Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u O. po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja D. A., OIB: ..., iz L., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u V., protiv tuženika Z. l. O. d.o.o. OIB: ..., K., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u O., radi utvrđenja nezakonitosti i nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, po objavi 3. travnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu Ugovora o radu od 12. veljače 2021. kojom
je tuženik „Z. l. O.” d.o.o. (OIB: ...) K., otkazao tužitelju D. A. (OIB: ...) iz L., Ugovor o radu i Dodatak ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 24. srpnja 2020., nezakonita i nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju prizna i uspostavi kontinuitet radnog odnosa od
13. veljače 2021. pa do zaključno sa 3. ožujka 2021. te da mu prizna sva prava iz
radnog odnosa za isti period, uključujući isplatu neisplaćene bruto plaće za razdoblje
od 13. veljače 2021. do 3. ožujka 2021. u iznosu od 677,75 EUR / 5.106,52 kn
zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2021. pa do 31.
prosinca 2022. i to u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do
isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u
roku od 15 dana.

III. Sudski se raskida Ugovor o radu i Dodatak ugovora o radu na neodređeno
vrijeme sklopljen 24. srpnja 2020. između tužitelja i tuženika i to s 3. ožujka 2021., a

2

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

zbog zasnivanja radnog odnosa tužitelja kod novog poslodavca počev od 4. ožujka 2021.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza
isplati iznos štete u visini od 8 (osam) prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u
prethodna tri mjeseca rada prije otkaza ugovora o radu u visini od 821,75 eur tj.
sveukupno 6.574,00 eur (slovima: šest tisuća pet stotina sedamdeset četiri eura), sve
to sa zakonskom zateznom kamatom i to za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, počev od donošenja ove presude pa do isplate, u
roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju D. A., OIB: ..., iz L., naknaditi tuženiku Z. l. O. d.o.o., OIB: ...,K., prouzročeni trošak u iznosu 995,42 EUR (slovima: devetsto
devedeset pet eura četrdeset dva centa) / 7.500,00 kn 1 (slovima: sedam tisuća
petsto kuna), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. ožujka 2021. navodi da je tuženik 12. veljače 2021.
donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu u odnosu na tužitelja te istom
otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 24. srpnja 2020. za
obavljanje poslova na radnom mjestu: Voditelj smjene Spasilačko-vatrogasne
postrojbe i Dodatak ugovora o radu od 24. srpnja 2020. za radno mjesto: Službenik
za navođenje zrakoplova i 2. Dodatak Ugovora o radu od 2. prosinca 2020., a kao
razlog otkazivanja ugovora o radu navodi se da je to zbog osobito teške povrede
obveze iz radnog odnosa i činjenice gubitka povjerenja poslodavca u radnika. Radni
odnos prestao je tužitelju s 12. veljače 2021., bez prava na otkazni rok i na
otpremninu. Prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik se
savjetovao sa Radničkim vijećem, a koje se svojim pisanim očitovanjem od 12.
veljače 2021. usprotivilo izvanrednom otkazu ugovora smatrajući da je to krajnja
mjera koju poslodavci koriste i da je prije otkaza poslodavac trebao prethodno s
radnikom porazgovarati jer je jedna takva slična situacija u Društvu riješena mirnim
putem. Tužitelj je tuženiku 26. veljače 2021. podnio pisani zahtjev za zaštitu prava te
se isti svojim dopisom od 12. ožujka 2021. negativno očitovao. U obrazloženju svoje
Odluke o izvanrednom otkazu tuženik navodi činjenicu da je Općinsko državno
odvjetništvo u O. podiglo optužnicu protiv tužitelja zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ RH, da je tuženik uvidom u sudski spis kod Općinskog
suda u O. poslovni broj: K-54/2021 "utvrdio da je tužitelj oštetio poslodavca za iznos od najmanje 26.100,00 KN na ime nepripadajućeg putnog troška, lažno prikazujući svoje prebivalište u L., iako mu je stvarno prebivalište bilo na adresi u O. pa je na taj način tuženik kao poslodavac doveden u zabludu, a tužitelj je zloupotrijebio pravo na naknadu troškova prijevoza i time počinio osobito teške povrede obveza iz radnog

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

3

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

odnosa". Tužitelj čini nespornim da je naznačeni kazneni postupak u tijeku, ali ističe
"presumpciju nevinosti" sadržanu u Ustavu RH i Direktivi EU 2016/343 kao jedno od
temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava i pravni mehanizam kojim se
osigurava da je svaka osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja. Ovaj argument
istaknuo je i sindikalni povjerenik S. V. u očitovanju Radničkog vijeća Z. l. O., protiveći se Odluci tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu te dodatno naznačujući da je unutar Društva bilo sličnih situacija koje su riješene mirnim putem. Tužitelj osporava svoju kaznenu odgovornost te smatra da će to uspjeti i dokazati u kaznenom postupku koji se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem: K-54/2021. Tužitelj i nadalje ističe da je njegovo prebivalište u L., a gdje je boravio znatno više vremena, nego na naznačenim adresama u O. Tužitelj smatra da je tuženik prekoračio prekluzivni rok za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer je o činjenicama na kojima se izvanredni otkaz temelji tuženik imao saznanja još u trenutku podnošenja kaznene prijave protiv tužitelja, a ne tek u trenutku podizanja optužnice pa je ova Odluka nezakonita i protivna odredbi članka 116. Zakona o radu, a također i nedopuštena, budući tužitelj nije počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa i prouzročio tuženiku štetu u iznosu od 26.100,00 KN. Tužitelj je zasnovao novi radni odnos 4. ožujka 2021. Tužitelj traži da sud utvrdi nezakonitom i nedopuštenom Odluku o izvanrednom otkazu njegovog ugovora o radu, da mu se prizna kontinuitet radnog odnosa kod tuženika u razdoblju 13. veljače do 4. ožujka 2021. i naloži tuženiku isplata pripadajuće mu plaće za to razdoblje te da se odredi sudski raskid ugovora o radu između tužitelja i tuženika s 4. ožujka 2021., kao danom zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, sve to uz naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u visini 15 (petnaest) prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca rada (tužitelj je kod tuženika u radnom odnosu neprekidno više od 15 godina), kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak u roku od 15 dana.
Podneskom od 10. ožujka 2023. odnosno na ročištu 15. ožujka 2023. tužitelj je
konačno postavio tužbeni zahtjev na način kako slijedi:

„I. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu Ugovora o radu od 12. veljače 2021. kojom
je tuženik „Z. l. O.” d.o.o. (OIB: ...), K., otkazao tužitelju D. A. (OIB: ...) iz L., Ugovor o radu i Dodatak ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 24. srpnja 2020., nezakonita i nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju prizna i uspostavi kontinuitet radnog odnosa od
13. veljače 2021. pa do zaključno sa 3. ožujka 2021. te da mu prizna sva prava iz
radnog odnosa za isti period, uključujući isplatu neisplaćene bruto plaće za razdoblje
od 13. veljače 2021. do 3. ožujka 2021. u iznosu od 677,75 EUR / 5.106,52 kn
zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2021. pa do 31.
prosinca 2022. i to u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do
isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u
roku od 15 dana.

III. Sudski se raskida Ugovor o radu i Dodatak ugovora o radu na neodređeno
vrijeme sklopljen 24. srpnja 2020. između tužitelja i tuženika i to s 3. ožujka 2021., a
zbog zasnivanja radnog odnosa tužitelja kod novog poslodavca počev od 4. ožujka

2021.

4

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza
isplati iznos štete u visini od 8 (osam) prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u
prethodna tri mjeseca rada prije otkaza ugovora o radu u visini od 821,75 eur tj.
sveukupno 6.574,00 eur (slovima: šest tisuća pet stotina sedamdeset četiri eura), sve
to sa zakonskom zateznom kamatom i to za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, počev od donošenja ove presude pa do isplate, u
roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana.“

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su nejasni navodi tužitelja kako je
tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2021. u
cijelosti nezakonita i nedopuštena, obzirom tužitelj u tužbi ne daje niti jedan valjani
razlog, a niti iznosi nepobitne dokaze koji bi potkrijepili njegove paušalne navode o
nezakonitom i nedopuštenom otkazu. Tužitelj je počinio osobito tešku povredu
obveze iz radnog odnosa, koja je izravno prouzročila gubitak povjerenja tuženika kao
poslodavca u svog radnika, čime nastavak radnog odnosa nije bio moguć. Tuženik je

29. siječnja 2021. obaviješten da je nadležno Općinsko državno odvjetništvo u
O., podiglo optužnicu protiv tužitelja zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona, s činjeničnim opisom optužbe u kojem je navedeno da je tužitelj oštetio tuženika za iznos od najmanje 26.100,00 kn na ime nepripadajućeg putnog troška, lažno prikazujući svoje prebivalište u L., iako mu je stvarno prebivalište bilo na adresi O. Predmetna osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa ogleda se u tome što je tužitelj dostavio tuženiku lažne podatke o kojima je tuženik sukladno propisima dužan voditi evidencije (članak 73. stavak 1. točka 24. Pravilnika o radu), te je na taj način doveo tuženika u zabludu i držao ga u toj zabludi duže vrijeme (članak 73. stavak 1. točka 23. Pravilnika o radu), pri čemu je zloupotrijebio pravo na naknadu troškova prijevoza zajamčeno Pravilnikom o radu tuženika (članak 73. stavak 1. točka 22. Pravilnika o radu), prouzročio štetu tuženiku u konačnici (članak 73. stavak 1. točka 25. Pravilnika o radu). Netočni su navodi tužitelja da je tuženik prekoračio prekluzivni rok za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, naime, tuženik je o postojanju opravdanog razloga za isto dobio saznanja tek 29. siječnja 2021., od kojeg dana teče rok od 15 dana za mogućnost izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a što je u konkretnom slučaju tuženik i učinio, sukladno odredbi članka 116. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZOR). U odnosu na navode tužitelja glede „presumpcije nevinosti“, tuženik naglašava kako će se u okviru kaznenog postupka koji se vodi protiv tužitelja, utvrditi postojanje njegove kaznenopravne odgovornosti, ali da odluka u takvom postupku neće biti od odlučnog značaja za ovaj postupak.
Naime, postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ne povlači za
sobom i kaznenopravnu odgovornost, odnosno povreda radnopravne obveze je
pravno šira od kaznenopravne odgovornosti. U prilog tome da je tužitelj uistinu
osobito teško povrijedio obvezu iz radnog odnosa, govori i činjenica da je u samoj
tužbi naveo da je „njegovo prebivalište u L., a gdje je boravio znatno više vremena, nego na naznačenim adresama u O.“. Dakle, tužitelj time nesporno priznaje da je određeno (duže) vrijeme boravio u O., o čemu nije izvijestio tuženika, znajući da tako oštećuje tuženika i krši ugovornu obvezu. Postojanje osobito teških povreda radnih obveza, kad proizlazi iz očitog i

5

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

jasnog kršenja zakona, pravilnika i drugih internih akata poslodavca, sadrži u sebi
takva obilježja i intenzitet, koji znatno nadmašuju one činjenice koje bi se mogle
ocijeniti kao skrivljeno ponašanje zaposlenika, u odnosu prema standardnim
zahtjevima radnog mjesta. Budući je i internim aktima tuženika postupanje tužitelja
propisano kao osobito teška povreda iz radnog odnosa, a tuženik je u odluci o
izvanrednom otkazu ugovora o radu jasno naveo da nastavak radnog odnosa nije
moguć, te kako je tuženik kao poslodavac omogućio tužitelju iznošenje obrane i
savjetovao se o namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu sa jedinim članom
Radničkog vijeća Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12.
veljače 2021. pravilna je i zakonita. Slijedom navedenog, tuženik se u cijelosti protivi
tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže isti odbiti kao neosnovan uz dosudu tuženiku
prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao
Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2021., očitovanje
Radničkog vijeća od 12. veljače 2021., Zahtjev za zaštitu prava od 26. veljače 2021.,
očitovanje tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 12. ožujka 2021., Ugovor o radu
na neodređeno vrijeme i Dodatak ugovoru od 24. srpnja 2020., iskaz svjedoka
S. V., Z. A., tužitelja, Pravilnik o radu od 1. lipnja 2020., izvršio uvid u kazneni spis OS Osijek broj K-54/2021. i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužitelj na
ročištu 15. ožujka 2023. odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora u ovom postupku jest:

- zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti tuženikove
Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2021.,
- zahtjev tužitelja da mu tuženik uspostavi kontinuitet radnog odnosa od 13.
veljače 2021. pa do zaključno sa 3. ožujka 2021. te da mu prizna sva prava iz radnog
odnosa za isti period,

- zahtjev tužitelja da mu tuženik za razdoblje od 13. veljače 2021. pa do 3.
ožujka 2021. isplati neisplaćenu plaću u bruto iznosu od 677,75 EUR / 5.106,52 kn,
- zahtjev tužitelja za sudskim raskidom Ugovor o radu i Dodatak ugovoru o
radu na neodređeno vrijeme sklopljen 24. srpnja 2020. između tužitelja i tuženika i to
s 3. ožujka 2021.,

- zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog nezakonitog otkaza visini od 6.574,00 EUR.

6. Nesporno je među strankama da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem
Ugovora o radu od 24. srpnja 2020. odnosno Dodatka ugovoru od 24. srpnja 2020.,
da mu je 12. veljače 2021. tuženik izvanredno otkazao navedeni Ugovor o radu
odnosno Dodatak ugovoru o radu, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog
odnosa i činjenice gubitka povjerenja tuženika u tužitelja, da je tužitelj protiv Odluke o
izvanrednom otkazu ugovora o radu 26. veljače 2021. uložio zahtjev za zaštitu prava
na koji se tuženik 12. ožujka 2021. očitovao na način da je odbio zahtjev za zaštitu
prava.

7. Izvanredni otkaz ugovora o radu reguliran je odredbama članka 116. stavka 1.
Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17, 98/19. i 151/22. – dalje u

6

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

tekstu: ZR) kojim je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz
ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze
poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog
osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne
činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak
radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku
od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji
(stavak 2.). Odredbom članka 135. stavka 3. ZR-a propisano da je u slučaju spora
zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za
otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

8. Spornim se prije svega ukazuje je li tuženik donio Odluku o izvanrednom
otkazu ugovora o radu u roku od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima temelji
izvanredni otkaz, a zatim je li Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12.
veljače 2021. zakonita i dopuštena, te je li tužitelju prestao radni odnos temeljem
navedene Odluke. Radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su dokazi kako slijedi.

8.1. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2021.
ovaj sud je utvrdio da je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno
vrijeme sklopljen 24. srpnja 2020., Dodatak Ugovoru o radu od 24. srpnja 2020. i 2.
Dodatak Ugovoru o radu od 2. prosinca 2020., zbog osobito teške povrede obveze iz
radnog odnosa i činjenice gubitka povjerenja poslodavca u radnika uslijed čega
nastavak radnog odnosa nije moguć. U obrazloženju stoji da je tuženik 29. siječnja

2021. obaviješten kako je nadležno Općinsko državno odvjetništvo u O. podiglo optužnicu protiv tužitelja zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1.
Kaznenog zakona, da je tuženik, kako bi utvrdio sve relevantne činjenice, 3. veljače

2021. izvršio uvid u spis Općinskog suda u O., poslovni broj K-54/2021 iz kojeg nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj u razdoblju od 23. veljače 2018. do kraja srpnja

2020. godine oštetio tuženika za iznos od najmanje 26.100,00 kuna na ime ne
pripadajućeg putnog troška, lažno prikazujući svoje prebivalište u L., iako mu je stvarno prebivalište bilo na adresi O. i O., što proizlazi iz provedenih radnji Općinskog državnog odvjetništva u O.. Navedene činjenice koje je tuženik utvrdio uvidom u spis kaznenog predmeta, predstavljaju temelj za izvanredni otkaz ugovora o radu.
Tuženik je izgubio povjerenje u tužitelja te nastavak radnog odnosa nije moguć.
Tužitelj je počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa tako što je
tuženiku dostavio lažne podatke o kojima je tuženik sukladno propisima dužan voditi
evidencije (članak 73. stavak 1. alineja 24. Pravilnika o radu), na taj način doveo
tuženika u zabludu i držao ga u toj zabludi duže vrijeme (članak 73. stavak 1. alineja

23. Pravilnika o radu) te zloupotrijebio pravo na naknadu troškova prijevoza
zajamčeno Pravilnikom o radu (članak 73. stavak 1. alineja 22. Pravilnika o radu),
čime je tuženiku prouzročio štetu (članak 73. stavak 1. alineja 25. Pravilnika o radu),
a što je sve od nadležnih kvalificirano kao kazneno djelo (članak 23. stavak 1. alineja

14. Pravilnika o radu). Tuženik je sukladno članku 150. stavku 1. i stavku 4. Zakona o
radu proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem prije donošenja ove Odluke
te mu je dostavio sve podatke važne za donošenje odluke o sagledavanju njezina
utjecaja na položaj radnika.

8.2. Uvidom u Zahtjev za zaštitu prava od 26. veljače 2021. utvrđeno je da ga je
tužitelj podnio protiv Odluke o izvanrednom otkazu od 12. veljače 2021. koju smatra

7

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

neosnovanom i nezakonitom jer da nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz članka

116. stavka 1. Zakona o radu, pogotovo jer je tuženik prekoračio prekuzivni rok od 15
dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj temelji izvanredni otkaz, naime činjenice
na kojima se temelje razlozi za izvanredan otkaz bile su davno poznate tuženiku i
sadržane u kaznenoj prijavi tuženika protiv tužitelja podnijetoj prije godinu dana pa je
time zasigurno prekoračen prekluzivni rok od 15 dana. Napominje i da njemu nije
dostavljena optužnica na koju se tuženik poziva u Odluci o otkazu pa da time nije
postala pravomoćna, kao i da podizanje optužnice na utvrđuje ničiju krivnju,
presumpcija nevinosti jedno je od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih
prava, nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja. Upravo to je uzelo u obzir i
radničko vijeće u svom očitovanju tuženiku o namjeravanoj odluci o izvanrednom
otkazu tužitelju. Predlaže tuženiku staviti izvan snage Odluku o izvanrednom otkazu
ugovora o radu, te da mu prizna sva prava i kontinuitet radnog odnosa.

8.3. Uvidom u očitovanje tuženika na Zahtjev za zaštitu prava od 12. ožujka 2021.
utvrđeno je da tuženik nije uvažio predmetni zahtjev tužitelja te da je i dalje ostao kod
svoje odluke zbog svih razloga koji su u njoj navedeni. Naime, tužitelj je tuženiku
dostavio vlastoručno potpisanu izjavu s podacima o adresi na kojoj stanuje i tuženik
mu je, s povjerenjem, za putovanje na posao s te adrese svaki mjesec isplaćivao
naknadu troškova prijevoza. Međutim, tužitelj nije stvarno stanovao na toj adresi
svaki mjesec, već na drugim adresama, što su u svojim iskazima potvrdili svjedoci
koje su ispitala nadležna tijela. Za putovanje na posao s tih adresa tužitelj bi imao
pravo na manji iznos naknade troškova prijevoza od onog kojeg mu je tuženik
isplaćivao, a obzirom da je njegovo postupanje trajalo u kontinuitetu duže od dvije
godine, tuženik je isplatama ne pripadajućih većih iznosa putnih troškova oštećen za
najmanje 26.100,00 kn. Uslijed postupanja i propusta tužitelja koji su se ponavljali
duže vrijeme, tuženik više nema povjerenja u tužitelja kao radnika te nastavak
radnog odnosa nije moguć. Tuženik smatra da nije prekoračio propisani prekluzivni
rok iz članka 116. stavka 2. Zakona o radu jer u trenutku podnošenja kaznene prijave
njegovo saznanje o činjenicama na kojima se temelji izvanredni otkaz nije bilo
definirano, odnosno tek je sumnjao u istinitost podataka koje mu je dostavio tužitelj.
Kada je nakon provedenih radnji nadležnih tijela izvršio uvid u spis, pročitao iskaze
svih ispitanih svjedoka i obranu tužitelja, koja je bila proturječna svim tim iskazima,
tuženik je došao do saznanja da mu je tužitelj dostavio lažnu adresu stanovanja, za
koju je neosnovano primao veći iznos naknade troškova prijevoza svaki mjesec više
od dvije godine.

8.4. Svjedok S. V. je iskazao da su pravo na putni trošak imali gotovo svi djelatnici tuženika, obzirom na izdvojenost Z. l. O.. Putni trošak je obračunavan na način da je provjerom u google mapu utvrđeno koji je najkraći cestovni put od adrese prebivališta do zračne luke, te je ta kilometraža množena najprije sa 1 kn po km, a potom sa 0,75 kn po km. Naime, stupanjem F. na mjesto direktora tuženika, on je odredio da trošak iznosi 1 kn po kilometru, a nakon godinu i pol dana taj trošak je smanjen na 0,75 kn po km. Tuženik je imao podatke o prebivalištima radnika pa je prema tim podacima i određivao polazišnu točku za određivanje putnih troškova. Nakon što je tužitelj dobio otkaz bilo je priča da je još jedna djelatnica tuženika bila prijavljena van O., a da se poslije prebacila u O.. Protiv tužitelja u firmi nisu vođeni nikakvi disciplinski postupci. P. je bio zadužen najprije za informatiku i ljudske resurse, a potom samo za ljudske resurse i radilo se o osobi od povjerenja tadašnjeg direktora F., koji je došao u firmu par

8

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

mjeseci nakon direktora F.. Sjeća se da su kod P. potpisivali nekakve obrasce pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću, te da su tada dali adrese koje su tuženiku trebale radi obračuna troška prijevoza. Te obrasce su morali svi ispuniti, svi zaposlenici tuženika, time da se ne sjeća da li su u obrascima već unaprijed bile navedene njihove adrese ili su ih oni naknadno unosili. U vrijeme kada
je direktorica tuženika bila B. S., tada je protiv tadašnjeg sindikalnog povjerenika M. vođen postupak pred sudom zbog lažnog prijavljivanja prebivališta, radilo se o postupku za kojeg su svi u firmi znali. Što se tiče druge djelatnice koja je prijavila prebivalište van O., ne zna da li je ista snosila ikakve posljedice, ali zna da nije dobila otkaz. Selo N. je, gledajući od smjera Z. l. O., na potpuno drugoj strani u odnosu na grad O.. Tužitelj vraćajući se s posla, u koliko je putovao u N., nije morao ulaziti u O.

8.5. Svjedok D. F. je iskazao da je od 10. listopada 2017. do 8. travnja 2021. bio direktor Z. l. O.. Svojim dolaskom htio je digitalizirati sve podatke o zaposlenicima tvrtke. Jedan od elemenata koji je također pohranjen u digitalnom obliku jest i podatak o točnim adresama prebivališta odnosno boravišta zaposlenih, a koji podatak je bio potreban radi obračuna troškova prijevoza radnika.
Naime, prijašnja uprava tuženika radnicima je dodjeljivala trošak prijevoza obzirom
na trošak karte javnog prijevoza, međutim kako javni prijevoz do lokacije zračne luke
nije bio osiguran i nitko ga nije koristio, smatrao je da bi bilo pravedno da se trošak
obračunava prema prijeđenim kilometrima od mjesta prebivališta-boravišta do radnog
mjesta. Njegova odluka je bila da se putni trošak obračunava po cijeni od 1 kn po
kilometru i to za onaj broj dolazaka koliko su radnici stvarno dolazili na posao, a ne
kako je to ranije bilo ograničeno na 25 dolazaka mjesečno, tako da im nije priznat
stvarni trošak dolazaka na posao koji bi prelazili tih 25 dolazaka. Radi kompletiranja
tih podatak svi radnici su morali potpisati izjavu u kojoj su sami naznačili svoju adresu
prebivališta-boravišta i potpisali tu izjavu jamčeći pod punom kaznenom i
materijalnom odgovornošću za točnost podataka. Tom prilikom tužitelj je kao adresu
prebivališta naznačio adresu u L.. Nakon toga iz drugih službi koje su koristile osobne podatke, iz službe vatrogastva gdje je tužitelj radio, ljudskih resursa, kadrovske, usmeno je dobio informaciju kako tužitelj ima prijavljeno mjesto gdje živi u O. ili u D. g.. Ne zna točno kolika je točna udaljenost između z. l. i L., ali zna da je razlika u trošku prijevoza na razini mjeseca koji je tužitelj neosnovano primao iznosila oko 1.000,00 kn i da je na taj način tužitelj koji je primao putni trošak na relaciji Z. l. O. – L., a stvarno je živio u O. kroz putni trošak nanosio štetu tuženiku.
Nakon saznanja o tome da tužitelj ne živi u L., o tome nije tražio očitovanje tužitelja već je to htio provjeriti na način da je podnio prijavu policiji koja je obavila sve potrebne radnje te je tijekom istrage policije utvrđeno da tužitelj duži niz godina živio na adresama u O. iako je imao prijavljeno prebivalište u L.. Općinsko državno odvjetništvo podnoseći optužnicu protiv tužitelja baziralo se na razdoblje koje nije ušlo u zastaru a koje je bilo kraće od onog stvarnog. Postupak po prijavi protiv tužitelja trajao je dosta dugo, za to vrijeme je tuženik više puta slao upite policiji u kojoj fazi je postupak, na što su ih obavještavali da poduzimaju sve radnje ali da je sve dodatno komplicirano jer je adresa u L. na području PP V.. Policija ih, a nakon provedenih radnji, nije kontaktirala već su o rezultatima istrage obaviješteni od strane ODO u O. kroz podizanje optužnice. S policijom je kontaktirao svjedok i pravna služba. Ne zna na koji način je tvrtka dobila obavijest o podizanju optužnice, da li e-mailom ili pismeno,

9

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

naime zna da je na jedan od ta dva načina, ali ne sjeća se na koji. Ne sjeća se da li
su dobili samo optužnicu ili podatak o svim radnjama provedenim u postupu po
prijavi. Ne zna kada točno je dobio obavijest o podizanju optužnice. Zna da se nakon
obavijesti određenog odvjetništva posavjetovao sa pravnicom u firmi i složili su se da
je utvrđeno postupanje tužitelja grubo kršenje obveza iz radnog odnosa i da je time
firma izgubila povjerenje prema radniku što je osnova za izricanje otkaza. Na način
kao što je opisao odreagirao je istog dana po primitku obavijesti ODO-a, obavijestio
je V., koji je u to vrijeme bio predsjednik radničkog vijeća o namjeravanom otkazu tužitelju, uz navođenje razloga za otkaz. V. se nije složio s prijedlogom za otkaz tužitelju. Nije tražio očitovanje od tužitelja jer je pravnica rekla da to nije potrebno. Nakon što mu je uručen otkaz ugovora o radu, tužitelj se razdužio i napustio firmu. Temeljem podizanja optužnice u predmetu K-54/21, a koja se temelji na činjenici da je tužitelj lažno dao podatke o adresi prebivališta i na temelju koje su
mu isplaćivani putni troškovi, donijeta je odluka o otkazu. V. je kao razlog protivljenja odluci o otkazu naveo da ona može uslijediti tek ukoliko se u kaznenom
postupku dokaže da je tužitelj počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, tek
nakon osuđujuće presude. Zaposlenici su u obrazac izjave unosili adresu
prebivališta, odnosno boravišta, s time da ta adresa nije morala odgovarati adresi sa
osobne iskaznice jer u protivnom ne bi ni bilo potrebe da se ta izjava potpisuje, već bi
samo tražili preslik osobne iskaznice. Očitovanje s lista 8 spisa je sačinjeno 12.
ožujka 2021. i proslijeđeno punomoćniku tuženika, ali ne zna kada je isti zaprimio to
isto očitovanje. Svrha potpisivanja izjave je bila da se utvrdi relacija mjesta gdje
zaposlenik živi do mjesta gdje radi, a radi obračuna troškova prijevoza. Radnici su
znali koja je svrha takove izjave. Svjedok nikoga od zaposlenih nije upozoravao na
eventualna nepodudarnost podatka između adrese prebivališta i stvarne adrese na
kojima su živjeli, već je upravo digitalizacija podataka zaposlenih kroz HR Portal bila
zadnja mogućnost zaposlenih da daju točne podatke o adresi na kojoj žive, a koja je
služila kao element za obračun plaća. Svi zaposlenici su imali pristup HR Portalu i
mogli su provjeriti na taj način točnost unijetih podataka, pa ukoliko ti podaci ne bi bili
točni, mogli su podnijeti zahtjev za izmjenu istih. Zahtjevi za izmjenu podataka
podnosili su se Peroviću koji je bio zadužen za taj dio posla. Sa svakom promjenom
boravišta tu je promjenu trebalo proslijediti tuženiku i zaposlenici su to uredno i činili.
Prilikom otkazivanja tužitelju nisu razmatrali redovni otkaz, jer se radilo o gruboj
povredi obveze iz radnog odnosa. Ne sjeća se da li je tužitelj ikada disciplinski
kažnjavan i koliko dugo je bio zaposlen kod tuženika, zna samo da je bio
dugogodišnji radnik. Nije bilo sličnih postupaka unutar zračne luke u svezi lažnog
prijavljivanja adrese. Za vrijeme njegovog mandata pravnica u firmi i menađerica, su
uredno prijavile promjene o adresi. Do iznosa štete od 26.100,00 kn vjerojatno je
došlo na temelju utvrđivanja razlike troška putovanja između O. – Z. l. i
L. – Z. l., pomnoženo sa brojem dolazaka, 22, 25 mjesečno.
Tuženik nije izračunao taj trošak štete. Ne zna zašto je tužitelj promijenio adresu u
Ladimirevcima niti razlog tužiteljevog preseljenja, niti tijek komunikacije između
tužitelja i Perovića u vezi prijave adrese stanovanja.

8.6. Tužitelj D. A. je iskazao da je od 3. svibnja 2005. pa sve do otkaza radio kod tuženika, time da je osim na radnom mjestu koje mu je opisano u ugovoru o radu
radio i druge poslove. Od 2005. do 2017. sa bivšom suprugom i djecom živio je u
supruginoj kući u N., nakon rastave otišao je živjeti u L. i tu se prijavio u propisanom roku o čemu je obavijestio i svog poslodavca. Istovremeno je živio na nekoliko adresa. Naime, njegova tadašnja djevojka je radila u O., pa je

10

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

ona radi njezinog lakšeg odlaska na posao, iznajmila stan u O., misli da je adresa bila. Znao je doći kod djevojke, istuširati se, pojesti, ponekad i prespavati da se nakon posla ne vraća u L.. Udaljenost na relaciji L. – Z. l. O. je iznosila 40 km. 2019. se ponovno oženio i od tada sa svojom novom suprugom živi u B. koji su od Z. l. O. udaljeni 40 km. Misli da supruga 2019.-2020. nije radila u O.u. Iako je živio u
B., nije tamo prijavljivao prebivalište. Njegova situacija sa prebivalištem i sa stvarnim mjestom stanovanja bila je poznata njegovom poslodavcu i kod ispunjavanja potvrde o mjestu stanovanja, mu je rečeno da naznači adresu u
L. jer da bi mu se isplatio putni trošak s tom adresom bilo je dovoljno da jednom tjedno s te adrese dođe na posao. Znao je da je ispunjavanje te potvrde služilo kako bi se prema podacima iz iste obračunavao trošak prijevoza. Cijelo vrijeme, osim posla u Z. l. O., je obavljao i poslove piljenja drva, konobario u kafićima, odrađivao svadbe u restoranima i slično. Kroz 2019. i 2020. ni on ni supruga nisu imali u najmu stan u O. već je supruzi njezin bratić dao ključeve svog stana koji se nalazio na adresi u Osijeku, koji nije bio uređen, pa je ona imala ključeve kako bi mogla otključati majstorima, a stan je poslužio i njima da prespavaju kada su ostajali u O.. Naime, razlozi njihovih ostanaka u O. su ovisili o prirodi njihovog posla, pa su prespavali ukoliko je supruga radila dnevnu ili noćnu smjenu ili ukoliko je on radio kasno u noć. Nakon što sud suočava tužitelja s dijelom iskaza gdje navodi da supruga 2019. i 2020. najprije nije radila, a potom navodi kako je upravo tih godina zbog posla ostajala u stanu u , tužitelj iskazuje da se ne može sjetiti točno kada je radila, kada nije radila. Navodi da u stanu u O. supruga nije ostajala kada nije radila. Na ime troška prijevoza mjesečno je znao dobiti od 1.600,00 do maksimalno 2.200,00 kn.
Supruga je ostajala u stanu u O. 3-4 puta mjesečno. Suprugine smjene nisu bile unaprijed određene, već joj je poslodavac iz dana u dan određivao kako će raditi
slijedeći dan. Tuženik nikada nije pokretao nikakav prekršajni postupak protiv tužitelja
u vezi prijavljenog prebivališta, naime, poslodavac je znao njegovu situaciju i on se
ponašao onako kako mu je od strane poslodavca rečeno, dakle da najmanje jednom
tjedno mora doći iz L. da mu firma ne bi pravila probleme. Trenutno ne boravi u O., a niti supruga ne radi u O., trenutno je na porodiljnom. Ima 39 godina i u obvezi je izdržavati u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kn dvoje maloljetne djece iz prvog braka, time da u drugom braku ima jedno dijete starosti mjesec dana. Udaljenost između O. i z. l. je cca 15 km, time da ne zna koliki bi prijevozni trošak ostvarivao da mu je isti obračunavan prema adresi stanovanja iz O., tim više što sve ovisi o broju dolazaka. Nije mu poznato kada je njegov punomoćnik dobio dopis s lista 8 spisa.

8.7. Uvidom u spis ovoga suda posl. broj K-54/21 utvrđeno je da je u istom u tijeku
kazneni postupak protiv okrivljenog D. A. radi kaznenog djela prijevare, opisanog i kažnjivog prema članku 236. stavku 1. Kaznenog zakona, a temeljem optužnice koju je Općinsko državno odvjetništvo u O., 22. siječnja 2021. podiglo protiv okrivljenog D. A., jer da je u razdoblju od 23. veljače 2018. do kraja srpnja 2020. godine u O. i K., u nakani da se nepripadno okoristi, premda je tijekom 2018. do prosinca 2019. godine stvarno stanovao u stanu u O., a potom od prosinca 2019. godine do kraja srpnja 2020. godine u stanu u O., svom poslodavcu trgovačkom društvu Z. l. O. d.o.o. K. neistinito predočio kako stvarno živi na adresi prijavljenog prebivališta u L., i da s te adrese putuje na radno

11

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

mjesto, pa kada mu je poslodavac u to i povjerovao te mu od veljače 2018. godine do
kraja srpnja 2020. godine svaki mjesec na ime nepripadajućeg putnog troška
isplaćivao iznos od 900,00 kuna, odnosno ukupno isplatio 26.100,00 kuna
nepripadajućeg putnog troška, navedeni iznos je, prema unaprijed stvorenoj nakani,
uzeo i za sebe neovlašteno zadržao istovremeno oštetivši poslodavca trgovačko
društvo Z. l. O. d.o.o. K. za citirani iznos.

8.7.1. Nadalje je utvrđeno (list 10 spisa K-54/21) da je tuženik 14. svibnja 2020.
nadležnoj Policijsko upravi O - b podnio prijavu protiv D. A. zbog osnovane sumnje da je počinio djelo s kaznenim odnosno prekršajnim obilježjima, jer da podnositelj prijave kao poslodavac ima posredna saznanja kako D. A. nema prebivalište na prijavljenoj adresi prebivališta već godinama živi na nepoznatoj adresi u O. čime oštećuje poslodavca na ime troškova prijevoza. U prijavi tuženik navodi da je 27. ožujka 2020. putem e-mail komunikacije dostavio nadležnoj PP B. zahtjev za terenskom provjerom radi utvrđenja stvarnog činjeničnog stanja, ali je 4. svibnja 2020. obaviješten od strane PP B. kako su izvršili terensku provjeru no međutim da podnositelj nije ovlašten zatražiti terensku provjeru te je telefonskim putem od strane policijskog službenika PP B. upućen da podnese kaznenu prijavu II. Policijskoj postaji O.

8.7.2. Uvidom u obavijest od 4. svibnja 2020. (list 13 spisa K-54/21) utvrđeno je da je
PP B. obavijestila tuženika da nije moguće postupiti po njegovom zahtjevu za terenskom provjerom jer je nije ovlašten zatražiti, i da će u slučaju pokretanja
postupka pred nadležnim sudom ili državnim odvjetništvom isu obaviti na njihov
zahtjev. Ujedno je tuženik upućen da u slučaju sumnje na kazneno djelo podnese
kaznenu prijavu nadležnoj policijskoj postaji.

8.7.3. Uvidom u zahtjev za terenskom provjerom (list 14-15 spisa K-54/21) utvrđeno
je da je tuženik 27. ožujka 2020. podnio zahtjev PP B. radi terenske provjere na kojoj adresi radnik podnositelja D. A. iz L. ima prijavljeno prebivalište, a ovo jer tuženik ima posredna saznanja kako D. A. ne prebiva na prijavljenoj adresi već godinama živi na nepoznatoj adresi u O. čime oštećuje poslodavca na ime troškova prijevoza.

8.7.4. Uvidom u izjavu od 23. veljače 2018. (list 18 spisa K-54/21), koju je tužitelj
vlastoručno potpisao utvrđeno je da je D. A., kao zaposlenik Z. l. O. d.o.o., pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću potvrdio da je adresa njegovog stanovanja, L., kao i da je ta izjava dana u svrhu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza na posao.

8.7.5. Uvidom u izvješće koje je sastavljeno u PP B. 4. svibnja 2020. (list 22 spisa K-54/21) utvrđeno je da je policijski službenik u svezi terenske provjere adrese za D. A. iz L., utvrdio da 4. svibnja 2020. na navedenoj adresi nije nikoga zatekao kao i da je u razgovoru sa susjedima B. S. i M. P. došao do saznanja da D. A. ne živi na adresi u L., već da je kuću na toj adresi naslijedio i samo povremeno dolazi u nju radi održavanja okoliša i kuće.

8.7.6. Nadalje je uvidom u spis K-54/21 utvrđeno da su u nadležnoj PP O. uzete izjave svjedoka K. L., A. F., K. P., M. P. iz

12

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

iskaza kojih u biti proizlazi da je tužitelj od prosinca 2018. do srpnja 2020. godine stanovao na adresi u O.

8.7.7. Nadalje je uvidom u spis K-54/21 utvrđeno da je tužitelj ispitan pred policijskim
službenikom PU O - b izjavio kako je njegovo prijavljeno i stvarno prebivalište u L., i to od 23. veljače 2018., priznao je da je povremeno odlazio u oba stana koja je iznajmila njegova supruga u O., a to mu nisu bila mjesta prebivališta niti boravišta.

8.8. Odredbom članka 63. Pravilnika o radu tuženika (pročišćeni tekst) od 1. lipnja

2020. uređeno je pitanje naknade troškova prijevoza, pa je pripisano da radnik ima
pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ako je udaljenost između
adrese stanovanja i adrese radnog mjesta veća od 2 km (stavak 1.), da se udaljenost
računa kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom)
na temelju kartografske podloge Google Maps (stavak 2.), da se adresom stanovanja
smatra se adresa za koju je radnik pisanim putem obavijestio poslodavca da na njoj
stvarno stanuje (stavak 3.). Nadalje odredbom članka 73. Pravilnika o radu je
propisano da povredu obveza iz radnog odnosa predstavljaju, među ostalim, sljedeća
ponašanja radnika: zlouporaba prava zajamčena zakonskim propisima i aktima
poslodavca; dovođenje ili namjera dovođenja poslodavca u zabludu; davanje lažnih
ili nepotpunih podataka iz članka 27. ovog Pravilnika, uzrokovanje štete Poslodavcu
ili trećoj osobi na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje ili
namjera uzrokovanja te štete.

8.9. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je po dolasku novog direktora
tuženika, koji je stupio na tu funkciju 10. listopada 2017., uveden sustav obračuna
troškova prijevoza po kojem su se radnicima trebali troškovi prijevoza isplaćivati po
stvarno prijeđenim kilometrima na relaciji mjesto stanovanja – Z. l.. Tada su svi     zaposlenici tuženika na propisanom obrascu pod punom materijalnom i
kaznenom odgovornošću davali izjave u kojima su navodili svoje adrese stanovanja.
Takvu izjavu je 23. veljače 2018. dao i tužitelj navevši kao adresu gdje stvarno
stanuje: L., i tuženik mu je temeljem tako dane izjave isplaćivao trošak prijevoza na relaciji L.-O.. Međutim, direktoru tuženika je usmeno dojavljeno da tužitelj ne živi na adresi koju je naveo u obrascu za trošak prijevoza, već da živi na različitim adresama u gradu O.. Ovo saznanje je izazvalo sumnju tuženika da mu tužitelj za obračun troškova prijevoza nije dao adresu na kojoj stvarno živi i da je na taj način oštetio tuženika ubirući na ime troškova prijevoza novčani iznos koji mu ne pripada.

8.9.1. Sumnja tuženika nije bila sama po sebi dovoljna da bi tuženik tužitelju mogao
izvanredno otkazati ugovor o radu, već je za to potreban izvjestan stupanj
vjerojatnosti. Znajući to, tuženik je pokušao sam doći do podataka o tome gdje tužitelj
živi, pa je od PP B. zatražio terensku provjeru radi provjere te činjenice, ali tom zahtjevu tuženika nje udovoljeno jer da ga nema ovlasti tražiti. Stoga je tuženik, po
uputi PP B. protiv tužitelja podnio kaznenu prijavu Policijskoj upravi O - b zbog osnovane sumnje da je tužitelj počinio djelo s kaznenim odnosno prekršajnim obilježjima, jer da ima posredna saznanja kako D. A. nema prebivalište na prijavljenoj adresi prebivališta već godinama živi na nepoznatoj adresi u O. čime oštećuje tuženika na ime troškova prijevoza. U svrhu ispitivanja osnovanosti prijave od strane djelatnika Policijske uprave O - b

13

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

obavljeni su obavijesni razgovori sa K. L., A. F., K. P., M. P. i tužiteljem, te su obavljeni drugi izvidi i sve je proslijeđeno Općinskom državnom odvjetništvu u O. koje je 22. siječnja 2021. podiglo optužnicu protiv tužitelja. O podignutoj optužnici tuženik je obaviješten 29. siječnja 2021., nakon čega je izvršio uvid u kazneni spis ovoga suda posl.br. K-54/21 i na temelju saznanja iz spisa, provedenih radnji, iskaza tužitelja, utvrdio da je tužitelj opisanim postupanjem iz optužnice počinio osobito teške povrede radne obveze i da je uslijed toga došlo do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja uslijed čega nastavak radnog odnosa nije moguć te je na takvim utvrđenjima tuženik utemeljio Odluku o izvanrednom otkazu.

8.9.2. Uslijed iznijetog ne stoji tvrdnja tužitelja da je tuženik već samim podnošenjem
kaznene prijave 14. svibnja 2020. imao dovoljno saznanja o činjenicama na kojima
temelji izvanredni otkaz. Naime, informacija da tužitelj ne živi na adresi koju je
prijavio za obračun troškova prijevoza, a koju je tuženik usmeno zaprimio, nije bila
sama po sebi dovoljna da bi temeljem iste tuženik mogao tužitelju dati otkaz. Radilo
se tek o pukom, neprovjerenom, ničim dokazanom navodu. Stoga je tuženik
opravdano poduzeo potrebne radnje i tek 29. siječnja 2021., a koji datum među
strankama nije niti sporan, kada je od strane Općinskog državnog odvjetništva u
Osijeku obaviješten o podizanju optužnice protiv tužitelja, ustvari s velikom
vjerojatnošću saznao za činjenice na kojim temelji Odluku o izvanrednom otkazu, a
radi se o činjenicama da je tužitelj od 2018. do srpnja 2020. godine imao prijavljeno
prebivalište na adresi u L., ali da je stvarno živio u O., na adresama, da je primao troškove prijevoza za relaciju L. -  l., umjesto na relaciji O. – Z. l. i da je time oštetio tuženika za najmanje 26.100,00 kn. Prema tome, donijevši Odluku o
izvanrednom Otkazu Ugovora o radu 12. veljače 2021. tuženik je istu donio u roku od
15 dana od dana saznanje za činjenice na kojima temelji otkaz, i time postupio u
smislu odredbe članka 116. stavka 2. ZR-a.

9. Kako bi osporio razloge tuženika zbog kojih mu je izvanredno otkazao ugovor
o radu, tužitelj je iznio da je od 2017. godine imao prijavljeno prebivalište u
L., i da je tamo živio, kao da je o tome obavijestio tuženika, ali da je s tadašnjom djevojkom tijekom 2019. godine i 2020. godine znao boraviti i u O., na adresi, jer da je tamo živjela njegova djevojka, kasnije supruga, da su kasnije znali prespavati u stanu u , u stanu supruzina bratića koji je obnavljao stan na toj adresi. Naveo je da je, osim posla u z. l. obavljao i druge poslove, piljenje drva, konobarenje, zbog čega je znao prespavati u gradu i nije išao kući u L..

9.1. Ovakvi navodi tužitelja su prije svega u suprotnosti s iskazom svjedoka
Z. A. koji je iznio da se negdje 3. ili 4. kuća od njega nalazi kuća stara 30 godina, betonska, površine oko 6 x 12 metara, s pomoćnim prostorijama. U toj kući nikada nitko nije živio, tu je dolazio tužiteljev djeda koji je znao prespavati, obrađivao je voćnjak, djeda je umro negdje 2011. ili 2012. i nakon njegove smrti nitko se nije uselio u kuću niti trajno živio u kući. Vikendom je znao u kući vidjeti D. (tužitelja) i njegovu djecu koji su kosili travu i uređivali okućnicu. Nije ih viđao tijekom tjedna, a
uostalom tijekom tjedna i radi. Misli da je ta kuća na kućnom broju. Od 2012. u toj kući nije viđao nikoga drugoga osim tužitelja i njegove djece. Ne zna

14

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

kakvo je stanje u kući unazad dvije godine, time da je unazad dvije godine isto tako
tužitelja znao vikendom vidjeti u kući.

9.2. Svjedok S. V. je pak iznio da ne zna gdje je tužitelj živio, ali je jednom bio kod njega u N., selu udaljenom 40 km od O., gdje je.tužitelj imao kuću. Također bio je kod njega i u stanu u O., tamo je bio A. i njegova sadašnja supruga M., zna da je bila proslava nekog rođendana i da su pili. Na obje adrese bio je samo po jedan puta, većinom su se družili po gradskim kafićima.

9.3. Ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka Z. A., cijeneći ga uvjerljivim i nepristranim, i temeljem njegova iskaza kao i utvrđenja iz spis K-
54/21, nalazi utvrđenim da tužitelj nikada nije živio u kući na adresi L., već da je u istu dolazio samo vikendom radi košnje i čišćenja okućnice. Nadalje ovaj sud utvrđuje da je poslovni i privatni život tužitelja bio vezan za O. i da on nije niti imao potrebu živjeti u L.. Naime, radio je u Z. l. udaljenoj 15 km od O., po potrebi je radio i druge poslove, pilio drva, konobario i slično, a što bi mu bilo vrlo teško ili neizvedivo da je morao radi obavljanja tih poslova dolaziti iz 40 km udaljenih L. koliko iznosi udaljenost na relaciji O. – L.. Jednako tako u O. je radila i tužiteljeva
djevojka, kasnije supruga, s kojom je živio, i koja je također zbog rasporeda radnog
vremena bila vezana za O.. Tužitelj je u stan u O. na rođendansku proslavu pozvao svjedoka V., s njim se nakon posla družio u gradskim kafićima, što sve ukazuje da je tužitelj stvarno živio u gradu O.

10. Tužitelj se pokušavao opravdati i na način da je prilikom popunjavanja obrasca
za isplatu troškova prijevoza obavijestio tuženika da ima prijavljeno prebivalište u
L., ali da zna ostati i u O., na što da mu je rečeno da je dovoljno da barem jednom u tjednu s određene adrese dolazi na posao da će mu se s te adrese priznati troškovi i da neće imati problema. Iz ovog navoda tužitelja sud zaključuje da je tužitelj popunjavajući izjavu od 23. veljače 2018. znao razliku između mjesta prebivališta i mjesta stanovanja i da je znao da tuženik traži da se u izjavu unese baš adresa stanovanja pod kojom se podrazumijeva adresa s koje tužitelj dolazi na posao, a koja se ne mora poklapati s adresom prebivališta. Međutim, s druge pak strane sud nije cijenio istinitim dio iskaza tužitelja da mu je rečeno da je dovoljno da barem jednom u tjednu s određene adrese dolazi na posao da će mu s te adrese priznati troškovi i da neće imati problema i da je on tad naveo adresu stanovanja L. Ovaj navod tužitelja sud nije cijenio uvjerljivim niti logičnim, jer kao prvo evidentno je da tužitelj nije nikada živio u L., niti je s te adrese odlazi na posao. Zatim, radi se o pukom navodu tužitelja, obzirom nije dokazao da bi takvo nešto bilo praksa tuženika, niti je naveo tko mu je rekao da je dovoljno da barem jednom u tjednu s adrese u L. dolazi na posao da će mu se s te adrese priznati troškovi i da neće imati problema. Uostalom, tuženik koji je želio urediti pitanje obračuna troškova prijevoza na način da radnicima bude plaćen stvarni trošak koji su imali od mjesta stanovanja do posla, sasvim sigurno ne bi pristao da se radnicima, pa ni tužitelju, plaća trošak za relacije s kojih oni ne dolazi na posao.

11. Ovaj sud stoga nalazi dokazanim da je tužitelj znao da je izjava u kojoj je
naveo adresu s koje dolazi na posao služila za obračun troškova prijevoza, da je

15

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

unatoč tome pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću naveo da stvarno
stanuje na adresi u L. i da s te adrese putuje na posao, iako to nije bila istina. Nadalje, tužitelj je dobivao putni trošak na relaciji L. koji su od Z. l. O. udaljeni 40 km, iako je stvarno živio na adresama u O., koje su od Z. l. O. udaljene 15 kn, i na taj su mu način mjesecima isplaćivani troškovi prijevoza u iznosu većem od onoga na koji bi stvarno imao pravo, te je na taj način prouzročio štetu tuženiku, koja je u optužnici navedena u visini ne manjoj od 26.100,00 kn. Naime, tuženik je s povjerenjem prepustio tužitelju da u obrascu navede adresu s koje stvarno dolazi na posao, a tužitelj je davanjem lažnog podatka izigrao povjerenje tuženika i oštetio ga za iznos ne pripadajućeg troška prijevoza.
Tužitelj je prijavljujući kao adresu stanovanja, adresu na kojoj stvarno nije stanovao,
tuženiku dao neistinite podatke o kojima tuženik vodi evidenciju, i na taj način je
zloupotrijebio pravo na naknadu troškova prijevoza zajamčeno pravilnikom o radu,
odnosno oštetio je tuženika. Ovakvo postupanje tužitelja predstavlja ne samo
povredu obveze iz radnog odnosa već i drugu osobito važnu činjenicu koja je dovela
do nepovjerenja tuženika prema tužitelju, slijedom čega, a uvažavajući interese obiju
ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

12. Nadalje, tužitelj osporava sam postupak donošenja Odluke o izvanrednom otkazu jer da ju je tuženik donio unatoč protivljenju radničkog vijeća.

12.1. Iz očitovanja radničkog vijeća od 12. veljače 2021. proizlazi da radničko vijeće
nije suglasno sa odlukom izvanrednog otkaza, jer da podizanje optužnice protiv
tužitelja automatski ne znači njegovu krivnju, da smatraju kako poslodavac nema
opravdani razlog za otkaz obzirom sudski postupka još nije počeo. Usto poziva se na
situaciju kada je u sličnoj situaciji kod tuženika sve riješeno mirnim putem, pa da je u
ovom slučaju tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj.

12.2. Svjedok S. V. je iskazao da kod tuženika radi od 2003., da je u trenutku davanja otkaza tužitelju bio predstavnik radničkog vijeća, da ga je Uprava tuženika pismeno obavijestila da namjeravaju dati otkaz tužitelju uz navođenje razloga, jer da policija istražuje prijavu adrese tužitelja iz čega je proizašlo da je tužitelj primio putne troškove za prijavljenu relaciju čime je prevario tuženika. Radničko vijeće je poslalo dopis tuženiku u kojem navodi da se ne slaže sa
prijedlogom otkaza jer je A. bio dobar radnik, da se pokuša dogovoriti i da on ostane raditi. Međutim, on nije ostao raditi. Zna da je tužitelj bio predstavnik sindikata
ali nije mu bilo poznato da li je to bio u trenutku kada je dobio otkaz.

12.3. Odredbom članka 150. stavka 1. ZR-a propisano je da se poslodavac prije
donošenja odluke važne za položaj radnika, mora savjetovati s radničkim vijećem o
namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje
odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Stavkom 3. točkom 2.
istoga članka je propisano da se važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka
smatraju osobito odluke, među ostalim, i o otkazu. Nadalje stavkom 7. istoga članka
propisano je da se radničko vijeće može protiviti otkazu ako poslodavac nema
opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim
Zakonom, dok je stavkom 8. propisan da radničko viječe mora obrazložiti svoje
protivljenje odluci poslodavca.

16

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

12.4. Cijeneći izvedene dokaze, ovaj sud utvrđuje da je tuženik, prije donošenja
Odluke o izvanrednom otkazu tužitelju savjetovao s radničkim vijećem, da je radničko
vijeće uskratilo dati suglasnost. Međutim, okolnost što je tuženik, unatoč uskrati
suglasnosti radničkog vijeća, donio Odluku o izvanrednom otkazu ne utječe na
zakonitost donesene Odluke, jer je on proveo postupak savjetovanja koji mu ZR
nalaže, time da ne postoji obveza tuženika da u slučaju uskrate suglasnosti
radničkog vijeća ne smije donijeti odluku o otkazu. Okolnost da je protiv tužitelja
podignuta optužnica, ali da postupak nije okončan, ne utječe na radno-pravnu
odgovornost tužitelja, budući je radno-pravna odgovornost šira od kazneno pravne
odgovornosti, pa je sam ishod kaznenog postupka posve irelevantan za tijek i ishod
ovog postupka.

13. Odredbom članka 119. stavka 2. ZR-a je propisano da je prije redovitog ili
izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan
omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije
opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

13.1. U obrazloženju odluke o otkazu tuženik navodi da su postupanje tužitelja
ispitala nadležna tijela u kaznenom postupku, tijekom kojeg postupka je tužitelj iznio
svoju obranu. Obranu tužitelja je nadležno Općinsko državno odvjetništvo u O. na temelju provedenih dokaza ocijenilo neistinitom i usmjerenom na izbjegavanje vlastite kazneno pravne odgovornosti. Zbog tih okolnosti nije opravdano očekivati od
tuženika da tužitelju omogući da iznese obranu, stoga tuženik to nije učinio (članak

119. stavak 2. Zakona o radu).

13.2. Obzirom je tužitelj dao pismeno očitovanje u postupku pred PU O - b (točka 8.7.7.) i koje očitovanje je tuženiku bilo dostupno, to prema stavu ovoga suda nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući da iznese obranu.

14. Obzirom na iznijeto ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se
odnosi na nedopuštenosti i nezakonitost tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu
ugovora o radu tužitelju od 12. veljače 2021. te je li tužitelju prestao radni odnos
temeljem navedene odluke, neosnovan, a samim time otpala je i osnova za dio
tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja tužitelja koja se tiču isplate
novčanih potraživanja na ime neisplaćene plaće, naknade štete. Jednako tako nije
osnovan niti dio zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu, budući bi u smislu
odredbe člana 125. stavka 1. ZR-a taj dio zahtjeva bio osnovan jedino u slučaju da je
utvrđeno da otkaz tuženika nije dopušten.

15. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti
odbiti i odlučiti kao u točci I. izreke.

16. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka

1. ZPP-a i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91.,
91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,
148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike
Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.), te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi
sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj

17

Poslovni broj: 98 Pr-3649/2021-13

142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak:

- sastav odgovora na tužbu u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 15. studenoga 2022. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka

1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 13. siječnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15. ožujka 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1.
Tarife), ukupno 6.000,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od

7.500,00 kn.

16.1. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 25. studenoga 2022., budući
se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

16.2. Stoga je o trošku odlučeno kao u točci II. izreke presude.

U O. 3. travnja 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci
koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra
izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP).
Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na
internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana,
računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj
rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11.
ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. I. K., odvjetnik u V.

2. V. S., odvjetnik u O.