1

Poslovni broj: 8 Us I-856/2022-9

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 8 Us I-856/2022-9

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker, po prijedlogu sudske savjetnice Tatjane Sekulić, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Huselić, u upravnom sporu tužitelja J. Č. iz S., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica I. K. R., odvjetnica u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi poreznog nadzora, 31. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/22-01/186, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2022.

 

II  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

          1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda V. KLASA: UP/I-471-02/20-01/156, URBROJ: 513-07-16-22-13 od 28. ožujka 2022.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je u točki I./1. izreke utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. 12. 2018., osnovica 197.938,36 kn, stopa od 25%, porezna obveza 49.484,59 kn, kamata 7.806,01 kn. U točki II./1., 2.,3. izreke rješenja naloženo je tužitelju da uplati utvrđene iznose s pripadajućim kamatama na navedene račune Državnog proračuna Republike Hrvatske te da obračuna i uplati daljnje kamate na navedene prihode od dana sastavljanja zapisnika do dana uplate na pripadajući način. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice. U točki IV. određeno je da će tužitelj ovo rješenje izvršiti u roku od osam dana od dana njegove konačnosti. U točki V. izreke određeno je da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate na koje je obvezan u određenom mu roku, naplata izvršiti ovrhom.

              3. Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi kako osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, pravnih presedana te neprofesionalnog odnosa tijela nadzora i drugostupanjskog tijela. Smatra neprihvatljivim navod prvostupanjskog tijela da je račun dobavljača za usluge obavljene u korist i za račun tužitelja neprihvatljiv dok je prihvatljiv za dobavljača usluga i državni proračun. Smatra kako usluga smještaja u hotelu D. u Z. i Hotelu L. u V. nisu navedene u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja pa je stoga nije moguće osporiti. Isto tako, smatra da nije moguće osporiti uslugu obrade poljoprivrednog zemljišta jer ista nije u režimu zabrane formiranja cijena koje bi utjecale na tržište u Republici Hrvatskoj ili Europskoj uniji. Navodi da je Zakonom o porezu na dodanu vrijednost propisan sadržaj računa te ukoliko je nešto neispravno greške bi trebalo tražiti kod onog tko je po zakonu odgovoran za potrebne dokumente uz sam račun, a ne kod kupca usluga. Ističe da je vezani nadzor potvrdio da je obveza po izdanim računima plaćena od strane dobavljača te smatra da je porezno tijelo time potvrdilo da su računi ispravni te bi takav račun i kod tužitelja trebao biti opravdan. Navodi da tuženik uopće ne primjenjuje materijalno pravo već se upušta u polemiku da li je bilo inventure ili nije. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i osporavano rješenje oglasiti ništavim, odnosno, podredno, poništiti osporavano rješenje tuženika.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim sudom je održana javna rasprava 24. ožujka 2023. na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužitelja navela je kako iz drugostupanjskog rješenja nije razvidno iz kojih razloga se tužitelju osporava pravo na pretporez, da li je to zbog obračunskog plaćanja, zbog iskazane cijene usluga,  zbog količine obrađenog zemljišta ili zbog nepostojeće popratne dokumentacije zbog koje se predmetni račun smatra nevjerodostojnim. Navodi da je tužitelj na temelju izjave o prijeboju unaprijed platio iznos od 229.782,95 kn 16. studenog 2018. nakon što se s A. B. usuglasio oko svih cijena i ukupnog iznosa kako obavljenih tako i dogovorenih a neobavljenih usluga. Nije bilo zakonske zapreke za plaćanje prijebojem obzirom da je tužitelj u cijelosti priznao potraživanje izvršitelja usluga. Navodi da je A. B. izdao račun sa svim propisanim elementima  te uredno iskazao, prijavio i platio poreznu obvezu po predmetnom računu pa bi navedeni račun trebao biti valjan i za tužitelja. Nadalje, navodi, a vezano za površinu obrađenog zemljišta, da je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjenica prema gospodarskoj biti trebalo provesti očevid u trenutku kada se vršio porezni nadzor. Navodi da Zakon o porezu na dodanu vrijednosti niti Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost ne ograničavaju visinu naknade koju obveznici poreza na dodanu vrijednost obračunavaju za obavljene isporuke dobara i usluga već je to prepušteno zakonu ponude i potražnje, odnosno tržištu, a porezna osnovica, odnosno visina naknade se ne navodi kao uvjet za odbitak pretporeza. Ističe da je tužitelj ispunio sve zakonom propisane uvjete za odbitak pretporeza te da se radi o uslugama koje su nužne za nastanak oporezivih transakcija poreznog obveznika, jer ne može ostvariti prihode bez prethodne obrade tla. Navodi da je i u osporavanom rješenju  navedeno da se ne mogu ostvarivati prihodi bez prethodne obrade tla i poljoprivrednih kultura. Ako je tuženik smatrao spornom visinu porezne osnovice istu je mogao procijeniti samo uvažavanjem odredbi članka 92. Općeg poreznog zakona pri čemu se nije smjela zanemariti činjenica da je tužitelj imao izdatke za obradu tla. Vezano za „svinjske polutke“ smatra da se činjenično stanje ne može utvrđivati na temelju izjave osobe koja nije stranka u postupku te da izjava knjigovođe ne može biti osnova za utvrđivanje činjeničnog stanja. Navodi da je tužitelj, podatke o stanju zaliha na dan 31. prosinca 2018. dostavio uz prigovor prilikom provođenja poreznog nadzora. Smatra da je postupanjem tuženika došlo do dvostrukog oporezivanja jednih te istih dobara kroz izuzimanje i kroz prodaju tih dobara kupcima. Predlaže provesti dokaz saslušanjem tužitelja i A. B., provođenjem poljoprivrednog vještačenja na okolnost izvedenih radova i njihove cijene i usvojiti tužbeni zahtjev te potražuje trošak spora po osnovu pristupa na ročište, 250 bodova, odnosno 500,00 EUR s pripadajućim PDV-om.

6. Na održanoj raspravi Sud je sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. 80/22. i 114/22.) odbio dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja te svjedoka A. B. i provođenjem poljoprivrednog vještačenja jer je prema stajalištu ovoga suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20.) propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obavezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obavezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

9. Prema odredbi članka 79. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost račun mora sadržavati broj računa i datum izdavanja, ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja), ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika kome su isporučena dobra ili obavljene usluge (kupca), količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih usluga, datum isporuke dobara ili obavljenih usluga ili datum primitka predujma u računu za predujam, ako se taj datum može odrediti i ako se razlikuje od datuma izdavanja računa, jediničnu cijenu bez PDV-a, odnosno  iznos naknade za isporučena dobra ili obavljene usluge, razvrstane po stopi PDV-a, iznos PDV-a razvrstan po stopi PDV-a, osim ako se primjenjuje posebni postupak za koji je u smislu ovoga Zakona taj podatak isključen te zbrojni iznos nakade i PDV-a.

10. Odredbom članka 79. stavka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da ako netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV iako za to nije ovlašten ili izda račun iako dobra nisu isporučena ili usluge nisu obavljene, duguje iznos PDV-a, osim kad ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavkom 7. ovoga Zakona.

11. Člankom 83. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje PDV-a. Porezni obveznik mora osigurati podatke o obvezi PDV-a za uplatu i uplati PDV-a te o potraživanju za povrat pretporeza i njegovoj naplati.

12. Odredbom članka 66. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) propisano je da se knjiženje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim knjigama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

13. Iz podataka spisa proizlazi kako je Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured V. obavilo kod tužitelja nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. prosinca 2018. o čemu je sastavljen zapisnik na dan 15. listopada 2020. i donijelo Porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/20-01/156, URBROJ: 513-07-16-20-01 od 2. studenog 2020. koje je tuženik poništio rješenjem KLASA: UP/II-471-02/21-01/18, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. studenoga 2021.

14. U ponovnom postupku poreznog nadzora, prvostupanjsko tijelo sastavilo je zapisnik KLASA: UP/I-471-02/20-01/156, URBROJ: 513-07-16-22-11 od 9. ožujka 2022. Na navedeni zapisnik tužitelj je izjavio prigovor kojeg prvostupanjsko tijelo nije usvojilo te je 28. ožujka 2022. doneseno prvostupanjsko rješenje.

15. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja od 28. ožujka 2022. navodi se kako je tužitelj od poljoprivredno šumarske tvrtke „B.“ vl. A. B., zaprimio ulazni račun broj 20/1/1 od 29. svibnja 2018. s dospijećem na dan 8. lipnja 2018., za obradu poljoprivrednog zemljišta te račun broj 72/1/1 od 26. studenoga 2018. s dospijećem na dan 6. prosinca 2018. godine za usluge kombajniranja, dubokog oranja, podrivanja  obradom  i špricanja.

16. Iz zapisnika o provedenom nadzoru od 9. ožujka 2022. proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo izvršilo vezani nadzor kod dobavljača A. B. i utvrdilo da u svojim poslovnim knjigama za poslovnu 2018. godinu posjeduje samo račun br. 72/1/1 od 26. studenog 2018. kojeg je izdao tužitelju.

17. Nadalje proizlazi da je tužitelj na zaključni razgovor dostavio izdatnice (radne naloge) izdane od poljoprivredno šumarske tvrtke „B.“ vl. A. B. iz kojih je vidljivo da je radni nalog br. 1/18 od 15. listopada 2018. izdan za uslugu prskanja šećerne repe 2018., količina 18 ha, ukupni iznos od 42.826,36 kn, pod mjesto troška navedeno je: J. Č.; radni nalog br. 2/18 od 17. listopada 2018. izdan je za uslugu kombajniranje s vađenjem šećerne repe i kombajniranje soje i kukuruza, količina 18 ha i 12 ha, ukupni iznos od 36.000,00 kn, pod mjesto troška navedeno je: J. Č.; radni nalog br. 3/18 od 1. prosinca 2018. izdan je za podrivanje sa obradom, količina 30 ha, ukupni iznos 60.000,00 kn, pod mjesto troška navedeno je: J. Č. i radni nalog br. 4/18 od 10. prosinca 2018. izdan je za duboko oranje, količina 30 ha, ukupni iznos 45.000,00 kn, pod mjesto troška navedeno je: J. Č..

Uvidom u naloge broj 3/18 i 4/18 utvrđeno je da je plaćanje kompenzacijom izvršeno prije izdavanja predmetnog računa broj 72/1/1 od 26. studenog 2018. Uvidom u radni nalog broj 1/18 utvrđeno je da je usluga prskanja po istom obavljena za količinu od 18 ha dok je na predmetnom računu usluga prskanja iskazana u količini 30 ha. Utvrđeno je, nadalje, da cijene iz radnih naloga i cijene na predmetnom računu od 26. studenoga 2018. nisu istovjetne te da iz predmetnog računa nije vidljivo na kojim je česticama vršena usluga budući da dobavljač i tužitelj nisu osigurali dokumentaciju koja bi isto potvrdila te kako količina zemlje iskazana na računu premašuje količinu zemlje koju tužitelj obrađuje, pri čemu je uzeta u obzir izjava tužitelja da svu zemlju koju obrađuje ujedno i prijavljuje Agenciji za plaćanja u poljoprivredi.

18. Nadzorom je utvrđeno da iz računa 72/1/1 nije vidljivo na kojim je česticama vršena usluga obrade zemlje (vidljiva je samo vrsta usluge, količina hektara i cijena), a dobavljač i porezni obveznik nisu osigurali dokumentaciju koja bi potvrdila obavljanje usluge na česticama poreznog obveznika i za potrebe obavljanja njegovog poslovanja, jer količina zemlje koja je iskazana na računu premašuje količinu zemlje koju porezni obveznik obrađuje.

19. Nadalje, iz Zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi da je dobavljač tužitelja, A. B., sa PZ N. potpisao izjavu o prijeboju (kompenzaciju) broj 0145 na dan 16. studenog 2018. odnosno tog su dana ovjerili kompenzaciju za nedospjelo potraživanje i nedospjelu obvezu. Usluge po predmetnom računu tužitelju su obavljene 1. prosinca 2018. i 10. prosinca 2018. te je kompenzacija bila ovjerena u trenutku kada potraživanje još nije bio dospjelo niti je dospjela obveza u odnosu A. B. – tužitelj odnosno u trenutku ovjere Izjave o prijeboju nisu bile ispunjene nit opće pretpostavke za prijeboj.

20. Na računu broj 20/1/1 od 29. svibnja 2018. iskazana je cijena obrade poljoprivrednog zemljišta u iznosu od 600,00 kn/ha bez PDV-a, dok je na računu broj 72/1/1 od 26. studenog 2018. iskazana cijena obrade, oranja, kombajniranja i špricanja u rasponu od 1.200,00 do 2.000,00 kn/ha bez PDV-a.

21. Nadzorom je, nadalje, utvrđeno da je tužitelj dobavljaču A. B., po računu 72/1/1 platio cijenu usluge obrade poljoprivrednog zemljišta u većim iznosima u odnosu na podatke koje je prvostupanjsko tijelo, tijekom nadzora, dobilo od dva izvora koja prate tržišne cijene za usluge u poljoprivredi i statističke vrijednosti o kretanju cijena usluga u poljoprivredi na tržištu.

22. Naime, prvostupanjsko tijelo je pribavilo podatke o kretanjima i vrijednostima cijena usluga u poljoprivredi (uslužno oranje, podrivanje, tanjuranje, razbacivanje mineralnog gnojiva, sjetva merkantilnih kultura, uslužno prskanje, kultiviranje kombajniranje) u iznosu do najviše 600,00 kn/ha bez iskazanog PDV-a (izvor: www.hapih.hr) te podatke o kretanju cijena temeljem indeksa cijena u poljoprivredi u 2018. godini (Priopćenje Državnog zavoda za statistiku od 28. veljače 2019. godine) iz kojih je vidljivo da je cijena za usluge u poljoprivredi u 2018. godini neznatno narasla u odnosu na prethodnu 2017. godinu i to za 0,8%, a u odnosu na baznu 2015. indeks cijena usluga u poljoprivredi je opao za 0,7%.

23. Nadalje, iz zapisnika o provedenom poreznom nadzoru proizlazi da je tužitelj u Knjizi ulaznih računa knjižio ulazni račun broj 89/4/3 od 17. prosinca 2018. u iznosu od 1.500,00 kn s uključenim PDV-om i ulazni račun broj 90/4/3 od 19. prosinca 2018. u iznosu od 1.035,96 kn s uključenim PDV-om, oba ispostavljena od dobavljača B. d.o.o. za usluge klanja svinja i prerade u polovice. Tijekom nadzora je zatražena inventura odnosno popis robe na dan 31. prosinca 2017. i 31. prosinca 2018. o čemu se ovlašteni  knjigovođa tužitelja pisano izjasnio da inventure ne postoje slijedom čega je utvrđeno kako tužitelj ne posjeduje inventuru u kojoj je iskazao zalihe svinjskog mesa, poluproizvoda ili gotovih proizvoda, da je knjižio izdatke po osnovi klanja svinja u polovice te da do 31. prosinca 2018. nema izdanih računa za prodaju svinjskog mesa. Tužitelj u tijeku obavljanja nadzora nije dostavio inventuru - popis sve imovine i obveza a iz dostavljene dokumentacije nije moguće nedvojbeno utvrditi da je roba – sušeni proizvodi koji su prodani tijekom 2019. bila u procesu sušenja u komorama do 31. prosinca 2018. jer isti nisu popisani, niti da su prodani sušeni proizvodi proizašli iz prerade svinja klanih po računima 89/4/3 od 17. prosinca 2018. i 90/4/3 od 19. prosinca 2018.

24. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, pravilno je, prema shvaćanju ovoga Suda, prvostupanjskim rješenjem tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. prosinca 2018. jer tužitelj tijekom poreznog nadzora, a ni kasnije, nije poreznom tijelu dostavio vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju u smislu članka 66. Općeg poreznog zakona, na temelju koje bi se na nedvojben način utvrdila vjerodostojnost spornih računa.

25. Naime, tijekom provedenog poreznog nadzora nije se moglo utvrditi koja isprava potpuno i istinito odražava poslovni događaj niti vrijeme nastanka poslovnog događaja te se stoga predmetni računi ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama sukladno odredbi članka 66. Općeg poreznog zakona.

26. Valja napomenuti da za priznavanje prava na pretporez nije dovoljno posjedovati samo ulazne račune, već je potrebno posjedovati i drugu vjerodostojnu dokumentaciju kojom se dokazuje da su isporuke dobara, odnosno obavljene usluge po tim ulaznim računima stvarno i obavljene.

27. Nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu navod tužitelja kako nije moguće imati primitke od obrade zemlje a bez troškova obrade jer je tužitelj odbio pretporez na temelju zaprimljenog računa iz kojeg nije moguće utvrditi odnosi li se isti na njegove oporezive transakcije ili ne odnosno koji su troškovi obrade zemlje stvarno i nastali, jer uz račun tužitelj nije dostavio vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju na temelju koje bi se na nedvojben način moglo utvrditi da je sporni račun vjerodostojan.

28. Naime, račun je knjigovodstvena isprava koja je vjerodostojna onda kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, dakle knjigovodstvena isprava mora biti takva da stručna osoba može u razumnom roku iz nje nedvojbeno spoznati poslovni događaj, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

29. Neosnovan je nadalje navod tužitelja kako iz osporavanog rješenja nije vidljivo iz kojeg razloga je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2018. do 1. prosinca 2018. stoga što je u obrazloženju osporavanog rješenja jasno navedeno da tužitelj ne raspolaže vjerodostojnim ispravama na temelju kojih bi se utvrdila vjerodostojnost predmetnih računa.

30. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, Sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

31. Osim toga, sud je utvrdio da osporavano rješenje od 22. ožujka 2022. ne sadrži nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja, a niti tužitelj tijekom upravnog spora nije naveo postojanje niti jednog dokaza odnosno činjenica temeljem kojih je odredbom članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.) propisano oglasiti rješenje ništavim.

32. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

 

U Osijeku 31. ožujka 2023.

 

Sutkinja

Jasenka Beker v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:  Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).

 

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici
2. Tuženiku