Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33

7Kž-82/2023-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Zeko, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Nikole Bešenskog, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika I. M., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – nadalje KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj; 2 K-256/2022-74 od 27. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2023.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba okrivljenika I. M., kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj; 2 K-256/2022-74 od 27. veljače 2023. okrivljenik I. M. iz D., s ostalim osobnim podacima kao u izreci pobijane presude, proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode-prijetnjom, opisano po članku 139. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. KZ/11., kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7(sedam) mjeseci.

1.1. Temeljem članka 54. KZ/11., vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. listopada 2022., pa nadalje, uračunato je okrivljeniku I. M. u izrečenu kaznu zatvora.

1.2. Temeljem članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19-nadalje ZKP/08), sud je okrivljenika I. M. obvezao da na ime troškova kaznenog postupka-paušala plati iznos od 250,00 eura (dvjesto pedeset eura)/1.883,50 kuna (tisuću osamsto osamdeset tri kune i pedeset lipa)1, te trošak kaznenog postupka u iznosu od 442,00 eura (četristo četrdeset dva eura)/3.330,00 kuna (tri tisuće tristo trideset kuna) koji se odnosi na provedeno vještačenje, trošak zastupanja branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika D. B. iz K. u iznosu od 1.516,78 eura (tisuću petsto šesnaest eura i sedamdeset osam centi)/11.427,45 kuna (jedanaest tisuća četristo dvadeset sedam kuna i četrdeset pet lipa), dok je isti odbijen sa iznosom od 75,22 eura (sedamdeset pet eura i dvadeset dva centa)/566,68 kuna (petsto šezdeset šest kuna i šezdeset osam lipa) kao neosnovanim, te je odredio da će se prvotno navedeni iznos odvjetniku isplatiti iz proračunskih sredstava suda, a sve navedene troškove dužan je okrivljenik platiti u korist državnog proračuna RH, isto tako obvezao je okrivljenika I. M. na naknadu troškova punomoćnice oštećenice- žrtve – odvjetnice K. V. iz Odvjetničkog društva V. & V. d.o.o., otvoren u …, IBAN:… u iznosu od 1.057,60 eura (tisuću pedeset sedam eura i šezdeset centi)/7.968,75 kuna (sedam tisuća devetsto šezdeset osam kuna i sedamdeset pet lipa) u roku 60 dana od dana pravomoćnosti i ovršnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok je zahtjev iste odbio sa iznosom 186,57 eura (sto osamdeset šest eura i pedeset sedam centi)/1.405,62 kuna (tisuću četristo pet kuna i šezdeset dvije lipe) kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik I. M. po branitelju D. Barišiću., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da nadležni Županijski sud preinači pobijanu presudu, na način da optuženika oslobodi od odgovornosti za kaznena djela za koja se tereti, ili podredno ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku u skladu s žalbenim razlozima.

3. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08., spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

4. Žalba okrivljenika nije osnovana.

5. U žalbi žalitelj navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz razloga što prihvaćajući s jedne strane da je iskaz oštećenice – žrtve istinit, a s druge strane utvrđujući da nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje psihijatrice dr. Š. D., nije i ne može biti utvrđena istinitost iskaza oštećenice –žrtve, dakle, bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., vidi u činjenici da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje psihijatrice dr. Š. D. i samog tog nalaza i mišljenja.

6. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude na stranici 5. točki 14., analizirajući pisani nalaz i mišljenje vještakinje dr. Š. D., reproducira utvrđenja navedenog nalaza, kao i zaključak navedene vještakinje da su iskazi oštećenice-žrtve vjerodostojni - istiniti.

7. U točki 15. obrazloženja presude prvostupanjski sud među ostalima navodi da je gore
imenovana vještakinja na kraju svoga iskaza pred sudom, dodala da ona ne procjenjuje je li nešto istina ili neistina, već procjenjuje ima li u tom sadržaju elemenata koji bi spadali u domenu odstupanja od prosječnosti, psihičkog statusa osobe određene životne dobi i određenog obrazovanja.

8. Dakle, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je iskaz oštećenice-žrtve Lj.  M. vjerodostojan, da se oštećenica-žrtva okrivljenika boji, da je ista zlostavljana, odnosno izložena doživljavanju negativnih emocija, pri tome ispravno analizirajući i prihvaćajući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje psihijatrice dr. Š. D. kao jasan, stručan i argumentiran.

9. Suprotno žalbenim razlozima okrivljenika, sud ne utvrđuje istinitost iskaza žrtve-oštećene na način kako to navodi okrivljenik; "da je iskaz oštećene-žrtve Lj. M. istinit iz razloga što je takvo utvrđenje u svome nalazu mišljenju navela stalna sudska vještakinja psihijatrica dr. Š. D.", već do tog zaključka sud dolazi pravilnom analizom nalaza i mišljenja navedene vještakinje, te ih dovodeći u svezu sa drugim dokazima tijekom postupka, napose samim iskazom oštećene žrtve, te djelomično i obranom okrivljenika, koji u svojoj obrani problematizira njegov odnos sa oštećenicom-žrtvom, a vezane za zajedničko korištenje kuće, te činjenice da su bivši bračni partneri.

10. Nadalje, okrivljeni smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno prvenstveno iz razloga što prvostupanjski sud nije se istom pažnjom i po istim kriterijima analizirao sve izvedene dokaze, niti ih doveo u međusobnu korelaciju, nije prihvatio obranu optuženika kao životnu i logičnu, iako je razvidno da je inkriminiranog dana, uslijed prethodno narušenih odnosa došlo do verbalnog sukoba tijekom kojeg je okrivljenik izrekao oštećenoj-žrtvi riječi prijetnje, "zadaviti ko psa, da je stara kurva i da će znati svoga boga", da će ih ubiti, a nezainteresiranih svjedoka za ishod postupka nije bilo. Okrivljeni nadalje ističe kako sud neosnovano vjeruje oštećenoj-žrtvi, dok ne vjeruje njemu.

11. Nije u pravu okrivljeni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga navedenih u žalbi, jer isti nisu takve prirode da bi doveli u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

12. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, pravilno zaključivši da se u okrivljenikovim radnjama stječu sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11, pravilno zaključivši, također, da je navedeno djelo nedvojbeno dokazano, te je okrivljenika pravilno, zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode-prijetnjom, iz članka 139. stavak 3. KZ/11., proglasio krivim.

13. Za svoju odluku prvostupanjski sud dao je valjane, logične, uvjerljive, provjerljive, jasne i iscrpne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski, te se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge prvostupanjske presude, no ipak potrebno je istaknuti slijedeće.

14. U konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je pravilno zaključio, na temelju provedenog dokaznog postupka, da su odnosi između okrivljenika i oštećene-žrtve dugi niz godina narušeni i da se zbog takvih odnosa okrivljeni i ranije nasilno ponašao prema oštećenoj-žrtvi, a što se jasno moglo zaključiti i tijekom same rasprave pred sudom, neposrednim opažanjem ponašanja okrivljenika spram oštećene-žrtve, iz kojega sud primjećuje da je okrivljenik "alergičan" na oštećenicu-žrtvu, jer ne može mirno i staloženo slušati što ona govori i priča, pri tome ponavljajući da ista sve laže i izmišlja, da mu stvara bespotrebne i neopravdane probleme, u vidu raznih troškova i slično, a da pri tome nije ponudio nikakve dokaze koji bi takve tvrdnje opravdavale.

15. Shodno navedenom pravilno je prvostupanjski sud zaključio da oštećena-žrtva Lj. M. nije imala razloga prijaviti okrivljenika za nešto što doista okrivljenik
toga 1. listopada 2022., nije učinio.

16. Nadalje, ovdje postoje dva proturječna dokaza. Iskazi oštećene-žrtve koji sadrže sastavnice kaznenog djela koje je okrivljeniku stavljeno na teret, te iskaz okrivljenika koji poriče počinjenje djela. Postoji dakle, proturječan dokazni materijal, pa ga je potrebno valjano ocijeniti. Kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08.) i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“ (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). U ispunjavanju te dužnosti sud nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08.). Tek ako nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“.

17. Svaka prijetnja mora biti konkretizirana. U konkretnom slučaju razvidno je da izrečene riječi su konkretizirane, da će se takva prijetnja neposredno i izvršiti. Za počinjenje terećenog kaznenog djela prijetnje potrebno je da je netko drugom ozbiljno prijetio kakvim zlom i da je cilj počinitelja bio da kod osobe kojoj upućuje prijetnje izazove osjećaj straha i uznemirenosti. Naime, bitno je da je ta prijetnja poduzeta s namjerom da se druga osoba ustraši ili uznemiri, a ozbiljnost same prijetnje se ne utvrđuje samo i isključivo na temelju izgovorenih riječi, nego i u kontekstu i uvažavanjem okolnosti samog događaja.

18. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno postupio kada je okrivljenika, proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode-prijetnjom, opisano po članku 139. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. KZ/11 i kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11., te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7(sedam) mjeseci.

19. Kako je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, posljedično nije povrijeđen niti Kazneni zakon na štetu okrivljenika.

20. Prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne razmatrao je sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i visine kazne (olakotne i otegotne okolnosti), te u nedostatku olakotnih okolnosti uz postojanje otegotnih okolnosti pravilno došao do zaključka da će se s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 7(sedam) mjeseci kod okrivljenika ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

21. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Stoga, cijeneći težinu i posljedice ovog kaznenog djela, kao i društvenu opasnost, te sve okolnosti koje je na strani okrivljenika, u smislu članka 47. KZ/11, utvrdio prvostupanjski sud, a posebno nekritičko prihvaćanje svojih postupaka i ponašanja, kao i tvrdnje da je za sve kriva oštećena-žrtva, to je po ocjeni i ovog drugostupanjskog suda utvrđena kazna zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci u cijelosti primjerena, te će se njome odgojno djelovati na okrivljenika i spriječiti ga da ubuduće čini kaznena djela, te postići i opća svrha kazni, tj. odgojni utjecaj na druge da ne čine kaznena djela i poštuju propise i pravni poredak, kako je to propisano u članku 41. KZ/11.

22. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

23. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Vukovar, 30. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Nevenka Zeko