pomoć u njezi, da njoj ide vojna mirovina, budući je tužena njegovala oca za vrijeme bolesti, iako nije živjela s njim u stanu već je samo dolazila, kao i sestra i ona. Tužena je najčešće oca njegovala noću, a brigu ujutro i tijekom dana bi preuzimale sestra i ona. Očeva bolest je trajala od rujna 2018., izrazito pogoršanje je nastupilo u travnju 2019., a smrt u lipnju 2019. Ta intenzivna briga o ocu je trajala od travnja 2019., do njegove smrti, a do travnja 2019., je otac sam skrbi o sebi. I-tužiteljica je bila osoba od povjerenja ocu, te je imala uvid u sve njegove kartice, a Potvrdu su pronašli sakrivenu tek nakon očeve smrti, kojom se tužena odriče nasljedstva na imovini ostavitelja. Na stanu u O. na V. I. Č. su živjeli I-tužiteljica i njen zaručnik, i to od 2016. do 2020., kada više nije mogla produljiti boravišnu prijavu jer joj je otac preminuo i stanje je ostalo neriješeno, zbog čega je u konačnici iz stana morala i iseliti, a otac je živio na V. G.. Z.. Tužena je rijetko, no ponekad s ocem znala doći u stan na V. I.. Č.. Potvrdu odnosno Izjavu su pronašle ona i sestra i dostavili odvjetniku koji ju je potom dostavio javnom bilježniku. Za života otac nije spominjao kako bi išta od imovine ostavljao nekome drugome. Stan na V. G.. Z., su 1990., kupili otac i majka, a  nakon razvoda braka između oca i majke, su se sporazumjeli oko podjele imovine te je ocu pripao stan stan na V. G.. Z., po tom sporazumu. Nakon što su kod ključara otključali sef, u kojem su bili novci, novac je podijeljen onako kako je to bilo naloženo po zakonu, odnosno na trećine između nje, njene sestre i tužene.

 

13.          Iz iskaza II-tužiteljice slijedi da se u cijelosti pridružuje iskazu I-tužiteljice. Budući je bila u lošim odnosima s ocem od 2014. do 2019., sva saznanja o ocu je imala preko sestre, ovdje I-tužiteljice, no nakon što se otac razbolio, zamolila je sestru da pita oca može li doći k njemu, što je isti odobrio, te je bila s njim od rujna 2018., pa sve do njegove smrti. Otac je posljednja dva mjeseca trebao intenzivnu njegu, II-tužiteljica je prije tog perioda bila s njim u kontaktu, njihov odnos se poboljšao, te je posljednja dva mjeseca skoro svakodnevno dolazila poslije posla kod oca. Tužena je bila preko noći, sestra i ona su bile samo preko dana. Tužena nije živjela s njihovim ocem.

 

14.          Iz iskaza tužene V. M. slijedi da je s pok. Z. M. bila u trogodišnjoj vezi još davno prije, kada je imala 25 godina, a on 28. Nakon 35 godina što su bili razdvojeni, su se ponovno sreli 16. listopada 2014., kada su ponovo obnovili vezu koja je trajala do njegove smrti. Z. i tužena su živjeli zajedno skoro odmah od početka, nakon tjedan dana i to na adresi u O., V. G.. Z., ali je tužena bila prijavljena kod mame, u O.. Naime, majka joj je bila bolesna te je često morala odlaziti kod nje u stan, te su ju njegovali njen sin i ona. Budući je njen sin živio s njenom majkom, tužena je odlazila k njemu i majci kuhati za nekoliko dana i vraćala se nazad u stan na V. G.. Z.. Od početka veze su se povremeno, ali rijetko, i to 5 do 6 puta godišnje, družili s I-tužiteljicom, a s II-tužiteljicom ne. Od početka veze 2014., pa do suprugove smrti, su stalno živjeli zajedno na V. G.. Z., te su i vršili određena renoviranja i radove u tom stanu. Brak su sklopili 10. studenog 2018., iako su se već na početku veze dogovorili da će sklopiti brak, iako tužena baš nije bila za to, budući su već bili u šezdesetima. Brak su sklopili tek 2018., a ne 2014., jer nisu bili tipovi za brak. Kada su sklopili brak suprug je već bio bolestan. Potvrdu je potpisala da kasnije ne bude nekih potraživanja, jer nisu imali zajedničkih stečevina, te su to ovjerili kod javnog bilježnika. O nasljedstvu i o nekim podjelama nikada nije bilo govora između njih, samo je bilo rečeno da nemaju zajedničke stečevine, pa da ne bi njegova djeca i njen sin pravili probleme oko nekih potraživanja. On je imao jedan primjerak u bifeu, ona je svoj primjerak imala u svojim dokumentima te ga je dala svom odvjetniku kada je bila zakazana rasprava kod javnog bilježnika. Njen punomoćnik se kod javnog bilježnika prihvatio u cijelosti nasljedstva koje joj pripada temeljem zakona. Tužena je predmetnu Izjavu potpisala, budući je istu sastavio Z. M., a na kojoj je navedeno da se i ona odriče bilo kakvih potraživanja po pitanju stečenih nekretnina, automobila i grobnih mjesta. Kada je to potpisivala nije razmišljala, jer je laik, a tada su i suprug i njena majka bili jako teško bolesni i ona je samo potpisala ono što je suprug napisao, odnosno sastavio. U ostavinskom postupka kod javnog bilježnika je iskazivala drugačije nego onako kako iskazuje danas, budući je njezin pokojni suprug bio škrt i smatra da je oštećena te zbog toga drugačije iskazuje nego u ostavinskom postupku, jer su trošili njene novce i ušteđevinu, te je ona vodila brigu o podstanarima. Naime, postojali su novci od pokojnog, njezini novci i njihovi zajednički novci, a ona je sudjelovala u plaćanju potreba i režija za kućanstvo. Tužena je vršila ulaganja u stan na V. G.. Z. i to u prozore u kuhinji, dnevnoj sobi, ulazna vrata, pločice u kuhinji, i druga sitnija ulaganja. Prilikom dolaska I-tužiteljice iz Zagreba, i kada je prespavala u Osijeku, na V. G.. Z., tužena navodi da je upravo zbog toga odlazila iz stana u tom periodu kada je tužiteljica dolazila iz Zagreba, uz dogovor sa suprugom, a to je bilo za vrijeme kada je dobila posao negdje izvan Osijeka, odnosno kada se vratila iz Zagreba, budući je to bio mali stan, njoj je i odgovaralo da se makne iz stana supruga i ode kod mame i sina da im pomaže.

 

15.          Sud je povjerovao iskazu tužene u cijelosti, u kojem navodi da je izvanbračna veza trajala od 2014., do 2018., kada su sklopili brak, kao i iskazu svjedoka R. M., dok iskazima tužiteljica i svjedoka F. M. i A. H. M. nije povjerovao u dijelu u kojem navode da su sada pok. Z. M. i tužena bili samo prijatelji, dok je nesporno da za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice nisu stekli zajedničku imovinu, budući su nekretnine, automobil i grobna mjesta stečeni prije 2014.

 

16.          Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužena sa Z. M. bila u izvanbračnoj vezi od 2014., a brak su sklopili 10. studenog 2018., a koji brak je trajao do smrti Z. M. dana 5. lipnja 2019. Za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice Z. M. i tužena, nisu stekli zajedničku imovinu, već je svatko imao svoju posebnu imovinu koja je stečena ranijih godina, a što proizlazi i iz potvrde/obvezujuće izjave od 3. listopada 2018., na kojoj izjavi su ovjerili potpise pred javnim bilježnikom M. P. iz O., broj OV-8586/2018. Ostavinski postupak se vodio pred javnim bilježnikom H. Š. iz O., pod poslovnim brojem O-1555/19, UPP/OS-86/19, a nasljednice, ovdje tužiteljice, kao kćerke pok. Z. M., i tužena, kao supruga pok. Z. M., su se prihvatile nasljedstva. Tužiteljice su kao nasljednice u ostavinskom postupku osporile nasljedno pravo sunasljednici V. M., navodeći da je ista potvrdom/obvezujućom izjavom za koju smatraju da se radi o bračnom ugovoru s ostaviteljem, uredila svoje imovinsko-pravne i nasljedne odnose, a tužena je po punomoćniku osporila navode sunasljednica navodeći da se potvrda od 3. listopada 2018., ne može smatrati bračnim ugovorom zbog navedenog rješenjem Općinskog suda u Osijeku, broj O-1555/2019-4, prekinut je ostavinski postupka iza pok. Z. M., a nasljednice, ovdje tužiteljice su upućene na pokretanje parničnog postupka radi osporavanja njezinog nasljednog prava.

 

17.          Člankom 134. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) propisano je da odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka. Stavkom 2., istog članka propisano je da iznimno potomak, koji može samostalno raspolagati svojim pravima, može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kada se bračni drug odriče nasljedstva koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegova bračnog druga. Stavkom 3., istog članka, propisano je da je Ugovor o odricanju od nasljedstva valjan samo ako je sastavljen u propisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda, sastavljen u obliku javnobilježničko akta, ili  potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.

 

18.          Nesporno je među strankama da sada pok. Z. M. i tužena, za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice, nisu stekli zajedničku imovinu. Potvrda/obvezujuća izjava od 3. listopada 2018., nije odricanje od nasljedstva sukladno članku 134. Zakona o nasljeđivanju, budući je ugovor o odricanju od nasljedstva valjan samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. Kako je na predmetnoj potvrdi/obvezujućoj izjavi od 3. listopada 2018., ovjeren samo potpis Z. M. i tužene, po javnom bilježniku M. P., to je tužbeni zahtjev tužiteljica valjalo odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

19.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151., i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tuženice po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

 

20.          Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 199,08 eura, zastupanje na ročištima od 29. lipnja 2022., 30. rujna 2022., 23. studenog 2022., i 21. veljače 2023., u iznosu od 199,08 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 248,85 euro, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.244,25 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

21.          Tuženiku nije priznat pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 99,54 eura i izvješće stranci o presudi u iznosu od 33,18 eura, uz pripadajući PDV od 25%, budući punomoćnik tuženika nije pristupio na ročište za objavu presude, a trošak izvješća stranci o presudi je nepotreban trošak, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

 

U Osijeku, 4. travnja 2023.

 

S U D A C

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT, v.r.

 

             

             

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.              

 

              DOSTAVITI:

-pun. I i II-tužitelja

-pun. tužene

Fiksni tečaj konverzije 7,53450