Poslovni broj: 19 Gž-814/2021-9

1

 

 

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.G. iz Z., OIB: ……, koga zastupa punomoćnica N.K., odvjetnica u Z., protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d. iz R., OIB: ……….., koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12249/2019 od 23. travnja 2021., ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4139/19-27 od 26. travnja 2021., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-4139/19-27 od 23. travnja 2021., u toč. I, II, III, IV, V i VII izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim da će se o trošku žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              »I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj …….od 31. ožujka 2006., sklopljenog između tužitelja K.G. i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., u dijelu u kojem je ugovorna obveza iskazana u valuti švicarski franak, a koja odredba glasi:

              „2. IZNOS KREDITA:

= 39.545,67 CHF (tridesetdevettisućapetstočetrdesetpetCHFišezdesetsedam/100) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ i čl. 7. koja glasi:

              "VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna Banke."

 

II Nalaže tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju Krunoslavu Goranu iznos od 55.163,53 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 90,92 kn od 2. siječnja 2010. do isplate,

- 160,87 kn od 2. veljače 2010. do isplate,

- 158,13 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 190,84 kn od 2. travnja 2010. do isplate,

- 246,77 kn od 2. svibnja 2010. do isplate,

- 286,93 kn od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 329,58 kn od 2. srpnja 2010. do isplate

- 326,48 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 418,09 kn od 2. rujna 2010. do isplate,

- 391,62 kn od 2. listopada 2010. do isplate,

- 433,95 kn od 2. studenog 2010. do isplate,

- 475,95 kn od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 527,96 kn od 2. siječnja 2011. do isplate,

- 489,12 kn od 2. veljače 2011. do isplate,

- 498,82 kn od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 462,88 kn od 2. travnja 2011. do isplate,

- 530,37 kn od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 641,41 kn od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 834,42 kn od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 863,23 kn od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 721,05 kn od 2. rujna 2011. do isplate,

- 1.352,49 kn od 2. listopada 2011. do isplate,

- 592,58 kn od 2. studenog 2011. do isplate,

- 597,30 kn od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 645,08 kn od 2. siječnja 2012. do isplate,

- 660,18 kn od 2. veljače 2012. do isplate,

- 654,24 kn od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 643,14 kn od 2. travnja 2012. do isplate,

- 652,74 kn od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 664,66 kn od 2. lipnja 2012. do isplate,

- 647,94 kn od 2. srpnja 2012. do isplate,

- 641,44 kn od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 610,47 kn od 2. rujna 2012. do isplate,

- 642,57 kn od 2. listopada 2012. do isplate,

- 735,58 kn od 2. studenog 2012. do isplate,

- 36.343,74 kn od 2. prosinca 2012 do isplate,

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5102929907 od 31. ožujka 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja odredba glasi:               „8. KAMATA:

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

 

IV              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.310,76 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 74,01 kn od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 82,78 kn od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 102,79 kn od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 56,81 kn od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 75,81 kn od 2. rujna 2007. do isplate,

- 104,02 od 2. listopada 2007. do isplate,

- 63,17 kn od 2. studenog 2007. do isplate,

- 104,92 kn od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 33,83 kn 2. siječnja 2008. do isplate,

- 51,04 kn od 2. veljače 2008. do isplate,

- 74,85 kn od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 53,31 kn od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 68,13 kn od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 79,32 kn od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 59,65 kn od 2. rujna 2008. do isplate,

- 33,36 kn od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 81,65 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 104,53 kn od 2. listopada 2010. do isplate,

- 209,38 kn od 2. studenog 2010. do isplate,

- 48,17 kn od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 58,87 kn od 2. siječnja 2011. do isplate,

- 221,38 kn od 2. veljače 2011. do isplate,

- 25,30 kn od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 61,24 kn od 2. travnja 2011. do isplate,

- 151,17 kn od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 231,27 kn od 2. listopada 2011. do isplate,

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te sve u roku od 15 dana.

 

V              Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 137,92 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 13,74 kn od 2. svibnja 2006. do isplate,

- 19,01 kn od 2. lipnja 2006. do isplate,

- 5,49 kn od 2. srpnja 2006. do isplate,

- 8,32 kn od 2. listopada 2006. do isplate,

- 18,64 kn od 2. veljače 2007. do isplate,

- 23,74 kn od 2. ožujka 2007. do isplate,

- 48,98 kn od 2. travnja 2007. do isplate.

 

VI              Odbija se prigovor prijeboja za iznos od 1.295,41 kn kao neosnovan.

 

VII              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.922,50 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2021. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.«

 

2. Prvostupanjskim rješenjem od 26. travnja 2021. odlučeno je:

 

"Ispravlja se presuda ovoga suda posl.br. P-4139/19-26 od 23. travnja 2021. na

način da od prve do dvanaeste stranice, u gornjem desnom kutu umjesto "Posl.br. 42

P-12249/19-26 " ima stajati "Posl.br. 42 P-4139/19-26"."

 

3. Protiv citirane presude u toč. V izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je u toč. V izreke odbijen za neznatni dio od 137,92 kn i žalbu izjavljuje radi načela jedinstvene primjene zakona i načela ravnopravnosti u primjeni zakonskih odredbi. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, jer je petogodišnji rok za zastaru njegova potraživanja eventualno počeo teći pavomoćnošću sudske odluke o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda je dobilo svoju potvrdu i u presudi Europskog suda broj C-458/2019, prema kojoj je potvrđen stav da zastarni rokovi za restitucijske zahtjeve kod potrošačkih ugovora počinju teći tek danom pravomoćnosti odluke kojom je ustanovljena ništetnost. Predlaže pobijanu prvostupanjsku presudu u tom dijelu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev.

 

4. Protiv citirane presude u toč. I, II, III, IV i VII izreke žalbu je izjavila tuženica Erste&Steiermarkische bank d.d. R. iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da je prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo budući da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj pa su takve odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sukladno utvrđenjima iz odluka sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača. Obrazloženje prvostupanjskog suda u tom dijelu je manjkavo, nedostatno i promašeno. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga jer je ona odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba  valutnoj klauzuli ništetna. U odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. istaknuto je da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, jer su samo ocjenjivali okolnosti u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Sudovima je jasno dano do znanja da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima, kao što je predmetni, pozvati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno, je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Prvostupanjski je sud na ročištu od 1. listopada 2020. odbio njezine dokazne prijedloge za saslušanjem predloženih svjedoka i tužitelja, a kojim je saslušanjima htjela sudu prezentirati činjenice o tome na koji se način postupalo prilikom ugovaranja kredita takve vrste generalno, kao i u poslovnici u kojoj je ugovoren predmetni kredit, kao i to da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora. Prvostupanjski ju je sud onemogućio u dokazivanju svojih navoda i počinio je bitnu povredu odredbe čl. 338. Zakona o parničnom postupku, a posljedično je i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Niti jednom riječju nije se osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je dostavila, a kojim bi se dokazala razina informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nije provedeno predloženo saslušanje svjedoka Danice Kozice, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženice u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu takve vrste. Pogrešan je stav suda prvog stupnja da bi odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bila nerazumljiva, nepoštena i ništetna i da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Prvostupanjski je sud propustio obrazložiti zašto je odbio predložene dokazne prijedloge i uskratio joj mogućnost dokazivanja spornih činjenica. Takvim je postupanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku te bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, jer je pobijana odluka manjkava, neobrazložena i paušalna. Isto tako sud prvog stupnja pogrešno utvrđuje kako odredba o načinu promjene kamatne stope nije jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer je ona bila razumljiva i sud prvog stupnja nije bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe. Isto je tako stajalište suda prvog stupnja glede odbijanja prigovora zastare, pogrešno i neutemeljeno jer restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju u trogodišnjem roku, jer je riječ o naknadi štete, a sve sukladno odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima u svezi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Prema stavu tuženice, tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja anuiteta, nego slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 14. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018., jer bi svako drugo tumačenje otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava potrošača. Prvostupanjski je sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti, što je nezakonito i nepravilno. Prigovara odluci o troškovima postupka. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalbe su osnovane.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj …. od 31. ožujka 2006. koji se odnose na promjenjivu ugovornu (redovnu) kamatu i valutnu klauzulu, a koji je zaključen između tužitelja K.G. kao korisnika kredita i tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d kao kreditora, u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca, odnosno pružatelja usluge te isplate novčanih iznosa nastalih uslijed promjene kamatnih stopa i ugovorene valutne klauzule.

 

8. Prvostupanjski sud svoj zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi čl. 502.c ZPP kao i na odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03: dalje ZZP/03) i čl. 96. i čl. 97. ZZP/07) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženice.

 

9. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužitelj zahtjev za isplatu temelji na nepoštenosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tj. na tome da se radi o po tuženici nametnutim uglavcima o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo.

 

10. Odredbom čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2006., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a time sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetnom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se prema st. 2. čl. 81. ZZP/03 presumira da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, no ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenoj standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo, on je to prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 dužan dokazati.

 

11. Tuženica je još u odgovoru na tužbu osporavajući tužbeni zahtjev iznijela tvrdnju da je tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu od strane službenika banke ozbiljno i potpuno bio upoznat o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope te da mu je kod sklapanja ugovora rastumačeno značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja (l.s. 42).

 

12. Dakle, tuženica je iznijela tvrdnje da se o spornim odredbama, čiju pravnu valjanost tužitelj osporava, prethodno pojedinačno pregovaralo, te na te okolnosti, još u odgovoru na tužbu predložila saslušanje svjedoka D.K., voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorice Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženice u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu takve vrste, na adresi tuženice. Isto je tako tuženica predložila i saslušanje svjedoka I.J., kao osobe koja je ugovarala predmetni Ugovor o kreditu, na adresi Z…, (l.s. 42).

 

13. Na ročištu od 1. listopada 2020. tuženica je ponovno predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka I.J. i D.K. na okolnosti informiranosti tužitelja o rizicima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te drugim okolnostima ugovaranja kredita, pa je na istu okolnost predložila i saslušanje tužitelja (l.s. 147).

 

14. Međutim, prvostupanjski sud je na ročištu od 1. listopada 2020. prihvatio prijedlog tužitelja da se izvede dokaz financijskim vještačenjem, dok je odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem predloženih svjedoka i tužitelja (l.s. 147). Dakle, prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem predloženih svjedokinja u odnosu na navedene sporne činjenice, a koji dokaz je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, bilo potrebno izvesti, pa je u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno.

 

15. S tim u vezi treba reći da prema pravnom stajalištu izraženom u recentnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke (na koje se odnosi odluka o kolektivnom sporu) ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba radi određivanja njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

 

16. Stoga, ako se odluke o kolektivnoj tužbi odnose i na predmetni Ugovor o kreditu koji je 31. ožujka 2006. sklopila tuženica s tužiteljem, također bi trebalo i u tom slučaju provesti dokaz saslušanjem svjedokinja I.J. i D.K..

 

17. Postupajući suprotno tome, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Osim toga i činjenično je stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

18. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u toč. I, II, III, IV, V, i VII izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

 

19. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i utvrditi eventualnu ništetnost ugovornih odredbi u dijelu koje se odnose na promjenjivu ugovornu stopu kamate i valutnu klauzulu. Ako se radi o ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, trebalo bi raspraviti i utvrditi je li (ne)osnovan prigovor zastare, a ako nije, utvrditi visinu utužene tražbine i početak tijeka kamata na istu. Nakon toga, prvostupanjski će sud donijeti novu odluku s tim da će se o troškovima povodom žalbe tuženice odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

20. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu u toč. VI izreke ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 4. travnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov