1

Poslovni broj 17 Gž R-65/2023-2

 

         Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1                            Poslovni broj 17 Gž R-65/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: …, iz P., zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, Ministarstvo …, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-72/2019-31 od 3. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2023.,

 

 

                                                     p r e s u d i o j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja M. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-72/2019-31 od 3. ožujka 2023. pod točkom I. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-72/2019-31 od 3. ožujka 2023. pod točkom II. izreke i za navedeno sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja M. B. za naknadu troška sastava žalbe od 311,00 eur/2.343,22 kn.[1]

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.924,37 eur/29.568,13 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.393,56 eura/10.500,00 kn, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tužene za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn kao neosnovan (točka III. izreke).

 

2. Tužitelj navedenu presudu pobija u dijelu pod točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na osporavanje razloga temeljem kojih prvostupanjski sud odbija njegov zahtjev kao neosnovan, ističući kako je tijekom postupka tvrdio da mu nije isplatio utuženi iznos iz radnog odnosa u obuhvaćenom razdoblju, koju tvrdnju je tuženik osporio, a nije dokazao izvedenim dokazima. Tvrdi da mu tuženik u spornom razdoblju nije omogućio korištenje stanke za vrijeme rada zbog prirode posla koji je obavljao. Osporava i pravilnost odluke o trošku te ističe kako je trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak sastava žalbe u iznosu od 311,00 eur.

 

3. Tužena u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn.

 

4. Žalba nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je osnovana u pogledu sporednog potraživanja troška postupka.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 3.924,37 eura/ 29.568,13 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, na ime naknade za neiskorištenu stanku, koji zahtjev temelji na činjeničnim navodima da mu tužena kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora (stanke) tijekom rada te mu time povrijedila prava iz radnog odnosa i radom tužitelja se neosnovano obogatila.

 

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru žalbenih navoda tužitelja, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tužitelj. Suprotno navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

 

7. Na žalbene navode kojima tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, valja odgovoriti kako je sud u postupku izveo sve po strankama predložene dokaze te u pobijanoj odluci iste cijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

 

8. S obzirom da tužitelj u žalbi sam sebi postavlja pitanje zašto je sud izveo dokaz financijskim vještačenjem (a da prije toga nije utvrdio osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva), a u konačnici taj dokaz nije cijenio jer je zaključio kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, valja navesti sljedeće. Dokaz izvođenjem financijskog knjigovodstvenog vještačenja u tužbi je predložio sam tužitelj kao temelj za postavljanje tužbenog zahtjeva u ovome postupku u smislu odredbe čl. 186.b ZPP. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je sam tužitelj, iako je tužena tijekom cijelog postupka osporavala pravnu osnovanost njegova tužbenog zahtjeva, na ročištu 16. ožujka 2021. ustrajao na navedenom dokaznom prijedlogu, koji je u konačnici i usvojen, te se na taj način izložio nastanku troška postupka svojom odlukom. Vezano uz navedene razloge žalbe za ukazati je tužitelju kako sud nije u smislu odredbe čl. 330. st. 1. ZPP bio dužan donijeti odluku samo u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva (međupresudu), a niti je navedeno sam tužitelj predložio u postupku, iako su bili izvedeni svi predloženi dokazi, osim financijskog vještačenja (na kojem dokaznom prijedlogu je tužitelj ustrajao).

 

9. Neosnovan je i proturječan navod tužitelja da bi prvostupanjski sud usvajanjem njegova prijedloga za izvođenjem dokaza tužitelju ograničio pravo na pristup sudu iz svih već navedenih razloga u prethodnoj točci.

 

10. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, a žalbeni navodi tužitelja s ovog osnova svode se na njegovu ocjenu izvedenih dokaza te su stoga odbijeni kao neosnovani.

 

11. Prvostupanjski sud utvrđuje uvidom u obračunske liste za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju te evidencijske liste rada tužitelja za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju od 29. srpnja 2014. do 29. srpnja 2019., da je tužitelj bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu …, Uprava za zatvorski sustav i probaciju, kao i da je radio u ciklusima 12-24-12-48. Nadalje, iz platnih lista utvrđuje da su tužitelju obračunati troškovi za „gablec“ (topli obrok) i "kantina" u mjesecima kada je tužitelj konzumirao topli obrok u Odgojnom zavodu u T. prema vlastitoj želji i potrebi.

 

12. Nadalje, u pogledu sporne činjenice da li je tuženik kao poslodavac dužan voditi evidenciju kada svaki od zaposlenika koristi pravo na stanku, prvostupanjski sud pravilno polazi od odredaba čl. 73. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje u tekstu ZR), čl. 10. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18, 2/19 – dalje u tekstu KU) i čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine", broj 32/15, 97/15 i 73/17 – dalje u tekstu: Pravilnika)  koji propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu, te pravilno zaključuje kako poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu, nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika, budući da se vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme te nigdje nije propisano da se u vremenu dnevnog odmora (stanke) radniku mora omogućiti odlazak izvan mjesta na kojem obavlja rad.

 

13. Stoga su kao neosnovani odbijeni navodi žalbe da bi iz čl. 8. st. 1. toč. 9. Pravilnika proizlazila predmjeva, kako obveza evidentiranja nenazočnosti radnika na radu obuhvaća i obvezu vođenja evidencije korištenja dnevnog odmora (stanke) tijekom trajanja radnog dana radnika na poslu.

 

14. Na žalbene navode tužitelja u pogledu tereta dokaza i isticanja kako on nije mogao dokazivati (negativnu) činjenicu da ga je poslodavac onemogućio u korištenju dnevnog odmora (stanke), valja odgovoriti kako je suprotno žalbenim navodima navedenu činjenicu sam tužitelj u postupku dokazivao, kako svojim iskazom tako i iskazima po njemu predloženih i saslušanih svjedoka u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP. Također je tuženik u smislu navedene odredbe naveo činjenice i dokaze kojima je pobijao činjenične navode svog protivnika (tužitelja).

 

15. U konačnici je prvostupanjski sud na temelju ocjene izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan,  pravilno zaključujući kako je tužena u postupku dokazala da je tužitelju bilo omogućeno ostvarivanje prava na dnevni odmor (stanku) u smislu odredaba čl. 73. st. 1. ZR i čl. 10. st. 1. i čl. 42. KU.

 

16. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je koristio stanku kako bi nešto pojeo "na brzinu" tijekom radnog vremena, a što proizlazi i iz dokumentacije dostavljene od strane tužene iz koje je jasno vidljivo da je tužitelj koristio mogućnost prehrane i konzumacije napitaka u kantini tijekom radnog vremena s kojeg osnova mu je i naplaćeno korištenje navedenog pri obračunu plaće u spornom razdoblju. Nadalje, iz iskaza samog tužitelja proizlazi i kako se nikada nije pisano obratio nadređenima radi ostvarivanja svog prava na stanku u smislu odredaba čl. 73. st. 1. ZR i čl. 10. st. 1. i čl. 42. KU, slijedom čega je njegov iskaz od strane prvostupanjskog suda pravilno ocijenjen kao nevjerodostojan, jer je nelogično da nikada tijekom spornog razdoblja, bez obzira na prirodu svog posla i sve specifičnosti koji isti nosi, nikada nije mogao koristiti svoje pravo na dnevni odmor (stanku), kako to tvrdi u svojoj tužbi, a da se tijekom svog radnog vijeka kod tužene (zaposlen od 1993.) istoj nikada nije pisano obratio sa zahtjevom za zaštitu svog prava. Iz dokaza izvedenih u postupku po prijedlogu tužene, proizlazi kako je stanku tijekom radnog vremena tijekom spornog razdoblja koristio, odnosno da mu je bilo omogućeno korištenje iste uz uvažavanje specifičnosti njegova posla.

 

17. Neosnovano tužitelj žalbom osporava pravilnost ocjene iskaza svjedoka M. N., D. B. i L. B., jer je prvostupanjski sud naveo jasne i neproturječne razloge zašto nije prihvatio njihove iskaze navodeći da su iskazivali neuvjerljivo, nelogično i neživotno, kao i da su osobno zainteresirani za ishod ovog postupka, jer su i sami podnijeli tužbe ovom sudu za istu pravnu stvar. Također je prvostupanjski sud naveo jasne i neproturječne razloge zašto je prihvatio iskaze svjedoka B. S. i V. V. kao vjerodostojne, navodeći da su isti iskazivali jasno, logično i uvjerljivo te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja odbijeni kao neosnovani.

 

18. Prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donosi pozivajući se na odredbe čl. 154. st. 1., čl. 154.a i čl. 155. ZPP, ističući činjenicu kako tužitelj nije uspio u cijelosti u postupku, a slijedom čega je u obvezi tuženoj naknaditi trošak postupka.

 

19. Tužitelj osporava odluku o trošku pozivajući se na čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) prema kojoj odredbi svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ističe kako predmetna tužba nije bila lišenje ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se radi o klasičnom građanskopravnom odnosu između privatnih osoba, kao i da dosuđeni trošak nije neznatan s obzirom na materijalne prilike i činjenicu da isti premašuje mjesečnu plaću tužitelja. Stoga smatra da odlukom o trošku nije postignuta pravična ravnoteža, odnosno da bi plaćanje navedenog troška predstavljalo prekomjeran teret.

 

20. Polazeći od pravnog stava izraženog u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. kako u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, ocijenjeni su žalbeni navodi tužitelja te je utvrđeno da su isti osnovani.

21. Tužitelj je tužbu podnio s osnova potraživanja koja bi proizlazila iz činjenice da je zaposlenik tužene te prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, na što osnovano ukazuje u svojoj žalbi. Osim toga osnovano tužitelj ističe kako se ne radi o klasičnom građanskopravnom odnosu između privatnih osoba, jer su tužitelj i tužena u odnosu radnika i poslodavca. Osim toga dosuđeni iznos troškova (10.500,00 kn) koje bi tužitelj trebao naknaditi tuženoj nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, s obzirom da  prema podacima iz spisa mjesečna neto plaća tužitelja iznosi u prosjeku oko 7.600,00 kn. 

22. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža, odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužitelja predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

23. Zbog svega navedenog, jer nisu osnovani žalbeni razlozi tužitelja u pogledu odluke o glavnoj stvari, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, dok je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena odluka o trošku postupka pod točkom II. izreke i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

24. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari, već s dijelom sporednog potraživanja, to je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 5. ZPP odbijen njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

 

25. Zahtjev tužene za naknadu troška sastava dogovora na žalbu odbijen je kao neosnovan temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

 

26. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

 

U Velikoj Gorici 30. ožujka 2023.

 

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                         

                                                                                                  Verica Kos, v.r.