Poslovni broj: 62 P-3014/2019-51

 

 

                

           Republika Hrvatska

         Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

       Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P.Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-3014/2019-51

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja J. Š., OIB: …, iz D. M., …, zastupanog po punomoćniku K. R., odvjetniku iz O., protiv 1.tuženika K. Z., OIB: …, iz D. M., … kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica iz D. M. i 2.tuženice G. B., OIB: …, iz D. M., …, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, 24. veljače 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te 1.tuženika K. Z. i njegove punomoćnice, a u odsutnosti tužitelja i 2.tuženice G. B., na ročištu za donošenje i objavu presude 03. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o     j e

 

              I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužba i tužbeni zahtjev tužitelja J. Š. iz D. M., Trg A. S. 15… koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženicima K. Z., I. M. …, D. M., OIB:… i G. B., OIB:…, … D. M. da tužitelju J. Š., OIB:…, D. M., …, solidarno isplate iznos od 1.065.404,53 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.12.2017. godine do 01.08.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-nih poena, a od 01. 08.2015. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena, kao i da mu naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 23.264,72 EUR, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

              II. Nalaže se tužitelju da 1.tuženiku K. Z. naknadi trošak postupka u iznosu od 15.209,41 eur[1] /114.595,30 kn u roku od 15 dana

 

              III. Odbija se zahtjev 1.tuženika K. Z. za naknadu troška postupka iznad dosuđenih, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv 1.tuženika K. Z. i 2.tuženice G. B., radi isplate iznosa od 1.065,404,53 kn.

 

              2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da su tuženici bivši bračni drugovi, dok je tužitelj očuh 2.tuženice. Tijekom trajanja bračne zajednice tuženika, tužitelj je dao tuženicima na zajam novčani iznos od 1.065.404,53 kn, u svrhu izgradnje obiteljske kuće, a sve iz razloga da tuženici ne bi dizali stambeni kredit za izgradnju kuće ili kupovine stana. Uz obiteljsku kuću tuženika, tužitelj je izgradio i svoju obiteljsku kuću, kao i kuću svome sinu M. Š., pa je na taj način tuženik putem svoje tvrtke L. d.o.o. financirao izgradnju sve tri obiteljske kuće. Iznos koji je dan za izgradnju obiteljske kuće tuženika dogovoren je kao zajam koji su tuženici trebali vratiti tužitelju bez određenog ugovorenog roka. Čestica na kojoj su izgrađene sve tri obiteljske kuće bila je prije cijepanja označena kao čestica kč. br. 200 k.o. D. M., a od te čestice nastale su tri novoformirane čestice i to kč. br. 200/1, na kojoj je tužitelj izgradio svoju kuću, kč. br. 200/2, na kojoj je izgrađena kuća tužiteljevog sina M. Š. i kč. br. 200/3, na kojoj je izgrađena kuća tuženika.

 

              3. Iako su se tuženici obvezali da će vratiti zajam, odnosno novčani iznos koji je tužitelj dao za izgradnju njihove kuće, isti to nisu učinili do podnošenja tužbe. Tužitelj je 10.listopada 2017. pozvao tuženike da mu vrate novčani iznos od 1.065.404,53 kn, no tuženici su se oglušili na taj poziv.

 

              4. Dalje tužitelj navodi da je u cijelosti sam financirao gradnju sve tri obiteljske kuće putem svoje tvrtke L. d.o.o. pa je tako financirao i gradnju obiteljske kuće koja je u suvlasništvu tuženika, budući da tuženici svojim primanjima nisu bili u mogućnosti izgraditi takvu obiteljsku kuću. Najmanji iznos koji je tužitelj dao za izgradnju kuće tuženika je bio iznos od 1.065.404,53 kn, iako je stvarno taj iznos bio daleko veći, a za koji iznos odnosno uloženo je dogovoren zajam koji su tuženici trebali vratiti tužitelju.

 

              5. Kako tuženici do dana podnošenja tužbe nisu ništa vratili od uloženog, odnosno od primljenog zajma, tužitelj je podnio ovu tužbu te predložio da sud obveže tuženike da mu solidarno isplate pozajmljeni iznos zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.12.2017. pa do isplate, kako je to pobliže naznačeno kao u izreci ove presude. Ujedno je predložio da sud obveže tuženike na naknadu troška postupka.

 

              6. Prvotuženik K. Z. u odgovoru na tužbu (list 42-43 spisa) čini nespornim da su on i tuženica G. B. bivši bračni drugovi te da je tužitelj očuh 2.tuženice.

 

              7. Međutim, 1.tuženik osporava u potpunosti navode tužitelja u kojima isti tvrdi da je dao tuženicima na zajam bilo kakav novčani iznos, a pogotovo ne iznos od 1.065.404,53 kn. Naime, bilo kakav novčani iznos koji je tužitelj u obliku materijala eventualno dao za izgradnju obiteljskih kuća nikada nije ugovoren kao zajam niti je ikada rečeno da bi tuženici tužitelju bili što dužni.

 

              8. Prvotuženik u potpunosti osporava da bi se tuženici pa tako i 1.tuženik obvezali bilo što vratiti ili platiti tužitelju, jer nikada nije bilo riječi o povratu bilo kakvog zajma.

 

              9. Nadalje, 1.tuženik tvrdi da nikada nije zaprimio nikakvu opomenu ili poziv na plaćanje na koji se tužitelj poziva u tužbi, što se može uočiti usporedbom potpisa na povratnici na koju se poziva tužitelj i potpisa 1.tuženika na punomoći koju je potpisao svojoj punomoćnici. Čak i da je predmetni dopis upućen 1.tuženiku, 1.tuženik ističe da nije moguće niti je pravno osnovano tuženika pozivati na plaćanje dugovanja koje ne postoji. Prvotuženik smatra da je dopis tužitelja kojim poziva na plaćanje smišljen i konstruiran za potrebe ovog postupka u smislu prekida zastare na nepostojeći zajam, a baš u vrijeme slanja predmetnog dopisa došlo je do razvoda braka između 1.tuženika i 2.tuženice. Osporava se navod tužitelja da bi tužitelj ikada uložio novčani iznos u nekretninu u suvlasništvu tuženih, a koji tužbom potražuje kao povrat zajma. Slijedom navedenog, 1.tuženik smatra tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog troška 1.tuženiku.

 

              10. Prvotuženik dodatno pojašnjava u podnesku od 26. studenog 2019. da tužitelj u tužbi ne navodi niti materijalne, a niti personalne dokaze kojima bi dokazao zaključenje i postojanje ugovora o zajmu, s tim da tuženik smatra da takav ugovor nikada nije ni zaključen između stranaka. Za opstojnost ugovora o zajmu bila bi potrebna suglasnost volja stranaka, a kako nije došlo do suglasnosti volja stranaka nije došlo ni do zaključenja takvog ugovora. Prvotuženik se poziva na odredbu čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojim je definirano kada ugovor nastaje. U konkretnom slučaju stranke nikada nisu razgovarale da bi tuženici bilo što trebali vraćati tužitelju po osnovi izgradnje obiteljske kuće pa nije niti došlo do suglasnosti volja stranaka o bitnim sastojcima ugovora. Ističe da se 1.tuženik nikada ne bi ni usudio primiti takav iznos po osnovi zajma obzirom da je nesporno da tako veliki novčani iznos ne bi bio u mogućnosti vraćati. Tuženici su živjeli u komfornom stanu i nije bilo nužno da si rješavaju stambeno pitanje. Tužitelj je uz tužbu dostavio račun broj 11592, izdan od L. & partner d.o.o. 31. svibnja 2009., ali na navedenom računu ne postoji specifikacija materijala i radova te nije poznato na što se isti odnosi. Kao kupac je naznačen građanin, dok u napomeni stoji J. Š. pa taj račun nije vjerodostojan niti je ikada plaćen, a ako tužitelj tvrdi suprotno – dužan je to dokazati. Tuženici su u predmetu obiteljsku kuću uselili 2007. ili 2008. godine, jer je kuća bila izgrađena i završena. Račun na koji se poziva tužitelj datira iz svibnja 2009., iako je uporabna dozvola za predmetnu kuću izdana u prosincu 2009. Predmetne tri obiteljske kuće čine građevinsku cjelinu i građene su prema uputama tužitelja i po projektima po njegovoj želji i narudžbi, dok tuženici nisu odlučivali o načinu gradnje, projektu, niti o drugim bitnim pitanjima. Predmetni ugovor o zajmu nije nikada nastao pa ne može ni proizvoditi pravne učinke među strankama, a čak i da je nastao, tuženik ističe prigovor zastare jer je neživotno i nelogično da bi tužitelj nakon 8 ili čak 10 godina pozivao tuženike na povrat duga, već je isto učinjeno iz razloga što je došlo do razvoda braka između 1.tuženika i 2.tuženice. Čak i kada bi takav ugovorni odnos postojao, on bi bio ništetan iz razloga što tuženici nisu odlučivali o procesu projektiranja i gradnje obiteljsko – stambenog kompleksa niti su imali saznanja koliko će izgradnja koštati. Takav pravni posao bio bi protivan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tuženik kao dužnik doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tužitelja. Tužitelj nije s tuženicima ništa dogovarao vezano za gradnju, izvedbu, materijali koji su utrošeni pa tako ni o sveukupnoj cijeni izgradnje. Ovakav pravni posao kojim se tuženicima nameće obveza koja je neodređena predstavlja ništetan pravni posao. U vrijeme navodnog zaključenja pravnog posla tuženicima nije bila poznata činidba, kao ni visina i vrijednost ulaganja, već je činidba bila neodređena i prepuštena na volju samo jednoj ugovornoj strani da niti jedna razumna osoba ne bi pristala na preuzimanje takve obveze u smislu zajma. Stoga 1.tuženik smatra da su ovakvim postupanjem tužitelja tuženici dovedeni u neravnopravan položaj prema tužitelju, a pravni posao bio bi u potpunosti suprotan načelu savjesnosti i poštenja te bi zasigurno unio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika. Cijena – visina duga – je u vrijeme zaključenja pravnog posla morala biti poznata ili barem odrediva ugovornim stranama, kako bi iste znale vrstu i visinu svoje obveze, jer je u protivnom riječ o ništetnom ugovoru. U konkretnom slučaju je 1.tuženik tek primitkom tužbe saznao za visinu navodne obveze.   

 

              11. Drugotuženica G. B. u pisanom odgovoru na tužbu (list 77 spisa)  navodi kako priznaje tvrdnju tužitelja kojim potražuje povrat zajma koji je dao njoj i njenom bivšem suprugu K. Z. u svrhu izgradnje obiteljske kuće, jer u to vrijeme ona i bivši suprug nisu imali financijskih sredstava za izgradnju takvog objekta. Nadalje, 2.tuženica navodi da su ovaj zajam trebali vratiti, no kako su se u međuvremenu K. Z. i ona rastali, nikada nisu dogovorili na koji način će vratiti primljeni zajam. Kako su ona i K. Z. vlasnici kuće u jednakim dijelovima, smatra da su zajednički dužni vratiti J. Š. novac koji je dan za izgradnju njihove kuće. Stoga priznaje tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

              12. Prvotuženik K. Z. tijekom postupka tvrdi da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak isključivo u cilju kako bi 1.tuženika onemogućio u postupu podjele predmetne nekretnine s 2.tuženicom, odnosno kako bi mu onemogućio zahtjev za razvrgnuće suvlasništva ili drugi oblik podjele bračne stečevine s 2.tuženom, nastojeći pogodovati svojoj pokćerki – 2.tuženici, a što je razvidno i iz činjenice da je ista priznala tužbeni zahtjev u ovom postupku. 2.tuženica je zainteresirana za ishod ovog postupka u korist tužitelja, jer živi u predmetnoj nekretnini u istom dvorištu sa svojom majkom i očuhom  - tužiteljem, dok je 1.tuženik morao iseliti iz nekretnine.

              I. tuženik je u podnesku od 26. studenog 2019. godine istaknuo prigovor zastare. Odredbom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako Zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 362. propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan Zakonom određenog vremena. Odredbom čl. 371. ZOO-a propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni, već je potrebno da vjerovnik podnese tužbu ili poduzme neku drugu radnju protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi ostvarenja potraživanja. Tuženici su u predmetnu obiteljsku kuću uselili 2007. ili 2008. godine obzirom da je tada kuća bila izgrađena i završena. Tužitelj nikada nije pozivao tuženike na povrat navodnog duga, jer se nikada nije radilo o pravnom odnosu u kojemu bi tužitelj bio zajmodavac. Tužitelj je I. Tuženika prvi puta pozvao na vraćanje navodnoga duga podnošenjem tužbe 11. srpnja 2019. godine u kojoj neistinito navodi da su stranke sklopile usmenim putem ugovor o zajmu. Sve i da stranke jesu sklopili usmeni ugovor o zajmu, a što 1. tuženik izričito osporava, nastupila je zastara potraživanja. Ugovor o zajmu je dvostranoobvezan i konsenzualan ugovor, pa nastaje kada se ugovorne strane sporazume o bitnim sastojcima ugovora, a to su određeni iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koje se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu, te vrijeme trajanja zajma nakon kojeg se zajmoprimac obvezuje vratiti isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Da su stranke sklopili ugovor o zajmu, što 1. tuženik izričito osporava, visina duga je u vrijeme zaključenja pravnog posla morala biti određena ili barem odrediva ugovornim stranama, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Apsurdno je da bi 1. tuženik pristao na zaključenje ugovora o zajmu i preuzeo obvezu vraćanja zajma za koji nije poznat iznos, već je prepušteno tužitelju da sam određuje količinu novca koju će uložiti u kuću i količinu novca koji sada 1.tuženik treba vratiti. Takav ugovor s neodređenom obvezom bio bi ništetan. Također, vrijeme trajanja zajma, odnosno rok u kojem se mora izvršiti obveza, uzima se kao element ugovora o zajmu o kojemu ne smije biti neizvjesnosti.

Da bi došlo do zaključenja ugovora o zajmu potrebno je da ugovorne stranke postignu dogovor o bitnim sastojcima ugovora, te da određena količina zamjenjivih stvari koje su predmet zajma ( u konkretnom slučaju novac ) budu predane u posjed zajmoprimcu, a ta činjenica predaje zamjenjivih stvari dužniku bitan je sastojak ugovora o zajmu pa bez toga ugovorni odnos nije ni nastao. Tužitelj čak niti u tužbi ne navodi da je ikada predao tuženicima novčani iznos koji potražuje, no isti navodi da je on putem svoga trgovačkog društva uložio novčana sredstva u izgradnju obiteljske kuće u suvlasništvu tuženika. Dakle, ne zna se tko je uložio u izgradnju obiteljske kuće, tužitelj ili trgovačko društvo kojega je tužitelj bio vlasnik, ali u svakom slučaju riječ je o dvije osobe – fizičkoj i pravnoj. Osim toga, tužitelj nikada nije dokazao da je on kao fizička osoba ikada platio novčani iznos naznačen na računu pravne osobe, a za koji navodi da je uložen, obzirom je sudu dostavio samo nejasan račun u kojemu je kao kupac naznačen "građanin" bez ikakvih drugih podataka o osobi toga građanina. Ovakav dokument je nevjerodostojan, te se na njemu ne može temeljiti ugovor o zajmu. Štoviše, takvu ispravu bez žiga, bez važnih podataka, bez dokaza o plaćanju moguće je vrlo jednostavno napraviti prigodno za potrebe ovoga postupka i to na najjednostavnijem računalu. Pored navedenog, tužitelj navodi da je svoja novčana sredstva ulagao u nekretninu tuženika, a što nije sporno, jer su tuženici suvlasnici predmetne nekretnine još od 2006. godine kada je temeljem Rješenja Općinskog suda u Donjem Miholjcu br: R1-*** od 11. kolovoza 2006. godine razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina na temelju čega su tuženici postali suvlasnici nekretnine kč. br. 200/3 kuća i dvor u A. S. … sa 4a-44m2, svako u ½ dijela. Dakle, tužitelj je svjesno svoja novčana sredstva ulagao u nekretninu tuženika i to u vrijeme kada je znao da je to nekretnina u suvlasništvu tuženika, bez da je ikada uopće razgovarano o tome da bi tuženici bili nešto dužni po toj osnovi, stoga bi se u ovakvoj pravnoj situaciji mogao primijeniti jedino pravni institut stjecanje bez osnove, no za isti je nastupila zastara pa je tužitelj iskonstruirao navodni zajam. Osim toga, u vrijeme podnošenja tužbe na suvlasničkom dijelu u suvlasništvu 1. tuženika vođeni su postupci ovrhe od strane ovrhovoditelja C. d.o.o. Predmetni dug za koji je bio odgovoran 1. tuženik je dugovanje temeljem osobnog jamstva, odnosno potpisa mjenice od strane 1. tuženika za potrebe poslovanja trgovačkih društava u vlasništvu tužitelja. Navedeni postupci su u to vrijeme bili u završnoj fazi te je postalo vrlo izvjesno da vjerovnik – ovrhovoditelj neće uspjeti sa tužbom i ovršnim postupkom protiv 1. tuženika. Tužitelj je o tome imao neposredna saznanja obzirom da su u velikom broju postupaka tužitelj i 1. tuženik zajedno bili tužene stranke po istoj osnovi. Upravo takav mogući pozitivni ishod navedenih postupaka ponukao je tužitelja na pokretanje ovoga postupka. Naime, 1. tuženik ima saznanja da je tužitelj namjeravao za relativno mali novčani iznos kupiti ½ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koja je suvlasništvo 1. tužitelja i to putem FINE i elektroničke javne dražbe, te bi na taj način oduzeo nekretninu 1. tuženiku. No, navedeni postupci su se kretali u pozitivnom smjeru za 1. tuženika, te je tužitelj konstruirao postojanje navodnog zajma ponovno u cilju oduzimanja navedenog suvlasničkog dijela nekretnine od 1. tužitelja. Osim što se 1. tuženik razveo od pokćerke tužitelja – 2. tuženice G. B., isti je u svibnju 2019. godine protiv iste pokrenuo parnični postupak kojim je tražio da G. B. plaća naknadu za korištenje –odnosno najam – za suvlasnički dio 1. tuženika, obzirom da je 1. tuženik morao iseliti iz kuće, a 2. - tuženica je nastavila samostalno koristiti cijelu nekretninu koju koristi i danas.

 

              13. Tijekom ovog postupka stranke su pokušavale riješiti spor mirnim putem, ali nisu uspjele postići dogovor te je sud proveo dokazni postupak uvažavajući dokazne prijedloge stranaka.

 

              14.  U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja i 1.tuženika te svjedoke: M. S., I. Z. i D. Z., izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretnine na listu 5 spisa te u povijesni izvadak  za kč.br. 200/3 na listu 6 do 9 spisa,  u zk izvatke na listu 10-15 spisa. Pročitano je rješenje Općinskog suda u Valpovu, Stalne službe u Donjem Miholjcu broj Z-7/2010 od 4. siječnja 2010. na listu 16, rješenje Općinskog suda u D. M. od 11. kolovoza 2006. na listu 17-18 spisa, dozvola za uklanjanje postojeće stambeno poslovne građevine izgrađene u kč. br. 200, zk. ul. 13, ko D. M., izdana od ureda državne uprave u Osj-bar. županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostava D. M. od 8. ožujka 2006. na listu 19-20 spisa, lokacijska dozvola od 30. lipnja 2006. na listu 21-25. Izvršen je uvid u sanitarno tehničke i higijenske uvjete izdane 27.6.2006. od sanitarnog inspektora Ureda državne uprave u OB županiji, Službe za društvene djelatnosti na listu 26-27 spisa, pročitana prethodna elek.energ. suglasnost od 23.6.2006. na listu 28-29, izvršen uvid u posebne uvjete građenja za izdavanje lokacijske dozvole koje je izdao HEP plin d.o.o. O. na listu 30, u posebne uvjete građenja za gradnju stambeno poslovne građevine u D. M. na listu 31-32 spisa, suglasnost grada D. M. za gradnju stambeno poslovnih građevina, izvršen je uvid u kopiju katastarskog plana na listu 34, u dopis tužitelja od 10. listopada 2017. upućenog tuženicima na listu 35 i u presliku povratnica na listu 36. Izvršen je uvid u račun broj 115924 ispostavljen tužitelju od firme L. & partneri d.o.o. na listu 37 spisa. Pročitan je odgovor na tužbu 1tuženika na listu 42-43, i izvršen  uvid u rješenje o odobravanju pravne pomoći 1.tuženiku izdana od Ureda drž. uprave u OB županiji, Ispostava D. M. 27. rujna 2019. na listu 47-51, pročitan je, podnesak 1.tuženika od 26. studenog 2019. na listu 56-58 spisa i izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu uz taj podnesak na listu 59-71 spisa (uvjerenje za uporabu građevine, arhivski izvadak iz zemljišne knjige te u izvadak iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u z.k. ul. 13 k.o. D. M. te u z.k. ul. 3349 i z.k. ul. 899, k.o. D. M., kao i u fotografije), Pročitan je  odgovor na tužbu 2.tuženice G. B. na listu 77. Pročitan je podnesak 1.tuženika od 28. ožujka 2022. na listu 112-116 spisa i izvršen uvid u priloge tog podneska na listu 117-192, Izvršen je uvid u spise ovoga suda broj Ovr-1790/2018 i P-833/2018.

 

15. Pri tome treba istaći da se 2.tuženica G. B. nije odazivala pozivima suda na ročišta, unatoč tome što joj je dostava poziva bila uredno iskazana, niti je obavještavala sud o razlozima nedolaska. Kako je ista pokćerka tužitelja, sud ne prihvaća kao istinite navode 2.tuženice iz odgovora na tužbu vezano za postojanje duga tuženika prema tužitelju, jer je ista pristrana i zainteresirana za uspjeh tužitelja u ovoj parnici obzirom da ista živi u predmetnoj nekretnini.

             

16. Svim izvedenim dokazima, kao nesporne činjenice, utvrđeno je sljedeće:

              -da je tužitelj J. Š. očuh 2.tuženice G. BB.

              -da su 1.tuženik K. Z. i 2.tuženica G. B. bivši bračni drugovi;

              -da je za vrijeme trajanja braka tuženih sagrađena obiteljska kuća u D. M., …, a uz koju kuću je sagrađena i obiteljska kuća tužitelja te kuća njegovog sina M. ., tako da sve tri obiteljske kuće čine građevinsku cjelinu i građene su po uputama tužitelja te po projektima po njegovoj želji i narudžbi;

              -da je izgradnja sve tri  obiteljske kuće završena 2007. godine;

              -da stranke nisu sklopile nikakav pisani ugovor o zajmu;

              -da su kao suvlasnici predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. 3251, k.o. D. M., i to k.č.br. 200/3 upisani tuženici K. Z. i G. B., svatko u ½ dijela.

             

              17. Među strankama je sporno jesu li tužitelj i tuženici sklopili usmeni ugovor o zajmu te ako jesu - koji novčani iznos je tužitelj tuženicima pozajmio.

 

              18. Ove sporne činjenice utvrđivane su naprijed navedenim izvedenim dokazima.

 

19. Tužitelj J. Š., saslušan na glavnoj raspravi od 26. siječnja 2023. (list 217-218 spisa) iskazivao je da s tuženicima nije zaključio nikakav pisani ugovor o zajmu, već su se samo usmeno dogovorili kada su G. i K. zaključili brak da će im pomoći sagraditi obiteljsku kuću, jer je namjeravao i sebi izgraditi obiteljsku kuću, a imao je veliku dobit od firme L. od 13 milijuna kuna pa je od te dobiti financirao i gradnju njihove kuće. Tada su odnosi između njih bili jako dobri, a 2.tuženica mu je pokćerka i zaposlio je oboje tuženika u svojoj firmi. Dogovorili su se da će mu vraćati kako budu mogli, i to bez ugovorenog roka vraćanja iznos od 130.000,00 eura, jer im je dio toga što je uložio u izgradnju njihove kuće otpisao. Ugovor nije sačinio u pisanoj formi, jer nije htio remetiti niti opterećivati tadašnje dobre obiteljske odnose, a stranke su imale zajedničku inicijativu za izgradnju obiteljske kuće tuženicima uz njegovu pomoć, obzirom da su tuženici bili lošijeg imovnog stanja, odnosno nisu imali nikakve imovine. Tuženici mu nisu ništa vratili od tog iznosa što im je pozajmio, a misli da su imali  zajedničkog projektanta, odnosno tužitelj je angažirao dva Austrijanca te platio projektu dokumentaciju. Nije siguran kada je točno sagrađena kuća i kada su tuženici uselili u nju. Na daljnji upit je izjavio da nije tražio povrat novca od tuženika sve do podnošenja tužbe, a to iz razloga što su tuženici zapali u bračnu krizu te su se odnosi poremetili, kao i da su oboje bez nekih većih primanja. G. i dalje radi u njegovoj firmi, a tuženik K. Z. nije više zaposlen u njegovoj firmi. Angažirao je odvjetnika prije godinu dana ili nešto više radi povrata zajma od tuženika, a on osobno nije zvao tuženike radi povrata zajma. Te kuće su sagrađene prije oko 15 godina. Misi da su 2007. godine kuće bile završene. Na upit tužitelj je izjavio da je za sve tri kuće, odnosno za svoju kuću, za kuću tuženika i za svog sina on angažirao arhitekta te su se svi zajedno dogovarali o arhitektonskom izgledu te tri kuće koje su trebale čini jednu cjelinu na toj jednoj parceli. Opremanje kuće su sami tuženici planirali, što je on sve financirao. U vrijeme kada su oboje tuženika bili zaposleni u njegovoj firmi i kad su bili u dobrim odnosima K. Z. je imao plaću oko 10.000,00 kn, a G. B. približno toliko, ali ne sjeća se Z.. Na daljnji upit tužitelj izjavljuje da je pored tvrtke L. d.o.o. još imao i svoju građevinsku tvrtku L. gradnja d.o.o. te je račun koji je priložen uz tužbu na više od milijun kuna za izgradnju kuće plaćen tvrtki L. gradnja d.o.o. od strane tvrtke L. d.o.o. On je kupio obje parcele u D. M. koje su objedinjene u jednu parcelu i sam isplatio cijenu za te parcele, te je platio i parcelaciju tog zemljišta tako da misli da su tuženici bili vlasnici parcele na kojoj je sagrađena obiteljska kuća u kojoj su stanovali nakon izgradnje. Tuženici ne bi mogli izgraditi takvu obiteljsku kuću samostalno, jer za to nisu imali sredstava, već je tužitelj financirao, a građevinska vrijednost te kuće je bila oko 300.000,00 EUR-a. Tvrtka L. je nekada direktno kupovala materijal, a tvrtka L. gradnja je fakturirala uslugu za gradnju.

Punomoćnica 1.tuženika stavila je primjedbu na iskaz tužitelja da je uopće  ugovor o zajmu obzirom da je iz iskaza tužitelja razvidno da je isti gradio i to putem L. i L. gradnja navedeni stambeni objekt. Smatra da u tom dijelu u kojem se tvrdi da je postojao pravni odnos zajma iskaz nije istinit, jer bi čak i da je postojao takav odnos isti bi bio suprotan odredbama zakona jer je tužitelj bio svjestan da tuženici nisu u mogućnosti uopće zaključiti takav posao. Smatra da nisu točni ni navodi koji se tiču plaća tuženika, jer su isti u vrijeme izgradnje kuće imali minimalne plaće koje propisuje zakon, a ne 10.000,00 kn kako tvrdi tužitelj.

Nakon toga tužitelj je izjavio da je u cijelosti istinito iskazivao.

 

20. Iskaz tužitelja J. Š. sud prihvaća u dijelu koji je sukladan materijalnoj dokumentaciji u spisu i iskazu 1.tuženika te svjedoka M. S., I. Z. i D. Z.. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da se radi o pozajmici, sud ne prihvaća njegov iskaz, jer je nelogičan i kontradiktoran sam sebi te iskazu 1.tuženika i drugim izvedenim dokazima. Naime, tužitelj u svome iskazu navodi da su se samo usmeno dogovorili kada su G. i K. zaključili brak da će im pomoći sagraditi obiteljsku kuću, jer je namjeravao i sebi izgraditi obiteljsku kuću, a imao je veliku dobit od firme L. od trinaest milijuna kuna pa je od te dobiti financirao i gradnju njihove kuće. Tada su bili u jako dobrim odnosima i oboje ih je zaposlio u svojoj firmi, tuženici su bili lošijeg imovnog stanja i nije tražio povrat novca od tuženika sve do podnošenja tužbe. Tuženica G. B. je još uvijek zaposlena u njegovoj firmi, dok 1.tuženik nije više zaposlen u njegovoj firmi. Također je neuvjerljiv iskaz tužitelja o visini plaće tuženih, jer je isto u suprotnosti s iskazom 1.tuženika te svjedoka I. Z. i D. Z..

 

20.1. Dakle, iz navedenog slijedi da se u konkretnom slučaju nije radilo u ugovoru o zajmu u smislu čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj niti ne tvrdi da im je predao novac, a iz izvedenih dokaza proizlazi da  se tuženici nisu obvezali bilo što vratiti tužitelju, jer nije bilo govora ni o kakvoj pozajmici, već o pomoći iz obiteljskih razloga obzirom da je tužitelj očuh 2.tuženice, a tada su odnosi između stranaka bili skladni. Iz iskaza 1.tuženika jasno proizlazi da ne bi nikada gradili tako veliku kuću da su znali da će morati vraćati ono što je u nju uloženo, već bi se odlučili za manju kuću sukladno svojim financijskim mogućnostima. Očito je da tužitelj ovom tužbom želi pogodovati svojoj pokćerki G. B. (koja je ostala živjeti u kući nakon razvoda braka s 1.tuženikom) s kojom je u dobrim odnosima, jer s njezinom majkom živi u susjednoj kući.

 

21. Upravo zbog dobrih odnosa s tužiteljem i zainteresiranosti za ishod spora 2.tuženica je u odgovoru na tužbu priznala tužbeni zahtjev i nije pristupila niti na jedno ročište te se nije mogao izvesti dokaz njezinim saslušanjem. Zbog zainteresiranosti tuženice za uspjeh njenog očuha-tužitelja u ovom sporu, sud njezin odgovor na tužbu nije posebno ni cijenio pri donošenju odluke.

 

22. Prvotuženik K. Z. u svome iskazu navodi da se ni G. ni on nisu obvezali nikada vratiti nikakav novac tužitelju niti su primili od njega kakav novac, a niti su zaključili bilo kakav ugovor o zajmu. Točno je da su u početku svi bili u odličnim odnosima te kad su se G. i on vjenčali, htio je graditi kuću, ali nisu imali financijskih sredstava. Tužitelj je rekao da on planira graditi kompleks od tri kuće te da to bude obiteljsko i da sve tri kuće budu kompaktne, a nije tražio da oni sudjeluju u financiranju kuće. On tada nije doista imao nikakvih mogućnosti graditi takvu kuću, jer mu je plaća iznosila oko 3.500,00 kn, a G. oko 5.000,00 kn. Na upit izjavljuje da je tužitelj kupio parcelu na kojoj su se gradile kuće, odnosno jednu je parcelu imao kupljenu prije, a još je kupio i parcelu na kojoj su oni trebali graditi kuću te je tužitelj prepisao na G. i njega tu parcelu. Tužitelj je plaćao projektnu dokumentaciju za izgradnju kuće. Najvećim djelom je tužitelj financirao i sve troškove oko opremanja kuće kad je bila sagrađena, dok 1.tuženik nije dizao nikakav kredit, jer nije bio u mogućnosti. Misli da je kuća izgrađena 2006. ili 2007. godine, a uselili su u kuću 2007. ili 2008. godine. Tužitelj nikada nije tražio da mu se vrati bilo kakav novac, već je to saznao tek kada je podnesena tužba u ovome predmetu. Nakon razvoda braka između G. i 1. tuženika, tuženici su pokušali  riješiti imovinske odnose te je tužitelj bio prisutan razgovoru između njih dvoje i ponudio da 1.tuženiku isplati 50.000,00 kn i da on prepiše svoj dio kuće na sina, a na što on nije htio pristati, jer su imali nerazriješenih i drugih imovinskih odnosa, budući je on bio jamac tužitelju, odnosno potpisivao je neke mjenice za njegovu firmu. Bio je u blokadi od 2011. godine.   Parcela na kojoj je sagrađena ova kuća koja je predmet postupka je kupljena odmah na G. i njegovo ime, ali njih dvoje nisu to platili, već je parcelu kupio tužitelj. Tužitelj nikada nije rekao da će on njima izgraditi kuću, a da oni njemu moraju vratiti novac. Da je znao da će tužitelj tražiti novac za ovu kuću, ne bih nikada pristao da im se sagradi takva kuća, već bi sagradili manju, prema svojim mogućnosti do najviše 80 do100 kvadrata. Tužitelj je tražio da on kao odgovorna osoba dok je bio zaposlen u njegovoj firmi potpiše osobno mjenicu i mjenicu u ime firme, a koje mjenice nisu bile plaćene te su dospjele na naplatu i zato je protiv njega vođen ovršni postupak na suvlasničkom djelu nekretnine, kao i na njegovim novčanim sredstvima. Na upit 1.tuženik izjavljuje da je tužitelj govorio da želi da obitelj bude zajedno na okupu i da će on financirati izgradnju kuće te nije nikada spominjao da će oni morati nešto vratiti. Tužitelj je inicirao da se gradi ova kuća u kompleksu s njegove dvije kuće. Na upit izjavljuje da nikada nije dobio nikakvu pisanu opomenu niti poziv da bi trebao vratiti dug, jer bi se sigurno očitovao na to da je primio. Ne osporava da je tužitelj financirao izgradnju predmetne kuće u najvećoj mjeri, jer ni G. ni on nisu imali vlastitih financijskih mogućnosti za to. Ne može se precizno izjasniti kolika bi bila vrijednost te kuće. Tužitelj je bio velikodušan i poklonio je G. i njemu parcelu na kojoj se gradila kuća, a on je i tražio da G. i on budu suvlasnici svatko u pola dijela. G. je tužiteljeva pastorka, a 1.tuženik ne zna tko je konkretno plaćao sve troškove oko izgradnje kuće, odnosno da li tužitelj osobno ili putem svojih firmi.

Zamjenik punomoćnika tužitelja stavio je primjedbu na iskaz 1.tuženika u dijelu u kojem tuženik osporava da nije bilo riječ o pozajmici odnosno da mu tužitelj nije rekao da će morati vratiti novac. Naime, potpuno je životno nelogično a i nemoguće da bi gospodin Š. svojoj pastorci, a  potom i njenom suprugu darovao nešto što je vrijedno 300.000,00 eura, jer ukoliko bi se tužitelj i želio odlučiti na darovanje to bi učinio samo svojoj pastorci G. B., a ne i tuženiku K. Z.. Sam tuženik je u svom iskazu naveo da je njegov uvjet bio da se upiše kao suvlasnik predmetne kuće iz čega jasno se može zaključiti da nije riječ ni o kakvome darovanju kako to tuženik namjerava prikazati.

Nakon toga, 1.tuženik je izjavio  da je u cijelosti istinito iskazivao.

 

23. Iskaz 1.tuženika sud prihvaća kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, razložno i okolnosno, a njegov je iskaz sukladan materijalnoj dokumentaciji u spisu te je suglasan iskazima svjedoka I. Z. i D. Z.. Naime, 1.tuženik ne osporava da je tužitelj financirao izgradnju predmetne kuće u najvećoj mjeri, jer ni G. ni on nisu imali vlastitih financijskih mogućnosti za to, ali je s druge strane tužitelj tražio od 1.tuženika da on kao odgovorna osoba, dok je bio zaposlen u njegovoj firmi, potpiše osobno mjenicu i mjenicu u ime firme pa je protiv 1.tuženika vođen ovršni postupak na suvlasničkom djelu predmetne nekretnine, kao i na njegovim novčanim sredstvima (mjenice nisu bile plaćene te su dospjele na naplatu), koji je u međuvremenu obustavljen. Sud smatra da tužitelj ne bi podnosio ovu tužbu niti tražio povrat onoga što je isti uložio u nekretninu koja je u suvlasništvu tuženih da su tuženici ostali u braku, jer je tužitelj zbog obiteljskih razloga htio pomoći tuženicima riješiti stambeno pitanje pa tada nije postavljao nikakve uvjete vezane za bilo kakav povrat novca, već je htio da cijela obitelj bude na okupu.

 

24. Svjedokinja M. S. iskazivala je da joj je poznato, jer je radila kao šef računovodstva u firmi L. D. M., da su fakture za izgradnju kuće u D. M. u kojoj su živjeli 1.tuženik i njegova tadašnja supruga G. B. išle iz L. te je gospodin Š. bio dužan firmi L., a onda je iz dobiti  firma bila dužna J. Š. i Poreznoj upravi. Kompenzacijom se to dugovanje između firme L. i J. Š. zatvorilo. Na upit svjedokinja je izjavila da njoj nije poznato zašto je financiranje izgradnje te kuće išlo preko firme L.. Nije joj poznato da li su stranke zaključile kakav ugovor o zajmu, jer je to između njih kao privatnih osoba te nema veze sa firmom. Direktor firme L. D. M. J. Š. je rekao da to dugovanje po fakturama, koje je njegovo dugovanje prema firmi, da se zatvara s njegovim potraživanjem prema firmi iz dobiti. Po tome proizlazi da je gospodin Š. financirao izgradnju kuće u kojoj su nakon toga živjeli 1.tuženik i 2.tuženica. Na daljnji upit je izjavila da joj nije poznato da li su sami tuženici nešto financirali prilikom izgradnje kuće i da je ona kontrolirala isplate prema dobavljačima, a plaćanja po fakturama su radili zaposlenici koji su radili u računovodstvu firme. Ona je kontrolirala i prijeboj odnosno kompenzaciju. Građeno je tri kuće u D. M. te se pratilo izdavanje fakture za svaku kuću posebno. Ne može sa sigurnošću odgovoriti koliko je faktura izdano gospodinu Š. zbog proteka vremena.

 

25. Iskaz svjedokinje M. S. sud prihvaća u dijelu koji je sukladan materijalnoj dokumentaciji u spisu vezano za način financiranja izgradnje kuće tuženih. Međutim, svjedokinja nema saznanja da li su što tuženici sami financirali prilikom izgradnje kuće  niti ima saznanja što su stranke dogovarale vezano za izgradnju predmetne kuće tuženih pa sud njezin iskaz nije posebno ni cijenio.

 

26. Iz iskaza svjedokinje I. Z. proizlazi da je J. Š. većinom financirao izgradnju kuće u kojoj su kasnije živjeli K. i njegova tadašnja supruga G., a nešto manje su financirali K. i G., a to joj je poznato jer su im suprug i ona nešto sitno pozajmili  u par navrata. J. Š. je govorio da će graditi tri kuće, i to jednu za sebe, jednu za sina M., a jednu za G. i K.. Nikada nije čula od K. i G. da bi trebali nešto vratiti gospodinu Š. Na upit je izjavila da su se K. i G. vjenčali 2004. te su u početku živjeli u stanu. Dijete su dobili 2006. godine. Sa tuženicima su se suprug i ona svakodnevno družili od kada je počela raditi u L. u D. M., ali se ne sjeća točno koje godine je tamo počela raditi. Prije toga su se viđali za blagdane i rođendane djeteta te preko tjedna i bili su u dobrim odnosima. Sjeća se da je gospodin Š. govorio dok je ona bila prisutna da je našao projektante u Nj. za izgradnju te tri kuće te je planirao kako će iste izgledati, da će imati bazen i sl. U njenom prisustvu nikada nije spominjao da bi mu G. ili K. trebali nešto vratiti, niti su joj G. i K. ikada rekli da su nešto dužni gospodinu Š.. K. je imao plaću oko 3.500,00 do 4.000,00 kuna. Na upit je izjavila da joj nije poznato koliko je K. Z. zarađivao dok je vodio ugostiteljski objekt S..

 

              27. Svjedok D. Z., brat 1.tuženika, iskazivao je da se s bratom K. i njegovom bivšom suprugom G. intenzivno družio od 2004. do 2010. godine i to na tjednoj bazi, a s bratom i svakodnevno. Nikada nije bilo govora o tome da bi J. Š. njima pozajmio novac ili da mu isti trebaju vratiti ono što je uložio u izgradnju kuće, već je J. Š. govorio da će graditi kuću, da će biti svi zajedno kao obitelj te da će imati bazen.  K. je radio za relativno malu plaću u firmi tužitelja te su G. i on nakon vjenčanja živjeli u stanu, a brat je govorio da bi htio kupiti plac na kojem bi počeli graditi kuću. J. Š. je rekao da će on kupiti plac, da već ima neko zemljište te je preko svojih firmi J. Š. financirao izgradnju sve tri kuće. Nikada nije spominjao bilo kakav ugovor, pričao je da je našao arhitekte i sve planirao kako će se te kuće graditi i izgledati. Kad je J. Š. govorio o tim kućama uvijek je govorio u množini kao npr. "mi ćemo", "gradimo" i sl. Sjeća se da su nešto manje financirali K. i njegova supruga G., jer je pozajmio bratu par tisuća eura za kuhinju i kamen, a što mu je on uredno vratio, budući je zarađivao i od sviranja preko vikenda. Na upit svjedok je izjavio da se družio i s J. Š. i to sigurno jednom tjedno, s obzirom da je dovodio poslovne partnere u njegov ugostiteljski objekt S. u D. M.. S bratom je u bliskim odnosima. K. i G. nikada nisu rekli da nešto moraju vratiti J. Š., a njemu je bilo čudno što grade tako veliku kuću, a brat ima tako niska primanja iako je bio direktor firme te ne bi mogao samo od svoje plaće ići u gradnju takve kuće. Stoga je mislio da je ta mala plaća vjerojatno kompenzacija za to što im je J. Š. gradio kuću. Na upit je izjavio da je K. više godina bio u blokadi, jer je kao direktor firme potpisivao mjenice i druge dokumente te je na njegovoj polovici vođena ovrha za dugovanja tužiteljeve firme koje je brat bio direktor. K. račun sada nije blokiran.

 

28. Iskaze svjedoka I. Z. i D. Z. sud prihvaća kao istinite, jer su iskazivali suglasno i uvjerljivo te sukladno iskazu 1.tuženika i drugim izvedenim dokazima (materijalnoj dokumentaciji u spisu te iskazu tužitelja u dijelu u kojemu mu je sud poklonio vjeru).

 

29. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15, 70/19, ), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

             

30. Naime, temeljem odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

              31. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

32. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku.

 

33. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da bi s tuženicima zaključio ugovor o zajmu, jer to ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Naime, odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) određeno je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

 

34. Tužitelj nije u spis priložio nikakav pisani dokument kojim bi dokazao postojanje ugovora o zajmu u smislu naprijed citirane zakonske odredbe čl. 499. st. 1. ZOO-a. Nesporno je da stranke nisu sačinile nikakav pisani ugovor o zajmu, a iz personalnih dokaza, odnosno iskaza 1.tuženika i saslušanih svjedoka nije utvrđeno da bi stranke zaključile usmeni ugovor o zajmu.

 

35. Da se doista radilo o pozajmici, o tome bi morala postojati suglasnost volja svih ugovornih strana s jasno određenim predmetom zajma i načinom vraćanja (u novcu ili određenoj količini drugih zamjenjivih stvari). Sud smatra da bi zasigurno o tome stranke sačinile pisani ugovor o zajmu, imajući u vidu visinu utuženog iznosa od 1.065.404,53 kn, jer je nelogično i neživotno da ako se nekome pozajmljuje toliki iznos, da ne bi bio ugovoren način i rok vraćanja pozajmljenog iznosa ili da bar ne bi postojale pisane izjave zajmoprimaca o datumu primitka određenog novčanog iznosa ili ev. određene količine drugih zamjenjivih stvari.

 

36. U konkretnom slučaju nije sporno da nije bilo nikakve predaje novca od strane tužitelja tuženicima, već je isti, kako sam tvrdi, preko svoje firme nabavljao materijal, brinuo o projektnoj dokumentaciji i izgradnji, jer je htio da sve tri kuće koje se grade za potrebe obitelji budu jedna građevinska cjelina. U vrijeme kupnje parcele na kojoj je sagrađena kuća u suvlasništvu tuženih 1.tuženik je već bio u braku s pokćerkom tužitelja – 2.tuženicom G. B. te su dobili dijete 2006.godine. Tuženici su uselili u kuću 2007. ili 2008. godine pa je upitno zašto tužitelj, ako je smatrao da se radi o zajmu, nije već ranije pozivao tuženike da mu vrate dug, već je to učinio tek kada su se odnosi s 1.tuženikom poremetili, odnosno nakon razvoda braka između 2.tuženice i 1.tuženika. Sam tužitelj u svome iskazu navodi da nije pozivao tuženike da mu vrate dug sve do podnošenja ove tužbe.

 

37. Uvidom u spis P-883/2018 utvrđeno je da je tužitelj K. Z. podnio tužbu  protiv tuženika C. F. d.o.o. Z., kasnije C. d.o.o. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te je ovaj sud donio presudu broj P-883/2018-30 od 25. lipnja 2021., kojim je proglasio nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem Općinskog suda u Valpovu, Stalne službe Donji Miholjac broj Ovr…

 

38. Uvidom u spis ovoga suda broj Ovr-1790/2018 utvrđeno je da na suvlasničkom dijelu nekretnine 1.tuženika upisane u z.k. ul. 3251, k.o. D. M., k.č. br. …površine 444 m2 određena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja C. F. d.o.o. Z. rješenjem o ovrsi broj Ovr-1021/11-2 dana 13. rujna 2011., a na temelju platnog naloga Općinskog suda u Valpovu, Stalne službe u Donjem Miholjcu broj P-…/10-7 od ….i rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. Š. iz S. poslovni broj Ovrv-… od 9. ožujka 2010. godine. Prvotuženik K. Z. je za društvo S. d.o.o. D. M. potpisao mjenicu serije A 05528969 izdane u D. M. 9. lipnja 2008. za isplatu iznosa od 200.000,00 kn u korist ovrhovoditelja C. F. d.o.o. Z., a temeljem koje mjenice kao vjerodostojne isprave je javni bilježnik I. Š. iz S. donio naprijed citirano rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-81/10 dana 9. ožujka 2010. godine. Naknadno je ovrhovoditelj promijenio tvrtku/naziv u C. C. d.o.o., a zatim se pripojio drugoj tvrtki koja nosi naziv "C. d.o.o." iz Z., nad kojom je otvoren stečajni postupak te je ovrha obustavljena rješenjem ovog suda od 20. prosinca 2021. broj Ovr-1790/2018-44, jer je u predmetu broj P-… pravomoćnom presudom istog suda ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-… od 13. rujna 2011. proglašena nedopuštenom.

 

              39. Kako je sud iz izvedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju između stranaka ne postoji ugovor o zajmu, ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku.

 

41. Prvotuženik potražuje trošak postupka i to:  sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.414,83 EUR, sastav podneska od 26.11.2019. iznos od 1.414,83 EUR, pristup na ročište od 26.11.2019. iznos od 1.414,83 EUR, pristup na ročište od 17.06.2020. iznos od 1.414,83 EUR, pristup na ročište od 25.09.2020. iznos od 1.414,83 EUR, pristup na ročište od 10.02.2021. iznos od 1.414,83 EUR, pristup na ročište od 15.04.2021. iznos od 1.414,83 EUR, sastav podneska od 28.03.2022. iznos od 1.414,83, pristup na ročište od 28.11.2022. iznos od 2.122,24 EUR, pristup na ročište od 26.01.2023. iznos od 2.122,24, pristup na ročište od 24.02.2023. iznos od 2.122,24 EUR, odnosno ukupno 17.685,36 EUR.

 

42. Sud nije priznao 1.tuženiku trošak koji se odnosi na sastav podneska od 26.11.2019. u iznosu od 1.414,83 EUR, jer ovaj trošak nije bio nužan obzirom da je tužitelju priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom istoga dana 26.11.2019. pa je navode iz tog podneska punomoćnica tužitelja mogla usmeno iznijeti na tom ročištu. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište od 15. travnja 2021. u zatraženom iznosu od 1.414,83 EUR po Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer je ovo ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa odvjetniku pripada nagrada 25% sukladno Tbr. 9/5 iste Tarife, odnosno 353,71 EUR.

 

43. Dakle, opravdani troškovi 1.tuženika u ovoj parnici iznose ukupno 15.209,41 EUR / 114.595,30 kn, koje troškove je sud dosudio 1.tuženiku, dok je preko tog iznosa sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan, jer je previsoko postavljen.

 

             

U Valpovu, 03. travnja 2023.

                Sutkinja

                 Tatjana Varžić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude tužitelj i 1.tuženik imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana objave presude, a 2.tuženica u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelju, po punomoćniku,
2. Prvotuženiku, po punomoćnici,
3. Drugotuženici.