1              Poslovni broj: Gž-1807/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1807/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnica N. J., odvjetnica u V., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-9/2022-27 od 29. rujna 2022., u sjednici održanoj 30. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-9/2022-27 od 29. rujna 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od iznos od ukupno 30.456,63 kuna / 4.042,29 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, u roku od 15 dana (točka I. izreke).

 

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 9.545,53 kuna / 1.266,91 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

1.2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

1.4. Žalba je neosnovana.

 

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

2.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

             

2.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 30.456,63 kuna / 4.042,29 eura zajedno sa zateznim kamatama, na ime razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu.

 

4. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.661,15 CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

 

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

 

6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbi o valutnoj klauzuli.

 

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 30.456,63 kuna.

 

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi  članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

 

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

 

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da tijekom postupka tuženik nije iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud donio odluku nakon što je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok stranke, pa tako i tuženik, nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da je sud trebao provesti kontradiktorni postupak i izvesti personalne dokaze.

 

9. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

 

10. U odnosu na žalbe navode da tužitelj nema status potrošača za ukazati je da je prema odredbi članka 3. ZZP/03. potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

10.1. Kraj činjenice da je predmetni ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba a da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj prema svom zanimanju i poslovnoj aktivnosti sklopio predmeti ugovor s namjerom poduzetničke djelatnosti, a teret dokaza takve činjenice da tužitelj nije potrošač nego trgovac je na banci kao kreditoru, pa je istaknuti prigovor tuženika u cijelosti neosnovan u ovoj pravnoj stvari.

 

11. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 84. i članka 87. stavak 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

 

11.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

 

11.2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka podneskom od 8. lipnja 2022. čemu se tuženik nije posebno protivio, a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

 

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja istaći da je prvostupanjski sud  pravilno taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

 

13.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

 

13.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 11. siječnja 2022., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

 

14. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

 

14.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

 

15. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03. te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužitelja Slatina pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da primjenom odredbe članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pri čemu odredbom članka 59. ZPP-a.

 

15.1. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da se u ovom slučaju ima primijeniti odredba članka 59. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica.

 

15.2. Naime, nema dvojbe da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u Slatini, kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja, a što tuženik ni u postupku niti u žalbi nije osporavao.

 

15.3. Kod takvog stanja stvari, neovisno o nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti –  jer ukoliko je nepoštena i zato ništetna smatra se da ne postoji i nadležnost se utvrđuje sukladno odredbama ZPP-a, u ovom slučaju ima se primijeniti odredba članka 59. ZPP-a, jer je spor nastao u povodu djelatnosti podružnice tuženika u Slatini, pa je stoga, pored suda općemjesne nadležnosti (suda u sjedištu tuženika) nadležan i Općinski sud u Virovitici kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika.

 

15.4. Stoga, kako se u ovom slučaju ne radi o isključivoj nadležnosti, a tuženik u postupku niti u žalbi nije učinio spornom činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljen u njegovoj poslovnoj jedinici u Slatini, niti je osporavao da se glede te poslovnice iz bilo kojeg razloga ne može primijeniti odredba članka 59. ZPP-a, neosnovani su žalbeni navodi u tom pogledu.

 

15.5. Okolnost što je sud propustio o tom prigovoru donijeti rješenje nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke kod činjenice da je prvostupanjski sud dao valjane razloge glede svoje nadležnosti u konkretnoj pravnoj stvari.

 

16. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 9.545,53 kune / 1.266,91 euro.

 

18. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu  pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

19. S obzirom da je  tuženik nije uspio u žalbi zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

Split, 23. ožujka 2023.