- 1 -              Rev 1302/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1302/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz P., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku D. A., odvjetniku iz P., protiv tuženice V. A. iz T., (OIB: ... ), zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-103/2020-3 od 17. studenoga 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena (u odluci o parničnom trošku) presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo posl. br. P-1252/2019-75 od 29. studenoga 2019., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-103/2020-3 od 17. studenoga 2020. i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo posl. br. P-1252/2019-75 od 29. studenoga 2019. - i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom (u stavku I izreke) „odbijanjem žalbe tužitelja“ u cijelosti (toč. 1. i odbijajući dio toč. 2. izreke) i „djelomičnim prihvaćanjem žalbe“ tuženice (usvajajući dio toč. 2. izreke) prvostupanjska presuda:

 

- potvrđena je u točki 1. izreke (u odluci kojom je „odbijen drugi evenutalno kumulirani zahtjev tužitelja“ na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju „16.724,83 eura u kunama prema srednjem tečaju kojeg objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama - te „50.000,00 eura u kunama prema srednjem tečaju kojeg objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama),

 

- preinačena je u točki 2. izreke (u odluci o parničnom trošku) tako da su odbijeni zahtjevi tužitelja i tuženice da im se naknade troškovi postupka,

 

dok je (u stavku II izreke) odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe.

 

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje (prihvaćanjem razloga iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude i nalazeći da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku), prema onome što je sada relevantno:

 

„...Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja - koji je postavljen kao drugi eventualno kumulirani zahtjev, da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 16.724,83 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kojeg objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 25. kolovoza 2010. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi (...), kao i zahtjev za isplatom iznosa od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kojeg objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja odgovara za svako polugodište prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje teku na isti iznos od 25. kolovoza 2015. do isplate.

 

Naime, tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je sa tuženicom usmeno dogovorio kupoprodajnu cijenu nekretnina k.č.br. 408 i 411 obje k.o. M. u iznosu od 67.000,00 eura, s tim da mu tuženica isplati iznos od 17.000,00 eura prilikom sklapanja i potpisivanja ugovora o kupoprodaji, a iznos od 50.000,00 eura u roku pet godina od sklapanja ugovora, po kojoj usmenoj pogodbi tuženica nije postupila, već je prilikom potpisivanja ugovora dana 25. kolovoza 2010. - po njenom suprugu, isplatila mu iznos od 2.000,00 kn (275,17 Euro) dok mu ostali ugovoreni iznos do podnošenja tužbe nije isplatila. Obzirom da toč. II i III ugovora o kupoprodaji ne odgovaraju usmenom dogovoru stranaka, predlaže da se tuženici naloži isplatiti mu utuženi novčani iznos sa pripadajućom kamatom.

 

Postupajući po tužbi tužitelja sud prvoga stupnja je zahtjev istoga odbio kao neosnovan, uz zaključak u osnovnom da u situaciji kada je ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen u pismenom obliku - a što je i zakonska obveza kod kupoprodaje nekretnina, za koji je utvrđeno da je valjan i proizvodi pravne učinke među strankama, kojim je ugovorena kupoprodajna cijena nekretnina koja predstavlja bitni sastojak ugovora, za ugovorne strane vrijedi samo ono što je u pismenom obliku izraženo odnosno ona kupoprodajna cijena koja je navedena u ugovoru, s tim da ugovorna odredba o načinu i vremenu isplate kupoprodajne cijene je sporedna ugovorna odredba ali o kojoj je bilo riječi u pismenom ugovoru i koja je u suprotnosti sa sadržajem pisanog ugovora - konkretno sa točkom III istoga.

 

Obzirom na navedeno, sud zaključuje da tužitelj ne može sa uspjehom potraživati ono za što tvrdi da je sa tuženicom usmeno dogovorio, pa je zahtjev tužitelja sadržan u toč. 1. izreke, odbio kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 291. st. 1. u vezi sa čl. 376. st. 1., čl. 377., čl. 286. st. 2. i čl. 290. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO).

 

(...)Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda parničnih stranaka, ocjena je ovoga suda da je pobijana odluka u odnosu na glavnu stvar u bitnom dijelu pravilna i zakonita, slijedom čega su se u tom dijelu stekli uvjeti za potvrđivanjem presude.(...)

 

(...)Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je pozivom na odredbu čl. 291. st. 1. ZOO-a zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Naime, odredbom čl. 291. st. 1. ZOO-a propisano je da ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo, ali da će ipak biti valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno, ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je oblik propisan.

 

U predmetnom slučaju pravomoćno je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je između parničnih stranaka sklopljen dana 25. kolovoza 2010. valjan pravni posao, on proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka, sklopljen je u zakonom propisanoj pismenoj formi na kome je izvršena ovjera potpisa parničnih stranaka, slijedom čega je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da tužitelj sa uspjehom ne može zahtijevati isplatu razlike kupoprodajne cijene za koju tvrdi da je usmeno ugovorena među strankama ugovora.

 

Žalbeni navod tužitelja da je predmetna odluka u suprotnosti sa izraženim pravnim stavom zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 1984. nije osnovan, jer iz rezultata dosadašnjeg tijeka postupka ne proizilazi da je predmetna cijena izraz disimulirane volje ugovornih stranaka te da je u ugovoru o kupoprodaji simulirano pisano označen manji iznos cijene.

 

Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja valjalo je u odnosu na odluku o glavnoj stvari u cijelosti odbiti kao neosnovanu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude...“

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 1080/2021-2 od 2. ožujka 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Je li prema sklopljenom ugovoru o prodaji nekretnine u pisanom obliku u koji je voljom ugovornih strana unesen manji iznos kupoprodajne cijene od iznosa kojeg su ugovorne strane stvarno ugovorile, pravni učinak ima stvarno ugovoreni iznos kupoprodajne cijene kao stvarni disimuiirani izraz volje ugovornih strana ili simulirani pisano označeni manji iznos kupoprodajne cijene?“

 

4. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

 

5. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se njegov zahtjev prihvati, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

6. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

7. Revizija je osnovana.

 

8. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni (to bar proizlazi iz pisanog sadržaja te odluke, u njezinom određenom ili jasnom dijelu: a takav nije i njezin dio u kojem se konstatira “iz rezultata dosadašnjeg tijeka postupka ne proizlazi da je predmetna cijena izraz disimulirane volje ugovornih stranaka te da je u ugovoru o kupoprodaji simulirano pisano označen manji iznos cijene”. To obzirom da je drugostupanjski sud prvotno ocijenio prvostupanjsku presudu pravilnom i prihvatio je pravilnim i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, da bi potom, proturječno tome, naveo istaknutu konstataciju).

 

9. Primjetno je, naime, da su u ranijoj sudskoj praksi, u usporedivim odlukama, izražena različita ili međusobno neujednačena shvaćanja u odgovoru na postavljeno pitanje - ali je primjetno i da se ta sudska praksa ujednačila, da je postala sigurna, ustaljena - jer je revizijski sud u više svojih odluka (primjerice: Rev 79/09-2 od 2. srpnja 2014., Rev 807/2020-2 od 29. rujna 2020.) izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja, pa tako:

 

9.1. i u odluci posl. br. Rev 1184/11-2 od 12. ožujka 2014., prema kojoj:

 

“…Prema čl. 71. st. 1. ZOO-a, ugovor o prodaji nekretnina za koji je zakonom ili voljom ugovornih strana određen obvezni pisani oblik s ovjerom potpisa ugovaratelja na ugovoru, u čiji je pisano ovjeren sastav voljom ugovornih strana unesen manji iznos cijene od iznosa kojeg su one stvarno ugovorile, ima pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene kao stvarni disimulirani izraz volje ugovornih stranaka, a ne simulirani pisano označeni manji iznos cijene, ako zakonom nije drugačije određeno (zaključak sjednice II/84. Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. veljače 1984.)….”,

 

10. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u Zaključku sa sjednice (II/84) Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984., u tumačenju dosega odredaba čl. 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), sadržajno nepromijenjenih u odredbama čl. 291. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojemu:

 

„...Prema propisu čl. 71. st. 1. ZOO-a, ugovor o prodaji nekretnina za koje je zakonom ili voljom ugovornih strana određena obvezna pismena forma s ovjerom potpisa ugovaratelja na ugovoru, u čijem je pismeno ovjerenom sastavu voljom ugovornih strana unesen manji iznos cijene od onog iznosa koji su one istovremeno stvarno ugovorile, proizvodi pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene, kao stvarni disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka, a ne simulirani pismeno označeni manji iznos cijene, ako zakonom nije drukčije određeno. Prema tome, prodavalac može tražiti izvršenje ugovora u visini stvarno ugovorene cijene, a za slučaj prekomjernog oštećenja relevantna je, također, stvarno ugovorena cijena...“

 

11. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji postavljeno pitanje.

 

12. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu na drugačijem i time pogrešnom shvaćanju, na kojemu je temeljena i prvostupanjska presuda, jedino je za zaključiti:

 

12.1. da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice, ovdje sporne ali i odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, konkretno: o osnovi i visini zahtjeva tužitelja.

 

12.2. da zbog toga valja ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

13. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

14. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 4. travnja 2023.