Poslovni broj: Kž–113/2023-9

 

Poslovni broj: Kž–113/2023-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Bruna Frankovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika T. M. i optuženika M. P., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, od 11. ožujka 2022., broj: K-244/2021, u sjednici održanoj 30. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika M. B., odvjetnice u P. te zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli – Pola, Vlade Šćura,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika T. M. i optuženika M. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, u ponovljenom postupku, optuženik T. M. proglašen je krivim zbog produljenog kaznenog djela protiv imovine -teška krađa iz članka 229. stavka 1. točka 1. u vezi članka 228. stavka 1. i članka 52. KZ/11., te je na temelju članka 229. stavka 1. i članka 44. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, dok je optuženik M. P. proglašen krivim zbog produljenog kaznenog djela protiv imovine -teška krađa iz članka 229. stavka 1. točka 1. u vezi članka 228. stavka 1. i članka 52. KZ/11., te je na temelju članka 229. stavka 1. i članka 44. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

1.1.              Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenom trgovačkom društvu M.  OIB: …, djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 2.800,00 kn, koji je dužan naknaditi optuženik T. M. u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 3.000,00 kn oštećeno trgovačko društvo M. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

 

1.2.              Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08 oštećena trgovačka društva A., T., N. i S, s imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.

 

1.3.              Na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08, od optuženika T. M. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim pod toč. I. 6. izreke presude na način: da je utvrđeno kako novčani iznos od 1.081,49 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik T. M. ostvario počinjenjem jednog produljenog kaznenog djela protiv imovine – teška krađa iz članka 229. stavka 1. točka 1. u vezi članka 228. stavka 1. i članka 52. KZ/11 (djelo opisano pod toč. I. 6. izreke presude), odnosno otuđenjem predmeta ukupne vrijednosti 1.081,49 kn, pa mu je naloženo da u korist državnog proračuna Republike Hrvatske uplati iznos od 1.081,49 kn na ime imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela opisanog pod toč. I. 1. izreke presude, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.4.              Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženik T. M. i optuženik M. P. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08 te svaki trošak paušala u iznosu od po 2.000,00 kn (trošak iz članka 145. stavka 1. točka 6. ZKP/08), u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude,  dok je optuženik T. M. primjenom članka 148. stavka 6. ZKP/08 oslobođen dužnosti naknade nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja, odvjetnice S. B. i odvjetnika B. J..

 

2.              Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik T. M. i optuženik M. P..

 

2.1.              Optuženik T. M. žali se putem branitelja B. J., odvjetnika iz P., zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom „drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da optuženiku T. M. za produljeno kazneno djelo protiv imovine – tešku krađu iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. KZ-a, opisano u izreci presude, utvrdi blažu kaznu te ga oslobodi od plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti, a podredno iste odredi u minimalnom iznosu sukladno zakonu.“

 

2.2.              Optuženik M. P. žali se putem braniteljice M. B. zbog „bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08, a podredno bitne povrede iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08, bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 u obliku povrede konfrontacijske klauzule iz čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija) povezane s jamstvom iz čl. 6. st. 3. toč. d Konvencije, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o troškovima postupka, s prijedlogom „da se žalba prihvati i pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.“ a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

3.              Odgovor na žalbe optuženika T. M. i optuženika M. P., podnio je državni odvjetnik ističući neosnovanost žalbenih navoda, s prijedlogom da se žalbe oba optuženika odbiju kao neosnovane.

 

4.              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku  474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na dužno razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen u roku bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

5.              Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženika M. B., odvjetnice u P. te zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli – Pola, Vlade Šćura, a u odsutnosti optuženika M. P. koji nije pristupio, a obavijest o sjednici vijeća je prema navodima braniteljice optuženika bila uredno iskazana te ga je obavijestila da ne mora prisustvovati sjednici vijeća.

 

6.              Žalbe nisu osnovane.

 

7.              Nije u pravu optuženik M. P. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 7. ZKP/08, s tvrdnjom da sud prvog stupnja svojom presudom nije riješio predmet optužbe.

 

7.1.              Predmetom optužbe, koja je u odnosu na žalitelja po ovlaštenom tužitelju sukladno ovlaštenju iz članka 441. stavku 1. ZKP/08., izmijenjena (precizirana) na raspravi od 8. ožujka 2022., bilo je produljeno kazneno djelo protiv imovine - teška krađa iz članka 229. stavka 1. točka 1. u vezi članka 228. stavka 1. i članka 52. KZ/11., koje je obuhvaćalo tri odvojene radnje u prirodnom smislu kojima su ostvarena bića istog, odnosno istovrsnih kaznenih djela, opisana pod točkama 1., 2. i 5. optužnice, i upravo za to kazneno djelo i u njima sadržane kaznenopravne radnje opisane u izreci pobijane presude pod točkama 1., 2. i 5., kako su one i bile činjenično opisane u izmijenjenoj (preciziranoj) optužnici državnog odvjetnika, sud je žalitelja proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

7.2.              Prema tome ne stoji tvrdnja žalitelja da sud nije riješio predmet optužbe, pri čemu je važno istaknuti kako sud nije dužan, a zapravo i ne smije, ulaziti, pa stoga ni obrazlagati razloge kojima se rukovodio državni odvjetnik kada je izmijenio optužnicu. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je jedino morao voditi računa da izmjenom optužnice i presuđenjem ne dođe do povrede članka 13. ZKP/08, obzirom da je žalitelju suđeno u ponovljenom postupku, što konkretno nije bio slučaj obzirom da je izmijenjenom optužnicom žalitelj terećen za manju kriminalnu količinu, odnosno za manji broj kaznenopravnih radnji u sastavu terećenog produljenog kaznenog djela, nego li je bio terećen potvrđenom optužnicom te po toj optužnici osuđen presudom Općinskog suda u Pazinu od 17. veljače 2021., broj: K-864/2019.

 

7.3.              Također je s obzirom na istaknute žalbene navode važno ukazati kako uslijed izmijenjene optužnice u odnosu na optuženika M. P. osobe oštećene kaznenopravnim radnjama koje su opisane pod točkama 3., 4., 6. i 7. izmijenjene optužnice, nisu izgubili svojstvo oštećenih u odnosu na optuženog T. M. koji je za te radnje i osuđen pobijanom presudom.

 

7.4.              Konačno u ovom dijelu žalbenih navoda, žalitelju se ukazuje da državni odvjetnik nije odustao od optužbe za kaznenopravne radnje opisane pod točkama 3., 4., 6. i 7. potvrđene optužnice, nego je precizirao činjenični opis djela izostavljajući supočiniteljsku ulogu optuženika M. P. u počinjenju ovih kaznenopravnih radnji u okviru terećenog mu produljenog kaznenog djela. Sve i da je državni odvjetnik odustao od progona žalitelja za ove kaznenopravne radnje prema ustaljenoj i jasnoj sudskoj praksi pri presuđenju te se sastavnice produljenog kaznenog djela ne izdvajaju u novi činjenični opis za koji se donosi odbijajuća presuda već se samo ispuštaju iz činjeničnog opisa osuđujuće presude. Ako bi se sastavio novi činjenični opisa za te sastavnice produljenog djela za koje bi se donijela odbijajuća presuda, a istovremeno bi se za preostale sastavnice produljenog djela donijela osuđujuća presuda, onda  bi sud donio odluku o dva kaznena djela iako je bilo optuženo samo jedno, produljeno kazneno djelo. Upravo tada bi se radilo o prekoračenju optužbe jer bi se presuda odnosila na dva kaznena djela, a predmet optužbe je bilo jedno kazneno djelo. Za ispuštene dijelove produljenog kaznenog djela prvostupanjski sud bi u obrazloženju presude bio dužan navesti razloge ispuštanja. Prvostupanjski sud to nije učinio jer državni odvjetnik nije odustao od optužbe za navedene kaznenopravne radnje, nego je u odnosu na njih, kako je već navedeno, precizirao optužnicu.

8.              Optuženik M. P. nije u pravu niti kada tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 10. ZKP/08, odnosno da je tom presudom povrijeđena odredba kaznenog postupka iz članka 13. ZKP/08.

8.1.              Naime, ovaj žalitelj tvrdi da je povrijeđena odredba članka 13. ZKP/08, odnosno načelo zabrane „reformatio in peius“, jer je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, od 6. srpnja 2021., broj Kž–226/2021-9, prihvaćanjem žalbe optuženika M. P., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti ukinuta prvostupanjska presuda Općinskog suda u Pazinu od 17. veljače 2021., broj: K-864/2019, i predmet vraćen tom prvostupanjskom sudu, sada Općinskom sudu u Puli-Pola, na ponovno suđenje i odluku, dok je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna, uslijed čega optuženik M. P. nije mogao biti strože kažnjen kako je to sada učinjeno pobijanom presudom.

8.2.              Naime, bit instituta zabrane „reformatio in peius“ je u tome što zabranjuje svaku izmjenu u presudi koja ide na štetu optuženika, ako je pravni lijek podnesen samo u njegovu korist, a ne i na njegovu štetu, što ovdje nije slučaj, jer je uz optuženika M. P. protiv presuda Općinskog suda u Pazinu od 17. veljače 2021., broj: K-864/2019, i državni odvjetnik podnio žalbu na štetu optuženika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se ta pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora (listovi 337 i 338 spisa). To što je prihvaćanjem žalbe optuženika M. P., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti ukinuta prvostupanjska presuda Općinskog suda u Pazinu, od 17. veljače 2021., broj: K-864/2019, ne znači da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, od 6. srpnja 2021., broj Kž–226/2021-9, odbijena žalba državnog odvjetnika, nego je i prihvaćanjem žalbe optuženika, a povodom njegove žalbe i po službenoj dužnosti  ukinuta pobijana presuda Općinskog suda u Pazinu, te je predmet vraćen na ponovno suđenje i odluku te je istodobno odlučeno da je uslijed toga žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji postala bespredmetna.

 

8.3.              Stoga prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 13. ZKP/08, kada je optuženika M. P. u novom postupku osudio na strožu kaznu u odnosu na kaznu iz ranije ukinute presude Općinskog suda u Pazinu od 17. veljače 2021., broj: K-864/2019.

 

9.              Optuženik M. P. nije u pravu kada tvrdi da je došlo do povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud prihvatio nekonfrontiranu obranu optuženika T. M. koju je dao pred državnim odvjetnikom 20. svibnja 2015., i kojom je teretio optuženika M. P. za učin inkriminiranih mu kaznenopravnih radnji u okviru produljenog kaznenog djela iz optužnice, od koje je odstupio u konfrontiranom izlaganju obrane na raspravi u kojoj je pak od tog optuženika otklonio kaznenu odgovornost, i na toj obrani optuženika T. M. u odlučujućem dijelu utemeljio osuđujuću presudu.

 

9.1.              Načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo optuženika sastavni su dijelovi prava na pravični postupak, prava koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članku 6. stavku 3. točki d) Europske konvencije, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok, a u konkretnom slučaju suoptuženik, tumači prošireno, na način da se taj pojam odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

 

9.2.              S obzirom da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točka d) Europske konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „čimbenika protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući.

 

9.3.              S obzirom na to da korištenje nekonfrontiranog dokaza može dovesti do teške povrede prava optuženika na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), na koju se ukazuje u žalbi optuženika M. P., ovaj drugostupanjski sud je okolnosti ovog predmeta razmotrio kroz test „jedinog ili odlučujućeg dokaza“ i zaključio da postoje i drugi dokazi koji ukazuju na krivnju optuženika M. P. osim nekonfrontiranog dokaza tako da obrana koju je pred državnim odvjetnikom dao optuženik T. M. nije jedini i odlučujući dokaz o sudjelovanju optuženika M. P. u njegovim inkriminiranim aktivnostima u okviru terećenog produljenog kaznenog djela. 

 

9.4.              Kod ocjene obrane optuženika T. M., prvostupanjski sud je imao u vidu da se radi o optuženiku koji je terećen da je zajedno s optuženikom M. P. počinio kaznenopravne radnje sada opisane pod točkama 1., 2. i 5. izreke presude, i koji je u prethodnom postupku iskazivao da je te inkriminirane kaznenopravne radnje poduzeo zajedno s optuženikom M. P., koji je pak to osporavao, da bi na raspravi optuženik T. M. izmijenio svoju obranu, tvrdeći da optuženik M. P. s njime nije sudjelovao u počinjenju istih radnji.

 

9.5.              Prvostupanjski sud je obrazložio zašto ne vjeruje obrani optuženika T. M. koju je dao na raspravi, već smatra kako je njegova nekonfrontirana obrana vjerodostojna. Naime, obranu koju je taj optuženik dao pred državnim odvjetnikom prvostupanjski sud je povezao u logičnu cjelinu s podacima sadržanim u zapisniku o očevidu mjesta događaja i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, potom rezultatima daktiloskopskog vještačenja kao i podacima sadržanim u izvješću Policijske postaje Pula-Pola, od 30. travnja 2015., koji sadržajno predstavlja zapisnik o pregledu mjesta događaja i zapisnik o zatjecanju, te utvrdio vjerodostojnost tzv. potkrjepljujućih dokaza, uslijed čega nekonfrontirana obrana optuženika T. M. nije bila odlučujuća za ishod ovog kaznenog postupka. Naime, vezano za inkriminirane kaznenopravne radnje opisane pod točkama 1. i 2. izreke presude, iz izvješća Policijske postaje Pula-Pola, od 30. travnja 2015., proizlazi kako su policijski službenici po dojavi dana 30. travnja 2015., u 02,52 sata upućeni u H. R. u P., gdje su na prvom katu tog hotela uočili oštećenja u vidu loma štoka vrata koja sa stubišta vode u prostor kuhinje, odnosno sale, da bi i po dolasku na drugi kat hotela uočili oštećenja na vratima soba 222 i 223, koja su zatečena otvorena, i to oštećenja štoka na vratima sobe broj 222, a oštećenja na bravi i štoku vrata u vidu loma štoka na vratima sobe broj …, te su iza zastora i ispod desnog kreveta u toj sobi zatekli optuženika T. M. i optuženika M. P. koji u svojoj obrani nije dao razumno i logično obrazloženje kako se našao na inkriminiranom mjestu. Sva navedena oštećenja fiksirana su fotodokumentacijom očevida. Pored ovih podataka iz rezultata daktiloskopskog vještačenja tragova fiksiranih na mjestu ovog inkriminiranog događaja, koji s obzirom na mjesto fiksiranja objektivno ukazuju na inkriminirani način provaljivanja, proizlazi kako se sporni tragovi papilarnih linija brojevi 3, i 6. poklapaju s nespornim otiscima prstiju optuženika M. P.. Vezano za inkriminiranu kaznenopravnu radnju opisanu pod točkom 5. izreke presude, iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta serijski broj … proizlazi da su od optuženika T. M. privremeno oduzeti inkriminirani predmeti, dok su radnjama očevida mjesta događaja napadnute trgovine izuzeti tragovi papilarnih linija od kojih je za tragove označene brojkama 3. i 4. daktiloskopskim vještačenjem utvrđeno kako pripadaju optuženiku M. P., a koji s obzirom na mjesto pronalaska po objektivnom rezoniranju zaključivanju   ukazuju na inkriminirani način napada na predmetnu trgovinu i oduzimanje predmeta opisanih pod točkom 5. izreke presude.

 

9.6.              Imajući u vidu navedeno, što je inače vrlo opširno i opisano u pobijanoj presudi pod točkama 11. do 15. te 17. i 18., obrazloženja pobijane presude, sasvim je jasno kako nekonfrontirana obrana optuženika T. M. nije odlučujući dokaz, niti se na toj obrani, u odlučujućem dijelu, utemeljila osuđujuća presuda, odnosno kako njegova obrana dana pred državnim odvjetnikom 20. svibnja 2015., nije bila presudna za ishod ovog kaznenog postupka. 

 

9.7.              Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka te analizom i ocjenom obrana oba optuženika prikazano pod točkom 23. obrazloženja presude i svih ostalih izvedenih dokaza, pravilno zaključio da je optuženik M. P. počinio kaznenopravne radnje opisane pod točkama 1., 2. i 5., izreke presude, pa taj optuženik nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

10.              Nije osnovana žalba optuženika M. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik M. P. navodi da je sud počinio apsolutno bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama što se objašnjava na način da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je postojeća slabovidnost žalitelja nešto što bi njegovu obranu učinilo nevjerodostojnom u vrijeme događaja, na način na koji se objašnjava u pobijanoj presudi, a o čemu sud nije proveo odgovarajuće vještačenje, kako u odnosu na slabovidnost, tako i u odnosu na profil osobnosti, odnosno smanjenu emocionalnu zrelost optuženika M. P., koja u pravilu prati oslabljen razvoju drugih osjetila.

 

10.1.              Protivno ovakvoj tvrdnji optuženika M. P., sud prvoga stupnja utvrdio je sve odlučne činjenice potrebne za presuđenje za ovo kazneno djelo, dao je razumljive i dostatne razloge za sva svoja utvrđenja, pa nije točno da pobijana presuda ne bi imala razloga o odlučnim činjenicama i da zato ima nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Uostalom, optuženik M. P. u dijelu žalbe koji naznačuje kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, zapravo ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti njegovu obranu kao vjerodostojnu jer svoje navode i u ovom dijelu žalbe svodi na subjektivnu preocjenu dokaza.

 
11.              Žalitelj M. P. nadalje ističe i kako je odluka o imovinskopravnom zahtjevu nejasna jer iz izreke, ali i njezinih razloga ne proizlazi u odnosu na kojeg su optuženika oštećenici upućeni da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, čime također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08.

 

11.1.              U odnosu na ovaj žalbeni navod valja naglasiti da je sud prvog stupnja pod točkom V. izreke pobijane presude trgovačkom društvu M., koje je oštećeno djelom opisanim pod točkom 9. izreke presude, za koje je optuženik T. M. proglašen krivim, djelomično dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 2.800,00 kn, za koji je točno naznačio da ga je dužan naknaditi upravo taj optuženik, dok je to trgovačko društvo u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 3.000,00 kn s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu. Dakle iz ovog dijela izreke presude potpuno je jasno da je sud prvog stupnja kao moguće pasivno legitimiranog u parnici označio optuženika T. M.. Pod točkom VI. izreke pobijane presude sud prvog stupnja je trgovačko društvo A., koje je oštećeno djelima opisanim pod točkama 1., 2. i 3. izreke presude, trgovačko društvo T., koje je oštećeno djelom opisanim pod točkom 4. izreke presude, trgovačko društvo N., koje je oštećeno djelom opisanim pod točkom 5. izreke presude i trgovačko društvo S., koje je oštećeno djelom opisanim pod točkom 8. izreke presude, s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima uputio u parnicu, pa je s obzirom na djela iz sastava produljenog kaznenog djela za koja su optuženici proglašeni krivim, sasvim jasno tko je od optuženika pasivno legitimiran u mogućoj parnici, time što još valja dodati da je u pogledu djela opisanih pod točkama 1., 2. i 5. izreke, odgovornost za štetu, sukladno odredbi članka 1107. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO), solidarna te da je prema odredbi članka 43. stavka 1. ZOO, svaki dužnik solidarne obveze odgovoran vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen. Dakle, kako imovinskopravni zahtjev oštećenika nije postavljen prema konkretnom optuženiku, to oštećenik u parnici tužbeni zahtjev može usmjeriti prema bilo kojem od optuženika kada su u pitanju kaznenopravne radnje opisane pod točkama 1., 2. i 5. izreke presude.

 

11.2.              Stoga nije u pravu žalitelj M. P. kada tvrdi da je na način opisan pod točkom 11. obrazloženja ove presude, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/11.

 

12.              U pogledu navoda da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer da pobijana odluka nema razloga zbog čega se u pogledu djela opisanih pod točkama 1. i 2. izreke presude radi o djelima iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11, a ne o djelima iz članka 229. stavak 2. KZ/11., valja istaknuti kako je prvostupanjski sud na ukupnu inkriminiranu aktivnost optuženika M. P. opisanu pod točkama 1., 2. i 3. izreke presude osnovano primijenio institut produljenog kaznenog djela iz članka 52. stavka 1. KZ/11., i  sukladno članku 52. stavku 3. KZ/11, pravilno tu inkriminiranu aktivnost pravno označio prema najtežem djelu, i to onom opisanom pod točkom 5. izreke pobijane presude kao kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točka 1. u vezi članka 228. stavka 1. i članka 52. KZ/11., za koje je optuženik M. P. proglašen krivim i osuđen.

 

13.              U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik M. P. žalbom prvenstveno polemizira s razlozima presude ukazujući da prvostupanjski sud nije imao čvrstih i valjanih dokaza kojima je utvrdio da je počinio kazneno djelo, smatrajući da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka pogrešno zaključivao o odgovornosti optuženika za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a prvenstveno da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije ispitao policijske službenika o okolnostima zaticanja žalitelja i suoptuženika u sobi H. R. 30. travnja 2015., na okolnosti gdje je konkretno, na kojem mjestu u sobi je žalitelj zatečen, čiji je ruksak koji su pronašli u ormaru u sobi, kao i na okolnosti što je to konkretno bilo moguće iz sobe otuđiti, nadalje jer nije ispitan vještak za daktiloskopiju na okolnost starosti traga papilarnih linija na komadu stakla vel. 38x22 cm, a u tom kontekstu jer nije provedeno i odgovarajuće vještačenje (kontaktno) koje bi na nedvojben način omogućilo uklapanje slomljenih staklenih površina s prodavaonice N. i koje bi žalitelja isključilo kao počinitelja ovog djela, nadalje, jer nije provedeno vještačenje na okolnost žaliteljeve slabovidnosti i duševne razvijenosti te jer nisu ispitani oštećenici kako bi se razjasnilo što je to u hotelu bilo vrijedno, a što bi se moglo odnijeti u ruksaku.

 

13.1.              Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, s opravdanim zaključkom da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, odnosno radnje opisane pod točkama 1., 2. i 5., izreke pobijane presude. Razlozi o vrednovanju svih dokaza su razumni, logični i uvjerljivi i u cijelosti ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da žalbenim navodima optuženika M. P. nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Žalba ustraje na liniji obrane ukazujući na dokaze koji bi potvrdili verziju događaja iz te obrane te neosnovanom pobijanju ocjene izvedenih dokaza bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

 

13.2.              Prije svega iz stanja spisa proizlazi da na raspravi koja je započeta i dovršena 8. ožujka 2022., provođenje dokaza na koje se sada ukazuje u žalbi nije predloženo, pa prvostupanjski sud nije ni bio u situaciji odlučivati o potrebi izvođenja tih dokaza uz to očito smatrajući kako se iz provedenih dokaza mogao izvući pouzdan zaključak da je optuženik M. P. počinitelj predmetnog produljenog kaznenog djela teške krađe, a niti ovaj sud ne nalazi potrebnim provesti predložena vještačenja i ispitivanja svjedoka, jer prihvaća argumentaciju suda prvog stupnja prema kojima je optuženik M. P. počinio predmetne kaznenopravne radnje opisane pod točkama 1., 2. i 5. izreke pobijane presude.

 

13.3.              Osim što je prvostupanjski sud iscrpno pod točkama 23.1. i 23.2. obrazloženja pobijane presude naznačio razloge zbog kojih otklanja obranu optuženika M. P. kojima objašnjava detekciju tragova papilarnih linija na mjestima inkriminiranih događaja i za koje je utvrđeno da su njegovi, da se posve slučajno našao na mjestu inkriminiranog događaja opisanog pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, a da je često dolazio u trgovinu opisanu pod točkom 5. izreke pobijane presude jer voli kompjutere i videoigrice, pa da je logično da su stoga pronađeni tragovi papilarnih linija u tom objektu, te pod točkom 23.3. obrazloženja pobijane presude zašto ne vjeruje optuženiku T. M. kada iskazujući na raspravi odstupa od ranijeg terećenja optuženika M. P., koji je iskazujući pred državnim odvjetnikom 20. svibnja 2015., okolnosno vrlo detaljno i u skladu s pronađenim materijalnim tragovima, ne samo teretio optuženika M. P., nego je i sebe izložio kaznenoj odgovornosti, od posebnog su značaja činjenice da je optuženik M. P. zajedno s optuženikom T. M. po policijskim službenicima zatečen na mjestu inkriminiranih događaja opisanih pod točkama 1. i 2. izreke presude, kao i oštećenja fiksirana zapisnikom o očevidu te tragovi papilarnih linija detektiranih i izuzetih s mjesta inkriminiranih događaja za koja je osuđen optuženik M. P. i za koja je daktiloskopskim vještačenjem utvrđeno da pripadaju ovom optuženiku.

13.4.              Prije svega kada se imaju u vidu lokacije na kojima su detektirani i izuzeti tragovi papilarnih linija u objektima opisanim pod točkama 1., 2. i 5., izreke pobijane presude za koje je utvrđeno da pripadaju optuženiku M. P. (unutarnji dio ulaznih provaljenih vrata te na provaljenim vratima kuhinje koja su odbijena ubadanjem odvijača H. R., te na razbijenom (unutarnjem) staklu izloga objekta opisanog koji pod točkom 5. izreke pobijane presude, što korespondira s obranom koju je optuženik T. M. dao pred državnim odvjetnikom 20. svibnja 2015., opravdano prvostupanjski sud zaključuje kako je na temelju tih dokaza utvrđeno kako je optuženik M. P. počinitelj opisanih djela te kako je promašena i neuvjerljiva njegova obrana u kojoj tvrdi da se u objektu H. R. našao slučajno, da je tamo proveo samo nekoliko minuta, pa da je slučajno prolazio kroz provaljena vrata, provaljene prostorije kuhinje, penjao se na drugi kat i da se potom, posve slučajno, skrivao od policijskih službenika iza zastora i ispod kreveta u sobama u kojima su provaljena vrata i u kojima su ruksaci optuženih bili skriveni u ormaru. Prvostupanjski sud s pravom ne vjeruje optuženiku M. P. niti kada tvrdi da je u napadnutu trgovinu trgovačkog društva N., često dolazio jer voli kompjutere i videoigrice, na koji je način smjerao ukazati kako su pronađeni tragovi papilarnih linija u tom objektu nastali tako što je gledao kroz izlog trgovine jer je volio igrice, jer su tragovi papilarnih linija za koje je vještačenjem utvrđeno kako pripadaju njemu detektirani i fiksirani na razbijenim unutarnjim staklima izloga trgovine (na kojima nije bilo reklama koje su naljepljene na vanjskim staklima izloga). Upravo ta lokacija otisaka ukazuje kako je optuženik M. P. dirao i izvlačio razbijena stakla prethodno razbijenog izloga kako bi učinio veći otvor na izlogu radi ulaska u objekt i tako zajedno s optuženikom T. M. participirao u počinjenju ovog djela upravo na način na koji je to u svojoj obrani pred državnim odvjetnikom 20. svibnja 2015., prikazao optuženik T. M..  Kad se sve ove okolnosti, o kojima je detaljno izložio prvostupanjski sud, povežu sa činjenicom da optuženik T. M. nije imao nikakvog motiva neistinito teretiti optuženika M. P. za učin predmetnih djela iz sastava produljenog kaznenog djela teške krađe, a niti je na takvo što optuženik M. P. ukazivao, a niti sada ukazuje u žalbi, u pravu je prvostupanjski sud kada je zaključuje kako je izvan svake sumnje utvrđeno da je optuženik M. P. počinio predmetno kazneno djelo.

13.5.              Stoga nije osnovana žalba optuženika M. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14.              Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi T. M. u svojoj žalbi ističe da mu je olakotnom okolnošću trebalo uzeti u obzir protek vremena od počinjenja djela obzirom da je odmah priznao počinjenje istog bez bilo kakvog osobnog doprinosa trajanju postupka, dok mu je utvrđena otegotna okolnost u vidu ranije osuđivanosti precijenjena.

 

14.1.              U žalbi zbog odluke o kazni optuženi M. P. izražava uvjerenje u opravdanost razloga svoje žalbe u pogledu prethodno izloženih žalbenih osnova očito aludirajući kako drugostupanjski sud neće doći u priliku preispitivati žalbeni osnov odluke o kazni, što je jasno izraženo kroz izričaj u žalbi kako „ne smatra potrebnim daljnje iznošenje razloga u odnosu na kaznu.“, kroz navođenje u žalbi kako je „odluka o vrsti i mjeri sankcije primjer neprimjerene kazne, kako djelu, tako i dobi žalitelja (mlađi punoljetnik), ali i okolnostima djela i proteku vremena od događaja do donošenja odluke.“, te okolnosti po svom sadržaju predstavlja navođenje okolnosti koje bi mogle biti relevantne za kažnjavanje.

 

14.2.              Razmatrajući ovako iskazana stanovišta oba optuženika, ovaj drugostupanjski sud stanovišta je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženom T. M. olakotnim cijenjeni priznanje počinjenja inkriminiranih radnji, dok mu je otegotnim cijenjen broj radnji počinjenih u sastavu produljenog kaznenog djela, visina koristi koju je ostvario činjenjem inkriminiranih radnji, obujam štete koji je počinjen pojedinim radnjama, upornost koju je pokazao u činjenju djela, a posebno ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, koju prvostupanjski sud pogrešno označava kao raniju kaznenu osuđivanost, obzirom da je prema izvodu iz kaznene evidencije optuženik T. M. višekratno osuđivan nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, a što je detaljno navedeno pod točkom 30. obrazloženja pobijane presude. Optuženom M. P. otegotnim je također cijenjeno ponašanje nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, koje prvostupanjski sud i u slučaju ovog optuženika opisuje kao ranija osuđivanost, što je pogrešno jer je i ovaj optuženik prema izvodu iz kaznene evidencije u tri navrata osuđivan nakon počinjenja istog sada presuđenog kaznenog djela, dok olakotne okolnosti nisu utvrđene na strani ovog optuženika. Uzevši u obzir sve izneseno, prvostupanjski sud je optuženog T. M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, dok je optuženog M. P. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Upravo takve kazne zatvora su, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerene težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobama konkretnih optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

14.3.              Stoga, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući društvenu opasnost i značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima, nije prihvaćena žalba optuženih koji se zalažu za blaže kažnjavanje, pri čemu se protek vremena od počinjenja djela ovim optuženicima ne može cijeniti olakotnom okolnošću obzirom da su upravo u tom vremenu oba optuženika višestruko osuđivana, pa se ne može smatrati da je presuđeno kazneno djelo bilo izolirani eksces u njihovom ponašanju, dok je u žalbi istaknuta mlađa punoljetnost optuženika M. P. kao olakotna okolnost potpuno promašena jer je u vrijeme počinjenja djela ovaj optuženik bio stariji od 21 godine, a samo produljeno kazneno djelo za koje je osuđen evidentno nije odraz njegove infantilnosti i mladenačke nepromišljenosti.

 

15.              Nije osnovana niti žalba optuženika T. M. i optuženika M. P. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

15.1.              Prvostupanjski sud je optuženika T. M. i optuženika M. P. obvezao na platež troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn za koji smatra da je primjeren trajanju i složenosti ovog kaznenog postupka, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno, dok je optuženik T. M. oslobođen obveze plateža nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti. Ukoliko bi se naknadno utvrdilo da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika T. M. i optuženika M. P. i osoba koje su dužni uzdržavati predsjednik vijeća prvostupanjskog suda može posebnim rješenjem osloboditi optuženike od dužnosti naknade istih, u smislu članka 148. stavka 6. ZKP/08.

 

16.              Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Puli – Pola 30. ožujka 2023.