1

Poslovni broj: Gž-775/2022-3

Poslovni broj: Gž-775/2022-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Miloša Lojena kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. Š., OIB: …, iz K., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P., odvjetnicima iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-793/2020-22 od 1. travnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2023.,

presudio je

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-793/2020-22 od 1. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je pod točkom I izreke naložio tuženiku da tužiteljici na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 22.302,28 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose tražbina od dana uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, a pod točkom II izreke naložio je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 8.906,00 kn sa zateznim kamatama od 1. travnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 15. travnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu od 9. lipnja 2007. po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula. Između stranaka nije bilo sporno da su 9. lipnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 27.064,60 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak te pripada li tužiteljici utuženi iznos na ime razlike obračunatih anuiteta do koje je došlo primjenom te ugovorne odredbe. Prvostupanjski sud je ocijenio da je na temelju članaka 106. stavak 1. i 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP) te članka 502.c ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi radi zaštite interesa potrošača budući da je Ugovor između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tim presudama. Zbog toga prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li znatnu štetu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući da odluka o tome jesu li ništetne odredbe Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula predstavlja prethodno pitanje (članak 12. ZPP) za donošenje odluke o zahtjevu za isplatom, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora. Prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka 14. lipnja 2018. kao trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe u odnosu na valutnu klauzulu pa kako je tužba podnesena 13. veljače 2020., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

5.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem te je vještak izračunao razliku u visini obveze tužiteljice primjenom srednjeg tečaja kreditora za valutu CHF na dan korištenja kredita, budući da je tužiteljica bila upoznata s tim tečajem pa se tako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim i jasnim te utvrđenim od stranaka. Vještak je izračunao da razlika između tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i tečaja primijenjenog kod otplate kredita iznosi 22.302,28 kn. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi te ga je sud prihvatio kao jasan i obrazložen te neproturječan samom sebi i izviđenim okolnostima. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos od 22.302,28 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne preplaćene mjesečne iznose od dana izvršenih uplata sukladno članku 1115. ZOO-a, ocjenjujući da je tuženik, ugovaranjem srednjeg tečaja za CHF na dan isplate anuiteta, propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenio nepoštenim.

6. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća kao pravilne.

7. U odnosu na pravnu osnovu tužbe tuženik je u žalbi naveo da sud nije obrazložio zašto smatra da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, jer da se ova parnica ne vodi radi naknade štete pa odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sud u ovom postupku. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a (Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a – „Narodne novine“ br. 70/2019; dalje: ZID ZPP/2019) fizičke i pravne osobe mogu se u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iako je prvobitna odredba toga članka dopunjena tek ZID ZPP/2019. na način da se tužitelji i u parnicama za isplatu mogu pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih parnica, ovaj sud ocjenjuje da se pravni učinci izmijenjene odredbe toga članka odnose i na ranije pokrenute parnice za isplatu u kojima tužitelji kao potrošači traže povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditima glede promjenjive kamatne stope, jer bi suprotno tumačenje bilo protivno svrsi vođenja kolektivnog spora i zaštite interesa potrošača.

7.1. Tuženik je u žalbi istaknuo žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju obrazlaže time da sud nije cijenio niti jedan od dokaza i navoda tuženika usmjerenih na dokazivanje poštenosti i valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli, iako je trebao utvrđivati jesu li i u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti. Ista bitna povreda da je učinjena i time što su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno o (ne)poštenju tuženika, te da je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjen članak 1115. ZOO-a. Ističe da poštenje tuženika proizlazi iz činjenice da je valutna klauzula izričito dopuštena odredbama ZOO-a, da djeluje jednako prema svim sudionicima, da tuženik nije ostvario nikakav ekstra profit ugovaranjem te klauzule, te da je tužiteljica kao poslovno sposobna osoba mogla razumjeti značenje valutne klauzule i pristala je na zaključenje takvog ugovora, dok tuženik niti itko drugi nisu mogli predvidjeti hoće li i koliko tečaj valute CHF rasti. Smatra da je utvrđenje nepoštenosti tuženika bez ikakvog dodatnog pojašnjenja imalo za posljedicu nezakonitu retroaktivnu primjenu propisa koji nisu bili na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da prvostupanjski sud nije ocjenjivao na temelju čega smatra ništetnim odredbe članka 1. i 7. Ugovora.

7.2. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud nije počinio prethodno navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obrazložio da je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi radi zaštite interesa potrošača budući da je Ugovor između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tim presudama. Ovdje ipak treba napomenuti da u pojedinačnom postupku, kada tužena banka tvrdi da su okolnosti slučaja prilikom zaključenja konkretnog ugovora o kreditu bile drugačije od onih u kolektivnom sporu, tada je prvostupanjski sud dužan provesti dokaze na te okolnosti te utvrditi radi li se doista o drugačijim okolnostima, odnosno da li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim obvezama te uzrokuju li one znatnu štetu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju tuženik je tvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o istima pojedinačno pregovaralo, međutim, nije na te okolnosti predložio nikakve dokaze pa nije dokazao da su okolnosti u ovom slučaju bile drugačije od onih u kolektivnom sporu. U obrazloženju presude Pž-6632/207-10 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske između ostaloga je naveo da su priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznati bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Stoga da je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni toga suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome da još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe da je nedvojbeno na štetu potrošača i značajna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, bitni elementi ugovora da su promjenjivi i neizvjesni. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Budući da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su okolnosti sklapanja konkretnog Ugovora bile drugačije od onih u kolektivnom sporu to se prvostupanjski sud pravilno u pogledu ništetnosti pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora.

7.3. Tuženik se u žalbi nadalje pozvao na članak 326. ZOO-a navodeći da je Ugovor o kreditu prije podnošenja tužbe bio ispunjen pa se ništavost neke ugovorne odredbe ne može više isticati. Po ocjeni ovoga suda činjenica da je Ugovor bio u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe u konkretnom slučaju nije relevantna jer je tužiteljica upravo zbog ništetnosti odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF preplatila iznos kredita, pa kako se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li Ugovor još uvijek na snazi ili nije, jer tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznos kredita jer ih je platila bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO).

7.4. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik je istaknuo da je sud zanemario da je tužiteljica od zaključenja Ugovora do listopada 2008., gotovo dvije godine, plaćala manje anuitete zbog pada tečaja valute CHF pa da je od utvrđenog iznosa koji je tužiteljica platila zbog povećanja tečaja CHF trebalo oduzeti iznos koji je manje platila zbog smanjenja tečaja, sve pod pretpostavkom da je valutna klauzula ništetna. Protivno navodima tuženika sud prvog stupnja nije trebao niti mogao oduzeti iznos koji je tužiteljica do listopada 2008. manje platila zbog smanjenja tečaja jer u odnosu na period prije listopada 2008. nije provedeno financijsko vještačenje niti ga je tuženik predložio niti je tuženik za manje plaćene iznose podnio prijebojni zahtjev ili protutužbu.

7.5. Prigovor zastare tuženik u žalbi smatra pogrešno ocijenjenim navodeći da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve sukladno članku 241. ZOO-a. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, što znači 14. lipnja 2018. glede zatražene isplate zbog valutne klauzule te da je tužba podnesena 13. veljače 2020. treba zaključiti da je prvostupanjski sud osnovano odbio prigovor zastare jer nije protekao zastarni rok od 5 godina.

7.6. Tuženik zaključno osporava odluku o troškovima postupka navodeći da je ista pogrešna zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu te neovisno od toga, da su troškovi postupka previsoko odmjereni i da sud nije vodio računa koji troškovi su bili potrebni u smislu članka 155. ZPP-a. Protivno navodima žalbe odluka o troškovima pravilna je i zakonita, jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u skladu s uspjehom stranaka u parnici, vrijednošću predmeta spora i poduzetim parničnim radnjama zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, uz primjenu visine troškova zastupanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i visine sudskih pristojbi propisanih Uredbom o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19. i 92/21.). Dosuđeni troškovi bili su potrebni za vođenje ovog postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, a potreban je bio i dosuđeni trošak financijskog vještačenja na temelju kojeg je utvrđena visina tužbenog zahtjeva. Zbog toga je ovaj sud ocijenio da žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

8. Zbog navedenoga ovaj sud je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

Koprivnica, 4. travnja 2023.